Evo opet njega, dobro raspoloženog, srećnog kao malo dete, sa podrškom koja ponovo raste. On, koga su do pre samo par nedelja smatrali politički mrtvim, osuđenim da bespomoćno posmatra krizom iznuđenu epohalnu promenu u Italiji i okretanje od gotovo 20 godina berluskonizma ka trezvenosti u liku Marija Montija. Monti je u novembru 2011. zamenio Berluskonija na mestu premijera Italije. Podrška propalom i seksualnim skandalima diksreditovanom Berluskoniju nikada nije bila manja. Izgledalo je da će ozbiljna, ustavotvorna desnica potisnuti do tada dominantnu populističku desnicu.

Nekoliko nedelja pre parlamentarnih izbora 24. i 25. februara ove godine sve se promenilo. Montijev savez je prema predizbornim anketama zaglavljen na oko 15% podrške, a Berluskonijeva koalicija, u koju se ponovo nečujno umuvala desnopopulističko-ksenofobična Severna liga (Lega Nord), maršira ka 30%. Pomalo su neuverljive izjave koje pokušavaju da objasne ovo ko zna koje po redu političko uskrsnuće Silvija Berluskonija. Nema nikakve sumnje da televizija u tome igra ogromnu ulogu. Od decembra prošle godine, Italijani su pod neprekidnom paljbom: na 17 kanala opet mogu da se dive svom umešnom govorniku. Ne treba zanemariti ni njegovu poslovnu nadarenost. On suvereno vodi izbornu kampanju uključujući i talenat da laže a da ne trepne.

Tu je i italijanska „genetska mutacija“, na koju se u svojoj bespomoćnosti pozivaju Berluskonijevi protivnici da bi objasnili večnu privlačnost odavno razobličenog bivšeg premijera. Prema toj tezi, Berluskoni je u poslednjih 20 godina italijansko javno mnjenje ustrojio prema svojim vrednostima, standardima i modelu komunikacije. Da bismo pronikli u njegovu političku besmrtnost, treba izvršiti dve promene perspektive. Prvo treba preusmeriti pogled sa mračno-genijalnog kandidata na njegove birače, a onda i sa navodno epohalnog raskida pre 20 godina – ka kontinuitetu u stavovima biračkog tela.

Pedesetih godina prošlog veka, američki politikolozi Gabriel Almond i Sidni Verba preselili su se u Italiju kako bi proučavali njenu građansku kulturu – odnos građana prema državi i opštem dobru, njihovo poverenje u institucije i spremnost za participaciju u javnom životu. Uvereni da će se susresti sa stanjem sličnom onom u Nemačkoj pre dolaska Hitlera na vlast, sa moćnom komunističkom partijom i demokratima u defanzivi, došli su ipak do paradoksalnog rezultata. Upravo su birači komunističke partije Italije (KPI) gajili najveće poverenje u demokratski proces i institucije i bili najspremniji da aktivno učestvuju u javnom životu. A kod demohrišćanskih birača (Democrazia Cristiana) prevladavalo je nepoverenje u „državu“, pasivnost, usmerenost na partikularne interese, sve suprotno anglosaksonskom shvatanju građanina. Većina njih bili su redovne mušterije klijentelističke politike.

Takav obrazac mišljenja je još jedan američki politikolog, Edvard Banfild, nazvao amoralnim familijarizmom. Pod time je podrazumevao vrednosni horizont koji se završava na obodima svoje porodice, dok je opšte dobro neprijateljska teritorija na kojoj vas maltretiraju zakonima i porezima, ali i mesto gde se može ugrabiti lična dobit, ukoliko ste povezani sa „pravim“ političarima. Prevlast tog obrasca objašnjava dominaciju anarhičnih, pre antidržavnih nego prodržavnih stavova kod desnice u Italiji.

A danas? Politikolog Ilvio Diamanti je u svom nedavnom istraživanju zabeležio da većina birača želi zaštitu države, uz istovremeno duboko nepoverenje prema njoj. Demohrišćani su decenijama ispunjavali ovakve zahteve velikog dela svog biračkog tela. Kada je demohrišćanska partija početkom devedesetih, pod teretom korupcionaških skandala doživela kolaps, Berluskoni je ispunio nastali vakuum na desnici, bez epohalnog raskida sa dotadašnjom praksom.

Raskid se dogodio u samo jednoj, veoma važnoj tački. Za razliku od demohrišćana, Berluskoni je otvoreno i neumorno razvijao amoralni familijarizam, ofanzivno raspirujući animozitet prema opštem dobru, koje je osetio na svojoj koži tokom sudskih procesa zbog izbegavanja plaćanja poreza, tajnih računa u inostranstvu i lažiranja poslovnih bilansa. Milioni Italijana oduševljeno su ga sledili, isti oni kojima je Mario Monti izgledao kao bedna alternativa Berluskoniju. Bila im je dovoljna pretnja dolaskom levice na vlast, pa da se ponovo mobilišu, a pomogao je i Berluskonijev izborni slogan „porezi dole“.

Šta je sa planovima za budućnost italijanskog društva? To ove defanzivno-nepoverljive birače ne zanima. Planovi drugih opcija im deluju zastrašujuće, bilo da je reč o Montiju koji im obećava krv, znoj i suze, ili o levičarskom kandidatu Luiđiju Bersaniju koji im preti „pravednom Italijom“ (mada ona ne podrazumeva veće poreze i borbu protiv endemskog izbegavanja plaćanja poreza). Doduše, Berluskoniju ovoga puta njegovi verni birači neće doneti pobedu, ali on može da se nada počasnom mestu u italijanskoj politici, u kojoj će opet biti remetilački faktor.

Michael Braun, Die Wochenzeitung, 31.01.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 07.02.2013.