“Oni koji su patili zaslužuju sućut i pravdu”, rekao je u svom završnom obraćanju sudijama Jadranko Prlić, bivši predsjednik HVO-a i premijer tvz. Herceg Bosne u martu 2011. ističući da se on ne osjeća krivim, negirajući počinjene zločine i ustvrdivši da bi opet sve isto uradio. Sudije se nisu složile sa njim i sudskom presudom su poručili Prliću da sljedećih 25 godina razmisli o tome da li bi opet sve isto uradio. Uz Prlića i ostala petorica optuženih su negirali zločine “suosjećajući sa žrtvama” te smatrajući da su zločini, ako su i bili počinjeni, bili zločini nekih NN izvršilaca.

No, presudom sudija Haškog tribunala Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić (uz izuzeto mišljenje predsjednika Vijeća), bili su članovi udruženog zločinačkog plana, kojemu je cilj bio promijeniti nacionalnu strukturu stanovništva na teritorijama na koje su polagali pravo, s ciljem stvaranja tzv. Velike Hrvatske i njenog priključenja Hrvatskoj, a krivi su i za zločine počinjene kako bi taj cilj bio ostvaren. Zbog toga su osuđeni na 111 godina zatvora: Prlić 25, Stojić 20, Praljak 20, Petković 20, Ćorić 16 i Pušić 10.

Zašto su osuđeni

Jadranko Prlić je, uz Matu Bobana, većim dijelom 1992-1993. bio najmoćniji funkcioner u političkoj strukturi i organima vlade Herceg-Bosne i HVO-a, a krajem 1993. praktično je zasjenio i Matu Bobana. Kao predsjednik, Prlić je imao de jure i/ili de facto vlast, efektivnu kontrolu i/ili bitan uticaj na vladu i vojsku Herceg-Bosne/HVO-a. Upravljao je radom i bio odgovoran za vladu HVO-a, uključujući i vojne poslove. Potpisivao je odluke i uredbe koje su činile zvaničnu politiku HVO-a. Bio je ovlašten da postavlja i razrješava dužnosti ljude na položajima vlasti u civilnim, vojnim i pravosudnim organima Herceg-Bosne i HVO-a. Posjedovao je i ovlaštenja da zatvara zatvore i koncentracione logore Herceg-Bosne/HVOa.

Bruno Stojić, kao načelnik Odjela (kasnije Ministarstva) obrane HVO-a, bio je vrhovni politički i rukovodni funkcioner tog organa, nadležan za oružane snage Herceg-Bosne/HVO-a. Vršio je de jure i/ili de facto vlast, te imao efektivnu kontrolu i bitan uticaj na sve segmente i ogranke operacija koje su izvodile te snage. Područja za koja je bio nadležan i odgovoran obuhvatala su, pored ostalih, bezbjednost, uključujući rad vojne policije HVO-a i obavještajne službe HVO-a poznate pod nazivom Sigurnosno izvještajna služba (SIS); moralno vaspitanje, koje je obuhvatalo informativno-propagandne djelatnosti; službe zdravstvene i medicinske zaštite i saniteta u okviru poslova odbrane, koje su bile odgovorne za uslove i zaštitu u zatvorima i objektima za zatočenje u Herceg-Bosni/HVO-u; te vojnu proizvodnju i logistiku. Provodio je vlast i imao efektivnu kontrolu nad zatvorima i objektima HVO-a.

Slobodan Praljak je izdavao organizaciona, strateška i borbena naređenja. Bio je, pored ostalog, odgovoran za to da osigura da se sve snage Herceg-Bosne/HVO-a ponašaju u skladu sa Ženevskim konvencijama i normama međunarodnog humanitarnog prava, te da se sa svim zarobljenicima, zatočenicima i drugim osobama koje su snage Herceg-Bosne/HVO-a držale zatvorene postupa u skladu s tim konvencijama i pravom. Praljak je imao komandna ovlaštenja i nad civilnom policijom Herceg-Bosne/HVO-a kada je ona djelovala u sastavu ili u sadejstvu s oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a tokom oružanog sukoba. Aktivno je učestvovao u svim aspektima vojnog planiranja i operacija Herceg-Bosne/HVO-a.

Milivoj Petković je bio odgovoran za rukovođenje, organizaciju, planiranje, pripremu, obuku, disciplinu, snabdijevanje, razmještaj i operacije oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Izdavao je organizaciona, strateška i borbena naređenja. Bio je, pored ostalog, odgovoran za to da osigura da se sve snage Herceg-Bosne/HVO-a ponašaju u skladu sa Ženevskim konvencijama i normama međunarodnog humanitarnog prava, te da se sa svim zarobljenicima, zatočenicima i drugim osobama koje su snage Herceg-Bosne/HVO-a držale zatvorene postupa u skladu s tim konvencijama i pravom. Imao je komandna ovlaštenja i nad civilnom policijom Herceg-Bosne/HVO-a kada je ona djelovala u sastavu ili u sadejstvu s oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a tokom oružanog sukoba. Aktivno je učestvovao u svim aspektima vojnog planiranja i operacija Herceg-Bosne/HVO-a.

Valentin Ćorić je de jure i/ili de facto rukovodio i komandovao Vojnom policijom HVO-a, koja je redovno igrala važnu ulogu u upravljanju zatvorima i objektima za zatočenje Herceg-Bosne/HVO-a (uključujući i puštanje na slobodu i premještanje zarobljenika i zatočenika) i u borbenim operacijama i operacijama etničkog čišćenja.

Borislav Pušić je bio uticajan, visoki funkcioner u sistemu Herceg-Bosne/HVO-a vezanom za zatočenje, korištenje, puštanje, razmjenu, premještanje i deportaciju bosanskih Muslimana.

Udruženi zločinački poduhvat

Optužnica ih je teretila (a prvostepeno vijeće potvrdilo) za udruženi zločinački poduhvat (period od 18.11.1991. do približno aprila 1994), vojno podjarmljivanje, trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije RBiH za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanje tih teritorija kao dijela Velike Hrvatske kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine.

Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.

Više osoba se pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske, Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske, Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić zvani Tuta.

Dokazano je da na sastanku održanom 15.1.1993. u Zagrebu, Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban nisu uspjeli da uvjere predsjednika BiH Aliju Izetbegovića da prihvati njihove stavove i odmah su se dali na provođenje svojih planova. Istog dana, predsjednik HVO-a Jadranko Prlić potpisao je odluku da se “sve jedinice Armije BiH, koje su u ovom trenutku stacionirane u provincijama 3, 8 i 10, koje su Ženevskim sporazumom proglašene hrvatskim provincijama, stave pod zapovjedništvo Glavnog stožera oružanih snaga HVO-a. Za provođenje ove odluke ovim se postavlja rok od pet dana, počev od danas, 15. siječnja 1993”. Iako se ni predsjednik BiH ni međunarodni mirovni pregovarači nisu složili s jednostranim provođenjem prijedloga Vancea i Owena u obliku u kojem su ih protumačili organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a.

“Ti organi vlasti i snage su nakon isteka roka od 15.1.1993. poduzeli vojne i nasilne akcije kako bi proveli taj ultimatum, napadajući Muslimane. Napadima, hapšenjima i protjerivanjima, koje je vršila tzv. Herceg-Bosna/HVO u drugoj polovini aprila 1993, pokrenuta je opsežna kampanja takvih djela, koju su povremeno prekidale obustave vatre, i nastavljena je čak i nakon potpisivanja drugog mirovnog sporazuma u Washingtonu, u martu 1994.”

Zločinačka Herceg-Bosna

U 12 posebnih tačaka optužnice opisano je na koji način i kako se realizirao ovaj udruženi zločinački poduhvat, a ICTY je utvrdio: radnje koje je poduzimala Herceg-Bosna/HVO vršene su po sljedećem obrascu: kao prvo, većina vojno sposobnih muškaraca, bosanskih Muslimana (među kojima su bili i mnogi pripadnici HVO-a), uhapšena je i zatočena u raznim zatvorima i koncentracionim logorima HVO-a. Potom je HVO preuzimao kontrolu nad gradovima i selima i sistematski prikupljao žene, djecu i starce, bosanske Muslimane, koji su zatim zatočeni na različite periode i/ili premješteni na područja pod kontrolom Armije BiH ili deportovani u druge zemlje.

Tokom suđenja Tužiteljstvo je kao svjedoke i(li) eksperte koristilo dr. Ćirila Ribičića, prof. Roberta Donju, Petera Galbraitha, Williama Tomljanovića, muftiju Seida Smajkića, Eda Vulliamyja, Hasana Hasića, kojem su pripadnici HVO-a ubili dvije kćerke te niza drugih svjedoka, očevidaca i logoraša.

Odbrana je, pak, uglavnom koristila viskopozicionirane osobe iz vojno-policijskog miljea, kao što su Davor Marjan, analitičar, Zoran Perković, sadašnji visokopozicionirani dužnosnik u MVP-u BiH, Ivan Bandić, SIS-ovac (kasnije hrvatski diplomata), Anđelko Makara iz Drugog korpusa Armije BiH, Zdenko Andabak i Ivan Baneta, generali HV-a, Milan Cvinkl, slovenački ekonomski ekspert, kao i generale Armije BiH Hamida Bahtu i Nedžada Čengića, bivšeg logističara Vikićevih specijalaca.

Tužitelj je u završnom obraćanju naglasio da ne postoji razlika između optuženih i njihovih svjedoka jer su bili dio zajedničkog tima koji je podržavao zločinačku prirodu tzv. HRHB. Bitno je napomenuti da je Prlićeva odbrana između ostalog tvrdila da oni “samo nastoje dokazati da su Izetbegović i Armija BiH bili članovi udruženog zločinačkog poduhvata, a ne Tuđman i bivši lideri bosanskih Hrvata.” Dokazujući da je Izetbegović htio formirati islamsku državu na štetu Hrvata, odbrane optuženih su pokušale u spise postupka uvesti Islamsku deklaraciju, ali je sudsko vijeće ocijenilo da ona nije relevantna za postupak protiv bivših lidera HRHB-a. Odbrane su posebno apostrofirale veze bosanskog rukovodstva sa islamskim državama, posebno Iranom, što je, također, bilo irelevantno za postupak.

Opisujući Tuđmana kao opsjednutu osobu, koja je opsjednutost granicama Banovine iz 1939. pretvorila u stravičan zločin nad Bošnjacima tužitelj Keneth Scott je rekao: “Rješenje po Tuđmanu i drugima je bilo da se hrvatskim postojećim granicama doda teritorij koji je poznat pod nazivom banovina Hrvatska. To veliko područje je bilo rezultat sporazuma iz 1939. između jugoslovenskog premijera Cvetkovića, Srbina, i hrvatskog vođe Vlatka Mačeka, čime je stvoren velik hrvatski teritorij koji je obuhvaćao veliki dio BiH i gotovo čitavu bivšu trodjelnu kraljevinu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Taj sporazum je, doduše, živio samo do njemačko-talijanskog napada na Jugoslaviju u aprilu 1941, no Tuđman i drugi su idealizirali hrvatske proširene granice iz doba banovine, i težili obnovi banovine pripajanjem velikog dijela BiH Hrvatskoj. Pogledi Franje Tuđmana na hrvatske granice kakve su postojale 1990. i njegova opsjednutost obnovom Banovine Hrvatske bili su opće poznati.”

Iz završne riječi tužitelja Kenetha Scotta

Ljudska rasa ima problem. Nakon svakog ciklusa užasnog nasilja, kažemo nikad više. Mi ovo ne možemo zaboraviti. Mi ovo nećemo zaboraviti. Ali mi to činimo. Mi to činimo. Mi zaboravljamo. Nikad više – do sljedećeg puta. I onda opet do sljedećeg puta. Holokaust. Kambodža. Jugoslavija. Ruanda. Siera Leone. Darfur. Ovo je vaša najbolja šansa časni sude da kažete: “Nikad više.” I da to zaista mislite: “Nećemo ovo tolerirati.” Nismo mogli zaustaviti ono što se zadnji put dogodilo, ali možemo ove ljude smatrati i učiniti odgovornima.

Čuli smo optužene. Sjećate li se žrtava?

U protekle četiri i po godine vi ste vidjeli i slušali optužene. Katkada skoro svaki dan. Vjerovatno se svi sjećamo kako je gospodin Stojić ustao i kazao svima u sudnici da mu se rodio unuk. Kao što sam i govorio zadnjih nekoliko mjeseci ja sam se često pitao, kako je moglo biti da smo tokom cijelog suđenja imali šest predstavnika žrtava koji sjede onako iza Tužiteljstva, kako optuženi sjede iza odvjetnika. Možda bi jedan od njih jednoga dana ustao, i rekao ili rekla: “Možda bih ja danas bila baka da mi kći nije poginula u Mostaru.” Ili: “Danas bi mi sinu bio 37. rođendan da nije umro u logoru HVO-a.”

Sjećate li se žrtava? Čujete li njihov glas?

Mandat Vijeća sigurnosti ne nalaže Međunarodnome sudu za bivšu Jugoslaviju samo kazneni progon ljudi koji potežu obarače ili sami pucaju, nego da privede pravdi one koji su najodgovorniji, a što znači ljude na daleko višoj razini. No, pitam se nije li katkada, nije li često lakše izreći tešku kaznu čovjeku poput siledžije Gorana Jelisića, koji je osuđen na 40 godina zatvora, zato što je u više navrata osobno povukao obarač i pogubio jedan broj zatvorenika nesrpske narodnosti koje su držali u srpskome logoru Luka 1992, nego jednome civilnom ili vojnom vođi, koji ljude poput Jelisića dovode u situaciju u kojoj se stotine ili tisuće takvih užasnih zlodjela počini. Ja vam kažem časni suci u vezi sa ovim optuženim, oni izgledaju poput ljudi koji idu u crkvu nedjeljom. Ali, kada su činili što su činili. Kada su postavljali, promicali, poticali, naređivali i podupirali etničko čišćenje bili su samo siledžije, nimalo bolji od Gorana Jelisića.

Čujete li glasove? Časni sude: čujete li glasove? Glasove žrtava?

Čujete ih iz Gornjega Vakufa. Iz Jablanice. Iz Mostara. Iz Stoca. Sa Heliodroma. Iz Dretelja. Iz Gabele. Iz Ljubuškoga. A nisu sve to glasovi Muslimana. Čuju se i glasovi Hrvata. Hrvatskih žrtava.

Čujete li glasove časni suci? Čujete li glasove?

Mi držimo određenu moć kao pomoćnici bespomoćnih da se žrtvama učini pravda. Ponovit ću. Mi držimo određenu moć, kao pomoćnici bespomoćnih, da se žrtvama učini pravda. Mi moramo kao pomoćnici djelovati u njihovo ime. Tražeći pravdu. Čineći pravdu. Da bismo nemoćnima udijelili moć.

Čujete li glasove žrtava? Oni vape za pravdom.

Statistički podaci suđenja

4.914 dokaznih predmeta
Početak suđenja: 26. april 2006.
Završne riječi: 7. februar – 2. mart 2011.
Pretresno vijeće III: predsjednik Jean-Claude Antonetti, sudije Árpád Prandler, Stephan Trechsel, Antoine Kesia-Mbe Mindua (rezervni sudija ad litem)
Tužiteljstvo: Kenneth Scott, Douglas Stringer
Advokati Jadranka Prlića: Michael G. Karnavas, Suzana Tomanović
Za Brunu Stojića: Senka Nožica, Karim A.A. Khan
Za Slobodana Praljka: Božidar Kovačić, Nika Pinter
Za Milivoja Petkovića: Vesna Alaburić, Guénaël Mettraux
Za Valentina Ćorića: Dijana Tomašegović-Tomić, Dražen Plavec
Za Berislava Pušića: Fahrudin Ibrišimović, Roger Sahota
Broj sudskih dana: 465
Broj svjedoka tužilaštva: 145
Broj dokaznih predmeta tužilaštva: 4.914
Broj svjedoka odbrane: Prlić: 120, Stojić: 19, Praljak: 7, Petković: 9, Ćorić: 6, Pušić: 0
Broj dokaznih predmeta odbrane Prlić: 1.619, Stojić: 1.032, Praljak: 1.047, Petković: 764, Ćorić: 422, Pušić: 63
Broj dokaznih predmeta Sudskog vijeća: 15

BH Dani, broj 833, 31.05.2013.

Peščanik.net, 30.05.2013.