Radio emisija 07.03.2014, govore Biljana Srbljanović i Ivan Medenica.

 
Svetlana Lukić: Ostalo je još nedelju dana do predizborne ćutnje, a onda ćemo valjda malo progledati. Jer ovih nedelja Vučić i njegovi ulaze nam u kuću kroz TV ekrane, kroz telefonske žice, kroz prozore, kroz vrata, kroz pore…. U današnjem intervjuu u Blicu pobednik se žali što ne može da stigne svuda. Da može, sve bi nas lično usrećio. Ovako, prepušteni smo na milost i nemilost sudu, školstvu, bolnicama, policiji, državnoj administraciji i poreskim vlastima – svima onima za koje on ne snosi nikakvu odgovornost, jer ne stiže njima lično da rukovodi. Za kraj predizborne kampanje, Vučić je odabrao dobitnu kombinaciju: hapšenje – kredit. Za neki dan će, kaže, Darko Šarić biti uhapšen, a do tad možemo da se tešimo kreditom koji smo dobili od Ujedinjenih Arapskih Emirata. ‘Živim za to da Srbiji napravim rezultat’, kaže Vučić i izvodi računicu po kojoj je, zahvaljujući ličnom prijateljstvu sa šeikom, Srbiji uštedeo 300 miliona evra. Njegov lični knjigovođa, izvesni Krstić, smatra da je šef skroman. Izračunao je da nam je Aleksandar Vučić uštedeo 400 miliona evra. Taj isti Krstić osim desanta na sivu ekonomiju najavljuje i rebalans budžeta odmah po formiranju nove vlade, posle kojeg će se “defetisti i katastrofičari” postideti sami sebe.

Druge stranke – nazovimo ih opozicijom – uglavnom nemaju šta da izjave, i ako imaju, nemaju ni gde a ni kome. Vučić im je preoteo i medije i birače. Svi se zubima hvataju za pobednika, kao da je to Nojeva barka, pa ko izostane sa palube, nema šanse da preživi. Možda je to u krajnjoj liniji tačno, ali ta Nojeva barka kojom krmani Vučić, napravljena je od leda, pa bi se tako barka mogla nazvati i santom, koja svakoga dana biva sve uža i sve tanja.

Poslednjih nekoliko meseci smo kao mantru ponavljali da će Aleksandar Vučić, sa jednim ili drugim malim od palube, godinama vladati ovom zemljom, odnosno pobeđivati na izborima koje će, naravno, sam raspisivati. Poslednjih dana, međutim, čini mi se da ni on, ni njegovi glasači, a ni njegovi protivnici u to ne veruju. Dakle, 16. mart će biti samo uvod u sledeće vanredne izbore, i samo je pitanje šta će do njih dovesti. Da li će se izljubiti sa koalicionim partnerom i uzajamno se pohvaliti za istorijska postignuća, kao nedavno sa Dačićem, a onda raspustiti parlament, ili će možda parlament neko da zapali i umesto onih smešnih gardista koji povremeno tamo stražare, jednog dana na onim stepenicama osvanuti neki izbezumljeni ljudi sa skijaškim kacigama ili rudarskim šlemovima, ali obavezno sa batinama i bejzbol palicama u rukama, kao pre nekoliko dana ispred ukrajinske Rade.

Na početku današnjeg Peščanika slušaćete Ivana Medenicu, teatrologa i predavača na Fakultetu dramskih umetnosti. Njegova tema biće ono što je bila i tema mnogih naših autora koji su ove nedelje objavljivali tekstove na sajtu Peščanika, a tiče se slučaja urne Nikole Tesle, odnosno stvaranja trojnog pakta republičkih, gradskih vlasti i crkve, sa ciljem da se urna sa Teslinim pepelom iz muzeja prebaci u Hram Svetog Save. Nekoliko desetina hiljada ljudi je, preko društvenih mreža, ustalo protiv ove predizborne igre naprednjaka i večite sluškinje svake vlasti, Srpske pravoslavne crkve. Međutim, ipak je pitanje kako to da je, pored svega što se dešava u ovoj zemlji, baš taj savez mača i krsta izazvao toliki bes hiljada ljudi. Evo kako to objašnjava Ivan Medenica.

Ivan Medenica: Reakcija zaista jeste bila izrazito energična, to nije bilo za očekivati, ali ne treba zaboraviti da su se vrlo često neki protesti, sve sa nemirima, pokrenuli zbog nekog povoda koji uopšte nije bio adekvatan onome što će se posle desiti. Prvo što nam sad pada na pamet je jedan park u Istanbulu. Daleko bilo da prizivam neke konflikte koji bi iz ovog sukoba oko prenosa urne mogli da proisteknu, ali nam jačina te reakcije govori da je prevršena neka mera. Na nekom površinskom sloju –reč je o političkoj manipulaciji u jeku predizborne kampanje, zarad ostvarivanja nekih političkih ciljeva te grupacije, odnosno Srpske napredne stranke, u sprezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali mi znamo da su oni takvih marketinških gafova već imali, i da su im se takođe vratili kao bumerang, ali na jedan ipak drugačiji način. Ovde mislim, naravno, na slučaj Feketić i na tu glupost sa prvim potpredsednikom vlade koji gologlav juri po snegu i spašava decu. To mu se vratilo kao bumerang, ali u jednom parodijskom ključu. U ovom slučaju se ipak udara na mnogo stvari. Ja mislim da je u celom tom slučaju udareno na elementarno osećanje za pravdu i poštenje. Jednostavno, Tesla nije zaslužio da se ovako nešto s njim pokuša da napravi.

Naravno, postavlja se pitanje šta je tu zapravo sve problem. Jedna stvar je evidentna – da je to manipulacija za određenu političku svrhu u jeku kampanje i da tu zapravo crkva staje na stranu jedne političke opcije, ili da se jedna politička opcija ponudila za nešto što crkva već duži niz godina pokušava da uradi – jer ovo nije prvi put da oni to pokušavaju – e, sad su našli partnera koji će im to, zarad svoje kampanje, ostvariti. Hajde da krenemo od nekog, možda i najjasnijeg nivoa, a to je taj pravni nivo. Da li oni imaju mandat da tako nešto urade? I jedna i druga vlada koje su to potpisale – i gradska i republička – su u ostavci, i u njihovom opisu posla, onome što je zakonima propisano da rade, jeste da rade samo neodložne poslove, urgentne poslove, da bi sistemi funkcionisali. Izmeštanje urne to nije. I sad već imate tumačenja da ta odluka može i na sudu da se obori, da bi možda to bio najelegantniji put, da se putem tužbe ta odluka pravno obori.

Znači, to je taj jedan pravni nivo. Drugi nivoi su, na neki način, još ozbiljniji. Postavlja se pitanje, dakle, da li je urni, znači nečijim posmrtnim ostacima, mesto u nečemu što je muzej, što je ustanova kulture, ili joj je mesto na groblju, u crkvi – ukoliko je o nekoj značajnoj istorijskoj osobi reč. Tu se čak mogao čuti i argument da postoje i određene zakonske odredbe po kojima se u ustanovama kulture mogu čuvati posmrtni ostaci samo ukoliko imaju određenu istorijsku vrednost, ukoliko se na osnovu njih može rekonstruisati neka istorijska epoha, biti izvor razumevanja određene, epohe – dakle, sarkofazi, mumije i tako dalje. Sve i da je to tačno, postavlja se pitanje kako je to postao problem baš u ovom trenutku, a nije bio problem otkako je ta urna doneta iz Amerike i otkako je taj Muzej Nikole Tesle uspostavljen, a to je bilo pedesetih godina prošlog veka. Dakle, čak i ako bi postojale zakonske odredbe koje sprečavaju da se urna Nikole Tesle čuva u Muzeju Nikole Tesle, postavlja se pitanje da li taj zakon mora da se menja. Opet ne zbog nekog opšteg principa, nego upravo zbog specifičnosti slučaja. Dakle, čini mi se da bi, ako takva zakonska odredba postoji, ona morala da ima i jedan dodatak u kome se kaže ‘ali ovo se ne odnosi na Nikolu Teslu’. Imenom i prezimenom.

Zašto? Zato što tu sad, kao u onim ruskim babuškama dolazimo do jezgra problema. To je udar na ono što je Nikola Tesla bio i na ono što Nikola Tesla reprezentuje. E sad, kad to kažete, neko će vam reći ‘pa šta, je l’ ti time hoćeš da osporiš da je on bio Srbin i pravoslavac? Ne, to niko ne osporava. Čak, evo, kad čitamo sad u kontekstu čitave ove afere izveštaj iz Hrvatske, vidimo da samo neke minorne političke snage u Hrvatskoj hoće a ga proglase Hrvatom. Zna se da je on poreklom iz Like, koja je deo republike Hrvatske, te u tom smislu on jeste iz Hrvatske. Takođe se zna da je bio srpskog porekla, da je bio sin pravoslavnog sveštenika, pravoslavac po krštenju i tako dalje. Dakle, kad kažemo da Nikoli Tesli nije mesto u pravoslavnom hramu, mi time ne osporavamo činjenicu njegovog porekla. Mi time hoćemo da kažemo jednu drugu stvar – a to je da on svojim delom prevazilazi svrstavanje uz bilo koju oficijelnu religiju, bila ona pravoslavna, katolička, protestantska, muslimanska, budistička. E sad, i ova teza je problematična. Zašto? I čini mi se čak i da neke naučne asocijacije koje okupljaju u prvom redu mlade naučnike iz prirodnih nauka, idu na tu liniju – on je bio genije iz oblasti prirodnih nauka; prirodne nauke „po definiciji“ po definiciji ne mogu da imaju nikakve veze sa religijskim konceptima, oni su u direktnom sudaru i samim tim vezivati Teslu za određeni religijski kult je problematično.

Ovo je isto simplifikacija, jer, prvo, ne mora da znači da su naučna istraživanja iz oblasti prirodnih nauka u potpunosti odvojena od bilo kakvih duhovnih, spiritualnih koncepata. U slučaju Nikole Tesle mi vrlo dobro znamo da je njegovo interesovanje za prirodu, za kosmos, bilo vezano sa jednim oblikom spiritualnih istraživanja, koja su poprimala čak i neke mističke dimenzije, nalikovala nekom misticizmu. Znači, u slučaju Nikole Tesle, teško je reći ‘on je bio prirodnjak, dakle interesovali su ga samo egzaktni zakoni prirode, on je bio ateista i to ga nije interesovalo’. To nije tačno. Ali je tačno reći da to njegovo bavljenje spiritualnošću, ili već kako god to da nazovemo, nije moglo da se ukalemi ni u jednu religijsku dogmu, ni u jedno jednoznačno religijsko učenje.

Ako proveravate njegove izjave, ako se malo bavite time šta je on na temu religije govorio – što sam ja sad ovih dana radio, vi vidite da on ne osporava značaj religije, ali da eksplicitno kaže za sebe da nije bio vernik u nekom ortodoksnom, klasičnom smislu te reči, da religija nije suprotna nauci – ima i tu izjavu – ali da s druge strane se nauka, pošto je bazirana na činjenicama, opire svakoj konkretnoj teološkoj ili religijskoj dogmi. Te znači, vezivanje njega za jedan određeni verski kult jeste nasilje prema onome što je bio njegov život i njegovo delo, i onome što on nama reprezentuje, i nama ovde Srbima, i u Srbiji, i celom setu – a to je jedan ludi genije, čije je poimanje sveta iznad svih poznatih naučnih i religijskih shema, modela. On izmiče svakom pakovanju u urnu, koju god da nalepnicu stavite na tu urnu. Tako da to svako od nas, čak i ako se nije bavio delom i životom Nikole Tesle, zna i oseća. Tu su oni udarili na poštenje svakog solidnog građanina i građanke ove zemlje koji su rekli ‘ovo je sramota, ovo je nepošteno, ovaj čovek nijednom nije imao nikakve veze sa crkvenom dogmom’. Ja mislim da to svaki građanin ove zemlje zna. I tu su se oni preigrali.

Po mom mišljenju – možda ja imam suviše ulepšano mišljenje o građanima i građankama Srbije, ali se zaista trudim da sebi objasnim odakle ta reakcija, odakle spremnost da se izađe na ulice i da se kaže ‘ne, blokiraćemo ceo Vračar, od muzeja do crkve, al’ se urna vala nositi neće.’ I neće se nositi, to je sigurno. Ja sam ubeđen da se to neće desiti. Na ovaj ili na onaj način, ali to se sigurno neće desiti.

Svetlana Lukić: Kao da ljudi kažu – pa makar njega ostavite na miru, nas ponižavate, vučete po blatu, ali ne možete i njega, da l’ ima za vas makar nešto sveto…

Ivan Medenica: Jeste, pa jeste. Uostalom, ta taj ceo projekat na fejsbuku se zove ‘Ostavite Teslu na miru’. Ostavite ga, ljudi, na miru! Kad se dese masovne reakcije, one se obično zasnivaju na vređanju nekog najelementarnijeg osećaja za pravičnost i čestitost. Najelementarnijeg. Znači neka debela svinjarija se napravila, gde će svako da kaže ‘e pa, majku mu, zaista!’ – svako ko ima iole obraza. Jer ono je zaista gnusno. A onda tu ima još jedan sloj, a to je to identitetsko pitanje Bivši ministar kulture Bratislav – Braca ga svi zovemo – Petković je rekao, da bi se činom prenosa urne i sahranjivanja po, je li, pravoslavnom obredu, definitivno stavila tačka na sve dileme o Teslinom poreklu jer, ukoliko ga sahranimo uz pravoslavnu bogomolju, mi smo time dokazali i potvrdili da je on Srbin. Ovo je zaista neverovatan slučaj. Sad se tu opet otvaraju razne pandorine kutije: prvo, a ko uopšte dovodi u pitanje to da je on Srbin.

Pritom, postoji ona izjava koja je opet sada sporna, i njeno autorstvo se dovodilo u pitanje, i okolnosti pod kojima je ta izjava data su takođe vrlo složene – naime, ta čuvena Teslina izjava da se ponosi svojim srpskim poreklom i svojom hrvatskom domovinom. Dakle, vrlo se jasno identitetski pozicionirao, i to na jedan način koji je jako emancipatorski za sadašnji trenutak tih identitetskih pitanja na teritoriji bivše Jugoslavije. Dakle, ja jesam građanin te zemlje, i ona je moja domovina, i ako imam neko domoljubno osećanje, imam ga i prema toj zemlji, ali znam kog sam etniciteta, i koje vere, i da to ne mora da se poklapa. I to je to shvatanje identiteta kao nečega što je jedna kompozitna struktura, sastavljena često od portivurečnih delova. To je taj neki, hajde da kažemo, dekonstrukcijski koncept identiteta, a ne esencijalistički, to ‘ja sam Srbin iz Srbije, pravoslavac’ – stalno imate te neke tautologije, stalno mora da se isto istim potvrđuje. Znači, to kad Braca Petković kaže da treba sada da se učukava ekser u glavu svima nama da je ovaj Srbin, to je zapravo kucanje na otvorena vrata.

Dodatni problem, i u ideološkom smislu suštinski problem, nešto što je potpuno skandalozno, jeste da se u tim izjavama Bratslava Petovića zapravo tvrdi da pripadanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi jeste potvrda srpskog identiteta, odnosno pripadanja srpskoj naciji. Što znači da smo mi – šta? Pravoslavna džamahirija? Da mi svi moramo da budemo članovi jedne iste organizacije, jedne iste crkve, da bismo bili… A šta ćemo da radimo sa Srbima agnosticima, šta ćemo da radimo sa Srbima ateistima, koji imaju osećanje nacionalne pripadnosti, ali nemaju religijsko osećanje, ni ovakvo ni onakvo? Ili, ne znam, Srbima koji su prešli u neku drugu veroispovest? Meni je gotovo neprijatno da sad na tome ovde nešto posebno insistiram, jer se osećam kao budala, ali očigledno da mora čovek da insistira, pošto se neko usudio da izjavi jednu takvu budalaštinu.

Svetlana Lukić: On je samo naglas izgovorio to što nam stalno poručuju i crkva i ovećina političkih stranaka.

Ivan Medenica: Bivši ministar vrlo otvoreno i na sebi svojstven način to izgovara, a ovi ostali to rade malo lukavije, veštije, perverznije, šta god, i ja se potpuno slažem da to zapravo jeste potvrda, koliko god glupava, nečega što je dominantni diskurs. Tako da, zapravo, kad se sad ceo slučaj rekapitulira, koje bi trebalo da budu te linije odbrane? Treba da ih bude više. Prvo, vi radite nešto što nije pravno, za šta nemate nadležnost, jer ste vi u ostavci, tehničke ste vlade na svakom nivou – dakle, okanite se toga ili ćemo vas tužiti zbog toga što prekoračujete vlastita ovlašćenja. Drugo, tvrdimo da upravo iz svega rečenog ovo je zapravo jedna politička manipulacija zarad promocije jedne partije u jeku predizborne kampanje. Treće, nema crkva nikakvo pravo nad urnom Nikole Tesle, zbog onoga što je Nikola Tesla mislio o tradicionalnim crkvama, i zbog onoga šta njegovo delo reprezentuje na jednoj simboličkoj ravni. Znači, vezivanje tog – baš tog – čoveka, ne bilo kog naučnika prirodnih nauka, nego baš Nikole Tesle za bilo koju tradicionalnu religiju, je potpuno nerazumevanje i nepoštovanje svega onoga što on predstavlja. I onda neka četvrta linija odbrane – ne dopuštamo, ne prihvatamo da se ovo radi zarad okončanja debate na temu Teslinog porekla, jer prvo, ta debata realno ne postoji, znamo kog je on porekla bio, a drugo, pripadnost crkvi ne može da bude potvrda ničije etničke pripadnosti.

I sad kada se sve te linije odbrane postave, do čega se dolazi? Dolazi se do toga, paradoksalno, glavna meta u tom kontraudaru koji ćemo mi sada, braneći se, da napravimo, je crkva. Ipak je crkva tu glavni krivac za sve to što se desilo jer pazite, ona godinama unazad pokušava da izmesti tu urnu i stavi je u hram. Sad su samo našli pogodne partnere, dovoljno alave na vlastitu političku promociju, ništa im nije strano – Feketić, čekamo kad će neko od SNS-ovaca da se pojavi u Farmi, i tako dalje – znači, ništa im nije strano, pa ni ovo. Kada čitamo izjave Zorane Mihajlović i gospodina Malog, oni se polako distanciraju i zapravo govore – jao, pa nismo znali, nismo upućeni u te reakcija, pa dobro jeste, možda sad nije momenat, odložićemo, i tako dalje. Znači tu se već ova politička struktura koja je učestvovala u celom tom puču, povlači – i grad i država, reprezentovane ovde u, zapravo, predstavnicima iste partije i njihove partijske kampanje.

Šta se dešava sa crkvom? Crkva se ne oglašava, koliko sam ja shvatio, ali mislim da je crkva zapravo sad tu na čistini, i da treba da bude meta u sledećem: da im se kaže da je ovo laička država, u kojoj, prvo, nemaju prava da se na taj način mešaju u svetovne poslove kao što je to šta je sadržaj neke muzejske kolekcije, a drugo, da mora jasno da se kaže, s obzirom na to da je ovo laička država, da se državljanstvo ili etnička pripadnost ne utvrđuju kroz pripadnost nekoj crkvi i da oni moraju da prihvate, u laičkom društvu, da su Srbi i nepravoslavci, u smislu da su ili pripadnici srpskog etničkog korpusa, ili građani Srbije. To očigledno mora vrlo eksplicitno da se kaže, koliko god mi smatrali da je to samorazumljivo. Al’ očigledno da nije, odnosno da neko tendenciozno pokušava da plasira suprotnu tezu, odnosno da vi ne možete biti Srbin ako niste pravoslavac.

I ako govorimo već o tome ko ovde treba da snosi glavne posledice za ceo ovaj skandal, ja mislim da je to crkva, pre nego Srpska napredna stranka – ona je po meni tu na drugom mestu, a na trećem mestu po odgovornosti je Srpska akademija nauka i umetnosti. Zaista je sramno da oni nisu reagovali. Svaka čast Muzeju Nikole Tesle, direktoru muzeja, upravnom odboru – očekivali smo da će tako reagovati, ali nekako, s obzirom da živimo u društvu političkog nasilja, pritisaka, ne bi me čudilo da nisu reagovali, ili da su reagovali parcijalno, ili pojedinačno. Jer prvo se u javnosti pojavila reakcija samo jednog člana upravnog odbora, ali vrlo brzo, kroz 24 časa, i direktora i celog upravnog odbora, i to njima svima ide na čast. I nekako, stvorila se jadna solidarnost, bukvalno; ok, znači muzej ne da urnu, mi građani, znači, braneći muzej, branimo i urnu. Znamo gde treba da se pojavimo i koju zgradu treba da branimo. Ako budu demonstracije, znaće se gde će one biti i koga ćemo mi tamo da branimo: i muzej i urnu.

Pritom, taj muzej je, paradoksalno, sada ugrožen i time što se u novinama, na naslovnoj strani Politike, pojavila vest da u netom završenom procesu podnošenja zahteva za restuticiju, zahteva se i povraćaj te zgrade koja pripada čuvenoj srpskoj porodici Genčić, što nije sporno, to je zahtev za restitucijom, mislim, imaju na to pravo, ali je malo sporno kako se sad baš stavlja akcenat, od svih zahteva za restitucijom, na restituciju te zgrade, u jeku ove afere. Ja to čitam kao pritisak na muzej, kao pritisak na tu ustanovu koja se, kao institucija, pobunila protiv odluke gradskih vlasti, državnih vlasti i crkvenih vlasti. To jeste za svako poštovanje. E sad, nasuprot njima imamo SANU, kao krovnu instituciju srpske nauke, koja ćuti, i to smatram direktno sramotnim. Ja to smatram padom SANU na nivou memoranduma.

Možda preterujem, ali SANU ne govori ni reč o nasrtaju crkve na naučnika 5 puta značajnijeg od svih članova SANU ikad, bar ovih iz nauke. To je sramotno. Inače, kako su se sad pojavili mnogi tekstovi u medijima o Tesli, saznali smo podatak koji govori jako puno o nama: da Teslu, tada,1892, Kraljevska srpska akademija, nije prihvatila za redovnog člana, pa su ga tek posle prihvatili za dopisnog, a redovni je postao negde tridesetih, pred smrt. Dakle, SANU ima i tu istoriju bolesti sa Teslom da, kad je prvi put bio kandidovan za dopisnog člana, nije bio prihvaćen, tako da verovatno oni imaju više standarde nego što su oni koje je Tesla postavio.

Svetlana Lukić: U nastavku Peščanika govori Biljana Srbljanović.

Biljana Srbljanović: Ovo su prvi izbori u životu kada ne osećam nikakvo uzbuđenje, osećam jednu vrlo hladnu zainteresovanost u smislu nekog eksperimenta. Ja sad kao da radim neko istraživanje, tako posmatram i kampanju, i uopšte razlog raspisivanja izbora. Prvo, ja ne znam zašto su izbori raspisani. Logički razumem zašto su raspisani, i razumem da tu čak postoji i neka, koliko god da meni ne odgovara ta slika, politička pravda u tom smislu da ta stranka koja je najjača želi da kapitalizuje svoju snagu, i da se to jednostavno i uspostavi, brojčano i bukvalno.

Ja mislim da ta stvar jednostavno treba da se legitimizuje, i da mi treba to i da prihvatimo – da je ovo društvo ovog trenutka u jednoj prilično komotnoj većini okrenuto stranci na vlasti, i da to jednostavno treba da se potvrdi tim izborima. Ja nikad u životu nisam glasala za tu opciju, niti ću ikada glasati, ali ovog trenutka nemam nikakvu potrebu da ulazim u bilo kakvu rovovsku borbu protiv te vlasti. Jer ono što mene zanima su oni izbori posle. Meni je potpuno jasno da na ovim izborima je onako kako je, i zato ta kampanja toliko kratko traje, i mislim da je to i u redu da ona kratko traje. Kad bi smao moglo da se nekako napiše, da ispritiskamo neke dugmiće…

Svetlana Lukić: da objave u Službenom glasniku…

Biljana Srbljanović: Da, da… i da se sa time završi. I ne mislim da će da padne plafon, uopšte. Ne mislim da će bilo šta da se promeni. Jednostavno će biti potvrđeno ono što je de facto stanje stvari, sada će postati i de jure.. Ali ono što mene zanima jedino u ovim izborima jeste ono što pripada opoziciji, nije mi prvi put da je moja opcija u opoziciji – štaviše, otkad glasam, mnogo više puta moja opcija nije imala nikakve šanse, osim da ima možda 5-6 poslanika u parlamentu – ali sam barem imala neku volju, želju, čvrsto ubeđenje, verovala u politiku i u programe i išla na izbore u vreme Miloševića, kada se znalo da dobija izbore. Bez obzira što smo mi govorili da je on krao izbore – on je i krao, ali on ih je i dobijao. I nisam imala nikakav problem da idem i da glasam za Demokratsku stranku kad smo znali da će da dobije 7 poslanika. Ili da će, ne znam, Šešelj da ubije u Rakovici Pekića, bez ikakvog problema ti ideš i agituješ za tog Pekića, jer nekako ti čvrsto veruješ u to. Ti znaš da si u velikoj manjini, ali ti u to veruješ.

Ja sam objektivno pogledala najpre zašto se raspisuju izbori – ja ne vidim zbog čega – a zatim i šta su moje političke opcije. Od onoga što se nudi – ne postoji niko ko zadovoljava minimum mojih kriterijuma. Svi znamo, još iz špice Peščanika iz 2000. šta ja mislim o ovoj vlasti, ali ja bih morala ipak da imam barem za nešto da se uhvatim u opoziciji, da kažem ‘evo zbog ovoga su oni bolji’. Ja zaista ne vidim niti jedan program, niti jedan razlog da glasam za bilo koju partiju koja se trenutno nudi. Ja sam išla redom, pa sam ih pobrajala, čekaj da vidimo ovako: ja sam glasala do sada u životu iz ubeđenja, pa sam glasala utilitarno – pazi, to nije prvi put, mi se svi sećamo kad je bio Ivan Đurić, pa je bio Vuk Drašković, pa smo svi razmišljali, ‘čekaj, ako ja sad glasam za Ivana Đurića, ti se glasovi rasipaju, bolje da se organizuje opozicija’, i tako dalje.

Znači, to je bilo onomad, još pre skoro 25 godina. Pa sam glasala za Koštunicu, je l’ smo glasali? I tako, kako mora, i za manje zlo. Pa ja sam se čak i kandidovala! Znači ja sam sve isprobala što postoji. Da, pa sam bila beli glas. Jedino što nikad nisam probala je da uopšte ne glasam. Znači Demokratska stranka kao najveća stranka, dok su bili zajedno sa Tadićem – to nikako. Onda, odlaskom najgoreg dela te Demokratske stranke, onda kao su se priključili neki ljudi kojima ja verujem kao Vesna Rakić i Srbijanka. Međutim, ja ne mogu, evo zaista ne mogu da pređem preko toga da glasam za čoveka koji je izvršio ovu vrstu džentrifikacije Beograda, koji se ponašao prema manjinama potpuno suprotno svemu onome u šta ja verujem.

Pre dva dana u Nišu su kola na pešačkom prelazu pregazila dete, majka je pokušavala sve vreme da zaustavi neki automobil da je preveze do bolnice. Ni jedan automobil nije hteo da stane, u tom Nišu. Onda je ona sama našla neki telefon i zvala hitnu pomoć. Hitna pomoć je došla i samo konstatovala smrt desetogodišnjeg deteta. Ti ljudi su Romi. Ja da idem da glasam za čoveka koji iseljava Rome iz ovog grada, a kao posledica toga je i to da ni jedna kola mogu da ti ne stanu jer si ti građanin drugog reda – ja preko toga ne mogu da pređem. Ja ne mogu da pređem preko onoga što mene ključno zanima u politici. Demokratska stranka se zalagala za dodelu stanova u vojsci, oni smatraju da solidarni porez treba da se ukine vojsci i policiji, da njima treba da se povećaju plate. Ja smatram da vojsku treba rasformirati, a policiju treba jako, jako, jako pažljivo i do temelja razrušiti i ponovo izgraditi.

Ja ne mogu da glasam za stranku koja govori LGBT u 4 zida. Ja u krajnjoj liniji ne mogu da glasam za to da je predsednik te stranke kandidat za gradonačelnika. U krajnjem slučaju, ja shvatam da je Đilas i žrtva tabloida i… ali ta stranka u kojoj je bio i Đilas i ti neki ljudi koji su juče otišli – po tabloidima su vodili hajku protiv svojih političkih neistomišljenika. Pa nije počela tabloidizacija Srbije sa Vučićem. Ja sam slušala intervju Dragoljuba Mićunovića, koga i volim i poštujem, on je institucija demokratske Srbije i tako dalje, ali on sa iznenađenjem konstatuje da su se pojavili tabloidi. Ne znam gde je bio pre 2 godine.

Prema tome, ne vidim zbog čega bi hrlili da spasimo Demokratsku stranku a ne, na primer, LDP. Možda je nekada važila ta priča kad je to bila stranka sa 30%, a ovi jedva imaju za cenzus, pa da si ti sad u fazonu nerasipanja glasova, što sam ja uvek mrzela. Ali sada, kad su oni otprilike pata karte, ne vidim zbog čega bi mi hrlili da spašavamo jedne, a ne druge. S druge strane, Demokratska stranka je u svojoj istoriji bila u situaciji kad je imala jedva preko cenzusa, i nije se raspala. Mislim da tu postoji neko vrlo jasno tkivo koje odgovara potrebi jednog sloja građanstva da ima jednu građansku demokratsku stranku centra. Ja uopšte ne mislim da je ovo njen kraj, ja samo mislim da je ovo možda kraj za važeće funkcionerske postave, to je vrlo moguće.

Ti sad imaš nekog studenta koji mora da padne. On mora da padne, jer mora da padne, jer nije uradio ono što treba. Ali sad ti lepo sedi pa vidi kako ti možeš da se promeniš, i u čemu si ti odstupio od toga. Jer to srce građanske Srbije, demokratske, koja nije leva, nego je to baš nekog centra, ono postoji pa postoji, ono se nije urušilo, ono negde postoji. Znači ne odgovaraš im na potrebe, to su apstinenti. Prema tome, mislim da oni treba da se zapitaju zbog čega apstinenti ne izlaze da glasaju za njih, a ne da se apstinenti jure da glasaju za njih po svaku cenu. To što oni meni nude da glasam za njih jer se oni jedini suprotstavljaju vlastima, meni nije dovoljno, jer to čime se oni suprotstavljaju vlastima, mene ne zanima.

S druge strane, Nova demokratska stranka Borisa Tadića, za koga ja jesam glasala u drugom krugu prošlih izbora – znači ja sam bila beli glas na parlamentarnim izborima, ja sam beli glas u prvom krugu predsedničkih izbora, a u drugom krugu predsedničkih izbora sam, suprotno Vesni Pešić, smatrala da jednostavno ne treba da pomognemo da Tomislav Nikolić bude predsednik i da u ideološkom smislu treba da to bude taj moj korisni glas i da odem da glasam za njega. I to je zaista poslednji put da sam glasala za njega, i to se sad zaista pokazalo kao jedna potpuno dekadentna politika. Sama činjenica da je pocepao stranku u trenutku pred izbore, govori da on zapravo radi posao za stranku na vlasti. I ne samo to.

On izlazi u tim svojim predizbornim spotovima i govori bukvalno rečenice ‘vi ste smatrali da me treba kazniti, ja sam shvatio vašu poruku, reformisan dolazim sada da vam ponudim nešto drugo’. Sa ljudima zbog kojih si ti kažnjen. U prvih 10 ljudi na listi su njemu Slobodan Homen i Malović, ljudi odgovorni za najkatastrofalnije stanje u pravosuđu Srbije ikad – ja mislim da je za Tita bilo bolje pravosuđe, bar se za sitnu krađu znalo šta ćeš da dobiješ. A ovo je potpuno jedno aproksimativno stanje u pravosuđu. Ti ljudi su to napravili, i ti sa njima izlaziš na listu. S druge strane, on je odlučio da zauzme jednu političku nišu koju može da zahvati a da se ne zameri Vučiću, koji mu je zapravo i omogućio da se kandiduje, pa se bavi stvarima kojima Vučić još nije uzeo da se bavi.

I onda je juče, u susret 8. martu, izgovorio nekoliko rečenica o položaju žena, gde je izgovorio bukvalno sledeću rečenicu, da on će se zalagati da se napravi nacionalni konsenzus oko prava i položaja žena u Srbiji. Nacionalni konsenzus?! Ja podsećam bivšeg predsednika Tadića da su ženska prava ljudska prava, i da o tome ne treba da bude dogovora, pogotovo ne nacionalnog konsenzusa, koji u tom slučaju, u Tadićevskoj izvedbi znači uključivati akademiju nauka, crkvu, patrijarha, da nam kažu koje je mesto i položaj žena. Ja ne mogu da shvatim da čovek, čija je majka pedesetih godina bila neuropsihijatar, može to da izgovori. Pedesetih godina prošlog veka ti je majka bila neka naučnica i lekarka. A ti govoriš da treba nacionalni konsenzus oko položaja žena.

A onda je rekao da postoje mnoga zanimanja koja su prilagođena ženama, a koja ipak mogu doneti ekonomsku dobit, i da se resursi ženski moraju iskoristiti. Ja se pitam da je ili u pitanju omanji moždani udar i da su sve to posledice toga, ili je u pitanju neko ozbiljno poremećeno stanje svesti u političkom gledanju. Ja ne znam šta je prilagođeno zanimanje za žene. I da li je to taj nacionalni konsenzus, da li to sad muškarci, starešine raznih institucija treba da se dogovore koje je to prilagođeno zanimanje za ženu? Koja su to zanimanja? Da li su to zanimanja u rasponu od – negovateljica, gerontodomaćica, seksualnih radnica, učiteljica, kasirki… – ja sam skandalizovana tim nastupom Borisa Tadića, i uopšte ne mogu da shvatim da iko može da pomisli ikada da ide da glasa za njega. Znači, nakon ove rečenice, ja mislim da je žena koja ide da glasa za Borisa Tadića, zapravo zalutala i treba da glasa za Treću Srbiju.

Onda postoje neke ove manje opcije kao što su, ne znam, Radulović, LDP i tako dalje – za LDP sam rekla u životu sve što sam imala da kažem, ja ne mogu da glasam za Zukorlića i to je kraj. Deveti na listi LDP-a govori o tome šta je u stvari pravi položaj žene. I kada Danas intervjuiše Natašu Mičić da progovori nešto o tome, ona kaže ‘sve religije imaju neke svoje začkoljice’. Znači, da žena koja je bila dovoljno hrabra da bude VD predsednika države u trenutku pokušaja vojnog udara, puča; da zna da tog trenutka mogu da je likvidiraju; sada kaže ‘sve su religije iste, i one imaju svoje začkoljice, pa ne bi mi to’. I sad bi ja trebalo da glasam za njih da ona sedi u parlamentu. Ona mene ne predstavlja. Prema tome, ja to ne mogu.

Što se tiče belih listića, to je jedno moje ozbiljno razočarenje. Čini mi se da su beli listići u javnosti prihvaćeni na jedan nezreli način, kao da je i to bila neka partija, politički program. On jeste bio jedna politička misao, ali nije Vlado Pavićević izmislio bele listiće, da se dogovorimo mi. Vesna Pešić nije ni bila beli listić, ja ne znam zašto ženu stalno optužuju ‘vi ste bili beli listić, a sad ste ovo’ – nije, ona je glasala za SNS, ona je pozivala da se glasa za Tomu Nikolića. Znači nisu ti ljudi izmislili bele listiće, uz veliko moje poštovanje za Vesnu Rakić Vodinelić i Srbijanku Turajlić – nego su to bili ljudi koji su zagovarali glasanje belo, objašnjavajući kakva je to vrsta političke opcije. Ali nismo mi bili nikakva organizovana skupina ljudi koja će sad da povede nekoga pa, na talasu toga, da osnujemo stranku. I to su i uradili. Ja nemam ništa protiv osnivanja stranke, i mislim da to nažalost i jeste ovde jedini način političkog angažmana.

Ako hoćeš nešto da uradiš, ne možeš da uradiš kao građanska grupa, moraš da uđeš u neku stranku. I u krajnjem slučaju, čak i ta Nova stranka, tu ima nekih ljudi koje ja volim lično, i oni mi najmanje smetaju. Ne radi se o tome. Ali kapitalizovati rezultat belih listića sa prošlih izbora time što ćeš da kažeš – ‘ajmo sad svi beli listići, to smo bili mi, vi ste mene slušali, pa sad idemo u ovu stranku – ja mislim da će oni mnogo da se prevare, pošto ljudi nisu veverice. I niko nije slušao Vladu Pavićevića pa otišao da glasa belo… Super je meni Vlada, volim ga, mnogo je sladak. Ali ja mislim da on mora da neko nije išao… potrčao da glasa belo jer mu je Vlada objasnio da je to tako, a sad, pošto je Vlada rekao ‘ajmo sad svi ovamo’, svi ćemo tamo. Tu vrstu ‘o-ruk’ političkog angažovanja mora da zaboravi. Ljudi koji su bili beli listići, bili su to iz nekog protesta. Ja ne vidim šta je njima program osim ”ajmo beli, bili smo beli, a sad nemoj više, nego ‘ajmo za mene. ‘Ajmo svi tamo, trči tamo, gori’ – pa trčimo za tobom. To je jedno potpuno infantilno gledanje na politiku, i ja ne pristajem da me se stavlja na taj način u to ‘mi moramo ovako, mi moramo onako’, te u tom smislu ja nemam za koga da glasam.

Ovde je veliki fokus i velika omraza na Vučića, a ja i dalje ne mogu da se otrgnem od toga da je najveće zlo i najveći problem ta SPS-ovska struktura, koja je potpuno nerasformirana, pogotovo u policiji i tajnoj policiji, tim parapolicijskim formacijama. Danas u svim novinama imaš slike dva nasmejana starca, koji su juče išli na svedočenje u Specijalni sud, kao svedoci pozvani povodom ubistva Slavka Ćuruvije. I sad, dolaze Frenki Simatović i Jovica Stanišić, jedan je krhkog zdravlja i po savetu advokata se poziva na 5. amandman, verovatno, te je odlučio da odbije da svedoči. A drugi je došao i rekao ‘pa ja se nisam bavio time. Mi smo nešto malo pratili Draškovića, a ja sam se, inače, u policiji bavio informatikom, jer ja sam’, i sad citiram Frenkija Simatovića, ‘kibernetičar od 1993. godine’. Bato, ti si kibernetičar na Markalama, organizujući likvidacije civila. Ti si kibernetičar u Štrpcima. I sada ti sa slobode, kao jedan stari, nasmejani čika, iz šetnje Kalemegdanom si navratio u Specijalni sud gde si se nasmejao se u brk belim kostima svih žrtava, i rekao ‘ja nemam pojma o čemu pričate’ i u stvari poručio ‘ne možete mi ništa’.

Ja sad razmišljam, dolazeći kod tebe, da li ja smem da izgovorim ime Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, 2014. godine. I moram da ti kažem da izgovaram sa velikim strahom i zebnjom u srcu ta dva imena, i dan danas. I to su ljudi iz te SPS-ovske strukture koja se nikad nije rasformirala, koji te drže za gušu. Njihova je omladina, njhovi su unuci ovi razni Dunjići i svi ovi navijači zbog kojih ne smeš da izađeš u grad jer naletiš na njih a ne može policija da ih nađe, imaju po 400 prijava a niko ne može da ih privede, a ja izađem jednom u grad pa naletim na njih u kafiću.

To je jedna struktura koja je ovde toliko duboko instalirana, ukopana… u temelje ovog sistema čiji je politički predstavnik Socijalistička partija Srbije. I bukvalni, jer oni drže policiju. Prema tome, što se mene lično tiče, ovog trenutka fokus uopšte nije na Vučiću, mene zanima fokus na tu nerasformiranu hobotnicu čiji su legitimni politički predstavnici razni Dačići i ljudi oko njih. I ako ćeš već protiv nekoga da se boriš, ti se bori protiv njih. A ja imam utisak da je sve ovo drugo, ta priča o cenzuri u medijima – pazi pa mediji su mnogo pa bili slobodni pre 3-4 godine. Ma nemoj molim te to da mi pričaš. Esnaf je potpuno urušen, da li ti sad danas imaš neki analitički tekst o tom nastupu Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića u Specijalnom sudu? Ne! Zbog toga što je Dejan Anastasijević, poslednji put kad je pisao o tome 2003, popio bombu.

I nema nikog od onda da govori. A ne zbog toga što ne smeš da pišeš o svadbenom kolaču Vučića, nego zbog toga što ti ne smeš da pišeš o Frenkiju i Jovici Stanišiću, i što ti u suštini ne smeš da takneš u to gnezdo koje je potpuno ostalo nerasformirano. Koji bre novinari, koji esnaf? Ja da pričam o Kuriru i o tabloidima, ja stvarno mislim da nema potrebe. Izvini molim te, pogledaj Blic. Oni čime su se bavili mesecima, je da raskrinkaju nekoliko golišavih savetnica u Ministarstvu spoljnih poslova. Pravo novinarstvo je u tome da ti vidiš kako je organizovan konkurs, ko je bio šef izborne komisije, na koji način je ta žena došla. A ne da skidaš njene slike sa Fejsbuka i da ih kačiš u bikiniju i da stigmatizuješ neku devojku koja se skinula gola, jer je to jedini put u ovom društvu da dođe do bilo čega. Takav je put njoj utaban, to je ovo što kaže Boris Tadić – smislićemo kako da i žene ekonomski doprinesu, one su neiscrpni resurs. Jesu, evo, žena se skinula u žuti bikini i dobila posao razgolićene savetnice. I sad ti žigošeš tu savetnicu kradući njene slike sa Fejsbuka, umesto da se baviš suštinom: koji je to muškarci, bato, smislio to mesto, i šta je dobilo zauzvrat da nju postavi. I da li je to sistem korupcije putem pristitucije, putem čega? To je veoma važno. Znači, ministru dlaka s gave nije falila, al’ važno da su oterali u sramotu razgolićnu savetnicu.

Mene to novinarstvo uopšte ne zanima. Prema tome, nemojte da mi pričate o Kuriru, dok mi ne kažete istovremeno i ovo. I nemojte da mi pričate o časopisu Vreme koji se bavi isključivo, izvinite molim vas, opravdavanjem Miroslava Miškovića, i ničim drugim. I svako ko se suprotstavi tome popije neku vrstu toplog zeca. Znači ne možemo uopšte da razgovaramo o cenzuri medija, jer mediji ne postoje. Tako da, sve zajedno, ni jednoj mojoj intelektualnoj i političkoj potrebi, ni jedne novine, niti jedan medij, niti jedna politička grupacija, stranka, partija, ne odgovara.

Možda nema za Rajka kapa, ja se slažem, i možda je problem u Rajkovoj glavi a ne u kapi – ali ovom Rajku ovde koji vam govori je draža njegova lična glava. Ja, sa svoje strane, uradila sam sve što sam mogla – moj prostor se suzio na Peščanik, i na Tviter. Kad te ismevaju, podsmevaju, maltretiraju – ja sam na kraju došla do toga da uzimam svoje slike, ovako dignem majicu pred ogledalom, slikam stomak, i onda preko toga napišem izjavu Velimira Ilića povodom atentata na Zorana Đinđića – to sam skinula sa Peščanika – ‘jedan čovek je hteo da ima svu moć u svojim rukama, pa naravno da se to tako završilo’. I kada taj čovek sada izlazi na izbore i kaže, dogovoreno mu je mesto ministarsko, ja samo želim da skrenem ljudima pažnju na to. Pošto nemam kako drukčije da skrenem pažnju, ja sam spremna da pokažem svoj goli stomak, dupe u kupaćem kostimu, i da preko toga napišem, pa gledajte dupe, a usput pročitajte ovo.

To je moja vrsta protesta, naravno, protiv te vrste unižavanja medijskog polja. Ali dalje od toga, da ja budem vojnik neke partije i da sad meni kažu ovi ljudi ‘trči, juče, glasaj za Tomislava Nikolića, a danas nemoj više za Tomu Nikolića, nego da ga kazniš’ – ja bih se osećala stvarno kao mnogo velika majmunica da to radim, i prema tome ja u tome neću da učestvujem, nego ću da posmatram sa strane, sa nekim blaženim mirom. Ja smatram da, dakle, ovi izbori jednostavno treba da potvrde stanje kakvo jeste, i da se nadam da sledeći izbori neće doći jako brzo i da u tom periodu Demokratska stranka, na primer, teba da prođe kroz neko čistilište – da se ovaj raspad u Demokratskoj stranci dogodio samo par meseci ranije, bila bi druga slika.

E, sad, mislim da je to jedan period koji moraju da provedu u ozbiljnoj opoziciji, ako su ozbiljna stranka, da uzmu da se preformulišu, da to nekako pokušaju da objedine u jedan program za 2018. I da o tome oni malo nama govore – jer nećemo mi živeti samo danas i sutra. Možda će ovde siromaštvo do te mere preplaviti građanstvo da će nastati neki neredi. To je sve potpuno moguće, ali mislim da taj period mora da se prođe, i da to ne treba odlagati tim nekim tim trzajima, ‘ajmo juriš da glasamo za ove da održimo’…to je potpuno pogrešno. Na ljutu ranu, ljuti lek.

Ako ne uspemo kao društvo, i kao jedan sloj politički svesnih ljudi, da formulišemo svoje potrebe na koje neko nama želi da odgovori, onda ne treba ni da postojimo. Onda je potpuno u redu i legitimno je da oni imaju ne samo dvotrećinsku većinu, nego i 100%. Uopšte, mislim da je strašno lako svaljivati krivicu na diktatore. Ja uopšte ne mislim da smo mi u diktaturi. Diktatura je kad ima jedan čovek, diktator, koji diktira, a mi ostali to nećemo. Ovde većina hoće to. Kao što je Milošević bio demokratski izabran, tako će i ovaj biti demokratski izabran, a mi nismo dorasli ovom trenutku, da smo ponudili jednu političku ponudu koja odgovara na potrebe jednog sloja društva, i zato se taj sloj društva povukao. Kako se povukao, tako će mu biti. Prema tome, na nama da zahtevamo od tih ljudi da nam nešto ponude na tim sledećim izborima . Ako ne – onda ništa, nikom ništa. Jednostavno, u ovom trenutku je jako važno da shvatimo da nam niko ovog puta ni za šta nije kriv.

Prošli put kad sam bila kod tebe pričala sam o izložbi Bogujevci, i pričala sam o tome kako Ivica Dačić nije imao tamo šta da traži i tako dalje. Par dana kasnije, bila je Nova godina, i u novogodišnjoj noći smo saznali da je u saobraćajnoj nesreći poginuo jedan od Škorpiona, onaj Medić, koji je išao na novogodišnji žur, a koji je bio jedan od učesnika masakra Bogujevci. Ja sam vratila, onako, tajmlajn unazad i videla da onog dana, kada je Ivica Dačić bio na otvaranju izložbe Bogujevci, taj čovek je bio na slobodi. I on je to morao da zna. I da je on svaki vikend bio napolju. I da je on išao u drugi grad na novogodišnju proslavu. I da je on, u krajnjem slučaju, tokom svog boravka u zatvoru napravio dete, i on je to dete odveo u smrt. E, ta smrt je strašna, jer si ti napravo simbol nekog novog vremena, kao da ništa nije bilo, a to ne može da prođe. To dete je stigla ta kazna. I to je nešto najstrašnije, u stvari.

Kad meni govore ‘dosta više sa tim povratkom u devedesete’, i tako dalje, ne shvataju da ta neka deca, još nerođena ili napravljena u toj atmosferi društva gde ti taj čovek izlazi najnormalnije na slobodu, ona će da plaćaju. Karma je kučka, ti ne možeš da je prevariš. Ti si napravio tu količinu zla, al’ sa time nisi izašao na kraj, nego se i dalje baviš nekim sitnim, partikularnim interesima, i ti ljudi i dalje isplivavaju. Kad sam ja čula da je Đilas ikad išta rekao o zločinima devedesetih? Da bi sproveo džentrifikaciju, ti prvo moraš ruke da opereš. Da bi ih oprao, ti moraš prvo da znaš da su prljave. Ti ljudi mi se nisu obratili na taj način, i ja za njih ne mogu da glasam. LDP je ušao u parlament sa programom da će se baviti političkom pozadinom ubistva Đinđića. Je l’ su se bavili time, ikada više? Prema tome, ja ne znam zbog čega bih svaki put, svake 3 godine ili svake 4 godine ja dobila pomračenje uma i prelazila preko toga, samo zato što mi je to rekla Vesna Pešić ili Vlada Pavićević. Izvinite, ovoga puta ne.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Sledeća emisija će biti 21. marta, a ne 14. 14. je, kao što znate, predizborna ćutnja, i mi ćemo zato umuknuti da slučajno nekoga ne uznemirimo ili poremetimo dok razmišlja za koga i da li uopšte da glasa.

Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Doviđenja.

 
Peščanik.net, 12.03.2014.