Veoma često možemo čuti da se o sadašnjosti objektivno može govoriti tek sa stanovitom historijskim distancom, tek onda kada ona postane politički neutralna, odnosno kada odmakne u prošlost. Tada se navodno ne trebamo bojati da ćemo izgubiti glavu budemo li  kritički pisali o Hitleru ili Staljinu, ili o Titu, Miloševiću i Tuđmanu. Drugim riječima, tada se o njima, budući da ih više nema, može pisati i govoriti što god nas volja. No onaj ko očekuje da će mu tek vrijeme omogućiti da bude objektivan, upada u zamku moralne odgovornosti zbog moralnog zakazivanja u živoj sadašnjosti, ovdje i sada.

Savremeno nas (fenomenološko) mišljenje upozorava da za objektivnost nije potrebna vremenska distanca od historijskih događaja kako bi ih se moglo slobodno, dapače samovoljno, tumačiti na temelju sekundarnih izvora. Objektivnost, naprotiv, treba tražiti u vlastitom odnosu prema ireverzibilnoj, jednokratnoj i neponovljivoj, nasmrt opasnoj sadašnjosti, naime u objektivnom odnosu prema nama samima sada i ovdje, to jest u trenutku u kojem se zlo jedino može dogoditi i jedino može – suzbiti.

Njemačko nam iskustvo u tome može biti itekako dragocjeno. Gotovo je postalo temeljnim elementom njemačke ”civilne religije” upozorenje da se zločini otaca ne smiju zaboraviti, da ih se stalno moramo prisjećati. Sjećati ih se, kako bismo, sjećajući ih se, suzbili porive onih koji bi ponovno ideološki zakuhali katastrofu u kojoj su uništeni milioni ljudskih života i u prah i pepeo pretvoreni evropski i njemački gradovi. Credo je to: ne zaboravite – sjećajte se, ali sjećajte se s moralnom odgovornošću! Jer prekopavanje sjećanja i dokumenata može poslužiti kao zastor iza kojeg se priprema teren za nove zločine i za nove nepravde. Što dakle znači sjećati se s moralnom odgovornošću?

Naime, historijski izvori djeluju u sadašnjosti u smislu egzistencijalne ”istovremenosti neistovremenog”, to jest u smislu mentaliteta koji vodi djelovanje. Historija koja počiva u tekstovima i statistikama tu ne igra nikakvu ulogu. Riječju, sadašnjost nije krinka koja skriva atavizme prošlosti koji iza nje djeluju, nego prije obrnuto, prošlost je krinka iza koje nastupaju nove snage sadašnjosti. Taj je paradoks formuliran stavom o istovremenosti neistovremenog, prema kojem je i najdavnija prošlost prisutna jedino i samo onda ako je sastavni element života sadašnjice. Sve drugo je mrtvi literarni simbolički historiografski materijal koji tavori u bibliotekama, arhivima i muzejima. Ne postoji historija u smislu davne prošlosti. Postoji samo u sadašnjosti prezentna prošlost, dakle samo živa sadašnjost iz koje se dirigira što je živa, a što mrtva ili prešućena prošlost, a što sadašnjost i budućnost. Kako prošlost tako i budućnost su temporalizacije sadašnjosti.

I seriozne studije o fašizmu, odnosno o njegovim licima, to jako dobro pokazuju. Fašizam je uspio aktualizirati arhaične oblike historijske svijesti, a potisnuti živo iskustvo s ciljem otvaranja novog stila vođenja cjelokupnog društva upravo pomoću modernih sredstava manipulacije. Jedno je iskustvo proglašeno zastarjelim i izopačenim, dapače antinarodnim, a drugo, starije, stupilo je na njegovo mjesto upravo uz pomoć agresivne moderne propagande. Kako je svojevremeno u svojoj analizi fašizma naglasio David Schönbaum, htjeti poništiti 20. stoljeće u 20. stoljeću, bilo je protivrječje u sebi. Zato su se naime morala upotrijebiti sredstva 20. stoljeća. Naravno, to je bilo moguće u situaciji kad se svima činilo da se nastali socijalni i politički problemi ne mogu riješiti unutar pravne države, demokracije i parlamentarizma. Italijanski je filozof Benedetto Croce, recimo, fašizam okarakterizirao kao mješavinu ”ultramodernih koncepata i pljesnivih starudija (vecchiumi muffiti)”, dok je fašizam u Njemačkoj ostvario osobitu radikalnost antimodernističkih ciljeva (rasistička elita novog poretka i ponovno uspostavljena ”priroda”) uz relativnu modernost metoda i stila (tehnike, naoružanja, industrije). Zato je najbolji način približavanja suštini totalitarnog fenomena opažanje dotičnog fenomena onako kako se on sam po sebi pokazuje na materijalu konkretnog živog historijskog procesa i njegovih primarnih dokumenata. Uobičajena naknadna istraga ostataka prošlosti s namjerom da se iz tih krhotina rekonstruira sadašnjost trebala bi da bude zamijenjena modernijim pitanjem: što je to pokretalo nacionalsocijaliste da su, držeći se toga, ostavili za sobom takve krhotine svojih nedjela kakve na žalost imamo? Nije dakle riječ o rekonstrukciji prošlosti, nego o njenom objašnjenju sa stajališta promatrača koji iz drugog reda bolje vidi koji su se problemi i na koji način rješavali u (egzistencijalno-hermeneutičkoj) situaciji u kojoj se djelovalo onako kako se djelovalo.

Takav nas pristup uči da se moramo čuvati takvih rješavanja političkih, socijalnih, ekonomskih i kulturnih problema što za sobom ostavljaju samo groblja i ruine. Živi dijalog s prošlošću koja je prisutna u sadašnjosti jedini može (semantički) korigirati aktualna djelovanja. To je smisao one historije koja ne drijema u arhivima (gramatičkim dekonstelacijama), nego u mentalitetima. Tako je veliki njemački historičar Reinhart Koselleck kao legitimni materijal historiografskog istraživanja uzeo ne samo činjenice, priče i legende, nego i semantiku snova živućih učesnika historijskih zbivanja, preživjelih logoraša koncentracionih logora. Rekonstrukcija povijesti je obična besmislica. Mi se kao egzistencije ne možemo vratiti u prošlost. S prošlošću se možemo ophoditi samo kao tumači vlastitog mentaliteta, jer jedino je u vlastitom mentalitetu sadržana tzv. prošlost. Dakako, analiza žive sadašnjosti u kojoj živi i ta ”prošlost”, ne može dovesti do konačne i apsolutne istine, do odstranjena svake sjenke s fenomena. Jer istina kao ne-skrivenost u sebi nosi skrivenost i dakle tajnu. Permanentna analiza sa svih strana i sa svih gledišta otkriva i otvara vazda nove karakteristike totalitarnog fenomena i tako utječe na eventualnu promjenu ponašanja ovdje i sada djelatnih aktera: o tome svjedoči enormna literatura o fenomenu fašizma u samoj Njemačkoj, koja je empirijski njime najopterećnija, pa ima na raspolaganju i najautentičniji materijal za analize. Tako se upravo u Njemačkoj najlakše i najdjelotvornije uočavaju aspekti neo-fašizma koji se u drugim nacionalnim ambijentima ne uočavaju ili otvoreno ne žigošu kao fašistički ili filo-fašistički.

U tome je, kako je često naglašavao Reinhart Koselleck, najposlije čitav smisao one famozne Ciceronove poruke o historiji kao učiteljici života (historia magistra vitae): jedino i samo zato što historija živi u prisutnim mentalitetima, a ne u arhivima, može ona poput ”učiteljice” djelovati na korekciju ponašanja živih aktera.

 
Peščanik.net, 28.02.2012.