U Srbiji čak ni u XXI veku nije lako biti manjina, niti u manjini. Svi vas kinje, ponižavaju, u vama vide izgovor za svoje (ne) činjenje i iskazuju (tako poznato, a toliko bolno) ignorisanje. Nije lako, jer svakome su njegova prava najbitnija. Nezaposlenome su najbitniji posao i egzistencija, roditeljima deca – njihove male i ostale mature, školska oprema i bezbednost. Malinari se bave cenom malina, a beogradske pivopije je zabrinula zabrana prodaje alkohola posle 22.00. I svi su u pravu, svi su neka manjina i svi su ugroženi i svi se sa pravom boje. Neko nasilja, neko nemaštine. Neko više, neko manje. Ali svi se međusobno ignorišu.

I kako sad nekome objasniti da je, eto, baš njegovo okupljanje najbitnije na celom svetu? Kako da objasniš sebi da je u Srbiji, gde cveta nezaposlenost, rad na crno, siromaštvo, korupcija, politikanstvo… jedan skup važniji od svega navedenog. Bavimo se Kosovom, korupcijom, reformom pravosuđa i evro-integracijama. Vršimo rekonstrukciju Vlade. Zar nam to nije dovoljno? Zar ne moramo da se borimo za ljudska prava u Vukovaru? Zar nemamo već dovoljno problema?

Kako vam je ta sloboda okupljanja bitnija od svega navedenog? Vi ste manjina. Ako vam se ne sviđa, uvek možete da odete na neko drugo mesto da se okupljate i da mitingujete i borite se za svoja prava. Na nekom drugom mestu, tamo gde vas ima više, dočekaće vas raširenih ruku i sa širokim osmehom. Jer ti ljudi dele vaše vrednosti, misle kao vi i imaju iste probleme. Imaćete kvalitetne sagovornike i nećete morati da se krijete. Moći ćete da otvoreno budete ono što jeste, zajedno sa svojima. Nama ostavite našu muku, jer je naša muka veća i bolnija. I nema te deklaracije niti zakona, koji će nas uveriti u suprotno. Prosto, život ima svoju logiku, svoj tempo i prioritete. Ne možete vi to, tek tako da menjate, kako vam dođe. Nemate pravo da idete protiv većine. Niko ne sme da ide protiv većine, niko. I nikada. Ne oblači, ne talasaj, ne traži đavola. Samo ćeš isprovocirati većinu koja te ne želi, koju ne zanimaju tvoji problemi, već ima svoje. A problemi većine su uvek bitniji.

Mislite da pričam o Prajdu? Pa ne. Pričam o činjenici da jedan normalan muškarac više ne može da ode sa ortacima da popije pivo i pogleda utakmicu. Ne može. Em se nema posla ni para, em nema gde da se kupi pivo. Gadno je biti manjina u Srbiji. Žena hoće pažnju, deca krenula u školu, a ti bi da piješ pivo. Pa ne može bato! Rekonstrukcija, Kosovo, egzistencija!

Hajde za kraj da parafraziram jednu izreku, u Srbiji rado ponavljanu ali nikad shvaćenu.

Kada su rasterali malinare, nije mi bilo bitno, jer se time ne bavim.

Kada su rasterali pivopije, nisam obraćao pažnju jer pijem vino.

Kada su rasterali gejeve, nisam obraćao pažnju jer sam normalan.

A kad su došli po normalne, onda sam shvatio da je trebalo da branim i malinare, i pivopije i gejeve.

Sad je prekasno.

Autor radi u Civil Rights Defenders Serbia.

Peščanik.net, 07.09.2013.

LGBTQIA+