Ne želim danas govoriti apstraktno, nego bih radije iznio konkretan primjer kako bih ilustrirao zašto nam proučavanje gay povijesti može pomoći ne samo u razumijevanju naše prošlosti, nego ukazati na budućnost, na prirodu prepreka što se moraju svladati na putu jednakosti, ne samo na zlovolju, glupost, homofobiju – tim riječima moramo dati supstanciju, njihovu pravu dimenziju, kako bi bile smislene one moraju biti smještene unutar konteksta. Samo tako možemo znati kako se prepreke mogu svladati.
Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće u kojemu su represija i progon homoseksualaca dobili svoj najopakiji oblik. Moj konkretni i relevantni primjer odnosit će se na najozbiljniji progon homoseksualaca u suvremenom svijetu, naime onaj nacionalsocijalistički u Njemačkoj. Neću se baviti brojem umrlih ili gay životom (onakav kakav se vodio) u nacističkom režimu, nego prije kontekstom progona – to je ono što se čini važnim u širim okvirima. Iako su nakon 1933. god. gayevi bili energično progonjeni i osuđivani na smrt, ukoliko nisu mogli dokazati da su se popravili, nacisti nisu ni ovdje kao ni bilo gdje drugdje izmislili nešto novo, nego su samo preuzeli nade i strahove društva i doveli ih do ekstremne točke usijanja. Uspjeh je nacionalsocijalizma bio upravo u tome što je djelovao u familijarnom kontekstu, koristio već postojeće tradicije i operirao s već prisutnim predrasudama.
Promatramo li gay progon, čini se da je od malog značaja to što su homoseksualci činili manje od 1% populacije u koncentracijskim logorima, nego je prije važnije to da se mi i dalje suočavamo s problemima endemičnim za moderno društvo, a koje su nacisti tako dobro iskorištavali. Konačna bilanca nacističkog progona nije samo ono što nam može reći o nacionalsocijalizmu, nego o društvu u kojem se provodi progon i koje je prema svojim bitnim značajkama i danas prisutno.
U to vrijeme, i sve donedavno, nacisti su se smatrali oponentima buržoaskog društva, njihov je vođa navodni soboslikar iz radničke klase bez obrazovanja, koji se odaje nepoželjnom ponašanju. I doista, njihovi su govori i spisi napadali debelog, bogatog i kukavičkog građanina. U Hitlerovim govorima buržuj znači neodlučnost, ucviljenost i nevojničko, nemuževno ponašanje. Ništa od tih tirada nije doticalo buržoasku respektabilnost, tu sliku koju su nacisti o sebi vrlo rado projektirali. Respektabilnost je, u značenju dobrih manira, ponašanja, normativne seksualnosti i rodne podjele, bila zrcalom kroz koje se društvo vidjelo i definiralo. Sve je ovo iscrpno dokumentirano kroz antipornografsko zakonodavstvo i ono o prostituciji, u zakonodavstvu protiv svakog oblika nudizma, primijenjeno gotovo odmah nakon što su nacisti prigrabili vlast.
No kakve to ima veze s našom sudbinom?
Pogledamo li sve one koje su nacisti progonili, pojavljuje se važan obrazac. Navedimo primjer predložena zakona iz 1943. godine nazvana “Zakon o tretmanu onih koji nisu kadri održavati zajednicu”. Obratimo pozornost na temeljnu optužbu: tko su oni? To su oni koji odbijaju raditi, skitnice, svadljivci (Querulanten), onesposobljeni, prosjaci, mentalno oštećeni i homoseksualci. Židovi i Romi moraju se dodati ovoj listi. Što svi oni imaju zajedničko?
Oni su posvemašnja oprečnost onim idealima iza kojih društvo ima stajati: radna etika, posjedovanje mjesta prebivališta, upravljanje i kontrola strasti i posebice kontrola seksualnosti. Štoviše, sve ove vrijednosti nisu samo unutarnji aspekti karaktera. Najvažnije je to da one ostavljaju znamenje na tijelu i licu. Smatralo se da je moguće bez razmišljanja razlučiti između nekog s krepošću i onog tko je bez nje, jer ih njihova vanjština odaje. Ovo je napose važno za nas, budući da su se nacisti smatrali “muškom državom” (Männerstaat) i da je muško tijelo postalo sveprisutnim simbolom režima. Ne bilo koje tijelo, nego tijelo koje odgovara idealu muške ljepote koja je postala normativna i podrijetlo koje leži u grčkom idealu onako kako ga je vidio osamnaestostoljetni njemački povjesničar umjetnosti Winckelmann. Harmonično muško tijelo, vizija mirne snage bez viška kilograma ili iznenadna pokreta. Ovo muško tijelo ogledava ideale društva: pomirilo je poredak s dinamičnom napetošću i umjerenošću, ponudilo je sliku ravnovjesja u svijetu koji kao da je vazda na rubu kaosa.
Oni koji ne mogu održavati zajednicu jesu istinska opreka ideala: disproporcionalni, njihove strasti nisu pod kontrolom, nema suzdržavanja, vazda su u pokretu. Štoviše, svi ti autsajderi izgledaju u biti slično. Karikature su ovdje važne, stereotipi što ih oslikavaju određuju u velikom stupnju kako društvo vidi insajdere i autsajdere. Nacisti su željeli osloboditi društvo od onih koji su svagda bili marginalizirani, proglašavajući ih bolesnim i nemuževnim.
Premda je za gayeve rečeno da su nesposobni održavati zajednicu, oni su ipak optuženi za formiranje zajednice među njima samima. Ova je zajednica, još jednom, bila posve suprotna normi, naličje prave države – ne djeluje javno, nego konspirativno, neće se boriti otvoreno kao što to čine muškarci, nego subvertira i potkopava. Ukratko, gayevi su bili prijetnja ne samo zbog njihove bolesti, koja kao i sve ostale ozbiljne bolesti može biti zarazna, nego zato što su oformili skrivenu državu unutar države i na taj način dovode naciju u pogibelj. Identična je optužba vrijedila i za Židove. Svi autsajderi dijele zajedničku sudbinu.
I gay se povijest suočava sa svim ovim
Počevši od 19. stoljeća homoseksualnost se smatrala neurotičnom bolešću (Židovi su se također smatrali posebno prijemčivim za bolest). Neumjerenost, uzbuđenost, tjelesna izopačenost ovdje su također zajedničke crte autsajdera. No što je značila “eliminacija”? Normativno je društvo marginaliziralo, izopćavalo i čak zatvaralo, no nije planiralo iskorijeniti čitave populacijske grupe – što je zacijelo bitna razlika.
Što je onda dalo nacionalsocijalizmu oštro sječivo, njegovu spremnost na iskorjenjivanje ovih autsajdera, što je značilo njihovo posvemašnje eliminiranje iz društva?
Ta je ključna razlika bio rasizam. I premda se činilo da ne dotiče gayeve neposredno – većina njih su, na kraju krajeva, bili arijevci – on ih je ipak pogodio. Rasizam, kao i nacionalsocijalizam, nije ništa novo izmislio, nego je operirao s već opstojećim predrasudama u društvu i na njih se mnogo odlučnije usredotočio. Jer u rasizmu ništa nije nejasno i neodređeno, sve je bilo konkretizirano oko stereotipa, bliskih simbola koji se mogu vidjeti i dodirnuti. Svaka knjiga koja nastoji objasniti i zastupati rasizam prvo je i prije svega slikovnica. Stereotipi, naposljetku, oživljavaju se u nacionalsocijalizmu ne samo putem skulpture ili slika, nego također putem poznate ljudske forme, takozvanog “arijevskog izgleda” koji se toliko štovao. Stereotipi o insajderima i autsajderima su međusobno suprotstavljani, superiorne rase protustavljane inferiornim.
Gdje su se ovdje gayevi uklapali?
Oni su igrali drukčiju ulogu nego Židovi ili Romi koji su bili jasno stigmatizirani kao inferiorna rasa nesposobna održavati zajednicu. To nije bila moguća klasifikacija za gayeve koji bi na kraju krajeva mogli biti arijevci i pripadati superiornoj rasi. Ovdje je bilo korisno jedno starije medicinsko razlikovanje, razlikovanje između “pravih” homoseksualaca i onih koji su se samo pravili da su homoseksualci, koji su postali homoseksualci jer su ih zaveli u mladosti. Oni gayevi, sljedbenici vlastite istine, naslijeđene izopačenosti, koji su “uzdigli dekadenciju do principa”, oni su bili zakleti neprijatelji, izdajnici svoje rase kako je to iznio Heinrich Himmler u svom znamenitom govoru protiv homoseksualaca. Ako je istina da su 10% svih Nijemaca homoseksualci, onda će njemački narod, prema njemu, izumrijeti. I ovdje je, kao u slučaju Židova i Roma, analogija izvedena sa zaraznom bolešću, smrtnih posljedica. Ovo je snažno zvučalo u jednom dobu kojega su više skrbila pitanja zdravlja i koje je imalo razloga bojati se kuge poput sifilisa, Hitlerove osobne noćne more.
Karakteristično je da gayevi u okupiranim zemljama poput Nizozemske ili Francuske nisu bili doista proganjani, jer bilo je primjereno da niži narodi budu prepušteni uništenju od njih samih. Tako u Francuskoj poznati homoseksualni kolaboracionisti kao Bonnard ili Cocteau nisu bili dirani.
Ovdje se pojavljuje problem koji se sve do danas smatra tabuom: stanovita privlačnost koju je nacionalsocijalizam imao za neke prominentne gayeve. Samosvjesna muška država, muško povezivanje, muška ljepota – sve je ovo također ovdje ostavilo pečat. Mržnja prema samim sebi mora se također uzeti u obzir. U prospektu za predloženi Homo-spomenik u Berlinu u sjećanje na nacističke gay žrtve, bilo bi umjesno spomenuti da bi homoseksualci mogli biti izvršitelji isto tako kao i žrtve. Ovo je, međutim, jako teško verificirati ili kvantificirati. Nema razloga vjerovati da je to bio proširen fenomen. Prvi homoseksualni časopis u Njemačkoj, “Der Eigene”, osnovan 1903. god., prema regularnoj proceduri, bio je dijelom nacionalistički i čak rasistički. No nacisti su ga ipak ukinuli.
Trebamo se prisjetiti da tijekom čitava suvremenog doba, autsajder neprestano želi postati insajder i da to nije bilo drukčije ni za gayeve. No nacisti su i ovdje izrodili ekstreme: neki gayevi su asimilirani u otvoreno neprijateljski režim koji je želio ne samo iskorijeniti sve homoseksualce, nego i samu homoseksualnost.
Sve više uznemirava to da su čak antinacisti i antifašisti tretirali prisutnost homoseksualaca na način koji se nije uopće razlikovao, nego je bio identičan nacističkoj slici gayeva. Nacističko su vodstvo oslikavali kao koteriju homoseksualaca, što je bila predstava ohrabrivana samoproklamiranom nacističkom slikom muške države. Antifašistička je literatura izvukla iz ove optužbe najviše što je mogla, čak iako su neki od njezinih autora privatno bili ambivalentni. Otuda je Klaus Mann, koji je imao razloga žaliti se, pisao da su “homoseksualci Židovi antifašista”. Komunisti su također snažno podržali unižavanje i progone homoseksualaca (nacisti su ih, konačno, opisivali kao one kojima nedostaje respektabilnost). Bertolt Brecht je Hitlera načinio homoseksualcem, a u staljinističkoj Rusiji Maksim Gorki piše: “Ukoliko se istrijebe homoseksualci, nestat će fašizma”.
Ovakva je propaganda bila svakako dobro sredstvo diskreditiranja nacista u očima “poštena svijeta”. No sami homoseksualci su se pridružili u ovom naporu i to ilustrira stupanj do kojeg je, tijekom ovih predratnih godina, fokus bio na porazu nacista po svaku cijenu – ovdje cilj očigledno opravdava sredstva. Usto to fokusiranje može pokazati moć i cilj anti-gay predrasuda: sami su gayevi vjerovali u stereotipe i pokušali ih nadići (isto, još jednom, kao i Židovi). Oni su se, ne razmišljajući, pridružili ovoj antifašističkoj propagandi.
Povijest gay progona pod nacistima nije stoga samo priča o brojevima i logorima, nego ima dublje korijene. Mnogi, možda većina gayeva, vjerojatno su izbjegli smrt: simulirali su izlječenje, što se moglo uraditi čak i u logorima. Štoviše, bili su sudski oslobađani ako nije bilo dovoljno daljih dokaza (gayevi su bili često ponovno hapšeni nakon što bi napustili sudnicu), jer tijekom većeg dijela nacističkog režima, pravosuđe je funkcioniralo normalno.
No prije svega su gayevi skrivali svoju pravu narav, i to su mogli puno uspješnije nego, recimo, Židovi, budući da su raspolagali brojnim praksama samomaskiranja, preuzimajući ili čak zastupajući ono što je društvo smatralo normalnim. U svakoj su se prilici gayevi sučeljavali s idealima normativnog društva – bili su sposobni i pridružiti im se ukoliko su bili na pravi način prerušeni i istodobno su bili žrtve samih tih ideala.
Na ovom mjestu moram spomenuti ono što sam rekao na početku: nacistički režim je u osnovi nastavio s tradicionalnom, već postojećom politikom marginalizacije, koja u homoseksualnosti vidi neprijatelja normativnog društva. Možda naše društvo neprestance potrebuje neprijatelja radi vlastite samo-afirmacije i nalazi ih u onim koji su drukčiji. Rasizam je transformirao diskriminaciju u borbu na život i smrt. Brutalizirao je sve čega se dotakao idejom beskrajnog, permanentnog rata. Gayevi su postali protivnička strana u tom ratu, ne svi, već oni za koje se vjerovalo da su pravi homoseksualci. Rasizam je vazda razmišljao u stereotipima, ne uzimajući u obzir pojedinačne slučajeve, želeći iskorijeniti homoseksualnost, ali ne one homoseksualce koji bi se mogli izliječiti. Metafora je bolesti bila najviše korištena, jedna od onih koja je bila bliska i lako razumljiva.
No homoseksualnost je ponajprije postala metaforom, gromobranom, za strahove od modernosti, posvuda prisutna u percepciji gayeva, u gay stereotipima, u slikama i ljudskim umovima. Zastrašujuća brzina vremena, neizvjesnost, rapidnost promjene nasuprot sigurnosti tradicije, nagonila je ljude u traženje skloništa u normativnom, bliskom i čvrstom. Autsajder je vazda naličje. Homoseksualci su se mogli prerušiti, što druge manjine nisu mogle, no oni i zasijecaju sam korijen našeg društva, dovodeći u opasnost rodnu podjelu i respektabilnost.
Zašto onda gay povijest?
Ono što možemo naučiti – možda čak od ekstremnog iskustva o kojemu sam govorio – jest da je ono što je temeljno u želji za iskorjenjivanjem, u ovom slučaju kao i u drugim, tradicionalni koncept bolesti i zdravlja, kreposti i poroka. Rasizam je predrasudu učinio smrtonosnom, ali nije mogao djelovati bez iskorištavanja postojećih tokova i strahova “poštena svijeta”. Rasizam nije samo upravljen protiv Crnaca, Židova ili Roma, nego služi davanju ubojita oblika društvenim tradicionalnim idealima i konvencijama. Ti ideali su u modernim vremenima vazda promatrani kao da se nahode pod opsadom, premda su u stvarnosti bliski i opće prihvaćeni kao vezivno tkivo društva.
To je ono s čime se gayevi u osnovi i dalje susreću kao i nekada – i kao iskušenjem i kao neprijateljstvom – premda su granice dopuštenog proširene do stupnja koji je nekad bio nezamisliv. Pitanje je koliko su se pomakle osnove na kojima počiva naše društvo, osnove koje sam toliko često spominjao. Stoga se pozornost i dalje mora poklanjati tradicionalnim preprekama za istinsku emancipaciju. Osnovni su stereotipi koji služe određivanju insajdera i autsajdera, jer živimo u vizualno centriranom dobu.
Sigurno je da moramo iz dana u dana voditi bitke, ali proučavanje gay povijesti može nas suočiti s bitnim činiteljima što vode do progona. Ovi činitelji nisu vazda na površini niti se mogu naći u jeku situacije, nego se nalaze u slici koju naše društvo ima o samome sebi i njegovom obrambenom stavu. Navedeni su činitelji posljednjih godina dopustili veći prostor za gay emancipaciju, ali je ipak krajnje neizvjesno hoće li je suvremeni tempo i konfuzija zaustaviti i ujedno pojačati potragu za sigurnošću u tradicionalnom i bliskom, što je već bilo izrazito privlačno za mnoge ljude, ali može biti smrtonosno za one poput gayeva koji nisu samo različiti, nego njihova različitost dovodi u pitanje same stupove na kojoj respektabilnost počiva.
Nacisti su imali hijerarhiju zala sa Židovima kao pokretačkom snagom tog zla. Ali “neizlječivi” su gayevi bili posve blizu vrhu liste njihovih neprijatelja. Za naciste su oni bili povezani i “autsajder” je bio zli lanac koji veže čovječanstvo. I Židove i gayeve će navesti psiholog A.B. Morel u svom eseju “o degeneraciji” (1857) kao “morbidne derivacije odizvornog tipa”. Ovdje ponovno postoji kontinuitet i rubno pitanje postaje središnjim: smatralo se da je broj Židova homoseksualaca izuzetno velik. Židovi su feminizirani, nemuževni, imaju “slabašnu mekoću izgleda” i stoga riskiraju biti homoseksualcima.
Kada je prominentni Židov Walter Rathenau (1867 – 1922), ujedno i neoženjen, postao njemačkim ministrom vanjskih poslova, optužbe za homoseksualnost su pojačane, dok je francuski predsjednik vlade Leon Blum (1872 – 1950) oslikavan kao crossdresser. Gay povijest ne govori jedino o tome koje mjesto gayevi zauzimaju u samoj društvenoj strukturi, koju ulogu igraju u slici društva što ga ono ima o samome sebi, nego može također istaknuti prepreke što ih moramo nadići, činitelje koji čine predrasude tako učinkovitim i dugovječnim.
Malo se toga promijenilo u percepciji gayeva tijekom stoljeća, kako su oni viđeni i kako se oslikavaju. Ukoliko želimo sve ovo izmijeniti, moramo znati gdje stojimo.
Predavanje Why Gay History?, Medison, Viskonsin, 30. mart 1996.
S engleskog preveo Mario Kopić
Odjek, proljeće/ljeto 2012.
Peščanik.net, 05.10.2012.
LGBTQIA+