Ono što se zbivalo u logorima u tolikoj mjeri nadilazi pravni koncept zločina da se pravno-politička struktura, u kojoj su se ti događaji odigrali, često naprosto prestajala razmatrati. Logor je samo mjesto u kojem je realizirana najapsolutnija conditio inhumana (neljudska situacija) koja je ikada postojala na zemlji: to je ono što naposljetku vrijedi kako za žrtve tako i za potomke. Ovdje ćemo hotimice slijediti obrnuti smjer. Umjesto da izvedemo definiciju logora iz događaja koji su se odigrali, radije ćemo se zapitati: što je logor, kakva je njegova pravno-politička struktura, zašto su takvi događaji uopće bili mogući? To će nas navesti da promatramo logor ne kao povijesnu činjenicu i anomaliju što pripada prošlosti (iako se, možda, i dalje susreće), nego, na neki način, kao skrivenu matricu, kao nomos (pravnu normu, prim. prev.) političkog prostora u kojem još živimo.
Historičari diskutiraju o tome da li su prvi logori bili campos de concentrationes, koje su stvorili Španjolci na Kubi 1896. godine da bi ugušili ustanak kolonista, ili su to concentration camps, u koje su Englezi, početkom dvadesetoga vijeka, skupljali Bure; ono što je ovdje važno jest da je u oba slučaja posrijedi širenje izvanrednog stanja, povezanog s kolonijalnim ratom, na sveukupno stanovništvo. Logori, naime, ne nastaju iz ordinarnog prava (a još manje, kako bi se moglo vjerovati, iz transformacije i razvića zatvorskog prava), nego kao rezultat izvanrednog i opsadnog stanja. To je još uočljivije kod nacističkih logora, o čijem podrijetlu i pravnom režimu, zahvaljujući dokumentima, znamo puno. Poznato je da pravna osnova koncentracijskog logora nije bila opće pravo (ius commune), nego Schutzhaft (doslovno: zaštitni zatvor), pravna institucija pruskog podrijetla, koju su nacistički pravnici pokadšto ocjenjivali kao policijsku preventivnu mjeru, ukoliko je omogućavala da se pojedinci ”zatvore” neovisno o ikakvom relevantnom krivičnom ponašanju, isključivo s ciljem izbjegavanja opasnosti po sigurnost države. No podrijetlo Schutzhafta nalazi se u pruskom zakonu od 4. juna 1851. godine o opsadnom stanju, koji je 1871. godine bio proširen na čitavu Njemačku (osim Bavarske), i još ranije, u pruskom zakonu o ”zaštiti osobne slobode” (Schutz der persönlichen Freiheit) od 12. februara 1850. godine, koji su često primjenjivani tijekom Prvoga svjetskog rata.
Da bi se ispravno razumjela priroda logora, konstitutivna veza između izvanrednog stanja i koncentracijskog logora ne smije biti precijenjena. ”Zaštita” je slobode, koja je posrijedi u Schutzhaftu, ironično zaštita od suspenzije zakona koji karakterizira izvanredno stanje. Novost je u tome da je sada ta institucija odriješena od izvanrednog stanja na kojem se zasnivala i da je ostala na snazi i u normalnoj situaciji. Logor je prostor koji se otvara kad izvanredno stanje počinje postajati pravilom. U njemu izvanredno stanje, koje je u biti bilo privremena suspenzija poretka, pridobiva trajno prostorno uređenje, koje pak, kao takvo, konstantno ostaje izvan granica normalnog poretka. Kad je marta 1933. godine, u vezi s proslavom u čast Hitlera koji je izabran za kancelara Reicha, Heinrich Himmler odlučio da u Dachau osnuje ”koncentracijski logor za političke zatvorenike”, to je namah povjereno SS-u i, zahvaljujući Schutzhaftu, smješteno izvan propisa krivičnog i zatvorskog prava, s kojim ni tada ni u buduće nije imao nikakve veze. Dachau i drugi logori koji su odmah pridodani (Sachsenhausen, Buchenwald, Lichtenberg), ostat će potencijalno uvijek u funkciji: mijenjao se samo broj logoraša (koji je u određenim periodima, napose između 1935. i 1937. godine, prije nego što je počela deportacija Židova, smanjio na 7500 osoba): ali logor kao takav postao je u Njemačkoj permanentna realnost.
Treba razmisliti o paradoksalnom statusu logora kao prostora izvanrednog stanja: to je jedan dio teritorija smješten izvan normalnog pravnog poretka, što ga ne čini jednostavno izvanjskim prostorom. Ono što je u njemu isključeno jest, prema etimološkom značenju termina izvanrednost (eccezione) (latinski: ex-capere), dakle uzeto izvana, uključeno preko njegovoga vlastitog isključenja. No ono što je, na taj način, prije svega zatočeno u takvom poretku jest upravo samo izvanredno stanje. Logor je, naime, struktura čija se suverena moć zasniva na mogućnosti donošenja odluke o izvanrednom stanju koje se trajno realizira. Hannah je Arendt zapazila jednom zgodom da u logorima isplivava na površje u punom sjaju načelo koje podržava totalitarnu vlast i da zdrav razum uporno odbija prihvatiti načelo prema kojem je ”sve moguće”. Samo stoga što logori konstituiraju, na zapažen način, prostor izvanrednog stanja u kojem se zakon posvema suspendira, u njima je sve doista moguće. Ukoliko se ne razumije ta posebna pravno-politička struktura logora, čiji je poziv upravo stabilno ostvarenje izvanrednog stanja, nevjerojatne stvari koje su se u njima dogodile ostat će nam posve nepojmljive. Oni koji su ulazili u logor kretali su se u zoni u kojoj nije postojala razlika između vani i unutra, između izuzetka i pravila, dopuštenog i zabranjenog, u kojoj je svaka pravna zaštita gubila snagu; osim toga, ako je netko bio Židov, automatski je bio lišen svojih građanskih prava prema nirnberškim zakonima, a kasnije, u trenutku ”konačnog rješenja”, kompletno denacionaliziran. Ukoliko su logoraši bili lišeni svih političkih prava i posve svedeni na goli život, logor je i najapsolutniji biopolitički prostor ikada stvoren, u kojem moć nema pred sobom ništa drugo do čist biološki život bez ikakva posredovanja. Zato je logor paradigma političkog prostora u točki u kojoj politika postaje biopolitikom, a homo sacer se virtualno brka s građaninom. Korektno pitanje, s obzirom na užase počinjene u logorima, nije, prema tome, ono koje licemjerno pita kako je bilo moguće počiniti tako okrutne zločine prema ljudskim bićima; iskrenije, i prije svega korisnije, bilo bi pomno istražiti kojim su sudskim procedurama i kojim političkim dispozitivima ljudska bića mogla biti tako integralno lišena svojih prava i svojih povlastica, do te mjere da bilo kakav čin protiv njih nije djelovao više kao zločin (u toj točki, zapravo, sve je uistinu postalo moguće.)
Ukoliko je to istina, ako se bit logora sastoji u materijalizaciji izvanrednog stanja i daljnjem kreiranju prostora za goli život kao takav, moramo pretpostaviti, dakle, da potencijalno nailazimo na logore svaki put kada se stvara jedna takva struktura, neovisno o veličini zločina koji su tu počinjeni, i neovisno o nazivu i specifičnosti topografije. Logorom se može smatrati stadion u Bariju na kojem je talijanska policija 1991. godine privremeno zatočila ilegalne albanske emigrante prije nego što su ih poslali natrag u njihovu zemlju, velodrom na kojem su vlasti Vichyja okupila Židove prije nego što su ih predali Nijemcima, izbjeglički logor na granici sa Španjolskom gdje je umro Antonio Machado, kao i zones d’attente na međunarodnim francuskim zračnim lukama na kojima zadržavaju strance koji traže priznanje izbjegličkog statusa. U svim tim slučajevima jedno naizgled besprizorno mjesto (na primjer Hotel Arcade u Roissyju) ograničava u realnosti jedan prostor u kojem je normalan poredak zapravo suspendiran i u kojem stupanj činjenja okrutnosti ne ovisi o pravu, nego jedino o civiliziranosti i etičnosti policije koja privremeno drži vrhovnu vlast u svojim rukama (na primjer, četiri dana tijekom kojih stranci mogu biti zadržani u zones d’attente prije intervencije sudske vlasti). No također određene velike periferije postindustrijskih gradova i gated communities Sjedinjenih Američkih Država počinju nas podsjećati u tom smislu na logore u kojima goli život i politički život ulaze, barem u određenim trenucima, u zonu apsolutne neodređenosti.
Pojava logora u današnje vrijeme djeluje sada, iz ove perspektive, kao događaj koji presudno obilježava politički prostor moderniteta. Očituje se u točki u kojoj politički sustav moderne države-nacije, zasnovane na funkcionalnoj vezi između određene lokalizacije (teritorij) i određenog uređenja (država), uređen automatskim pravilima upisivanja života (rođenje ili nacija), zapada u trajnu krizu, te država odlučuje na sebe direktno preuzeti i brigu o biološkom životu nacije. Ako je struktura države-nacije određena trima elementima – teritorij, poredak, rođenje, slom starog nomosa ne odražava se u dva aspekta koji su ga, prema mišljenju Carla Schmitta, sačinjavali (lokalizacija, Ortung, poredak, Ordnung), nego u točki koja označuje upisivanje golog života (rođenje koje na taj način postaje nacija) unutar njih samih. Tradicionalni mehanizmi koji su regulirali to upisivanje više ne funkcioniraju, a logor postaje novi skriveni regulator upisivanja života u poredak ili, još prije, znamenje nesposobnosti sustava da funkcionira bez transformiranja u smrtonosni stroj. Značajno je zamijetiti da se logori pojavljuju zajedno s novim zakonima o građanstvu i denacionalizaciji građana (ne samo nirnberški zakoni o građanstvu Reicha nego i zakoni o denacionalizaciji građana izdani u gotovo svim evropskim državama, uključujući i Francusku, između 1915. i 1933. godine). Izvanredno stanje, koje je u biti bilo privremena suspenzija poretka, postaje sada novo i stalno prostorno uređenje u kojem živi taj goli život koji se, zbog porasta, ne može više upisivati u poredak. Rastuće razilaženje između rođenja (golog života) i države-nacije nova je politička činjenica našega vremena, a ono što nazivamo ”logorom” jest to skretanje/odstupanje. Poredak bez lokalizacije (izvanredno stanje u kojem je zakon suspendiran) korespondira sada s lokalizacijom bez zakona (logor, kao permanentni prostor izvanrednog stanja). Politički sustav ne uređuje više oblike života i pravne norme u određenom prostoru, nego u sebi sadrži dislociranu lokalizaciju koja ga premašuje, u kojoj svaki oblik života i svaka norma potencijalno mogu biti usvojeni. Logor kao dislocirajuća lokacija jest skrivena matrica politike u kojoj i dalje živimo, koju moramo naučiti prepoznavati kroz sve njezine preobrazbe. To je četvrti, neodvojivi element koji je, raskidajući ga, pridodat starom trojstvu država-nacija (rođenje)-teritorij.
Iz te perspektive moramo promatrati ponovnu pojavu logora u formi, u određenom smislu, još ekstremnijoj na teritoriju bivše Jugoslavije. Ono što se tamo zbiva nije nipošto, kako zainteresirani promatrači prenagljuju u objašnjenju, redefinicija starog političkog sustava prema novim etničkim i teritorijalnim uređenjima, odnosno jednostavno ponavljanje procesa koji su doveli do konstituiranja evropskih država-nacija. Prije postoji neizlječivi slom starog nomosa i dislokacija populacija i ljudskih života prema sasma novim linijama bijega. Zato su logori za etničko silovanje od presudna značenja. Ako nacisti nisu nikada mislili ostvariti ”konačno rješenje” ostavljajući židovske žene u drugom stanju, to je zato što je načelo rođenja, koje je jamčilo upisivanje života u poredak države-nacije, iako dubinski transformirano, na neki način i dalje funkcioniralo. Sada to načelo stupa u proces dislokacije i zastranjenja u kojem njegovo funkcioniranje postaje očigledno nemoguće i u kojem možemo očekivati ne samo nove logore nego i sve novije i luđe normativne definicije upisivanja života u polis. Logor, koji se sada postojano naselio unutar njega, novi je biopolitički nomos planeta.
S italijanskog preveo Mario Kopić
Giorgio Agamben, Che cos’è un campo?, Mezzi senza fine, Torino: Bollati Boringhieri, 1996, str. 35-41
Peščanik.net, 14.09.2013.
