Radio emisija 28.02.2014, govore Branka Prpa i Miloš Vasić.

 
Svetlana Lukić: Počinje mart, a za njega su vezana sećanja na mnoge dramatične i traumatične događaje iz novije srpske istorije. Njima ćemo 16. dodati još jedan. Sve oči su uprte u takozvane lidere, koji o nečemu negde nešto izjavljuju, ili na njihove najbliže partijske saradnike koji, kao recimo Zorana Mihajlović, u slobodno vreme ministarka energetike a stalno angažovana na poslu telohranitelja Aleksandra Vučića, uglavnom postoje za to da prete političkim protivnicima. Najblaža kazna je bacanje na đubrište istorije, a najteža hapšenje. Ivici Dačiću ovih dana prete obe vrste kazne. Zabavljeni liderima i članovima njihovih pretorijanskih gardi, promiču nam – pogotovo nama koji živimo u Beogradu – predizborne tuče u takozvanom ostatku Srbije, pogotovo one po varošima i selima.

Beograd je veliki grad pa mnogi ljudi ne znaju ko je Vučićev Mali Siniša. Može im se desiti da zbog toga i glasaju za tu opciju. Ali šta na primer može da opravda građane Aleksandrovca, koji godinama glasaju za istog predsednika opštine. Čak 6 puta biraju čoveka koji je za desetak godina promenio 8 stranaka. Počeo je, naravno, kao Titov pionir, a onda ga je put vodio do JUL-a, pa onda do radikala, DSS-a, URS-a… ko zna gde je sada završio. I sad su građani Aleksandrovca zgranuti kad su shvatili da je parama iz opštinskog budžeta plaćao pozorišne predstave u kojima je igrala njegova ćerka. Međutim, nije pitanje šta je u glavi večitog predsednika opštine i njegove mezimice. Problem je šta je u glavama ljudi, odnosno glasača i birača. Sigurno je da nisu poludeli fanovi pozorišnih predstava, i to baš tatine mezimice, i da ne glasaju za njega zato što žele da budu poniženi i opljačkani. Onda se postavlja pitanje – zašto?

Nije više pitanje ni šta je u glavi Aleksandra Vučića; uostalom, ko god kaže da zna šta tamo obitava – laže. Ali to nije ni tema. Tema su konkretne konsekvence njegovih konkretnih postupaka. Međutim, tema su i svi oni koje mesecima gledamo kako grozničavo pokušavaju da sednu na njegov kanabe i vođi ponude svoje usluge. Za najveći broj ljudi iz te čekaonice se, bez mnogo zadrške, može reći da su obični vulgarni poltroni, karijeristi, koji pokušavaju nešto da dobiju sa te trpeze, ili makar da nešto ne izgube – recimo status slobodnog građanina.

Malo me je uznemirila vest da su na kanabetu ovih dana sedeli i ljudi koji treba da sačinjavaju takozvanu državnu komisiju za istraživanje političke pozadine atentata na premijera Đinđića. I opet, nije pitanje šta je u glavi Aleksandra Vučića i njegovih šefova policije i BIA-e, koji su morali da dođu na njegov poziv, nego šta je u glavi Marka Kljajevića, Rajka Danilovića, Ante Boškovića, Olgice Batić… i Vladimira Popovića, ako je tačno da je on mozak cele operacije. U dobre namere – kako se to obično kaže – većine tih ljudi, sudeći po njihovom dosadašnjem angažovanju i odnosu prema atentatu, možda ne treba sumnjati, ali kao što svi odrasli ljudi znaju, to nije garancija. Ničega. Sve što je do sada urađeno od strane te paradržavne komisije u nastajanju je pogrešno, počev od tajminga i čoveka kome su bili u poseti.

Prvo, Aleksandar Vučić nije ništa više osim član vlade u ostavci i partijski lider koji za nekoliko dana ide na izbore. Za njega su spašavanje deteta iz snežnih nanosa, i prijem eventualnih članova eventualne državne komisije isto. Ne može Vučić baš da ide u šetnju za Zorana 12. marta, 4 dana uoči izbora, ali umesto toga može da osnuje još jednu komisiju. Kako je krenuo sa formiranjem komisija, opasno se približava broju odlikovanja koje je njegov drugi politički otac, Nikolić, podelio prethodnih nekoliko meseci. Dalje, kako komisija može da veruje čoveku kome su i prvi politički otac, koga se odrekao – ali samo preko novina – Šešelj, i drugi, Nikolić, koga se nije odrekao, izgovarali sve one ogavne stvari neposredno pred sam atentat.

Kako mogu da veruju čoveku koji je pre nekoliko meseci spašavanje Beograda od propasti prepustio čoveku protiv koga je advokat Srđa Popović pre samo 3 godine u ime majke i sestre Zorana Đinđića podneo krivičnu prijavu za “podstrekivanje na ubistvo predstavnika najviših državnih organa”. Poseban problem, u stvari glavni problem je to što su sudije, advokati i političari, koji su, ako izuzmemo Srđu Popovića, najzaslužniji što se nije dozvolilo da se priča o atentatu završi na Ulemeku i Zvezdanu Jovanoviću, ulazeći na ovaj način i sada u Vučićev kabinet, pristali da učestvuju u opasnoj igri dezavuisanja svih državnih institucija i pristali da ugrađuju sebe u postament na kome se zida Vučićev spomenik, za života. U današnjem Peščaniku o ovoj komisiji govoriće novinar Miloš Vasić i istoričarka Branka Prpa.

Najpre slušate Mišu Vasića. Počeli smo od najnovijeg predizbornog raspleta afere Miša Banana, odnosno ispitivanja nekadašnjeg Dačićevog šefa kabineta Branka Lazarevića i još nekolicine policajaca i advokata, koji se sumnjiče da su pomagali klanu Darka Šarića.

Miloš Vasić: Ova priča sa Brankom Lazarevićem i ostalima nije nikakva novost. Za to se zna, i najveći deo detalja je poznat već godinu dana. Tužilaštvo i policija su na tome iz nekog razloga sedeli, e, upravo do sad. Nisu sad ništa mnogo pametniji, osim što se pojavio taj neki načelnik službe za specijalne istrage unutar UKP, neki Boris Gara koga je Lazarević, izgleda, sad kad su ga konačno pozvali da da izkaz na policiji i u tužilaštvu, imenovao kao čoveka od koga je saznavao detalje o policijskim akcijama prema Darku Šariću i saradnicima. Onda su i Lazarević i taj Boris Gara bili saslušani i pušteni kući. Lazareviću je zabranjeno da komunicira na bilo koji način sa neke 4 osobe; pola Beograda je graknulo ‘a Ivica Dačić’, a ovaj Boris Gara je dao svoj iskaz, pa se sad očekuje hoće li da se pristupi disciplinskom progonu zbog odavanja službene tajne. Međutim, koliko se ja razumem u te stvari, taj Gara ima potpuno uverljivo objašnjenje – ‘izvin’te, šef kabineta ministra je moj neposredni nadređeni, direktna veza do ministra, i ja kome da kažem, ako neću njemu, ako me čovek pita’.

Činjenica je, međutim, da se desilo nešto što se nije desilo jako dugo, a to je da je operativna bezbednost jedne akcije koja je krajnje delikatna, i politički užasno važna, bila probušena na najvišem nivou. To se nije događalo ranije u tako važnim akcijama. Ja ću da podsetim na akciju ‘Svedok’, iz koje je kasnije nastala ‘Sablja’, nakon atentata na Zorana Đinđića. U tom slučaju poštovana su sva pravila zanata. Brižnim proveravanjem odabran je određen broj apsolutno pouzdanih ljudi, koji su bili fizički, komunikacijski izdvojeni iz sistema MUP-a, i kontraobaveštajno zaštićeni koliko se to moglo, i to je funkcionisalo odlično sve do samog kraja, negde do 8. marta 2003, kada, po iskazima nekih svedoka, Zvezdana Jovanovića upozorava neki njegov rođak iz vojske da su pod nadzorom i u tom trenutku oni padaju u ilegalu i nestaju ispod radara. I dok su se BIA i policija snašli, stvar je već bila gotova. Ali je zato akcija ‘Sablja’ bila sprovedena kako je sprovedena.

Ovi su znali tada, u to vreme, vrlo dobro zašto su radili po onome što se zove ‘need to know basis’ – zna samo onaj ko treba da zna i šta treba da zna. Zašto? Zato što je tog januara 2003. BIA bila u rukama Bracanovića, odnosno svih mogućih Legijinih saučesnika, i znali su od čega da se čuvaju. I ja ne znam šta su oni mislili, ali kad se radi sa jednim Darkom Šarićem, koji je pre svega – tu apsolutno nema spora – čovek nadasve inteligentan i odlično organizovan i sposoban, što je manje važno; puno je važnije da ima neopevano mnogo para.

Jedan Darko Šarić sa svojim kokainskim profitima – to su milioni i milioni dolara – on sebi može da kupi najmanje 10 potpuno uverljivih lažnih identiteta, o plastičnim operacijama da i ne govorimo. Znači on je s te strane bezbedan. Njegova ambicija je bila da svoje novce opere, propere, zapere, i da ih investira. San svakog inteligentnog gangstera je da postane normalni poreski obveznik, putem propranih para. To je opštepoznato još od vremena Al Kaponea. Ovi su izgleda podcenili protivnika i njegovu sposobnost penetracije u sistem. Ja sad ne mogu da kažem da je, ne znam, Ivica Dačić, Lazarević, taj Gara, onda ovaj bivši načelnik službe za borbu protiv organizovanog kriminala, Bata Đurović – ne smem da kažem da li su primili pare ili nisu. ‘Aj ne znamo, videćemo.

Ali je činjenica da je nedostajala svest o stvarnoj veličini i stvarnoj moći glavnog protivnika, Darka Šarića dakle, koji je i na političkom planu već bio izvikan za državnog neprijatelja broj 1. E sad, ono zbog čega sam se ja, što kažu Bosanci, ibretio – začudio, to je kako ovi već godinu dana sede i ćute. Mora biti da ima neka politika u svemu tome. Neko moje uverenje je da ćemo sačekati 17. mart, pa da vidimo o čemu se tu radi. To se, naravno, kao i obično svodi na polagano glodanje Ivice Dačića. Ideja je ‘mi ti uvrćemo rep polako, a ti pazi kako se ponašaš’. Tada, kada se za celu stvar doznalo, pre godinu dana, vlada je bila stabilna, nije se još razmišljalo o vanrednim izborima; nije se razmišljalo ni letos, kada je doveden Saša Radulović za ministra. Onog trenutka kad su zaključili da idu na vanredne izbore, Saša Radulović je caknut, a Ivici Dačiću su počeli da dahću za vrat.

A sada, pretpostavljam da Srpska napredna stranka i budući prvi predsednik vlade, je l’, razmatraju šta će sa Dačićem. A neće ništa dok ne vide koliko će Dačić da fasuje 16. marta na izborima, pa će u odnosu na taj procenat da donose svoje odluke. Ali su ga opkolili dosta dobro. A s druge strane, ne razumem kako je Dačić mogao sebi da nađe nekoga poput Lazarevića za šefa kabineta, pa da ga još pritom, kako Lazarević tvrdi, i upozna sa Mišom Bananom, da mu se nađe pri ruci – e, bogami mu se i našao pri ruci. Jedan ministar unutrašnjih poslova, pogotovo sa dugim stažom, poput Ivice Dačića, morao bi malo bolje da bira saradnike i da vodi računa da ima okolo koalicionih partnera koji drže kriv nož iza leđa. Sada se praktično stavio na milost i nemilost, i jedino što može, to je da moli boga da u izborima dobije određeni procenat glasača i parlamentarnih mandata koji bi mu omogućili da ima – kako se to zove kod nas – koalicioni potencijal.

A Ivica Dačić se izmotava sve vreme. Dobro, svi oni imaju nekakva opravdanja. Dačić ima opravdanje da nije znao, niti je morao, niti je čak mogao da zna ko je Miša Banana, dok ova dvojica, Jerković i Štrbac, nisu propevali. ‘Izvin’te’, kaže, ‘ko bi znao…’, i to je dosta jak argument, jači nego što izgleda, jer s obzirom na iskazanu veštinu Darka Šarića u pranju para, mnogi su se ljudi sad našli u jezivo neprijatnoj situaciji kada su otkrili da su u njihove poslovne opracije investirani neki kokainski novci.

Znači, Dačić može sa određenom uverljivošću da tvrdi da on nije imao pojma ko je Miša Banana. S druge strane, Lazarević, koga je Dačić upoznao sa njim, za njega nespornim, Mišom Bananom, može da kaže, ovako: ‘pa moj ministar mi ga je doveo’. To je od početka izgleda pogrešno postavljeno, neoprezno. Nisam pristalica neke teorije zavere, mislim da je to urađeno, nekako brate moj, više iz brljivosti. To sve naravno ne znači da će se i ova afera raspetljati i rasvetliti do kraja. To je pitanje onoga što se zove politička volja, a prevodi se na narodni jezik kao ‘mož’ da bidne, al ne mora da znači’.

Imao je Ivica Dačić okliznuća još i ranije, setimo se onog kofera. Hoću da kažem, ponekad u politici čovek mora iz nužde da se nađe u krevetu u čudnom društvu, da parafraziram inžinjera Marfija. Pa stranka nema para, pa ne možeš da se odrekneš već kompromitovanih svojih stranačkih prijatelja, ako ih se odrekneš, ko zna šta će da ispričaju o tebi što će da bude gore od ne znam čega, i već… Tu ljudi plivaju kako znaju. Može se na kraju to objasniti jednostavno da Ivica Dačić nije imao sreće. Ali sa te čisto profesionalne kriminalstičke strane, stvar je nejasna, jer tu je bilo kojekakvih štucanja i saplitanja u policiji. Bilo je potmulih sukoba koji su povremeno izlazili na čistinu. Tu se videlo da se neke stvari događaju unutar policije. Da li su stanke krenule u frakcijsku borbu, da nahvatamo sebi naših policajaca protiv njihvih policajaca, da sapletemo ovoga, da sapletemo onoga. Stvarno, situacija je ozbiljna čim su se ućutali, a inače se olajavaju k’o piljarice. Nešto tu nije u redu.

Mislim da su i jedna i druga državna komisija marketinški potez, zato što ne vidim kako će neke komisije – šta god Veran Matć pričao – da postignu ono što nisu postigli državni organi. Ali ako se Veran i Aca Vučić dogovore za joint venture, marketinšku operaciju, onda će to da ide, i ide… a i dalje nismo ni malo pametniji. Ono što mi recimo nije jasno – šta ima da u to uključuju slučaj 16 poginulih radnika RTS-a iz ’99. Taj slučaj je apsolutno jasan i razjašnjen, i ja ne vidim šta oni sad mogu tu da svrše.

I dalje se insistira na slučaju Dade Vujasinović kao ubistvu, mada za to ne postoje kriminalistički ni drugi dokazi. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je prvobitna istraga bila kriminalno traljava u kriminalističkom, balističkom i sudsko-medicinskom smislu, upropašćena je. Tako da mi više ništa ne možemo da znamo o tome. Sad se oko Ćuruvije pojavljuje Legija koji će nešto da propeva. Mislim, ja Legiji ne verujem ništa. Čovek je sudski uglavljena lažovčina. Radomir Marković, zašto bi pričao, kao i Legija. Popio čovek 40 godina, ne vidim kakvu korist bi od toga imao. Lepo su ga ljudi molili 2001 – ‘ajde, Radomire, ispričaj’ – Radomir nije hteo da priča. Dobro, njegov problem. Izvoli, to ti je. Sad se potežu priče iz 2001. godine – pa naravno da su stan i telefoni Ćuruvije i Branke Prpe bili prisluškivani i nakon atentata, odnosno, nakon ubistva u haustoru, pa tad je i najzanimljivije. I naravno da su bili, i to je poznato od negde februara 2001. kada je Olivera Antonić dala iskaz. Žena koja je bila dežurna te noći. Pošteno je rekla ‘aman, ljudi, slušali smo ga’. Onda se posle ispostavilo da oni nisu znali da je on bio slušan, po nalogu Milana Radonjića. Pa svi znamo da je Milan Radonjić u tu stvar upetljan do grla.

Ja jednostavno ne vidim neku budućnost u celoj toj priči, iz dve grupe razloga: jedni su higijenske, a drugi su ornitološke prirode. Higijenske prirode – zato što je bolje biti živ nego biti mrtav. Ornitološke prirode – vrana vrani oči ne vadi. Ako ti budeš propevao, šta će biti kad mi propevamo? I ne samo u tom, nego i u svim kojekakvim drugim slučajevima. Reč je i o političkoj pozadini, takođe. Sad smo se setili da radimo oružanu pobunu iz 2001. Gle mater mu! Biće, elementi, krivičnog dela su isti. Šta je falilo? Falila je profesionalna i građanska hrabrost kod tužilaštva da tu postupi. Ne, oni su bili svi impresionirani Legijom, neki su i do dana današnjeg.

Znači, ta oružana pobuna smatrala se u ono vreme za jednu legitimnu stvar. Ako je to to rekao predsednik države, Koštunica dr. Vojislav, onda je to bilo to. Pa su se menjale vlade, pa je bilo ovo i ono – niko se nije usudio, čak ni nakon raspuštanja Jedinice za specijalne operacije – to je kraj marta 2003, da se time pozabavi. Tu nije doprineo, naravno, ni malo Dušan Mihajlović, čuvena vrdalama, tadašnji ministar, koji se izmotava sve vreme, kao što se izmotavao od samog početka. I kao, sad ćemo mi da krenemo od onoga što je Srđa Popović lepo na vreme govorio još za vreme procesa: ako ćete to da razjasnite, hajde da krenemo od samog početka; sam početak nije toliko oružana pobuna, koliko ubistvo Momira Gavrilovića. Jer od toga počinje priča o političkoj pozadini, od ubistva Gavrilovića, to je 2. ili 3. avgust 2001. godine. Od toga počinje, pa ako ćete da tražite, tražite od tada. I tada, iz higijenskih i ornitoloških razloga, ta stvar nije razjašnjena. Da ne govorim sad, već mi je muka da pričam o političkim zloupotrebama tog slučaja.

E, sad ste se odjednom setili, baš ste se nekako setili u trenutku kad treba dići popularnost, u trenutku kad smo odlučili da idemo na izbore, pa onda u trenutku kad smo odlučili da objavimo da idemo na izbore. Ja se plašim da su to sve priče koje će trajati do nekakvog 17. ili 18 marta, ili do trenutka kad se bude osnivala nova vlada, bilo jednostranačka, bilo koaliciona, zavisi kako ko prođe, je l’. Sad te stvari više ne mogu ozbiljno da shvatim. Ja se plašim da će i pošteni ljudi, koliko ih ja znam, i Marko Kljajević i Rajko Danilović i ovi drugi, od sebe napraviti budale što uopšte učestvuju u celoj toj stvari. Ja se sećam da je Vukašin Obradović, predsednik NUNS-a, u jednom trenutku prelomio u sebi, i izašao iz te komisije za ispitivanje ubistava novinara. Ja sam ga u tome podržao. Nemoj da se guraš tamo sa Ljiljom Smajlušom i sa ostalima. Mislim stvarno!

Tim pre što su iz te komisije curile određene informacije, određenim medijima, filtrirane na određeni način. E pa izvin’te, ja tu neću da sedim. Mi smo tu potpisivali izjavu o čuvanju službene tajne, pa to ipak iscuri – slutim odakle je iscurilo, da sad ne ulazim… Ali iscurilo je sa određenom namerom. I curi i dalje. Normalan, pristojan čovek, lepo vaspitan, se od tih stvari sklanja. Ne znam šta ovi ljudi misle, kakve nade imaju da će eventualno postići u toj novoj Vučićevoj komisiji za ispitivanje političke odgovornosti. Znam taj predmet napamet – nema tu ni jedne jedine kriminalističke indicije koja bi vodila ka nekoj zaveri višeg nivoa.

Svetlana Lukić: Pominju da bi neke dokaze mogli da nađu u Hagu…

Miloš Vasić: Pa ne, ne vidim šta tu uopšte ima u Hagu, to je bubnuo Jelko Kacin, po svom običaju. On voli da bubne. Štaviše, on nije pominjao Hag, Hag je kasnija spekulacija. Istražni sudija Vučko Mirčić je svojevremeno bio u Hagu i razgovarao s Vojom Šešeljem. Toga ima jedno megabajt materijala. Voja Šešelj ih je zatrpao svojim uobičajenim budalaštinama, tako da su otišli kući praznih ruku. To je jedino što bi eventualno moglo da se pojavi u Hagu. Ne vidim ko bi od relevantnih ljudi sa kojima su tužilaštvo ili trubunal imali posla, mogao o tome da ima neka saznanja.

Što se tiče one teorije o tome da su strane službe nešto snimile – pa u to vreme su strane službe prijateljskih velikih sila radile zajedno sa BIA-om i sa UKP i sa policijom u Srbiji, ruku pod ruku, prižajući im svu moguću tehničku i ekspertsku pomoć, usluge satelita, ovog sistema ‘Ešalon’ i ostalih stvari. Štaviše, nekoliko puta su sateliti menjali putanje na direktan zahev naših organa, da bi se nešto ulovilo, što se i ulovilo. Znači, oni su tom trenutku sve podatke koji su bili od bilo kakvog značaja, delili između sebe. Ne vidim šta bi oni to imali a da su iz nekog razloga sakrili od ovih naših. Osim ako nešto kasnije nisu dobavili, ali Jelko Kacin se ni u jednom trenutku nije udostojio da makar malo precizira, ili ukaže u nekom pravcu. Znači, sad moramo da čekamo Jelka Kacina, hoće li reći još nešto ili neće. Ali do sada je ovo puka spekulacija. Ja mislim da su to one gumene koske koje se bacaju psićima da glođu, da bi se nečim zabavili, dok se s druge stane rade neke druge stvari… dakle, ukratko, diverzije odnosno skretanja pažnje.

Ako Vučić pošteno dobije izbore, on je pošteno dobio izbore, i ima pun legitimitet. Šta će on s njim da radi, to je pak drugo pitanje. Mi svi, naravno, što bi rekao Dobrica Ćosić, imamo slutnje i nade, je l’. Ali ima tu, u toj celoj priči, nešto dobro. To je da kad jednom tako neko dobije legitimitet, taj mora da pazi šta radi. Pogotovo mora da pazi šta radi s obzirom na do sada data obećanja i zalaganje i zaklinjanje u određene trendove koje misli da sprovodi – znači, moraće da pazi šta radi.

Doduše, iz njega i dan-danas povremeno na lakat progovori Šešeljev radikal, kad se malo iznervira, i kod njega i kod Tome Nikolića – ali dobro, Toma Nikolić se može smatrati bezopasnim, koliko god povremeno gubio živce i bavio se irelevantnostima, ali Aca Vučić koji je na sebe preuzeo ono što oni licemerno zovu odgovornostima, a zapravo je vlast, mora da pazi šta radi. U redu, evo, dobio si glasove, priznajemo, niko ti ne osporava. Obećao si to, to to i to, hajd’ sad. Sad neću da ga vučem za, ne znam, Beograd na vodi i 3 milijarde arapskih para. Neću da mu pominjem Mubadale, Al dahre, Mercedese, i tralala. Ok, opraštamo ti, bila je izborna kampanja, mor’o si da zineš, ali daj da te vidimo brate na elementarnim stvarima, uradi nešto. Sredi stvar u javnom sektoru. To je prvo i najvažnije od svega.

To će biti bolno, ja se plašim, i tu je Saša Radulović potpuno u pravu. Šta god mi mislili o njegovoj ekonomskoj filozofiji, čovek je činjenično lepo objasnio. Nije da se to meni nešto sviđa, jer ide preko naših leđa, ali u situaciji smo gde eksploziju finansijskog balona plaća fukara i sirotinja kao što smo mi, dok veliki bankari kukaju i cvile da, ‘eto, mogao sam da dobijem učinak za prošlu godinu 12 miliona dolara, a dobio sam svega 7’. Njega muči tih 5 koje je izgubio, ovih 7 su mu potpuno u redu. I sad, kad čovek vidi sve te stvari, neće Vučiću biti lako. Nikakav Mišković tu ne može da mu pomogne, i baš me zanima na šta će to izaći.

Evo, gledam najnoviji primer, afera ‘Azotara’, Saša Dragin i drugovi. Odluka tužilaštva da sojuzi dve optužnice, pa sad imamo jednu optužnicu sa 40 i nešto optuženih, je direktna sabotaža. To je direktna sabotaža, to je upućivanje tog procesa – što bi rekao mudri advokat Vava Horovic – direktno u slivnik zastare. To je inače omiljeni izum srbijanskog pravosuđa. Afera ‘Indeks’ je bila još gora: 80 i nešto na jednoj optužnici. Pa nećete da završite nikad. Od ovih 40 i nešto, na svakom ročištu će neko biti bolestan, nečiji advokat neće biti uredno obavešten. Nečiji advokat će da bude bolestan. Nečiji advokat će da ima nekakav drugi proces u tom trenutku. Član sudskog veća će da se razboli. Nije reč o mesecima, reč je o godinama i godinama i godinama dok ne ode u zastaru, i kad ode u zastaru, onda ovi koji su sedeli u pritvoru presaviju tabak i traže da im poreski obveznici plate sedenje u pritvoru, s punim pravom, jer je otišlo u zastaru. Ovo je sabotaža tog predmeta. Ali je taj predmet svoju svrhu odslužio, u trenutku dizanja popularnosti Srpske napredne stranke i Aleksandra Vučića.

Vrlo je moguće da slično ispadne i sa Miškovićem, da se to na kraju svede ni na šta, ali smo mi 17. formirali vladu. I to je ta zloupotreba i policije i pravosuđa. Tu pomoći nema, dok se tužilaštvo ne izvuče iz kandži izvršne vlasti i ne postane samostalni organ što se, ako mene pitaš, neće desiti nikad.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije slušaćete gospođu Branku Prpu. Počeli smo sa pričom o državnim komisijama, a jedna je i ona o ispitivanju ubistava novinara, pre svega Slavka Ćuruvije.

Branka Prpa: Dve stvari mogu da se dogode. Može da se dogodi manipulacija velikih razmera, kad krene procesuiranje u pravom smislu reči, odnosno sam sudski proces, mogu da se donesu sudske odluke koje su posledica te manipulacije u kojoj ne učestvuje samo izvršna vlast kao takva, nego učestvuje i pravosudni sistem i policija. Dakle, onda imamo jedan savez koji kao svoj rezultat može da postavi nešto što ne samo što neće biti satisfakcija žrtvama, nego će i duboko da podrije temelje države i njenih institucija i uopšte, smisao pravne države.

Druga stvar, u političkoj praksi koja je strašno opasna jeste da se i takve stvari na kraju rešavaju političkom voljom. To je takođe negacija pravne države i njenih institucija, jer ta politička volja može da vam u jednom trenutku oduzme život, ta ista politička volja može sutra da procesuira one koji su učestvovali u oduzimanju vašeg života, a sa svim tim država nema ništa, ona je zapravo samo jedan paravan, ginjol u rukama takve političke volje. Znači, u oba slučaja to znači nestajanje pravne države, i u oba slučaja to znači krajnju pravnu nesigurnost za građane i institucije.

Svetlana Lukić: Kako objašnjavate onda da delovi tih institucija, kao što su tužilaštvo, policija, kao što su, u ovom slučaju atentata na premijera Đinđića tu sada i advokati koji su učestvovali u odbrani, zastupali porodicu Đinđić, kako objašnjavate njihovu ulogu tu?

Branka Prpa: Oni vrlo dobro znaju šta rade, to nisu maloletni ljudi. Vrlo dobro znaju na koji način mogu da budu manipulisani, a vrlo dobro znaju koje je to okruženje dovelo do ubistva Zorana Đinđića. Prema tome, ima jedan momenat koji je apsolutno beketovski mizanscenski, dramski, je li, kakav god hoćete, zaplet, a to je da ljudi za koje pouzdano sumnjamo da su imali razloga da mrze te žrtve, su sada ti koji traže za njih satisfakciju. Morate zaista da imate veliko poverenje u čoveka i ljudski rod, da ni jednog trenutka nemate nikakvu skepsu ni antropološki pesimizam prema osobama čije karakterne osobine ste imali prilike da upoznate u poslednje dve decenije, da sad poverujete da su upravo ti ljudi nosioci pravde.

To je malo više od nečeg što je ljudsko biće sa zdravim razumom spremno da prihvati. Ovo, zapravo, govori o tome da te osobe nemaju tabue, da oni prosto nemaju nikakav problem, lični, da se time bave. Oni očigledno nemaju nikakvu moralnu upitnost – da imaju moralnu upitnost, oni bi razvijali institucije države koje će to da rešavaju, a ne bi se formirale komisije kao parainstitucije. Šta su to, NGO-i? Kakav je uopšte njihov zakonski status. Kako vi, pored tužilaštva, policije, sudova, šta je to što se zapravo dešava na političkoj sceni? Šta je to čime se alternira u suštini, država i njene institucije? Tako da smatram da su to jako ozbiljni i opasni politički potezi, i političke igre.

Proceduralna pitanja nisu banalna pitanja, i upravo nepoštovanje procedura – to imate kod Hane Arent, kad definiše totalitarne države kao partijske države, gde država zapravo i ne postoji. Partijske države su jedna anarhistična koncepcija države, koja državu na kraju potpuno poništi. Dakle, to što se dešava nije ništa novo. To istorijsko iskustvo još uvek negde živi, je l’, kao što imate Severnu Koreju. Kao što sam recimo primetila, kada se neka opoziciona partija usudi da iskritikuje dotičnu sveznajuću, svemoćnu i neupitnu Srpsku naprednu stranku, onda ide saopštenje kojim se odgovara na tu vrstu kritike, ali to saopštenje kad se čita, spiker ili spikerka čitaju sa povišenim tonom. Ti derući spikeri koji se deru dok čitaju razna partijska saopštenja, samo partijska saopštenja vladajućih, vidimo kako izgleda u Severnoj Koreji. E, al’ moram da vam kažem da taj sindrom imamo i ovde. Taj povišeni ton kojim spiker na Radio-televiziji Srbije čita saopštenja – pritom je ta televizija javni servis svih građana, prema tome i svih političkih opcija – onda moramo da znamo da se nalazimo na jako opasnom terenu.

Nije ni Ivica Dačić za bacit’, što bi se reklo. Taj čovek je izjavio nešto, koristeći ezopovski rečnik, da je naše vreme prošlo. Ne samo onih političkih partija, dakle, koje su oličavale našu političku volju – to je bila naša politička volja, da oni budu na vlasti – nego i nas, koji smo nosioci te političke volje, nazvavši nas komarcima, a sebe i svoju skupinu, od Palme do Krkobabića, lavovima i tigrovima, oko čije njuške zuje komarci. Sledeća stvar koju čovek pomisli u toj slici jeste kako je dovoljno samo šapom da zamahnu, pa od nas da naprave fleku.

To je javna pretnja, to je ponižavanje građana, u tom ezopovskom, egzaltiranom, euforičnom napadu ega. Tako se ne razgovara ni sa svojim političkim protivnicima, takve poruke se ne šalju ni građanima ove zemlje, koji su svojom političkom voljom te ljude ustoličili na vlasti. Izvor svake vlasti jeste narod. Samo je narod suveren, oni nisu. Oni u suštini, u pravoj demokratiji, moraju biti samo servis naše političke volje, jer oni su naši predstavnici. Oni, sami po sebi, ne mogu da inkarniraju neku drugu volju od one koju su nam obećali na izborima, pa onda promenili ćurak. To ne mogu da rade, i to mogu da vide po onima koji su im prethodili, šta se dešava kad izdaš političku volju onih koji su te na vlast doveli – nađeš se u prašini. Tako imate sijaset primera koji vas zapravo upozoravaju da tu vrstu Olimpa gde sedite, pa ispod vas oblaci, da dno brda ne vidite – odnosno nas koji gamižu dole, je li, kao komarci, mravi – sebi mentalno nikako ne dozvolite.

To je problem, to je njihova ključna zamena teza i to je oboljenje mozga. Tog trenutka čovek oboli i umisli. Samo one koji umisle da su Napoleoni i nemam pojma šta, smeste u psihijatrijske ustanove, ali se našim političarima ta bolest desi gotovo odmah; ne prođe ni dva-tri meseca, oni od normalnih ljudi postanu oboleli ljudi. Dakle, iole ozbiljna analiza socijalne mape Srbije ukazuje da se, u političkom smislu, hoda po minskom polju. Ako čovek im iole mozga, onda mora da zna da će lažnim statistikama, lažnim procenama i lažnim obećanjima, tu stvar još više da pogorša.

E ta vrsta iluzije i laži koja se plasira na način gde ovi koji su poremetili svoju mentalnu ravnotežu, a smatraju da je njihova reč onako od Boga, što bi se reklo, e ta vrsta moći koju oni misle da imaju tako što će samo da izgovore i objasne nedotupastom narodu, koji je pritom još i gladan, pa će on onako da stoički podnosi sve što mu se dešava, je najveća zabluda koja može da im se desi i zabluda koja može imati katastrofalne posledice. Znate, istorija Srbije modernog doba jeste istorija države koju su stvorili njeni seljaci, pošto je građanstvo bilo retko, malobrojno. Nijedan srpski vladar nije mogao da vlada Srbijom, a da nije uzimao u obzir činjenicu kako žive ti seljaci. Nije o tome mogao da ne vodi računa, jer ako nije vodio računa, onda su mu se dešavale razne bune, prevrati, pa padale kraljevske glave, kneževske glave i šta god.

Tako da, čovek koji je zapravo u politici mora pažljivo da osluškuje šta se to među narodom dešava, a ne kako ćeš da ih manipulišeš tako što ćeš ih trajno ostaviti u stanju bede. I ti ćeš tu bedu da produžavaš, produžavaš, plus-minus beskonačno, misleći da je to nešto za šta su oni trpeljivi. Ovima na vlasti je divno, oni žive najsretnije trenutke svog života. Slušajte, ta sreća se vidi na licu Tome Nikolića, ja mislim da on nikad stretniji u svom životu nije bio. Čovek koji je imao tako mizantropski izraz na licu, koji bi ti pokvario dan kad bi mu sliku video, najstrašnije, sad je sretan čovek, samo što ne procveta k’o trešnja u proleće. Njegovi životni snovi su se obistinili, a ispod njih su nesretni ljudi. Prema tome, to što oni sada lično osećaju kao svoje privatno stanje, nažalost nije opšte stanje. Tako da, pravo da vam kažem, ja bih se ozbiljno zabrinula da sam na njihovom mestu.

Znate šta, ako se sećate, pre jedno 3 godine se isto desilo u Londonu, iznenada, ničim izazvano, počela je anarhija koju više policija nije mogla da kontroliše. To su, naravno, ona stanja kojih se boji ne samo politika i političari, nego se boje i građani. To su stanja anarhije, potpuno neartikulisanog besa, agresije ogromnih razmera, i gubitak ljudskih svojstava. Znate, kad vi nemate ipak organizovane socijalne i političke grupacije, onda vam se dešava potpuni haos. Oni su obezglavili sindikate. Ovde se više ne zna ko bi pregovarao sa predstavnicima vlasti. Ti sindikati su atomizovani, vođe te sindikalne su upitne, pamtimo ih iz Miloševićevog vremena. Cela ta sindikalna organizacija je zapravo kao prevrnut džep, pun prašine i ostataka nečega.

Tako da, upravo to, kad se društvo destruktuiše, i država kad se destruktuiše, ona sebi otvara mogućnost za ono što se desilo u Ukrajini. Ne može se jedna struktura do te mere urušavati, onako, kao da imate kuću, pa imate zidove, pa vi neprestano menjate unutrašnju strukturu – srušite ovaj zid, pa srušite onaj zid, poremetite statiku cele te građevine i ona se u jednom trenutku prosto uruši. E, tako je i s državom. U to destruktuiranje uključujem i poništavanje procedura. Ja sam pre, ne znam, 20 dana, kad je bilo, gledala Zoranu Mihajlović kako u Skupštini grada prima nezadovoljne građane. I samo sam se zapitala – oprostite, molim vas, u kom svojstvu? Ona je ministarka u ostavci. Pa u kom svojstvu ti možeš doći u skupštinu grada i primati nezadovoljne građane sa onim Sinišom Malim. Tako mogu onda i predstavnici drugih partija da uđu u Skupštinu grada, naprave neku svoju komisiju, i onda pozovu građane da dođu da se žale. Pa ne može tako!

Ne možeš tu lakrdiju da praviš od države i institucija. E, to je to lakrdijašenje sa dražavom, gde ti ad hoc stvaraš komisije, ulaziš u skupštinu grada, primaš građane. Ni ovo, kako je moguće da ova privremena uprava grada Beograda zapošljava ljude – to privremeni organ ne može da radi; kako može da smenjuje ljude – to privremeni organ ne može da radi; licitira za velike poslove, megaprojekte, kao što je Beograd na vodi i uopšte, bilo kakve projekte, jer ti si samo u periodu interregnuma. To je period dok se ne ustanovi vlast koja ima legitimitet – ti nemaš legitimitet, prosto nemaš.

Da biste državu uveli u anarhiju, ne možete da krivite gradane koji su počeli da se ponašaju ne kao komarci, nego kao pobesneli lavovi i tigrovi, i počeli da komadaju sve oko sebe, nego morate prvo da se zapitate šta ste to sve uradili s tom državom, da ste je uveli u to stanje te potpuno nekontrolisane propasti, u kojoj svak glavinja na svoju stranu. Je l’ ti misliš da je tebi dozvoljeno ono što nije dozvoljeno drugima? To je možda bilo moguće u feudalizmu, ali da je bilo moguće trajno, ne bi završili po giljotinama. I ne bi krv tekla potocima.

Ono što je bila njihova politička praksa, jeste beskrupulozna vladavina u kojoj su padale glave ljudi. Dakle, to je ono što je karakterisalo njihovu vladavinu. 5. oktobar se desio, to je najveća pobuna u Srbiji u 20. veku. A zašto je do te pobune uopšte došlo, izvinite molim vas? Nije došlo zato što je Zoran Đinđić rekao ‘e sad ćemo da ustanemo!’ Ne. On je bio jedan koji je artikulisao te ciljeve, ali on je u suštini artikulisao narodnu volju. Prema tome, 5. oktobar je izraz narodne volje. A ti misliš da je ta brutalnost s kojom si vladao od ’87. pa nadalje, ti zločini u koje si ušao, to uništenje svakog morala i svake vrste pravila, nešto što ćeš smatrati, kako da kažem, nekim svojim političkim heritage-om (nasleđem), za koji te niko ništa neće danas da upita. Pa čekajte, ljudi, zato ste imali pobunu.

Dakle, ta vrsta političke prakse u kojoj se ti ponašaš na način na koji su se ponašali ranije, da ti možeš, bez ikakvih problema, da kršiš procedure, da bez ikakvih problema gaziš po institucijama, bez ikakvih problema pokazuješ, manifestno, svoju moć – šta je to? Nastavak, s kratkom pauzom? Je l’ to to? Pa kako onda očekuješ da nećeš imati istu reakciju? A pritom ćeš još i da me vređaš. Je l’ tako? Pre toga si nas malo ubijao, a sad ćeš malo da nas vređaš, a ko zna šta ćeš u nastavku da uradiš. Šta, si uveo strah u Srbiju? Bespogovornost? Znači nema niko da upita da li vođa možda nije u pravu.

Ta politika je u suštini jako opasna. Teško možete da verujete, znate, ljudima… nisu oni pravili greške u politici. Ne, vi niste pravili greške. Vi iza sebe imate mrtve ljude. Mrtvi ljudi nisu greška, nego zločin. Ne može se zločin proglasiti greškom. I ne može se ono što se desilo Srbiji proglasiti greškom. Znači, da bi ti sebe rehabilitovao, ti moraš otvoreno, iskreno da nazoveš pravim imenom to istorijsko iskustvo kojeg si ti stvorio. I druga stvar, u tom antropološkom pesimizmu civilizacije Zapada – je li, čovek čoveku vuk – među ljudima posreduju institucije. Ne možeš ti da ukidaš institucije. Ja ne verujem da ti taj vuk nisi. Mene institucije štite od vukova u ljudskom obliku.

S druge strane, ako ste tako jako dobar tim, i ako ste takve uspehe postigli u godinu i po dana, pa što vi idete na izbore? U čemu je problem? Nisi se ti sukobio sa koalicionim partnerom, na način nepomirljivih razlika, pa si nam u javnosti saopštio, pa je pala vlada, pa mi idemo na izbore? Ne, čak štaviše, ti si u fenomenalnim odnosima sa koalicionim partnerom, takve neverovatne pobede ste ostvarili u tih godinu i po dana, i idete na izbore. Pa čekajte, ko je tu lud? Znači, ti hoćeš nešto više od toga što imaš. A šta je to više od toga? Hoćeš apsolutnu moć. Apsolutni vladari su samo totalitarni vladari 20. veka. I svaki put je njihova vladavina završila u krvi. I drugačije ne može ni da završi nego tako.

To je neprestana proizvodnja kriza, svakog dana preko novina. Politika koja zapravo ne postoji, jer ovo je naše neko glavinjanje, ti ne znaš ni koje su nam strategije, ni kad je u pitanju ta Evropska unija, ni kad je u pitanju Kosovo. To je sve, znate – mož’ da bidne, ne mora da znači. E sad, ‘mož’ da bidne, ne mora da znači’ je obesmišljavanje čovekovog života na način da mu je ukinuta budućnost. Ako ti meni sve izrelativizuješ, šta je to na šta ću ja da se zakačim? Šta je to što ću ja da razvijam kao svoju ličnu strategiju, pa ću reći ‘dobro, ovo mi se ne isplati, ali ću krenuti ovamo, jer je to nešto što ima nekog izgleda da uspe’. Ovako nema ništa izgleda da uspe. I onda svi ulaze u jednu maglu, u kojoj se vrte svi u krug, a ne znaju da li idu napred ili nazad. Čini im se da idu napred, ali kao u magli, kad čovek zaluta, zapravo se neprestano vrti u krug. E, to je to.

Ovde se zapravo radi o demonstraciji dve osobine, koje proizvode onda strah, svesni ili podsvesni, a to je – ja mogu šta hoću. Evo, rećiću da ćeš biti uhapšen, i ti ćeš sutra, najdalje preksutra, biti uhapšen. Šta je to što si ti meni sad zapravo rekao? A što se ti uopšte javljaš? Valjda postoji javni tužilac, postoji i specijalni tužilac, šta god – oni daju to saopštenje da je uhapšen taj i taj iz razloga tog i tog. Ko si ti da meni najavljuješ hapšenja? I onda imaš te svoje opskurne medije, koji onda krenu da čereče ljude pre nego što je dokazano da su oni to što jesu, pre nego što se, zapravo, bilo šta desilo, oni su već osuđeni. I znate, habeas corpus act, kojim se takve stvari regulišu, postoji u Britaniji od sredine 17. veka. Pa slušajte, molim vas. To znači ni srednjovekovno društvo nije sebi moglo da dozvoli tu vrstu… osim inkvizicije.

Dakle, te stvari su apsolutno nedopustive. Način na koji manifestuju svoju moć su radili dok je bio Milošević. To isto su radili, to isto što sada rade. S tim što su još najavili i u novinama, sada najavljuju hapšenje, a u Slavkovom slučaju su najavili da će biti likvidiran, što se i desilo 7 dana kasnije. Dakle ta ista vrsta manira, da upotrebim jedan bizaran izraz, političke neučtivosti, jer oni su jaki. Zašto? Zato što stoji iza njih država, stoje organi sile, što njima daje neopisivo osećanje moći, a onda mi, komarci, je l’ tako, koji se usudimo da im prozujimo pored nosa, je l’ tako, bićemo spljeskani.

To mora da se spreči, a onda, s druge strane, odgovornost imamo i mi, građani. Mi smo ti koji, ako ćutimo o tome, ulazimo u to prećutno saučesništvo. Ja sa njima neću da budem u tom saučesništvu. Ja ću, kao građanin, sve da uradim da takva vladavina ne bude moguća. Da nema ničeg drugog, nego samo taj neprestani govor o sebi je dovoljan da normalan čovek kaže ‘čekaj, ovaj čovek ima neki problem. Ima predimenzionirani ego. To nije dobro u politici’. Jer nije perceptivan prema onome što jeste objektivite, on objektivitet ne vidi, on vidi samo sebe.

Dakle, naša je velika odgovornost da nikakve repeticije sebi ne dozvolimo, da ne budemo loši đaci sopstvenog životnog iskustva. Dakle, mi sada opet ne biramo. Mi sada moramo da odbranimo demokratiju kao sistem. Braniti demokratiju kao sistem znači biti za opozicione stranke ovima koji sada iskazuju svoju trijumfalnu moć. Demokratija može da funkcioniše samo u toj vrsti ravnoteže. Dakle, ono što su sada zaista opozicione partije, u odnosu na ove, to će biti ono što će biti moja glasačka opcija. Ja sam bila ta, koja je bila takođe u toj vrsti grđanske pobune zvane beli listići, i smatrala sam da je celishodna. I ne mislim da smo pogrešili, jer samo građani svaku vlast, personalizovanu u ovom ili onom obliku, uče čija je politička volja kada se vlada jednom državom, na prvom mestu. A to je volja građana. Tako da su oni koji su očekivali našu podršku, tu podršku izgubili, i sad se nalaze u prašini. Je l’ tako? I sada oni koji su zaista prava opozicija u odnosu na celokupnu ovu skupinu, po meni su ljudi koji će dobiti moju podršku, zato što branim demokratiju kao princip.

I nadam se da su nešto iz svega ovoga naučili, i što će biti dobro za njih u budućnosti, i što će biti dobro za nas. Znate, ne može se, na kraju krajeva, ni dozvoliti da nestane Demokratska stranka sa političke mape Srbije. To je najstarija politička partija na ovom prostoru. Stvorili su je Ljuba Davidović i Milan Grol. Uvek je izražavala građansku političku opciju. Bila je uvek socijaldemokratske orijentacije. To je taj kurs koji je kasnije preuzeo Zoran Đinđić, sa usponima i padovima. Ali ne sme se dozvoliti da nestane jedan takva institucija srbijanske i srpske politike, i jugoslovenske politike, u prošlosti, kao što je Demokratska stranka. To prosto ne sme da se dozvoli, jer je to u interesu građana ove zemlje.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, a govorili su Miloš Vasić i Branka Prpa. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Doviđenja.

 
Peščanik.net, 04.03.2014.