Foto: The Telegraph
Foto: The Telegraph

Premda se zakoni američkih država razlikuju prema povoljnim prilikama što ih daju bračnim u odnosu na izvanbračne zajednice, te su povoljne prilike posvuda bitne. Bračni parovi imaju povoljnije poreske stope, mogućnosti osiguranja, nasljedni i testamentarni status, blagodati radničke kompenzacije, kao i priliku sudjelovanja u medicinskim odlukama koje se tiču njihovih partnera. Dakle, zabrana istospolnih brakova u gotovo svim državama uzročnik je bitnih ekonomskih i ostalih gubitaka.

Ova se diskriminacija pokadšto pravda razlogom da će raznospolni partneri puno vjerojatnije podizati djecu i da bi države trebale ohrabrivati brakove muškarca i žena kao legalno sankcionirane veze koje promoviraju obiteljsku stabilnost. No ovaj argument ne nudi opravdanje za diskriminaciju: ohrabrivanje stabilnosti istospolnog partnerstva ne ugrožava stabilnost raznospolnih brakova. Diskriminacija se također brani i drugim razlogom: da je dijete bolje ako ga podižu roditelji različitog spola. Nema istinskog dokaza za ovu tvrdnju. Istospolnim je parovima u puno država dopušteno usvajati djecu koja bi također imala blagodati od legalno sankcionirane stabilnosti veze njihovih roditelja.

Neki branitelji zabrane istospolnih brakova stoga dopuštaju mogućnost da države priznaju poseban status ”civilne zajednice” (civil union) za istospolne parove, što su Vermont, California, Connecticut, i nekoliko stranih država već učinile. Ova zajednica nije priznata kao brak, ali pruža niz legalnih i materijalnih blagodati braka. Takav korak reducira diskriminaciju, ali je ne uklanja. Institucija je braka jedinstvena: ona je poseban način udruživanja i povjeravanja s dugim povijesnim, socijalnim i personalnim značenjem. Ona nesumnjivo svakom paru znači nešto drugo. Nekima je ona ponajprije unija/zajednica što posvećuje seks, za druge je socijalni status, a za treće pak potvrda najdubljeg mogućeg povjeravanja. No svako od ovih značenja ovisi o asocijacijama što su ugrađene u ovu instituciju stoljećima iskustva. Nemoguće je sada stvoriti alternativni oblik povjeravanja s jednakim intenzitetom značenja, kao što nije moguće stvoriti zamjenu za poeziju ili ljubav. Status je braka, dakle, za one kojima je dopušten socijalno bogatstvo nezamjenjive vrijednosti: omogućuje dvjema osobama zajedno obogaćivati svoje živote na način koji je nezamisliv izvan braka. Znamo da se ljudi istog spola ljube s istom strašću kao i ljudi različitog spola i da, kao i heteroseksualni, žele blagodati i iskustva bračnog statusa. Ako heteroseksualnim parovima odobravamo pristup ovom divnom bogatstvu, a uskraćujemo ga homoseksualcima, tada omogućujemo jednima, ali ne i drugima, ostvariti ono što i jedni i drugi smatraju značajnom vrijednošću u svojim životima.

Status ”civilne zajednice” možda pruža niz zakonskih i materijalnih blagodati braka, ali nema socijalno i personalno značenje braka, koji ima i duhovnu dimenziju što je civilna zajednica nema. Mnogim je ljudima važna religiozna dimenzija braka, koju neki istospolni partneri žele podjednako kao i heteroseksualni. Drugima je posrijedi participacija u povijesnim i kulturnim tradicijama za kojom čeznu obje vrste parova. No kakogod bilo, ako postoje razlozi za uskraćivanje ovoga statusa gay parovima, oni čine nedostatnom i civilnu zajednicu.

Jedini je istinski argument protiv gay braka formalno isti kao i argument za religiozno svečano obećanje vjernosti, ali su ulozi, dakako, puno veći. Optužnica protiv gay braka, izložena s najvećom naklonošću, zasniva se na premisi da je institucija braka, kao što sam već rekao, jedinstveno i nemjerljivo vrijedno kulturno bogatstvo. Njezino značenje, pa zato i njezina vrijednost, razvijali su se stoljećima i pretpostavlja se da je brak kao zajednica muškarca i žene toliko ukorijenjen u našem zajedničkom razumijevanju, da bi se ova institucija pretvorila u nešto posvema drugo ako bi se ta pretpostavka dovela u pitanje ili pak izgubila. Kao što se možemo boriti za očuvanje značenja i vrijednosti bilo kojeg drugog prirodnog ili umjetničkog bogatstva, tako bismo se trebali boriti i za očuvanje jedinstvenog vrijednog kulturnog bogatstva.

Čini mi se da je ovo najsnažniji argument protiv gay braka. Postavlja i još jedno, veće i značajnije pitanje. Tko bi trebao imati kontrolu, i na koji način, nad moralnom, etičkom i estetskom kulturom u kojoj svi živimo i koja određuje značenje naših socijalnih i legalnih institucija i oblikuje naše živote na tako mnogo načina?

Kompleksnu ljudsku kulturu oblikuje niz sila, ali spomenut ću dvije. Ona je oblikovana organski, diskretnim odlukama pojedinaca o tome što će proizvoditi a što kupiti i po kojoj cijeni, o tome što će čitati i govoriti, o tome što će nositi, kakvu će glazbu slušati i kojemu se bogu, ako uopće ikojem, moliti. Naša je kultura u velikoj mjeri rezultat milijuna takvih odluka što ih ljudi kao pojedinci donose, jednu po jednu, svakodnevno. No naša je kultura također oblikovana i zakonom, to jest kolektivnim odlukama što su ih donijeli izabrani zakonodavci o tome kako se moramo ponašati. Visina interesnih stopa što ih određuje Odbor za federalne rezerve oblikuje našu ekonomsku kulturu, uredbe o zonama dopuštene gradnje oblikuju našu estetsku kulturu, zakoni o građanskim pravima oblikuju našu moralnu kulturu. Kako ćemo odlučiti na koje aspekte kulture trebamo utjecati kolektivno na ovaj način, a koje pak trebamo prepustiti organskim procesima individualnih odluka?

Amerikanci koji se protive gay brakovima na kulturnim osnovama koje sam upravo opisao, vjeruju da većina građana ima pravo, djelujući kroz normalne političke procese, oblikovati religijski i duhovni karakter naše zakonom oblikovane kulture. Oni koji podržavaju gay brakove, naprotiv, vjeruju da religijska i duhovna kultura mora biti oblikovana organski, individualnim, slobodnim odlukama svakog od nas. Koje gledište više odgovara našim zajedničkim idealima i načelima ljudskog dostojanstva?

Ta načela ljudskog dostojanstva dodjeljuju svakome od nas odgovornost da sami za sebe procjenjujemo i biramo etičke vrijednosti, umjesto da se podvrgavamo prisilnim izborima drugih. Naša kultura utječe na naš izbor vrijednosti; naše osobnosti su na taj način djelomice sastavljene i od milijuna izbora što su ih drugi načinili za sebe. Njihovi izbori u velikoj mjeri određuju knjige koje čitamo, slike koje gledamo i ono što instinktivno činimo. Ovaj se neizbježni utjecaj ne kosi s ljudskim dostojanstvom.

No ljudsko dostojanstvo zabranjuje podčinjavanje (subordination). Ono mi ne dopušta prihvatiti da mi drugi ljudi imaju pravo diktirati što imam misliti o tome što čini dobar život ili upravo mi priječiti da se ponašam onako kako se želim ponašati zato što drže da su moje vrijednosti pogrešne. Moje mi ljudsko dostojanstvo zabranjuje prihvatiti bilo kakvu manipulaciju mojom kulturom od strane kolektivne i deliberativne kulture, koja se služi kolektivnom moći i bogatstvom zajednice s ciljem utjecaja na personalne izbore i vrijednosti svojih članova. To je podčinjavanje. Moram odbaciti manipulaciju, čak i ako su vrijednosti koje trebam zaštiti ili usaditi moje vlastite vrijednosti. Moje je ljudsko dostojanstvo podjednako narušeno kako nasilnim pokušajem da se moje vrijednosti ustoliče tako i pokušajem da se one promijene.

Amerikanci u načelu nerado daju kolektivnu moć političkoj većini nad osnovama naše ekonomske kulture. Socijalistička društva ljudima na vlasti prepuštaju moć da oni oblikuju ekonomsku okolinu određivanjem cijena i raspodjelom sredstava i proizvodnje. No mi inzistiramo na slobodnom tržištu roba i usluga: preciznije, inzistiramo na tome da naša ekonomska kultura bude oblikovana skupom individualnih odluka što oslikavaju individualne želje i vrijednosti. Socijalizam centralistički kontrolirane ekonomije uvreda je za slobodu, a i za učinkovitost našeg sistema. To je gledište što ga s najvećim entuzijazmom zastupaju konzervativci, koji za sferu izvanekonomske kulture preferiraju religijski moral. Oni ne uviđaju da je sloboda u puno većoj opasnosti u religijskom nego u ekonomskom polju.

Kada u argumentu što sam ga upravo načinio, riječ ”brak” zamijenimo riječju ”religija”, postaje dramatično jasno da kulturalni argument protiv gay braka proturječi našim zajedničkim idealima osobnog dostojanstva. Sve što sam rekao o kulturnom nasljeđu i vrijednostima braka podjednako vrijedi i za najvažnije religijske institucije: religija je nezamjenljivo kulturno bogatstvo u kojem milijarde ljudi nalaze neizmjernu i neusporedivu vrijednost. Njezino značenje, upravo kao i značenje braka, evoluiralo je tijekom stoljeća. No to je značenje, upravo kao i u slučaju braka, podložno promjenama kroz organske procese, s razvitkom novih religija i sekti i s pojavom novih prijetnji vladajućem učenju od strane sekularnog razvitka znanosti, ili politike, ili teorija društvene pravde (feministički pokret, recimo, zahtijeva žene svećenike), ili usponom i padom u popularnoj imaginaciji različitih formi misticizma, halucinogenog eksperimentiranja, panteizma, unitarijanizma, fundamentalističkih doktrina, radikalnih osloboditeljskih pokreta i tisuća drugih promjena u onome što religija može značiti i što uistinu znači. Američki religiozni konzervativci ni ne pomišljaju da bi kulturalna značenja religije imala biti određena zakonima koji zabranjuju ljudima s novim vizijama stjecanje titulara, legalnog statusa i poreske ili ekonomske blagodati religijske organizacije.

Kulturalni je argument protiv gay braka, prema tome, nekonzistentan s instinktima i uvidima ugrađenima u zajedničku ideju ljudskog dostojanstva. Taj argument pretpostavlja da je kultura koja oblikuje naše vrijednosti svojina samo nekih od nas – onih koji slučajno uživamo političku moć u danom trenutku – da je klešemo i štitimo u obliku koji mi obožavamo. Ovo je duboko pogrešno: u istinski slobodnom društvu svijet ideja i vrijednosti pripada svakome i nikome. Tko želi argumentirano tvrditi – a ne tek izjaviti – da nisam u pravu?

Ronald Dworkin, Three Questions for America, The New York Review of Books, 14, 2006, str. 24-30; Is Democracy Possible Here, Princeton-Oxford 2006, str. 86-89.

S engleskog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 08.11.2013.

LGBTQIA+