• A A A
  • |
     

    11 teza o međunarodnoj zajednici u dejtonskoj BiH

    | 21/12/2012

     
    Autor kroz jedanaest mikroelaboracija razmatra trijadu SAD – Bosna i Hercegovina – EU, naročito ispitujući mogućnost Evropske Unije da kroz meku moć (soft power) stvori uvjete za izgradnju BiH kao samoodržive političke zajednice. Analiza pokazuje kako to nije moguće budući da je dejtonska BiH američki a ne eurounijski teritorij. U tekstu se nude argumenti političke i geopolitičke prirode, a koji zagovaraju nužnost američkog ultimativnog pristupa u BiH, kako bi zemlja stvorila uvjete da postane članica Evropske Unije.

    1. Da li je 17 godina dejtonske BiH dovoljno za izvođenje sumornog zaključka u čijoj osnovi leži mišljenje kako je jedina mogućnost BiH da opstane kao država u njenoj nemogućnosti da bude država? Iz naše stvarnosti možemo izvući puno zaključaka koji će nas uvjeriti da BiH od raspada čuva samo to što je iznutra raspadnuta. Da li to znači da BiH od nestanka iz svijeta država čuva samo činjenica da iznutra stvarno nije država?

    2. Ako prethodne elaboracije prihvatimo kao argumente zasnovane na racionalnosti a ne emocijama, onda možemo iz zone političke korektnosti preći u zonu oštrog radikalnog govora o subjektima koji de facto spriječavaju mogućnost konstitucije samoodržive političke zajednice. Koji su to subjekti? To su oni subjekti koji su bili uključeni u advokaturu mirovnog ugovora za BiH. To su SAD, EU, odnosno ključne zemlje evropskog geostrateškog jezgra, Kontakt skupina, Srbija, Hrvatska i domaće dejtonske političke elite. Nabrojani subjekti zarobljenici su permanentno rastuće fikcionalizacije stvarnosti (Toffler, 1998). Ta rastuća fikcionalizacija stvarnosti podržana je od nabrojanih aktera idejom koja pripada političkoj patologiji. To je ideja o nepromjenjivosti dejtonske konstitucije države ili o njenoj promjenjivosti samo i samo ako to žele unutrašnji politički akteri. Ova iritirajuća redukcija u koliziji je sa imperijalnom strukturom vladanja koja je za BiH predviđena mirovnim ugovorom.

    3. Defanzivni obrazac međunarodnog imperiuma primjenjen u BiH neka je vrsta epistemološke i ontološke oholosti (Toal, 2007), koja u mislećim građanima BiH može proizvesti i proizvodi osjećaj gradnje novog statusa – statusa nižih bića. Zašto? Konstitucija države na premisama mirovnog ugovora koji zahtijeva stalni angažman SAD-a kao zbiljskog kreatora Sporazuma (a već dugo smo u fazi izostanka američkog primarnog aktiviteta) proizvela je čudnu situaciju: zemlja zahtijeva deus ex machinu ali spuštajućeg subjekta koji će narasle antinomije privesti progresivnom kompromisu nema. Naprotiv, već nekoliko godina Washington, a sa njim i Bruxelles, šalju poruke kako subjekt promjene mora doći iznutra, iako je struktura političke zajednice takva da subjekt promjene ne može doći iznutra.

    4. Bosna i Hercegovina na vrlo je skliskom terenu: autentično onemogućena da bude država ona ne može prestati biti država. U takvoj šizofrenoj ambijentalnosti, u frustrirajućoj napetosti između toga da bude i toga da ne bude, odvija se povijest naše sadašnjosti. Nažalost, naša sadašnjost pripada pretpovijesnom dobu, dobu leda, jer BiH jedina je zemlja u Evropi kojoj se zabranjuje promjena; to je politički mirakl zaleđen u američkoj vojnoj bazi Right Peterson, to je zemlja u kojoj su entiteti svete krave, nepromjenjive kategorije, čak i po cijenu redukcije naših života na goli život, na Agambenovog homo sacera. Pristati na ideju nepromjenjivosti mirovnog ugovora, znači pristati na budućnost koju će oblikovati čemer sadašnjosti. Ime naše budućnosti je gora sadašnjost.

    5. Međunarodna zajednica pristala je na goru sadašnjost kao izvjesnu formu budućnosti. Hinjeći odsustvo iz zemlje u kojoj je međunarodnim ugovorom ovjerila svoje, sui generis, prisustvo, uputila nas je na slijedeći paradox: ključni akteri međunarodne zajednice dopustili su BiH kao zarobljenoj i nedovršenoj državi da pokuša unutar sebe pronaći sopstvene snage koje je mogu iz stanja konfuzije, obamrlosti, letargije i nečinjenja podići na viši nivo političke aktivnosti, na nivo praktične djelatnosti u kojoj će domaći subjekti političke igre smisleno djelovati s ciljem konstitucije samoodržive zajednice. Istovremeno, država je institucionalno dizajnirana tako da ne može postići svoju održivost apelima da je promjena zemlje jedino moguća ako to žele domaći politički akteri. Domaći politički akteri jedino ne žele promjenu političke matrice (ili žele onu vrstu partikularne ustavne promjene koja će spriječiti mogućnost promjene dejtonskog ugovora), koja iznova generira nacionalizam kao pogonsko gorivo rasta državne birokracije na svim nivoima odlučivanja, rasta odanih sljedbenika partikularnih političkih ideja iza kojih stoji jedno veliko troglavo ništa. To je projekat ništenja domovinske svijesti i on je u velikoj mjeri uspio.

    6. Nema nikakve sumnje: BiH oblikovana mirovnim ugovorom iz Ohioa proizvod je vojnopolitičkog uma SAD-a. Taj um mogao je zamisliti dvojnu zemlju zato što taj um u trenutku oktroiranja ugovora za takvu zemlju računa na snažnu američku favorizaciju izgradnje države kojoj je Washington udahnuo imperijalni smisao. Arhitekta mirovnog ugovora Richard Holbrooke upravo je na fonu američke apriorne predanosti izgradnji bosanskohercegovačke države mogao zamisliti kako se pod snažnim američkim pečatom iz pepela diže jedna originalna politička zajednica. Nakon što su na fonu dejtonske ambivalentnosti prevladale sile unutrašnje secesije, čitanje Dejtona nastavljeno je u dezintegracijskom ključu, kroz kontinuirano favoriziranje entiteta kao pseudodržava, pa smo dobili dva Kosova u BiH, sa tendencijama da zbir dva izmišljena entitetska suvereniteta daju suverenitet državi. Rekao bih da vodeći politički prvaci u zemlji upravo ovih dana pokušavaju izjednačiti suverenitet sa fakticitetom, što se može završiti trijumfom entitetskih volja kao suverenih volja. Blizu smo razumijevanja državnog suvereniteta kao koordinacijskog suvereniteta. Koordinacijski suverenitet, postdejtonski je novum dostojan ironiziranja.

    7. Da budem precizan: SAD su ispustile BiH kao postkonfliktnu zajednicu iz svojih imperijalnih klješta. Budući da godinama BiH više nije u registru američkog nacionalnog interesa, dejtonska politička laboratorija batrga se u okovima međunarodnog ugovora za koji su najodgovornije SAD, a koje su, u međuvremenu, svoju odgovornost spustile na najnižu tačku. Budući da su svoju odgovornost za BiH spustile na najnižu tačku, zemlja nema pozitivni i djelotvorni vanjski poticaj koji je a priori sadržan u američkoj ambiciji kreiranja mirovnog ugovora. U takvoj situaciji ključnu ulogu u BiH preuzima Evropska Unija. Nevjerovatno je da EU pristaje na danajski dar SAD-a (što samo govori o odsustvu vizije i dominaciji birokracije nad analitičkim, stvaralačkim umom zasnovanim na skepsi). U čemu se sastoji danajski dar? Sastoji se u tome da država koja je mirovnim ugovorom iznutra tek lakonski struktuirana, te može ići naprijed samo uz snažni i kontinuirani pritisak Washingtona, prestaje biti leno Washingtona i postaje leno Bruxellesa. Bruxelles ima zadatak pomoći izgradnju samoodržive BiH bez dominirajuće uloge SAD-a, a bez te dominacije Bruxelles ne može suštinski pomoći u oblikovanju samoodržive zajednice. To geopolitičko načelo je napušteno. Washington je pozajmio BiH Bruxelles, a Bruxelles s tom pozajmicom ne zna šta će, jer ne posjeduje instrumentarij da, s kapacitetima meke moći, kao zaštitnim znakom evropskog postmodernog raja, učini nešto dubinski važno sa američkim teritorijem na Balkanu. Zato se BiH ponovno mora izgraditi kao američki svijet, kao punktna balkanska tačke pax Americane jer samo je to garant briselske kompetencije u stvarima transformacije BiH u eurounijsku zemlju. Iako BiH svojom modernom poviješću pripada moralnom univerzumu evropske civilizacije (Toal, 2000), mirovnim ugovorom iz Dejtona ona naglašeno počinje pripadati i moralnom univerzumu američke civilizacije. Ipak, pravo je pitanje – da li je aktualni svjetski poredak još uvijek američki, i ako nije, čemu ovaj pledoaje za veliki povratak Washingtona na malu šahovsku tablu Bosne i Hercegovine? Pa ja mislim da je postamerički svijet još uvijek inačica američkog svijeta, bez obzira na prigovore koji pripadaju kvalitetnim suprotnim uvidima. Današnja BiH divizija je tog postameričkog američkog svijeta i bilo bi krajnje suspektno da Washington provincijalizira svoju ulogu u najuspješnijem (sa stanovišta menadžmenta konflikta) američkom vanjskopolitičkom projektu u posthladnoratovskom svijetu.

    8. Da je Washington BiH doveo do stanja održivosti tada bi krucijalna i dominirajuća uloga Bruxellesa bila poželjna, nužna, imperativna i najvažnija. Ovako imamo situaciju da je Bruxelles zadužen za europeizaciju države koja se europeizaciji opire svojom dubinskom amerikanizacijom. Budući da je amerikanizacija u fazi samoponištenja, imamo ovu formulu: normativna apolitička europeizacija minus amerikanizacija = Rusija u BiH kao probuđeni igrač koji je od PIC-a (Vijeće za implementaciju mira) napravio nemoćno lice Zapada. Dakle, to je elementarni nivo velike slike koji zahtijeva poentu: EU je naivno pristala da političku zajednicu, koja može ići naprijed tek uz ključnu asistenciju Washingtona, preuzme od Washingtona, a zna da nema instrumente da se ponaša kao Washington. Tako dolazimo do zaključka da je EU ključni generator nemogućnosti BiH da uđe u Evropsku Uniju. O tome imamo sijaset dokaza. Ponudimo neke koji se tiču života EU u dejtonskoj BiH.

    9. EU se treba zamisliti nad slijedećim stavom: ne postoji zemlja u Evropi u kojoj je međunarodna zajednica, pa tako i Evropska Unija, intenzivnije prisutna nego što je to od 1996. pa do danas BiH. Bez obzira na tu notornu činjenicu, upravo je BiH ona zemlja u kojoj je maksimalizacija evropskog prisustva proizvela minimum evropske zemlje sa stanovišta ključnih aksioloških kategorija u svim područjima života i rada. To je prije svega poraz EU, a onda i BiH. Kakvo obećanje sreće nam nudi Bruxelles ako je zemlja u kojoj je Bruxelles intenzivno prisutan toliko udaljena od Bruxellesa! Mogli bi kazati: intenzitet briselskog prisustva obrnuto je proporcionalan europeizaciji BiH, odnosno ispunjavanju uvjeta za proces priključenja. To bi po etičkim mjerilima trebalo proizvesti stid ključnih evropskih faktora. Ne, nema stida. Imamo genijalnu mantru briselskog birokratskog uma: Mi smo tu da vam pomognemo ali znate, vi sami trebate, tra-la-la… tra-la-la… tako da je ta floskula svedena na nemaštovito – mi smo tu. I? Ova zemlja je očigledno suđena da samu sebe degradira i hendikepira i da njeni ljudi o sebi misle najgore. Dakle, 17 godina agonije probudilo je i u meni, kao odgovornom ljudskom biću, pomisao da smo mi idioti, ljudi koje je Zapad osudio da budu niža bića. Ali ova moja grubost samo je od uvrede pomahnitala nježnost (Derviš Sušić, op.a.), jer nikome BiH nije vjerna kao Zapadu. Zapad je naše zlatno tele. Uprkos Zapadu. Uprkos Evropskoj Uniji.

    10. Evropska Unija bježi od uzroka problema i bavi se posljedicom kao da je posljedica uzrok. Kako? Tako što smatra da je ključni problem zemlje Federacija BiH, a ne zakovana dvoentitetska struktura države; zato što smatra da u BiH najbolje funkcionira unitarni entitet, a onda ne završava tu logiku očekivanim zaključkom: ako najbolje funkcionira unitarni entitet – da li to znači da cijelu zemlju treba izgraditi kao unitarnu? Budući da sam protiv unitarnog načela u multinacionalnoj zemlji, pozivam one koji favoriziraju postojeći unitarizam u BiH da budu egzekutivni do kraja i otkriju se ili kao politički lažovi ili kao prijatelji unitarizma. Ne možete biti za decentraliziranu zemlju a podržavati unitarizam. Iz te političke laži može se ispiliti samo novih 17 godina agonije. Budimo do kraja jasni: zbog prirode političkog poretka, smisao dejtonske BiH je Republika Srpska. BiH svoj politički smisao iscrpljuje u europeizaciji RS koja svojom europeizacijom spriječava europeizaciju BiH. To je tako. Šta nam je činiti? Treba demaskirati tu rastuću fikcionalizaciju stvarnosti. Unitarizacija države koja ide iz Banjaluke je bespredmetna. (Primjera radi, istočni dio RS-a, kako u Bosni tako i u Hercegovini, svijet je tuge, očaja i beznađa, istinski svijet golog života. Decentralizacija RS-a zahtjev je jednako važan kao i transformacija federalnog entiteta.) Pristati na transformaciju Federacije koja je nužna, a da to ni na koji način ne tangira drugi dio BiH, znači pristati na stav da je RS višak BiH. Promjene u Federaciji imaju smisla samo ako ih prati deunitarizacija RS-a. To Washington i proamerički Bruxelles mogu potaknuti. Ovo su tako očigledne istine da valjda zato što su očigledne ne primjećuju se. Da li je samo nasilje uvjet da se te očiglednosti primjete? Ili BiH samo proizvodnjom nasilja postaje neka Stvar oko koje vrijedi razmišljati u centrima globalne moći i globalne odgovornosti. Budimo nerealni, tražimo moguće. A šta je moguće? Promjena paradigme: nužno je stvoriti konsenzus o izgradnji decentralizirane političke zajednice koja je samoodrživa i koja nudi mogućnost građanske odanosti. To je moguće uraditi tako što ćemo, uz najčvršći zagrljaj Washingtona i Bruxellesa, napraviti još decentraliziraniju državu, ako treba najdecentraliziraniju državu u svijetu država. Taj veliki dar građanima BiH – izgradnja decentralizirane države – obaveza je za one koji se protive promjeni, iako njome najviše dobijaju.

    11. Izgradnja decentralizirane države po najradikalnijem shvaćanju načela supsidijarnosti istovremeno znači izgradnju države koja jeste država i u kojoj je decentralizirana struktura izraz pravednosti, učinkovitosti, funkcionalnosti i mogućnosti zajedničke svrhe na državnom nivou. Zahtjev za još decentraliziranijom državom u sebi sadrži zahtjev za izgradnjom države a ne za njenom razgradnjom. Ako, pak, izgradnja organizirane decentralizirane države ponovo nailazi na odbijanje onih koji žele da ostanemo u mezozoiku kao frendovi dinosaurusa, onda se, kad tad, međunarodna zajednica dovodi u situaciju da djeluje. Ja očajnički prizivam upumpavanje nove energije u OHR, energije koja će akterima političke igre poručiti da je besmisleno ne izgrađivati političku zajednicu, da je to protiv ljudi čije interese političari navodno zastupaju. Na kraju krajeva, ako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, evropske institucije u BiH dio su tog tumačenja. Ako nisu, šta priječi EU da napusti Dejton i pristupi izgradnji države koja je sposobna biti član EU. Priječi je jedanaesta teza o Evropskoj uniji koja, parafrazirajući Karla Marxa, glasi:

    Najviše do čega dolazi euronijski normativni institucionalizam koji Bosnu i Hercegovinu ne poima kao svoj najradikalniji izazov već kao otrcanu birokratsku djelatnost, jeste opažanje pojedinačnih individua i njihovih građanskih potreba bez percepcije naše ljudske nemoći zbog izostanka države. Evropske birokrate i njihovi birokratizirani think-tankovi svojim nezamjerajućim djelovanjem samo potvrđuju podijeljenost države i društva u BiH, a trebali bi učiniti sve što je u njihovoj moći i izvan njihove moći da se to stanje izmijeni.

     
    Autor je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Šira verzija ovoga teksta bit će objavljena početkom 2013. godine u publikaciji Politike evropskih integracija, a u izdanju Fondacije Heinrich Böll, ured u Sarajevu. Tekst objavljujemo uz odobrenje izdavača.

    Peščanik.net, 21.12.2012.

     
    Ver peliculas online