Činjenice su već poznate, štampa ih je zabeležila, javnost je bila u prilici da u celini preko medija i na javnom čitanju 8. aprila bude upoznata sa nimalo uobičajenim projektom Oni žive. Autori su dvoje mladih i afirmisanih dramaturga: Maja Pelević i Milan Marković. Oni su pripremili jedan događaj koji je sklopljen od niza sekvenci stvarnih događaja promovišući ih kao svojevrsni teatarski čin. Ukratko, u februaru ove godine učlanili su se u nekoliko političkih partija (Demokratsku stranku Srbije, Ujedinjene regione Srbije, Socijaldemokratsku partiju, Demokratsku stranku, Liberalno demokratsku partiju, Srpsku naprednu stranku i Socijalističku partiju Srbije), ponudili im svoje usluge i predložili tekst koji bi bio osnov za marketinšku akciju u sferi kulture.

Ova akcija je imala dva zanimljiva eksperimentalna vida. Jedan je bio da razotkrije mehanizme političkog delovanja u političkim partijama, a drugi da proceni ideološku “osetljivost” i stvarnu ideološku “podlogu” našeg partijskog establišmenta. Ovaj drugi se pokazao kao posebno atraktivan: kao tekst za marketinšku strategiju stranaka kojima su “pristupili” ponudili su, prirodno na adekvatan način promenjen i prilagođen, tekst članka iz 1928. godine Jozefa Gebelsa. Da se podsetimo, Gebels je bio ključna ličnost u propagandi nacional-socijalističke ideologije koja je oblikovala Nemačku kao nacističku zemlju i koja je dovela do Drugog svetskog rata.

Provokativnost ovog projekta je nesumnjiva. Ali ovaj poduhvat se ne iscrpljuje u tom svom elementarnom značenju. On u isti mah predstavlja i ilustraciju jednog društveno-političkog stanja i čin koji otvara više teatarskih, političkih, idejnih, pa i etičkih pitanja.

Prvo: jedan naizgled običan motiv (Maja Pelević: došli smo na ideju da vidimo da li bismo mi lako napredovali i da li bi naši životi drugačije izgledali da smo postali članovi partija.) razotkrio je, zahvaljujući reakcijama ključnih aktera u političkim partijama kojima su autori projekta izlagali svoje “namere”, partokratski mehanizam delovanja na političkoj, pa i kulturnoj sceni, koji je presudan u našem društvenom životu. Ne zato što izvesni politički mehanizmi u ostvarivanju političkih stavova nisu neophodni, nego zato što su oni preovlađujući. Zato što oni “gutaju” suštinu pravog političkog delovanja. Zato što predstavljaju najčešće samo golu bitku za sticanje moći. Zato što ne otvaraju prostor za plodne i kreativne sukobe, već su samo način preuzimanja funkcija kao nagrade za učestovanje u lažnom političkom životu.

Jedan od funkcionera sa kojima su autori projekta razgovarali, slikovito prikazuje “jagmu” za funkcijama, navalu onih koji u predizborno vreme pokušavaju da nađu svoje mesto pod političkim suncem. Ono što je opšte mesto, što svi načelno znaju (presudnost članstva u partijama za dobijanje ne samo političkih funkcija, uprkos deklarativnom zaklinjanju političara da zastupaju departizaciju), kroz ovaj projekat dobilo je ličnu i slikovitu ilustraciju.

Drugo: ovaj prvobitni snimak stanja, koji je omogućio projekat, potvrđuje se i činjenicom da niko od onih kojima je ponuđen Gebelsov tekst nije prepoznao njegovu osnovnu idejnu matricu. Čak im se učinio pogodnim da uz malu doradu bude prihvatljiv kao markentinški oslonac za delovanje stranke u području kulture. Ovo je pokazalo odsustvo idejne osetljivosti. I osvetlilo činjenicu da u delovanju političkih stranaka ne postoji čvrsta ideološka podloga već, uz tek pomalo različit idejni kolorit, krajnje pragmatičan motiv. Taj motiv je vlast u svom trivijalnom, ali i veoma unosnom obliku.

Treće: ova ispražnjenost od ideja ilustrovana je i jezikom kojim su politički funkcioneri reagovali na ponudu saradnje autora projekta. On je ili potpuno birokratski, pun opštih mesta, ili skoro bezazlen u svojoj krajnjoj ciničnosti s kojom se ogoljuje funkcionisanje političkih akcija u društvenoj sferi i način na koji se plete partijska mreža, raspoređuju figure na političkoj tabli za dobitničku kombinaciju.

Postoje još dva problema koje ovaj projekat dovodi u fokus. Jedan je naizgled estetski, ili, preciznije, položaj teatarskog čina u društvu. Da li on ima isključivo teatarski smisao, da li se on finalizuje kao pozorišna predstava ili izlazi iz okvira scene? I gde je zapravo scena ovoga projekta? U ovom pogledu i sami autori imaju dvosmislen stav. Oni govore da je njihov projekat pozorišni. Oni u to uveravaju čak i čelnu osobu Jugoslovenskog dramskog pozorišta nagovarajući je da na sceni tog pozorišta omogući njegovo izvođenje. Slabost njihovog predstavljanja prirode svog projekta olakšala je da se, čisto estetskim argumentima, uskrati pozorišna scena za njegovo izvođenje. Jer taj projekat jeste politički čin, on je svojevrsni performans golog političkog života, tek u izvesnoj meri prilagođen pozorišnom izvođenju. On se čak i ne izvodi u času kada se prikazuje publici, već je jedan performans istrgnut iz političkog života i presađen na scenu. Da li ga to čini neteatarskim? Da li ga usko shvatanje teatarske prirode teksta eliminiše iz teatra kao medija? Ne, jer upravo u ovo vreme predizborne kampanje prisustvujemo svojevrsnom “mešanju žanrova”.

Treba pogledati spotove stranaka, vesti o njihovoj predizbornoj aktivnosti, pa se uveriti da prisustvujemo jednoj inflaciji performansa u kojima se političari uopšte ne libe da uvedu (loš i neubedljiv) teatar u svoju kampanju. Prisustvujemo jednoj teatralizaciji političkog života i razmeni dramski krajnje otrcanih dijaloga. Gledajući s te strane, teatarska vrednost ovog projekta, među brojnim teatarskim poduhvatima političara, daleko je relevantnija. Ovde i danas, u jednom sasvim specifičnom duštvenom trenutku, sužavanje teatarskog “polja” pokazuje se u sasvim drugom svetlu. I prividno legitimno osporavanje teatarske validnosti teksta u čitavoj ovoj priči, uz tek malo pronicljivosti, otkriva se kao specifičan oblik cenzure.

Naša pozorišta, često suzdržano, lansirajući aluzije na društvenu stvarnost, smatraju da su ispunili svoj “dug vremenu”. Niko ne osporava da takve aluzije, i kroz klasične komade, nemaju neku vrednost. Ali dramatičnost samog vremena kroz koje prolazi naše društvo zahteva direktne i nimalo “estetski umivene” teatarske poduhvate. I to one kojima se žanrovski, tematski i specifičnim eksponiranjem probija zatvoreni krug pozorišta kao institucije koja samo kulturno ukrašava društvo. Odbijanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta da lansira projekat “Oni žive”, i pored svih “pragmatičnih” obrazloženja, može se sagledati i kao strepnja da se napusti taj krug, ali i kao bojazan da se previše ne zakorači u prostor političkog.

Ostaje nam da prosuđujemo da li ta bojazan ima isključivo estetske razloge. Ali to prosuđivanje, teoretski zanimljivo, može da bude jalovo ukoliko se ne shvati da ovaj mali događaj, i odbijanje pozorišta da ga prihvati, ima jedan mnogo značajniji vid. A to je: da li su naša pozorišta spremna da na agilan način, u jednom surovom vremenu direktno ponude društvu njegovo sopstveno ogledalo? Nije nephodno tvrditi da je projekat “Oni žive” vrhunski domet u tom smeru, ali je on nesumnjivo jedan od putokaza.

Na kraju, jedno etičko pitanje. Da li se sa moralnog stanovišta ovakav projekat može pravdati? Jer on je zasnovan na prevari. Između ostalog, akteri projekta su svojim potpisima potvrdili pristupanje strankama. Njihov potpis, za neke, predstavlja i moralnu obavezu da će raditi pošteno na ostvarivanju ciljeva te stranke i obećanje lojalnosti. Tom stavu naizgled se ne može ništa prigovoriti. Ali taj stav je samo teoretski. Koji su motivi mnogih koji pristupaju strankama? Lako je pronaći primere da je motiv bio koristoljubivost, a njihova privrženost strankama, potvrđena njihovim potpisima, takođe lažna. Koji su, još dalje, motivi samih stranaka ako su se one, dobrim delom, degenerisale do mašina za ličnu promociju a ne promociju društva? Da li se bilo koji od ključnih aktera političkih stranaka pokajao za svoju laž? Da nije možda laž ili prikrivanje istina već uveliko izazvala eroziju našeg društva? Priznajemo li elementarne istorijske činjenice iz nedavne prošlosti ili ih falsifikujemo? U sferi ovih prevlađujućih laži, laž autora ovog projekta odjednom dobija sasvim novo značenje. Postaje akt za subverziju laži, privremena laž za otkrivanje istina, a time i čin sa svojom moralnom vrednošću.

 
Peščanik.net, 01.05.2012.