Što je savremenik?

1.

Pitanje koje želim zapisati na pragu ovog seminara jeste: ”Čiji smo i čega smo savremenici? I, ponajprije, što znači biti savremen?” Tokom seminara zapast će nam čitati tekstove čiji su autori vjekovima udaljeni od nas i tekstove novijeg ili najnovijeg datuma, no u svakom je slučaju bitno da uspijemo na neki način biti savremenicima tih tekstova. ”Vrijeme” našeg seminara jeste savremenost, ono zahtijeva da budemo savremeni s tekstovima i autorima što ih seminar istražuje. Kako njegov rang tako i njegov ishod mjerit će se njegovom – našom – sposobnošću da budemo na visini tog zahtjeva.

Prva, provizorna, indikacija koja će usmjeravati naše traženje odgovora dolazi od Nietzschea. U jednoj od svojih bilješki za predavanja na Collège de France Roland Barthes sažeo ju je ovako: ”Savremeno je vremenu neprimjereno”. Godine 1874. Friedrich Nietzsche, mladi filolog koji je dotada radio na grčkim tekstovima i koji je dvije godine ranije stekao iznenadnu slavu s Rođenjem tragedije, objavljuje svoja Vremenu neprimjerena razmatranja s kojima se hoće razračunati sa svojim vremenom, zauzeti poziciju u odnosu na sadašnjost. Na početku drugog Vremenu neprimjerenog razmatranja možemo pročitati: ”I ovo je razmatranje vremenu neprimjereno, jer nešto na što je naše vrijeme s pravom ponosno, njegovo historijsko obrazovanje, ovdje nastojim razumjeti kao njegovu štetu, slabost i nedostatak, jer čak vjerujem da svi bolujemo od razarajuće historijske groznice i da u najmanju ruku trebamo saznati da od toga bolujemo”. Nietzsche, naime, situira svoj zahtjev za ”aktualnošću”, svoju ”savremenost” u odnosu na sadašnjost, u neku nepovezanost i neusklađenost. Zaista pripada svojemu vremenu, zaista je savremen onaj koji ne koincidira savršeno s njim niti se prilagođava njegovim zahtjevima i zato je, u tom smislu, neaktualan; no upravo zato, upravo preko tog izdvajanja i tog anakronizma, on je više nego drugi kadar opažati i dokučiti svoje vrijeme.

Ova ne-koincidencija, ova diskronija, ne znači, naravno, da bi savremen bio onaj koji živi u nekom drugom vremenu, neki nostalgičar koji se više osjeća doma u Periklovoj Ateni ili u Parizu iz doba Roberspierrea ili markiza de Sadea nego u gradu i vremenu u kojem mu je dano živjeti. Inteligentan čovjek može mrziti svoje vrijeme, no u svakom slučaju zna da mu neopozivo pripada, zna da ne može umaći svojemu vremenu.

Savremenost je naime singularan odnos s vlastitim vremenom, takav da mu se priključuje i istovremeno distancira od njega; preciznije, to je onaj odnos s vremenom koji mu se priključuje preko neke neusklađenosti i nekog anakronizma. Oni koji previše koincidiraju s epohom, koji su u svakoj tački savršeno sljubljeni s njom, nisu savremeni jer je, upravo zbog toga, ne uspijevaju vidjeti, ne mogu uprijeti pogled u nju.

2.

Godine 1923. Osip Mandeljštam piše pjesmu koja ima naslov Vijek (no ruska riječ vek znači i epohu). Ona ne sadrži refleksiju o vijeku, nego o odnosu pjesnika i njegova vremena, to jest o savremenosti. Ne o ”vijeku”, nego, prema riječima koje otvaraju prvi stih, o ”mojemu vijeku” (vek moi):

Ko, moj vijeku-zvijeri, smije
Da ti gledne u zjene
Svojom krvlju da slije
Dva stoljeća pršljene?

Pjesnik koji je svoju savremenost morao platiti svojim životom, onaj je koji treba uprijeti pogled u oči svojega vijeka-zvijeri, slijepiti svojom krvlju slomljena leđa vremena. Dva vijeka, dva vremena nisu samo, kao što je bilo sugerirano, 19. i 20. vijek, nego također i prije svega vrijeme života pojedinca (sjetite se da latinsko saeculum izvorno znači vrijeme života) i kolektivno historijsko vrijeme koje, u ovom slučaju, nazivamo 20. vijekom i čija su leđa, doznajemo u posljednjoj strofi, slomljena. Pjesnik, utoliko što je savremenik, jeste ta fraktura, jeste ono što sprječava vrijeme da se sastavi i, istovremeno, krv koja treba zašiti prijelom. Paralelizam između vremena – i pršljena – stvorenja i vremena – i pršljena – vijeka tvori jednu od bitnih tema pjesme:

A stvorenje, dok god živi,
Sačuvava hrbat svoj,
Val se svojim nevidljivim
Poigrava kralješkom.
Hrskavici dječjoj krhkoj
Sličan vijek je mladi zemlje.

Druga velika tema – i ona je, poput prethodne, slika savremenosti – jeste ona slomljenih pršljena vijeka i njihova lijepljenja, a to je djelo pojedinca (u ovom slučaju, pjesnika):

Da se otme vijek iz roblja,
Da započne novi svijet,
Čvornih dana oba zgloba
Flautom je nužno splest.

Da je posrijedi nesprovodiv zadatak – ili, u svakom slučaju, paradoksalan – ogleda se u narednoj strofi koja zaključuje pjesmu. Ne samo što epoha-zvijer ima slomljene pršljene, nego se vek, upravo rođeni vijek, gestom nemogućom za onoga kome su leđa slomljena, hoće okrenuti unatrag, promatrati vlastite tragove i, na taj način, pokazati svoje bezumno lice:

Al puče ti kralježnica,
Divni viječe žalosni.
Gledaš samo tupog smiješka
Slab i surov unatrag,
Kao nekad gipka zvjerka
Na vlastitih šapa trag.

3.

Pjesnik – savremenik – treba uprijeti pogled u svoje vrijeme. No što vidi onaj koji gleda svoje vrijeme, bezuman osmjeh svog vijeka? Želio bih vam na ovom mjestu predložiti drugu definiciju savremenosti: savremen je onaj koji upire pogled u svoje vrijeme, ne zato da bi opazio svjetla, nego mrak. Sva su vremena za onog koji iskušava savremenost tamna. Savremen je, upravo, onaj koji zna vidjeti tu zatamnjenost, koji je u stanju pisati uranjajući pero u tminu sadašnjosti. No što znači ”vidjeti tminu”, ”opažati mrak”?

Prvi nam odgovor sugerira neurofiziologija vida. Što se događa kad se nađemo u nekom prostoru lišenom svjetla ili kad zaklopimo oči? Što je mrak koji tad vidimo? Neurofiziolozi kažu da odsutnost svjetla oslobađa inhibicija niz perifernih ćelija mrežnice nazvanih upravo off-cells, koje se aktiviraju i proizvode posebnu vrstu vida koji nazivamo mrakom. Mrak otuda nije privativan pojam, jednostavna odsutnost svjetla, nešto kao ne-vid, nego rezultat aktivnosti off-cells, proizvod naše mrežnice. To znači, vratimo li se na našu tezu o mraku savremenosti, da opažanje tog mraka nije forma inercije ili pasivnosti, nego da implicira neku posebnu aktivnost i sposobnost koja je, u našem slučaju, ekvivalentna neutralizaciji svjetala što imaju porijeklo u epohi kako bi bila otkrivena njezina tmina, njezina specijalna zamračenost, neodvojiva od tih svjetala.

Savremenim može biti nazvan jedino onaj koji se prepušta tome da bude zaslijepljen svjetlima vijeka i uspije opaziti u njima dio sjenke, njihovu intimnu tamnost. Time, ipak, još nismo odgovorili na naše pitanje: Zašto bi nas trebalo zanimati uspješnost opažanja tmine koja ima porijeklo u epohi? Nije li možda mrak neko bezimeno i po definiciji neprobojno iskustvo, koje nije usmjereno prema nama i zato nas se ne može ticati? Naprotiv, savremen je onaj koji opaža mrak svog vremena kao nešto što ga se tiče i što ga ne prestaje interpelirati, nešto što se, više nego bilo koje svjetlo, obraća direktno i posebno njemu. Savremen je onaj koji usred lica prima snop tmine što dolazi iz njegova vremena.

4.

Na nebeskom svodu što ga promatramo noću, zvijezde svijetle okružene gustom tminom. Budući da u univerzumu ima beskonačan broj galaksija i svjetlećih tijela, mrak što ga vidimo ne nebu ono je što, prema naučnicima, traži objašnjenje. Želio bih vam sada govoriti upravo o objašnjenju što ga savremena astrofizika daje o tom mraku. U širenju univerzuma najudaljenije se galaksije udaljavaju od nas brzinom tako velikom da njihova svjetlost ne uspijeva doprijeti do nas. Ono što opažamo kao mrak neba jeste ta svjetlost koja strelovito putuje prema nama, a ipak ne uspijeva doprijeti do nas, budući da se galaksije s kojih dolazi udaljavaju brzinom većom od brzine svjetlosti.

Opažati u mraku sadašnjosti tu svjetlost koja nas nastoji dosegnuti, ali ne uspijeva, to znači biti savremen. Zato su savremenici rijetki. I zato biti savremen jeste, ponajprije, pitanje hrabrosti: to znači biti kadar ne samo uprijeti pogled u mrak epohe, nego također, opažati u tom mraku svjetlost koja se, usmjerena prema nama, beskonačno od nas udaljava. I još: biti tačan na zakazanom sastanku koji je moguće jedino promašiti.

Zato sadašnjost koju savremenost opaža ima slomljenu kičmu. Naše vrijeme, sadašnjost, nije naime samo ono najudaljenije: nipošto nas ne može dosegnuti. Njezina su leđa slomljena i mi se zadržavamo tačno na mjestu frakture. Zato smo mu, usprkos svemu, savremeni. Vi dobro razumijete da se susret koji je kod savremenosti posrijedi ne događa jednostavno u kronološkom vremenu: ima u kronološkom vremenu nešto urgentno i to ga transformira. A ta je urgentnost neprimjerenost vremenu, anakronizam koji nam dopušta da dokučimo naše vrijeme u obliku nekog ”prerano” koje je isto tako i neko ”prekasno”, u obliku nekog ”već” koje je isto tako i neko ”ne još”. Ona istodobno ne dopušta da u tami sadašnjosti prepoznamo svjetlo koje je, bez mogućnosti da nas ikad dosegne, neprestance na putu prema nama.

5.

Dobar primjer tog posebnog iskustva vremena koje zovemo savremenost jeste moda. Ono što definira modu jeste to da ona u vrijeme uvodi navlastiti diskontinuitet koji ga dijeli prema njegovoj aktualnosti ili neaktualnosti, prema njegovom biti ili ne-biti-više-u modi (u modi, a ne tek po modi, koje se referira samo na stvar). Ta cezura, koliko god tanka, očigledna je u smislu da je oni koji je trebaju opažati opažaju nepogrešivo i, upravo na taj način, potvrđuju svoje biti u modi; no ako je pokušamo objektivirati i fiksirati u kronološkom vremenu, otkriva se nedokučivom. Ponajprije, ”sada” mode, trenutak u kojem ona dolazi u bivstvovanje, nije podložno identifikaciji ikakvim kronometrom. Da li je možda to ”sada” onaj trenutak u kojem modni stilist koncipira nijansu, nuance, koja će definirati nov način odijevanja? Ili je to onaj kada povjeri crtaču i zatim krojačnici izradu prototipa? Ili, radije, trenutak izlaska na modnu pistu, dok odjeću nose jedine osobe koje su svagda i jedino u modi, mannequins, koje, upravo zato, nikada nisu u modi? Naime, u konačnici, da li je neki način odijevanja u modi ili nije, ovisit će o činjenici da to osobe od krvi i mesa, različite od mannequins – tih obrednih žrtava nekog boga bez lica – priznaju takvim i prihvate ga kao vlastiti način odijevanja.

Vrijeme mode naime konstitutivno prethodi samome sebi i, upravo zato, vazda kasni za sobom, vazda ima formu nedokučivog praga između ”ne još” i ”ne više”. Vjerojatno je da to, kako teolozi sugeriraju, ovisi o činjenici što moda, barem u našoj kulturi, jeste teološka signatura odjeće koja proishodi iz okolnosti da su Adam i Eva prvu odjeću izradili nakon istočnog grijeha, u obliku pojasa oko struka isprepletenog s listovima smokve. (Još određenije, odjeća koju mi odijevamo ne dolazi od tog vegetalnog pokrivala, nego od tunicae pellicaee, odjeće napravljene od životinjske kože koju, prema Postanku 3,21, Bog nalaže kao opipljiv simbol grijeha i smrti, našim praroditeljima da je nose u trenutku kad ih izgoni iz raja.) U svakom slučaju, koji god razlog bio, ”sada”, kairos mode je nedokučiv. Izreka ”Ja sam u ovom trenutku u modi” protivrječna je jer je u času kad je subjekt izgovori, on već izvan mode. Zato biti u modi, kao i savremenost, donosi sa sobom određenu ”udobnost”, određenu neusklađenost, u kojoj njena aktualnost uključuje u sebe djelić svoje spoljašnjosti, nijansu svojega démodé, svoje demodiranosti. Za elegantnu se gospođu u Parizu tokom 19. vijeka u tom smislu govorilo: ”Ona je savremenica cijelog svijeta”.

No vremenitost mode ima još jednu značajku koja je dovodi u srodstvo sa savremenošću. U samoj gesti kojom njena sadašnjost dijeli vrijeme na neko ”ne više” i neko ”ne još”, ona uspostavlja s tim ”drugim vremenima” – zacijelo s prošlošću i, možda, isto tako s budućnošću – poseban odnos. Ona naime može ”citirati” i tako reaktualizirati bilo koji trenutak prošlosti (dvadesete godine, sedamdesete godine, ali isto tako i empire ili neoklasičnu modu). To znači da ona može dovesti u odnos ono što je neumoljivo odijelila, prizvati, re-evocirati i revitalizirati ono što je čak sama proglasila mrtvim.

6.

Taj specijalan odnos spram prošlosti ima još jedan aspekt. Savremenost se zapravo upisuje u sadašnjost označavajući je prije svega kao arhaičnu i jedino onaj koji u najmodernijem i u najrecentnijem opaža indicije i signature arhaičnog može biti savremen. Arhaičan znači: blizak arche, to jest porijeklu. No porijeklo nije situirano samo u nekoj kronološkoj prošlosti; ono je savremeno povijesnom postajanju i ne prestaje operirati u njemu kao što embrij nastavlja biti aktivan u tkivima zrelog organizma ili kao što dijete nastavlja biti aktivno u psihičkom životu odrasla čovjeka. To izdvajanje – i, istodobno, blizina – koju definiraju savremenost imaju svoj temelj u toj blizini s porijeklom, koje niti u jednoj drugoj tački ne pulsira snažnije nego u sadašnjosti. Ko je prvi put, dolazeći u praskozorje s morske strane, vidio nebodere New Yorka, smjesta je opazio taj arhaični facies sadašnjosti, ta neposredna blizina s ruševinom koja je zahvaljujući bezvremenim slikama od 11. septembra postala svima evidentna.

Historičari književnosti i umjetnosti znaju da između arhaičnog i modernog postoji tajni susret, i to ne zato što se čini da upravo najarhaičnije forme vrše na sadašnjost poseban šarm, nego zbog toga što je ključ modernog skriven u prastarom i prethistorijskom. Tako se drevni svijet na svojem koncu okreće prapočetku ne bi li se pronašao; avangarda, koja se izgubila u vremenu, slijedi prvobitno i arhaično. U tom se smislu može reći da pristup sadašnjosti nužno ima formu neke arheologije. Ona međutim ne regredira u neku dalju prošlost, nego u ono što nipošto ne možemo živjeti u sadašnjosti, iako nikad do njega ne može doprijeti. Sadašnjost nije drugo do ne-proživljeni dio svakog proživljenog i ono što sprječava pristup sadašnjosti upravo je masa onoga što, zbog nekog razloga (njegov traumatski karakter, njegova prevelika blizina), u njemu nismo uspjeli živjeti. Pažnja prema tom ne-proživljenom jeste život savremenika, a biti savremenicima znači, u tom smislu, vratiti se nekoj sadašnjosti u kojoj nikad nismo bili.

7.

Oni koji su nastojali misliti savremenost, to su mogli učiniti jedino pod uvjetom da su je rascijepili u više vremena, da su u vrijeme unijeli neku bitnu nehomogenost. Ko može reći: ”moje vrijeme” dijeli vrijeme, upisuje u njega cezuru i diskontinuitet; pa ipak, upravo tom cezurom, tom interpolacijom sadašnjosti u inertnu homogenost linearnog vremena, savremenik ostvaruje specijalan odnos među vremenima. Ako je, kao što smo vidjeli, savremenik onaj koji je slomio pršljene svojega vremena (ili, u svakom slučaju, opažao rasjelinu ili tačku prekida), on od te frakture čini mjesto sastanka i susreta vremena i generacija. Nema ničeg uzornijeg, u tom smislu, od Pavlove geste kojom iskušava i nagovještava svojoj braći onu savremenost par excellence koja je mesijansko vrijeme, biti savremenikom mesije, koje on naziva upravo ”sadašnje vrijeme” (ho nyn kairos). Ne samo da je to vrijeme kronološki neodređeno (parusia, povratak Krista koji označava kraj siguran je i blizak, ali nije izračunljiv) nego ono ima jedinstvenu sposobnost da uspostavi odnos sa svakim trenutkom prošlosti, da od svakog momenta ili svake epizode biblijske priče napravi proročanstvo ili prefiguraciju (typos, figura, omiljeni je Pavlov termin) sadašnjosti (tako je Adam, preko kojeg je čovječanstvo primilo smrt i grijeh, ”tip” ili figura mesije, onoga koji ljudima donosi iskupljenje i život).

To znači da savremen nije samo onaj koji, opažajući mrak sadašnjosti, dokučuje odlučno svjetlo; savremen je također onaj koji je, razdjeljujući i interpolirajući vrijeme, kadar transformirati ga i postaviti u odnos s drugim vremenima, čitati povijest na način koji prethodno nije bio poznat, ”citirati” prema nužnosti koja nipošto ne proishodi iz njegove samovolje, nego iz neophodnosti na koju on ne može ne odgovoriti. Kao da ona nevidljiva svjetlost, koja je mrak sadašnjosti, projicira svoju sjenku na prošlost, a ona, dotaknuta tim snopom sjenke, stječe sposobnost odgovaranja na tminu onoga sada. Nešto od toga morao je imati na umu Michel Foucault kad je pisao da su njegova historijska istraživanja prošlosti samo sjenka dovedena do teorijskog ispitivanja sadašnjosti. Također i Walter Benjamin kad je pisao da historijski indeks sadržan u slikama prošlosti pokazuje da će one dospjeti do čitljivosti samo u određenom momentu svoje historije. O našoj sposobnosti da saslušamo taj zahtjev i tu sjenku, da budemo savremenicima ne samo našeg vijeka i ”onoga sada” nego isto tako i njegovih figura u tekstovima i dokumentima prošlosti, ovisit će uspjeh ili neuspjeh našeg seminara.

 
Giorgio Agamben, Che cos‘è il contemporaneo? Nottetempo. 2008.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Peščanik.net, 21.12.2011