Predgovor
Ivan Grahek

 
Koji su to obrasci mišljenja i ponašanja koji se prikazuju kroz udžbenike u Srbiji? Koje su to ideje koje se smatraju legitimnima? To su neka od pitanja na koja smo pokušali da odgovorimo ovim istraživanjem.

Istraživanje pred vama je proizvod analize čitanki koje se koriste u nastavi srpskog jezika za sedmi i osmi razred osnovne škole. Istraživanje se svakako ne može podvesti pod naučno (iako smo se trudili da se, koliko je to moguće, približimo jednom takvom istraživanju) a ono nema ni pretenzije da to bude.

Želeli smo da analiziramo problem koji uviđamo u našem društvu, da pokušamo da ga razumemo, objasnimo i predstavimo široj javnosti. Neko će možda postaviti pitanje naše kompetencije da se bavimo ovom temom, ali smatram da smo baš mi pozvani da se bavimo ovom temom jer nas se ona najviše tiče. Kao grupa srednjoškolaca i studenata direktno smo pogođeni sistemom obrazovanja i njegovim propustima.

Cilj našeg rada biće postignut ukoliko uspemo da pokrenemo javnu debatu o udžbenicima i samom procesu obrazovanja u Srbiji, kao i da prikažemo javnosti naše ideje i kritiku trenutnog stanja.

Propala reforma
Marko Stanisavljević

Po formiranju vlade premijera Zorana Đinđića u jedno ministarstvo spojena su dotadašnja ministarstva prosvete, visokog obrazovanja i sporta. Prošlo je godinu dana promišljanja i planiranja sveobuhvatne reforme školskog sistema, u okviru koje je školska 2002/2003. godina trebalo da bude prva godina u kojoj se radi po novim planovima i programima i sa novim udžbenicima. Korake koje je ministarstvo sprovelo odmah po preuzimanju dužnosti su smanjenje gradiva za 30% i uvođenje predmeta građanskog vaspitanja i verske nastave kao izbornih predmeta.

U okviru priprema za reformu, tokom 2002. donet je i novi zakon o obrazovanju, koji je, po ocenama stručnjaka, zadovoljio najviše evropske kriterijume u ovoj oblasti. Na udaru su se prvi našli udžbenici istorije, kao odgovor na potrebu demokratske vlade da se odredi prema događanjima u bliskoj prošlosti, a već sredinom 2002. bili su pripremljeni novi programi i udžbenici.

Drugi važan segment reforme bila je demonopolizacija tržišta udžbenika. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, kao jedina državna izdavačka kuća koja se bavila ovom oblašću, sada je bila ozbiljno uzdrmana pojavom novih izdavača čija je izdavačka delatnost ušla i u ovu sferu. Novi udžbenici su se od starih razlikovali i dizajnom i sadržajem, ali i metodološkim pristupom.

Proces reforme školstva staje sa ubistvom premijera.

Dolaskom Ljiljane Čolić na čelo ministarstva prosvete počinje degradacija kako do tada obavljenih reformskih napora, tako i obrazovanja u celini. Skandali potresaju ministarstvo, počev od izjave ministarke da je učenje stranih jezika od prvog razreda osnovne škole štetno, preko štetnog uticaja zračenja kompjutera na decu, do izbacivanja teorije evolucije Čarlsa Darvina iz kurikuluma za osnovnu školu. Ministarka brzo biva povučena, ali tendencija degradacije školskog sistema se može pratiti i do danas. Na čelo Zavoda za izdavanje udžbenika i nastavna sredstva dolazi Radoš Ljušić, i od tada se polako ali sigurno počinje proces vraćanja monopolskog položaja Zavoda u oblasti izdavanja udžbenika, koje kulminira 2008. godine.

Zanimljiv je odnos Demokratske stranke prema ministarstvu prosvete. Nikada od demokratskih promena 2000. i uspostavljanja nove vlade sa premijerom Zoranom Đinđićem, na čelu ovog ministarstva se nije našla osoba koju je predložila Demokratska stranka. Nakon Gaše Kneževića, ovim ministarstvom rukovodili su Ljiljana Čolić, Slobodan Vuksanović i Zoran Lončar, kadrovi Demokratske stranke Srbije, koji su, svako na svoj način, ostavljaju doprinos u daljem degradiranju obrazovnog procesa. Ni nakon prošlogodišnjih izbora, nije došlo do očekivane promene. Ministarstvo prosvete u podeli ministarstava pripada SPS-u. Izbor Žarka Obradovića na mesto ministra i održavanje kompletne strukture ministarstva iz prethodnih saziva, predstavlja politiku kontinuiteta sa procesom koji je počela još Ljiljana Čolić.

Ovo pokazuje da obrazovanje nije na listi prioriteta onih koji za svoju politiku ističu proces modernizacije i evropskih integracija. Svaki izgubljeni dan u reformi školskog sistema je vreme izgubljeno približavanju ideji moderne Srbije, u približavanju Evropskoj uniji i vrednostima koje ona predstavlja. Loše obrazovanje nije samo problem mladih koji se školuju na osnovu postojećih školskih programa, već i celog društva i njegove budućnosti.

Spornih mesta u našem obrazovnom sistemu ima mnogo. Udžbenici su samo jedan mali deo obrazovnog sistema, ali se kroz njih može pratiti tendencija države koja ipak ima monopol nad organizacijom obrazovnog procesa na osnovnom i srednjem nivou. Ako uzmemo u obzir činjenicu da sa osmim razredom prestaje obavezno obrazovanje, pretpostavka je da taj obavezan, osmogodišnji proces treba da da neke rezultate. Kako je nastava srpskog jezika, uz nastavu istorije, jedino mesto gde učenici starijih razreda osnovne škole dolaze u kontakt sa pojmovima i pojavama koji utiču na formiranje sopstvene slike o svetu oko sebe i sistema vrednosti, tako su se i čitanke za predmet srpski jezik našle u fokusu našeg interesovanja.

U fokusu projekta nalaze se čitanke za predmet Srpski jezik i to za sedmi (Plavo i zlatno, Dr Milka Andrić, 2005, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd) i osmi razred (Čitanka, Dr Ljiljana Bajić i Dr Zona Mrkalj, 2006, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva), kao osnovni instrumenti nastave Srpskog jezika.

Pri tome je važno naglasiti da predmet naših analiza nisu bili sami tekstovi kao književna dela, niti smatramo da je bilo koje književno delo sporno. Književni tekst, pak, zajedno sa ilustracijama, poglavljem u koje je smešten, i pre svega, uputstvima za analizu koje daju autorke čitanki na kraju samog teksta, čine celinu koja je predmet analize. Iako postoji sloboda nastavnika ili učenika za drugačiju interpretaciju, problem ostaje to što većina pitanja i uputstava za analizu jeste retoričkog i sugestivnog karaktera. Pokušali smo da zamislimo situaciju u kojoj nema uticaja nastavnika, odnosno da učenik sam, bez pomoći nastavnika, kroz odgovore na pitanja dođe do određenih zaključaka.

Polazna osnova za ovaj projekat je bila normativna regulativa koja je data između ostalog i u Univerzalnoj deklaraciji Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima u članu 26. stav 2 – Obrazovanje treba da bude usmereno ka punom razvitku ljudske ličnosti i učvršćivanju poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ono treba da unapređuje razumevanje, trpeljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i verskim grupama, kao i delatnost Ujedinjenih nacija za održanje mira. Ovom tematikom se bavi i Ustav Republike Srbije u članovima 48 i 49, koji se tiču podsticanja uvažavanja razlika merama u obrazovanju, kao i zabrani iskazivanja i podsticanja rasne, nacionalne, verske ili druge neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti.

Ovu oblast najpreciznije definiše Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, u članu 3, gde su definisani ciljevi obrazovanja, zakonska regulativa je poprilično jasna. Zakon je moderan i evropski, on se oslanja na ideju individualnosti pojedinca i koncept ljudskih prava, uz poštovanje identiteta pojedinca na svim nivoima (lični, nacionalni, nadnacionalni – evropski i globalni).

Problem nastaje u trenutku primene zakona. Analize od kojih je sastavljeno ovo istraživanje ukazaće na mesta na kojima dolazi do nepoklapanja ciljeva obrazovanja i efekata koje ono proizvodi.

 
Odlomci iz brošure Šta je pisac hteo da kaže u kojoj je analiziran sadržaj čitanki iz predmeta srpski jezik za sedmi i osmi razred osnovne škole u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Članovi beogradske omladinske grupeHelsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji koji su radili na stvaranju brošure: Ivan Grahek, Marko Stanisavljević, Aleksandar Zlatić, Milan Škobić.

Peščanik.net, 23.04.2009.

Nacionalni i religiozni modeli u čitankama
Ivan Grahek

 
Istraživali smo kako se kroz čitanke za srpski jezik za sedmi i osmi razred tretira pitanje nacionalne pripadnosti i odnosa većinske etničke grupe prema manjinskim grupama. Takođe, bavili smo se i religioznom pripadnošću, opet sa pozicije manjine i većine i odnosa među njima. Glavno pitanje je da li se kroz čitanke propagira određeni nacionalni i religiozni model, a pogotovo da li se propagira određeni odnos većinske grupe prema manjinskoj.

Školski udžbenici su često u istoriji korišćeni za nacionalnu propagandu. Pri formiranju nacija (uglavnom u XIX veku kada je u pitanju Evropa) potrebno je „osvestiti“ društvo o zajedničkoj pripadnosti, treba ga homogenizovati i učiniti nacionalni identitet bitnim za pojedinca. To se u XIX, a i u XX veku radilo kroz štampu, školske udžbenike… Dobar primer predstavljaju srednjoškolski udžbenici za istoriju Francuske Albera Malea i Lavisa sa samog početka XX veka. Oni su puni nacionalnih i političkih mitova koji za cilj imaju da prikažu istorijsko utemeljenje francuske nacije, kao i da osveste mlade ljude u Francuskoj da su Francuzi.

Već krajem XIX veka u Evropi počinje da se istražuje vaspitna funkcija udžbenika i javlja se svest o ogromnoj moći udžbenika da raspiruju mržnju prema drugim nacijama, glorifikujući sopstvenu. Posle prvog svetskog rata počinju da se rade međunarodne revizije školskih udžbenika, a nakon drugog svetskog rata UNESCO započinje organizovani monitoring nacionalnih udžbenika.

U Srbiji ovakve revizije ne pravi država tako da analiza udžbenika ostaje na nevladinom sektoru i retkim projektima koji se u njegovim okvirima pokreću.


Nacionalni model

Prezentovane su statistike izvučene iz tekstova čitanki za srpski jezik za sedmi i osmi razred. Osnovna statistika, kada je u pitanju nacionalni model, bila je broj domaćih i stranih autora u čitankama.

Tabela 1: Nacionalnost autora/autorki u čitanci za osmi razred

Tabela 2: Nacionalnost autora/autorki u čitanci za sedmi razred

Iz statistike uočavamo značajnu razliku u broju stranih i domaćih autora, a onda i veliku razliku u broju tekstova i broju domaćih autora između čitanke za sedmi i čitanke za osmi razred.

Razumljivo je da se u svakoj zemlji ističu domaći autori, ipak čini mi se da pravljenje ovolike razlike u broju domaćih i stranih autora može biti samo štetno. Upoznavanjem domaće književnosti svakako se ispunjava odredba zakona o obrazovanju o upoznavanju srpske kulture, ali se i zanemaruje odredba o omogućavanju uključenja u procese evropskog povezivanja.

Ukoliko se sistematski ne razvija poznavanje evropske kulture (koja se svakako ne može podvesti pod dva francuska, dva ruska i jednog engleskog autora) onemogućuje se evropsko povezivanje. Takođe, zanemarivanjem stranih autora ne radi se ni na razvijanju etničke tolerancije, što je jedan od ciljeva obrazovanja po domaćem ustavu, zakonu i UN deklaraciji o ljudskim pravima.

Takođe, više puta se javlja i problem nacionalnosti autora (koju potenciraju same autorke). Tako se dešava da se Petar Petrović Njegoš olako proglasi velikim srpskim pesnikom. Svakako, oko nacionalnosti Njegoša može se debatovati (koliko god to besmisleno bilo). Ipak, ukoliko se u Gorskom vijencu govori o Crnogorcima, a onda se u uputstvu za analizu kaže da je to jedno od „najvećih dela srpske književnosti“, to može stvoriti samo zabunu u glavama dece.


Prikaz nacija: MI i ONI

Sledeće statistike tiču se javljanja određenih nacija u tekstovima i načina na koji su te nacije prezentovane kako samim tekstovima tako i uputstvima za analizu.

Tabela 3: Broj pojavljivanja određene nacije (eksplicitno) u čitanci za osmi razred

Tabela 4: Broj pojavljivanja određene nacije (eksplicitno) u čitanci za sedmi razred

Ponovo je primetna velika disproporcija u zastupljenosti srpske i ostalih nacija, kao i razlika između čitanke za sedmi i čitanke za osmi razred. Uočljivo je da se turska nacija pojavljuje češće od ostalih, odakle se nameće pitanje o tome kako su prikazane nacije koje se pojavljuju u čitankama.

Turska nacija je od jedanaest pojavljivanja u čitanci za sedmi razred osam puta predstavljena negativno, dok je u čitanci za osmi razred od četiri pojavljivanja dva puta predstavljena negativno. Nemačka i hrvatska nacija su po jednom predstavljene negativno u ove dve čitanke.

Šta znači negativno predstavljanje nacije i zašto se ono pojavljuje? Turci, kao najčešće negativno predstavljena nacija, obično su okarakterisani kao: tlačitelji, zli, dušmani, ali i kukavice. Često se javlja poruka da se sa njima ne može živeti u miru. Ovakva karakterizacija turske nacije (kao kolektiva) najčešće se javlja u epskim narodnim pesmama, ali i u mnogim drugim tekstovima (npr. „Boj na Kosovu“ Ljubomira Simovića, „Manasija“ Vaska Pope, itd.).

U uputstvima za analizu često se (ili gotovo nikada) borba protiv Turaka ne stavlja u realni (istorijski) kontekst već se on zanemaruje i umesto toga se prave paralele sa sadašnjošću. Osim nekoliko „svetlih“ primera (prvenstveno u čitanci za osmi razred, npr. tekst Istorijska istina i umetnički svet posle speva „Smrt Smail-age Čengića) propušta se prilika da se upita zašto su Turci predstavljeni na način na koji jesu, već se ovim pojmovima o Turcima barata kao da su to neke opštevažeće istine. Čak se i otvoreno poziva na povezivanje prošlosti i sadašnjosti.

U uputstvu za analizu pesme „Na Gazimestanu“ modernog pesnika (kraj XIX, početak XX veka) Milana Rakića, koja se nalazi u čitanci za sedmi razred, postavljaju se sledeća pitanja: „Koji zavet pesnik izriče u svoje ime i u ime svoga naraštaja? Seti se sličnog zaveta koji u pesmi Kneževa večera daje Miloš Obilić.“.

Na ovaj način spaja se prošlost sa sadašnjošću (a i budućnošću), istorijska distanca se briše, a stari „zaveti“ se oživljavaju. Na ovaj način širi se mit o jedinstvu savremenika sa precima, a srednjevekovne ideje, kao i odnos prema neprijatelju, postaju legitimne u sadašnjosti.


Pojedinac

Srbi su predstavljeni kao hrabri, izdržljivi, moralno ispravni i borci za pravdu. Ovu tvrdnju najbolje oslikava poruka autorke čitanke posle pesme „Na Gazimestanu“: „U poemi Nasleđe, koja je u Čitanci za šesti razred, pesnik Milan Rakić poručuje: „U korenu starom struji snažna hrana“. Zapamti tu poruku (podv. I.G.). Ciklusom pesama Na Kosovu, kojoj pripada i pesma Na Gazimstanu, najuverljivije je potvrdio tačnost ove poruke.

Pokazao je to sopstvenim nadahnućem podstaknutim junačkom i kulturnom tradicijom srpskog naroda (podv. I.G.).“.

Kada Srbi ubijaju ili muče protivnika to je uglavnom neminovnost i opravdano je. Primer za ovo može se naći u epskoj narodnoj pesmi .„Starina Novak i knez Bogosav“, koja se nalazi u čitanci za sedmi razred. U ovoj pesmi turski mladoženja prolazi pored Starine Novaka, izvadi bič, i krene da udara Novaka. Novak ga zamoli da prestane, ovaj neće, i kada Novaka „malo zaboljelo“ on izvadi buzdovan, tresne mladoženju, zbaci ga sa konja, ubije ga i uzme njegovo blago.

U uputstvu za analizu autorka udžbenika postavlja pitanje: „Čime je turski mladoženja zaslužio da bude kažnjen?“. Tvrdnja da je mladoženja zaslužio da bude ubijen relativizuje Novakov zločin, tj. opravdava ga i čini ga, u neku ruku ispravnim (zasluženim).


Nacija

Daljom analizom poruka dolazi se do tvrdnje (uglavnom implicitne) da je nacija, kao kolektiv, žrtva i da postoji neprijatelj nacije ili zavera protiv nacije. Iako je (kompletna nacija) pravedna i miroljubiva „dušmani“ je napadaju i onemogućuju joj da „živi svoj život“. Čini mi se da je ovaj tip poruke jako blizu onome što Žirarde naziva političkim mitom o zaveri. Ovaj vid političkog mita, prema Žirardeu, služi za homogenizaciju nacije. Jasnim razgraničavanjem na nas i njih, a označavanjem nas pravednima i dobrima i njih zlima i tlačiteljima proizvodi se osećanje kolektivne paranoje. Oni žele da nasunište, istrebe, tako da se mi moramo držati zajedno i braniti. Ovu kolektivnu paranoju od dušmana verovatno najbolje oslikava pesma „Balada o Stojkovićima“, Ljubomira Simovića književnka i dugogodišnjeg saradnika SANU-a. Ova pesma nalazi se u čitanci za sedmi razred i iza nje se ne pojavljuje bilo kakvno uputstvo za analizu. Pesma je neobično brutalna („Bije batinaš, bogme svojski raspalio, puca nam koža, lete mrvice mesa;“ ili „Pucaju u nas – prska nam lobanja, prska cevanica, podlaktica, koska…“) i jasno je razgraničena upravo na nas („Poređaju nas vezane uza zid“) i njih („pucaju u nas“). Mibivamo svakodnevno ubijani kroz pesmu, na različite načine, od strane njih, ali uspevamo da hrabro odolimo i na kraju umiremo od smeha…


Mene sve rane moga roda bole: nacionalno jedinstvo

Mi se moramo držati zajedno. Ovom porukom stižemo do drugog političkog mita (koji, takođe navodi Žirarde) a to je mit o nacionalnom jedinstvu. Ovaj mit može da ilustruje deo uputstva za analizu pesme „Truba“ Momčila Nastasijevića koja se nalazi u čitanci za osmi razred: „Analiziraj kako se stihom „rod smo“ ističe humano zajedništvo između „rušne seljanke“, lirskog subjekta i čitaoca. Obrazloži savremene poruke pesme.“.

„Rod smo“, čini mi se da ova tvrdnja implicitno postoji u ove dve čitanke. Ona se ne dovodi u pitanje. Tako autorka čitanke za sedmi razred postavlja pitanje: „Zašto je Sveti Sava zauvek neugasivi svetionik srpskom narodu?“. Pesma Matije Bećkovića, samim svojim naslovom, ima sličnu poruku: „Sveti Sava je zasnovao srpskoga čoveka“.

Pokušajmo da dekonstruišemo ovaj mit: srpski narod je celina, zasnovan je na isti način, a i do danas ima iste „svetionike“, tj. srpski narod je jedna potpuno homogena celina.

Najbolju ilustraciju ove tvrdnje nudi uputstvo za analizu posle narodne pesme „Sveti Sava“ u čitanci za sedmi razred: „ Razmisli kako je srpski narod shvatio (podv. I.G.) značaj svojih duhovnih prestonica i pesmom posvedočio o svetosti takvog zadužbinarstva svojih vladara.“

Srpski narod je ovde u potpunosti opisan kao kolektiv, on shvata određene stvari, ima svojeduhovne prestonice. Narod je u potpunosti jedinstven, on razmišlja i dela kao jedno. U takvoj predstavi o društvu najveći problem jesu pojednici koji tu homogenost „narušavaju“. Pojedinci koji su u bilo kom smislu „različiti“, bio to etnički, verski, ideološki, seksualni ili bilo koji drugi vid različitosti od većine. U tom trenutku uvodi se pojam izdajnika i izdaje. Svako ko je različit ili misli drugačije predstavlja izdajnika. Najbolji primer je Vuk Branković koji je postao neka vrsta simbola (i to vrlo jakog) izdaje. Pored pojma izdaje u ovom kontekstu se uvode još neki pojmovi, kao što je odgovornost prema istoriji (nedostojnost istoj). Ukoliko se, na primer, ne borimo za očuvanje Kosova, onda smo nedostojni našoj istoriji, što nas čini izdajnicima (kako istorije, tako i srpskog naroda).


Religiozni model

U čitanci za sedmi razred religiozni motivi se pojavljuju u preko dvadeset tekstova, dok se u čitanci za osmi razred javljaju oko deset puta. Najčešće su vezani za pravoslavlje i hrišćanstvo. Motivi koji se odnose na islam pojavljuju se često, ali skoro uvek u negativnom svetlu.

Islam se najčešće predstavlja kao mračna religija, on se simbolički poistovećuje sa konjicom noći i zlom. Opet, kao i kod nacionalnih stereotipa, propušta se prilika da se prokomentariše zašto je Islam na ovaj način predstavljen. Umesto toga, autorka čitanke za sedmi razred postavlja pitanja poput ovih: „Pokušaj da objasniš šta je to za hrišćanina „višnji život“, odnosno Carstvo nebesko.“ Ili „Zašto su kapije sveta, u kome su zajedno srpski knez i njegov sluga, za Bajazita nepristupačne i zauvek zatvorene?“. Suprotno Islamu, Hrišćanstvo, a pre svega Pravoslavlje, predstavlja se kao miroljubiva, dobra religija. Uviđamo potpuno isti princip stereotipizacije kao i kod nacija, postoje dva pola – dobro i loše.

Primetno ja da u obe čitanke postoje tekstovi o Svetom Savi (od koga se pravi neki vid kulta ličnosti). U čitanci za osmi razred tema Svetog Save zastupljena je sa dva teksta (među kojima i Priča o Svetom Savi Matije Bećkovića), dok je čitanka za sedmi razred opet mnogo radikalnija: Svetom Savi je posvećeno čitavo jedno poglavlje (Sveto slovo o mudrosti i ljubavi) koje sadrži sedamnaest tekstova o njemu. Ovo poglavlje je puno slika srpskih manastira, ikona, itd.

Zaista, kod pitanja promovisanja religioznog modela (pogotovo u čitanci za sedmi razred) promovisanje jednog modela (pravoslavnog) čak je i eksplicitnije nego kod nacionalnog modela. Religija se otvoreno izjednačava sa nacionalnom pripadnošću („Sveti Sava je zasnovao srpskog čoveka“ – Matija Bećković, tekst u čitanci za osmi razred).

Iako mogu izgledati nadrealno u današnjoj Srbiji, ja bih želeo da postavim nekoliko pitanja: Zašto se verska dogma promoviše kroz školske udžbenike? Kako se osećaju deca koja su možda ateisti kada im se postavi pitanje: „Šta za hrišćanina znači višnji život?“ (čitanka za sedmi razred)? Kako se osećaju deca koja su muslimani čitajući ovakve čitanke (u kojima je njihova religija predstavljena isključivo kao mračna i zla)?


Vezivanje nacije i religije

Kao jedna od konstanti u čitankama javlja se vezivanje religije (pravoslavne) i nacije (srpske). Autorke se ne trude da problematizuju pitanje nacionalnog identiteta, recimo kneza Lazara, već ga proglašavaju Srbinom i to snažno potenciraju. Ipak, moderna nauka pre će reći da je u srednjem veku pitanje veroispovesti bitna odlika identiteta, dok nacija i nacionalnost (u današnjem, modernom smislu reči) ne postoji. Jedna od neupitnih „istina“ javlja se ideja da su pravoslavna veroispovest i pripadnost srpskoj naciji neraskidivo vezane, čime se onemogućava da jedan katolik ili, recimo musliman, budu građani Srbije.


Zaključak

Kroz obe čitanke otvoreno se favorizuje jedan nacionalni model (srpski) kao i jedan religiozni model (pravoslavno-hrišćanski). Odnos prema nacionalnim i verskim manjinama u svakom slučaju nije u skladu sa zakonskom regulatviom (zakon o obrazovanju i Ustav RS), manjinske grupe su vrlo slabo zastupljene u ove dve čitanke, a čak i kada jesu to je obično u negativnom kontekstu.

Smatram da se zanemarivanjem drugih kultura može razviti samo ksenofobija kod učenika. Ipak, moram još jednom naglasiti da postoji značajna razlika između čitanke za osmi i čitanke za sedmi razred osnovne škole. Čini mi se da je čitanka za osmi razred manje netolerantna, manje ksenofobička i, pre svega, manje radikalna (ili čak agresivna) u promovisanju nacionalnih i religijskih simbola. Čitanka za osmi razred se može označiti kao bolja sa ovog aspekta analize.

Ipak, i samo postojanje ove razlike ukazuje na problem u našem sistemu obrazovanja: ukoliko se dve čitanke mogu toliko razlikovati to samo pokazuje nepostojanje bilo kakve kontrole nad autorima ili autorkama udžbenika. Na ovaj način izgleda da je pitanje samo slučajnosti i ličnog stava autora kako će čitanke izgledati, a to samo pokazuje nebrigu države za obrazovanje.

 
Odlomci iz brošure Šta je pisac hteo da kaže u kojoj je analiziran sadržaj čitanki iz predmeta srpski jezik za sedmi i osmi razred osnovne škole u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Članovi beogradske omladinske grupeHelsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji koji su radili na stvaranju brošure: Ivan Grahek, Marko Stanisavljević, Aleksandar Zlatić, Milan Škobić.

Peščanik.net, 23.04.2009.

Model ratnika kao fenomen čitanki za sedmi i osmi razred osnovnih škola
Aleksandar Zlatić

 
Ideja o stvaranju ovog teksta nastala je po uočavanju specifičnog i prema objektivnim merilima veoma problematičnog modela ponašanja koji se može zapaziti u dvema proučavanim čitankama. Reč je o modelu ratnika, čije napadno prisustvo, bivajući u bolno zbunjujućem neskladu sa Ustavom Republike Srbije, Ciljevima obrazovanja i vaspitanja Republike Srbije, Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, Poveljom o interkulturnom dijalogu Saveta Evrope, a ponajviše zdravim razumom, beskrupulozno obezvređuje mir kao vrednost, odnosno miroljubivost kao vrlinu.

Iako se obrazovni sistem u Srbiji prema definiciji prevashodno bavi implementacijom znanja i veština, za ovaj aspekt našeg istraživanja, bitnije su vaspitne poruke o ratu i miru koje su čitaocu upućene. Predstavljene na određen način, one mogu u velikoj meri da determinišu opredeljenje za tip socijalizacije – ratni odnosno miroljubivi – kod mladih ljudi koji tek počinju da grade svoj identitet.

Tekstovi korišćeni kao sredstvo pomoću koga se pomenuti model ponašanja prenosi i širi, odlikovani su izvrtanjem postojećih predstava o vrednosti mira, nacije i pojedinca, zatim identifikacijom sa nacijom i poreklom i kreiranjem nacionalnog neprijatelja kao uzroka sveg kolektivnog jada, te relativizacijom ljudskog života kao završnim, najopasnijim postupkom.

Podjednako bitnim smatramo izbor tekstova i komentare pisaca udžbenika, odnosno pomoćna tumačenja i uputstva za analizu. Sakupljajući građu, obraćali smo se sledeće elemente: kompozicija dela s obzirom na tematiku, izbor odlomaka koji se pojavljuju, doslednost u kvalitetu komentara, zastupljenost i verodostojnost istorijskog konteksta ukoliko je predstavljen.


Stvaranje neprijatelja

Osnovno oruđe korišćeno u procesu identifikacije neprijatelja je stvaranje stereotipa, odnosno pripisivanje krivice određenoj grupi za zlodela počinjena od strane pojedinaca. Iz toga nastaje lažna slika o kolektivnoj odgovornosti, koja može da se iskoristi na različite načine. Ukoliko izostanu i valjana uputstva, ostavljen je prostor da se književni tekst nekorektno tumači, te da proizvoljna tumačenja odvedu u nepovoljne ishode u omladincima.

Preduslov za stvaranje neprijatelja tamo gde ga nema jeste postojanje problema čiji se uzrok može maskirati – tako težište postaje tuđa krivica. U tom imaginarnom, fantastičnom univerzumu krivice, više je nego jednostavno konstruistati virtuelnog neprijatelja – nije ni vidljiv, a kamoli opipljiv, te je samim tim idealan. Funkcioniše kao izgovor za nezadovoljavajuće stanje svega onoga što nismo sposobni/voljni da promenimo. Odnosno, da banalizujem, znatno nam je lakše da svi složno stanemo pod zajednički krov ksenofobije i strahom od komšija branimo sopstvenu dinamiku, te negiramo odgovornost prema sopstvenom životu, nego da bilo ko od nas zaista uradi nešto za sebe, a samim tim i za druge.

Drugi činilac u procesu stvaranja neprijatelja, koji bih u celosti okarakterisao kao nedelo autorke, a koji je mahom zastupljen u Čitanci za sedmi razred, jeste manipulisanje istorijskim podacima na principu logičke greške – kreiranje nacija tamo gde im nije mesto, politizacija i nacionalizacija pojedinačnih događanja, implicitno umetanje pitanja vezanih za problematiku već složene i teško razumljive prošlosti i spajanja te i takve prošlosti sa još nerazumljivijom sadašnjošću uz korišćenje principa veštački tvorenog kauzaliteta.

Na primer: tokom pažljivog iščitavanja poglavlja U korenu starom struji snažna hrana kao jedne tematske celine, nemoguće je oteti se osećaju da celo poglavlje implicitno nagoveštava obrise potencijalnih granica velike Srbije.

Već na prvi pogled prilično je očigledno da se baš nijedan tekst ne bavi Srbijom kakva ona danas zaista jeste, već svim onim što je ona bila/mogla da bude. U delima se kreće od Kosova (odlomak iz pesme “Boj na Kosovu”, pesma “Na Gazimestanu”), pa se ide preko Crne Gore (odlomak iz “Kanjoša Macedonovića”) i Bosne (odlomak iz pripovetke “Priča o kmetu Simanu”). Uprkos pokušajima, između dela koja ovo poglavlje obuhvata, nemoguće je utvrditi bilo kakvu istorijsku ili tematsku povezanost (poglavlje se bez pravila proteže preko šest i po vekova; bavi se raznovrsnim temama) niti književnu srodnost (dve pripovetke, tri epske pesme, tri lirske pesme i jedna drama u užem smislu; zastupljena sva tri roda, a ispresecana četirma književnim pravcima od kojih se dva gotovo sudaraju), te je jedini kriterijum koji uspeva da se održi – upravo kontekst koji je postignut samim aranžiranjem tekstova, odnosno baš onaj koji smo naveli.

U epskoj pesmi Starina Novak i Knez Bogosav, peva se o tome kako su Turci svojim zulumom i torturom doveli do toga da srpski narod napušta svoje domove, krije se od zakona, te je prisiljen da pljačka i ubija, jer je to jedini način da preživi. Iako je autorka Čitanke našla za shodno da „uputstvom za analizu“ utemelji prkos kao vrednost koja se primenjuje i „na naše vreme“(3) i koja „nikad neće zastareti“, pravdanje razbojništva Srba se ni na koji način ne komentariše. Jedina poruka koja nakon čitanja ovog i ovakvog teksta biva dostupna adolescentu koji više usvaja nego što dovodi u pitanje, jeste: sa Turcima se ne može živeti u miru i to je isključivo njihova krivica.


Relativizacija ljudskog života

Najopasnije oružje ovog modela počiva na stvaranju predstave o tome koliko lako oduzeti ljudski život, zatim na lišavanju neprijatelja ljudskosti kako bi se atak na njega opravdao još pre samog čina i direktnim pozivom na nasilje. Odlikuje ga nasilna atmosfera u kojoj svaki njegov subjekt biva tretiran pre svega kao neprijatelj, pa tek onda kao čovek.

Ovaj književni i sociološki postupak je karakterističan za tekstove sa duboko definisanim primatom kolektivnog nad individualnim i istorijskog nad budućnošću. Najdirektniji preduslovi za njegovo pojavljivanje su nacionalni i/ili religijski model koji služi kao oruđe za konstruisanje stereotipa. A stereotipi su neophodni za projavu neprijatelja. Od ideja, karakterišu ga glorifikacija svesnog žrtvovanja i slepog rodoljublja, viši ciljevi, zatim hrabrost, borbena spremnost i surovost prema neprijatelju kao vrhunske vrline. Verovatno zbog toga što je kao književni termin još uvek nedefinisan, ovom krajnje širokom pojmu je veoma je teško izdvojiti stilska obeležja. Ipak, nešto što se veoma često pojavljuje kada se radi o epskim pesmama, jesu konstrukcije koje govore o borbi i ratu (“časna smrt”, “časni krst”, “krvcu proljevati”, “lako udariti”).

U sabranoj građi se nalazi sedam primera scena kojima se ilustruju surova mučenja i bolne smrti. U dva od ukupnog broja se o njima saznaje iz prepričavanja nekog od junaka, dok su u ostalim slučajevima saopštene od strane pripovedača/lirskih subjekata. Nijedno od uputstava za analizu se ni na koji način ne dotiče ovih potresnih motiva.

Ono što veoma pospešuje odlučnost da se radikalno dela jeste odobravanje nasilja od strane autoriteta – bilo slavnih istorijskih ličnosti, bilo glavnih junaka dela.

U odlomku iz „Smrti Smail-age Čengića“ se ni u jednom trenutku se ne žali za ubijenim mladim ljudima, jer su oni umrli časno: „postavili su glavu na oltar otažbine“,

U odlomku „Pisama iz Italije“ Ljubomira Nenadovića se pak ide korak dalje – naime, lik Njegoša oštro napada poturice i želi da im „srpsko zrno srce raznese“.

U odlomku iz Njegoševog „Gorskog vijenca“ vladika Danilo izgovara: “U njih druge mislim sada nema, | do što ostre zube za susjede, | da čuvaju stado od zvjeradi.” Bez odgovarajućeg komentara u uputstvu za tumačenje, opet, sledi da je ratni sukob častan – ne samo prihvatljiv nego i poželjan.

Već na samom početku odlomka iz narodne epske pesme „Početak bune protiv dahija“ piše: „valja vojevati | za krst časni krvcu proljevati, te je narodni pevač, upotrebivši reč „valja“ na datom mestu, iskazao subjektivan stav da je poželjno ubijati u cilju odbrane pravoslavlja.

Komentar je ponovo izostao. U nastavku teksta se u nekoliko navrata banalizuje ljudski život i krajnje neposredno predstavlja koliko je jednostavno oduzeti ga (kada dahije nabrajaju Srbe koje će da pobiju). Isti postupkak je korišćeni da bi Turci bili prikazani kao tirani.

Senjanin Tadija ide najdalje: iako su srpski junaci Turke zarobili, a ne pogubili, završni stihovi pesme govore o tome kako on, ni u naznakama ne poštujući vrednost ljudskog života, odseca iz osvete glavu svome neprijatelju. Doslednost u nedostatku komentara.


Zastupljenost modela i poređenje na osnovu opšteg utiska

Očevina je u dvadeset i pet navrata na različite načine prikazana kao žrtva, dok su njeni najčešći neprijatelji bili Islam (čak šesnaest puta), fašisti (tri puta), Hrvati (dva puta, od toga jednom implicitno) ili je neprijatelj bio krišom prisutan, ali ne i imenovan. (momenat zavere u službi konfuzije – čitalac biva naprasno zbunjen, pa uplašen; nepoznavanje → strah → mržnja → ubistvo?). Kao reakcija na silovita prenaglašavanja istorijskih okova u kojima je jedan narod bio držan (pri čemu se neprijatelj u uputstvu za analizu ne kvalifikuje kao negdašnji), na već postojeću frustraciju zbog neslavne nacionalne prošlosti, kalemi se bes.

Ratna tematika je u dve čitanke zastupljena u čak trideset i pet tekstova što je 31% od ukupnog broja (devetnaest od osamdeset i jednog u čitanci za sedmi i šesnaest od četrdeset i tri teksta u čitanci za osmi razred), među kojima samo jedna trećina u sebi nosi manje ili više oštre kritike nasilnog ostvarivanja nacionalnih ciljeva i pretenzija. Nalazimo da je ta činjenica krajnje porazna, premda iz nje proizilazi da je rat u preostale dve trećine slučajeva ili predstavljen kao društveno prihvatljiva kategorija ili jednostavno nije ni komentarisan.

Još jedna činjenica je zaokupila našu pažnju: Srbi su samo u jednom slučaju(4) prikazani kao neprijatelj neke druge nacije, odnosno kao inicijator tuđe bede – i to važi samo ako se ovaj usamljeni primer tumači van konteksta okruženja – pa je odatle prosečnom trinaestogodišnjaku/-inji nemoguće otresti se nametljivog, ali krajnje logičnog pitanja pravde.


Antiratne poruke

Sa druge strane, u čitankama su sadržani i tekstovi koji nose veoma snažne antiratne poruke. Posebno izdvajamo poglavlje Samo se srcem jasno vidi iz Čitanke za osmi razred, u kome se kroz kratku proznu formu, odlomke dramskih tekstova i romana u stihu i dominantne lirske pesme, predstavljaju ljubav, čovekoljublje i mir kao najveće vrline, večne ali i dostižne težnje čoveka.

Uputstvom za analizu pesme “Ala je lep ovaj svet”, dominira poziv čitaocu da svet posmatra sa radošću, ljubavlju i gostoljubivošću. U završnom delu teksta, nalazi se odlomak iz Deretićeve „Istorije srpske književnosti“ koji se odnosi na Zmajevu ljubavnu poeziju, a u kome je sadržan lični stav kritičara o bolu i patnji koji inspirišu umetničku kreativnost. “Ne misle se ubiti već se misle ljubiti” je veoma vedra i optimistična poruka istoimene narodne lirske pesme u kojoj je ljubav – međuljudska kao i ljubav prema miru – osnovna vrlina.

Eshilov „Okovani Prometej“ se bavi čovekoljubljem u najširem značenju i poručuje da se zbog njega vredi žrtvovati. I analiza je u odgovarajućoj meri koncentrusana na humanost, no autorke nude vrlo zanimljiv primer multiperspektivnosti. Naime, na jednom mestu se kaže da se Prometejevo ponašanje može sa druge strane posmatrati kao „buntovničko i prevratničko“ – naspram prvog tumačenja prema kome je on oličenje ljudskosti. U svakom slučaju, saveti za analizu su zaključeni upućivanjem čitalaca na razmišljanje o jednakosti i solidarnosti.

Još jedan svetao primer je i poema “Jama”, koja se smatra jednom od najboljih dela sa antiratnom porukom u književnostima balkanskih naroda. Ipak, autori udžbenika instrukcijama na kraju teksta skreću pažnju na pobedu mučenika nad mučiteljem. Uvodi se pretpostavka o osveti kao olakšanju – “sveta osveta”.

Druga čitanka nema zasebno poglavlje ovog tipa i to se, komparativnom analizom pokazalo kao nedostatak u odnosu na prvu. Ipak, i u njoj postoje pojedinačni primeri slični onima koje smo naveli iz prve knjige, čak i ako prema svim kriterijumima izgleda kao da su zalutali u poglavlja u kojima se nalaze i ukoliko ne sadrže nikakav komentar ni uputstvo za analizu. Takav je slučaj sa “Baladom o Stojkovićima” Ljubomira Simovića koja nosi jaku antiratnu poruku, obesmišljava ubijanje i na suptilan, tragičan ali ne i surov način navodi užase ratovanja. No ova se pesma nalazi na kraju Tog naselja u mojoj krvi, poglavlja preplavljenog nacionalnim i religijskim modelima sa tri epske pesme izrazito nasilnog sadržaja i ideje o borbenom junaštvu.

Kako su čitanke izrađene od strane različitih autorki, kao i zbog mnogih drugih činilaca (plan i program koji obrađuju, uzrast korisnika, broj tekstova…), nemoguće je posmatrati ih kao celinu.

Čitanka za osmi razred sveukupno odaje utisak udžbenika daleko primerenijeg osnovcima. Dok je u njoj celo poglavlje posvećeno mirovnjačkim tekstovima, u čitanci za sedmi razred naspram tog stoji poglavlje koje propagira potpuno suprotne vrednosti. I pored svega navedenog, ne može da se insistira na tome da ratnički model dominira ijednim od dva opusa. Smatramo da to nije od značaja, premda je samo njegovo postojanje svakako veoma značajan problem. Želeli bismo da naglasimo da vrednost datih književnih dela po sebi i većine datih odlomaka zaista jeste neizmerna, kao i veoma često njihov značaj u istorijskom kontekstu i trenutku u kom su saopštena, ali ih neodgovarajući komentari od strane autora Čitanki u velikom broju slučajeva čine neusklađenim sa uzrastom i nivoom znanja čitalaca.

 
Odlomci iz brošure Šta je pisac hteo da kaže u kojoj je analiziran sadržaj čitanki iz predmeta srpski jezik za sedmi i osmi razred osnovne škole u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Članovi beogradske omladinske grupeHelsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji koji su radili na stvaranju brošure: Ivan Grahek, Marko Stanisavljević, Aleksandar Zlatić, Milan Škobić.

Peščanik.net, 23.04.2009.


(1) Prema: Žirarde, Raul: Politički mitovi i mitologije, XX vek, Beograd, 2001.

(2) Žirarde, R.: Politički mitovi i mitologije, XX vek, Beograd, 2000.

(3) Jedna od prvih primedbi vezanih za Čitanku za sedmi razred, a ujedno i onih oko kojih smo se najlakše složili, jeste to da njena autorka ima veliki problem sa odvajanjem (moguće i razlikovanjem) ličnog stava od opštevažeće istine. Ovo zaključujemo ne pretendujući da utvrdimo da li se radi o nemogućnosti ili jednostavno nedostatku potrebe, premda taj parametar ne smatramo bitnim. Pomenuti fenomen je, prema našem mišljenju, veoma opasan, jer deca koja tek završavaju osnovnu školu nemaju dovoljno razvijen kritički aparat glede borbe sa eventualnim pogreškama u autorkinim pogledima na svet, ukoliko takve pogreške postoje.

(4) Odlomak epske pesme „Početak bune protiv dahija“, Čitanka za osmi razred;

Elementi govora mržnje u čitanci za sedmi razred
Marko Stanisavljević

„Mržnja nije naša, već nam je data“

 
Govor mržnje je pravna i politička kategorija, ali i jezička i društvena pojava i kao takva se našla u fokusu našeg interesovanja. U pravno – političkom smislu, govor mržnje možda i najbolje definiše preporuka Saveta Evrope koja kaže: „Govor mržnje podrazumeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama i ljudima imigrantskog porekla.”

Međutim, jezički potencijal i društveni kontekst u kojem se govor mržnje ispoljava su donekle složeniji.

Osnovni cilj govora mržnje nije podstrekivanje mržnje jer ona već postoji, već opravdavanje mržnje, kao i njenih posledica. Cilj govora mržnje je da pokaže da je nasilje, pa i zločin, ubistvo, istrebljenje ili genocid, normalno i društveno prihvatljivo.

Osnovni mehanizam kojim govor mržnje dolazi do svog rezultata jeste dehumanizacija. Skidanje obeležja ljudskosti sa pojedinca, sa ciljem da nasilje u svim pojavnim oblicima, na kraju i oduzimanje života bude društveno prihvatljivo. Stvaranje atmosfere nekažnjavanja i odobravanja kroz delovanje i ovaj tip govora je direktan put u zločin iz mržnje. I ovo se najčešče postiže etiketizacijom ličnosti ili grupe, gde su dominantne kategorije neprihvatljivosti upravo one koje se iz nekog razloga tradicionalno ne pripisuju većinskoj grupi. Ali u poslednje vreme, posebno se izdvajaju dve nove etikete, koje zadiru i u intimu savršene slike nacije, koju pripadnici srpske nacije imaju sami o sebi. To su pojmovi kriminalca i izdajnika.

Elementi govora mržnje koje ćemo tražiti u čitankama su: stereotipi, relativizacija ljudskog života, dogmatske istine i etikete.


Stereotipni prikazi

U čitanci za sedmi razred, tematski se izdvajaju drugo, treće i četvrto poglavlje: Sveto slovo o mudrosti i ljubavi, U korenu starom struju snažna hrana i To naselje u mojoj krvi. Sva tri poglavlja se bave srpskom književnošću: prvo baca akcenat na život i delo Svetog Save, drugo u fokusu ima Kosovo, dok se treće bavi stradanjem srpskog naroda kroz istoriju.

Stereotipni prikaz srpske nacije dominira u druga dva poglavlja. Pripadnici srpskog naroda su dominantno predstavljeni kao žrtve, u najvećem broju tekstova imenovan je i neprijatelj. Čak i u situacijama kada se to iz teksta ne može izvesti, intervencija autorke je tu da nam skrene pažnju na mučeništvo srpskog čoveka, i na postojanje neprijatelja. Srbi su neustrašivi, hrabri, nadmoćni u odnosu na neprijatelja, nikad u fizičkom već u moralnom smislu. Srbi su hrabar i neuništiv narod koji prkosi celom svetu svim svojim bićem, a svet se kao takav namerio da ga uništi (Milan Rakić – Na Gazimestanu – komentar autorke: „Kako razumeš ’zapadnjačku reku’ … koja je zahvatila pesnikov naraštaj…“) Sa druge strane, imamo stereotipni prikaz neprijatelja, najčešće je to Turska kao država ili islam kao religija. Osobine: nemilosrdnost, krvožednost, mrak… Svaki neprijatelj je predstavljen kao antipod srpstvu, pre svega u duhovnom smislu. I to se dodatno naglašava u analizama. Najotvoreniji stereotipni prikaz jedne nacije je dat od strane same autorke, uz romsku narodnu uspavanku. Ovde autorka ne preza od široke generalizacije – pripisuje određenu osobinu celom romskom narodu. Stereotipni likovi kao takvi su poznata stvar u književnosti – najmlađi sin, na primer, gde je stereotipizacija lika sasvim legitimno i prihvaćeno književno sredstvo i način građenja lika sve do epohe moderne, kada se odstupa od šablona i pribegava drugim načinima karakterizacije lika. Ova informacija, međutim, nije poznata prosečnom učeniku sedmog razreda. Sa druge strane on već živi u sredini gde su stereotipi duboko uvreženi u sistem vrednosti, i on kroz školski sistem samo dobija potvrdu legitimnosti takvog načina razmišljanja. Šta je ovde sporno? Etnički stereotipi su osnovno „oružje“ nacionalizma, koji uzdiže sopstveni narod, pripisujući negativne osobine onom „drugom“. Taj „drugi“, se kroz modernu istoriju srpskog naroda u poslednjih dve stotone godina menjao, ali su njegove karakteristike uvek predstavljane kroz opoziciju karakteristikama srpskog naroda. I iako je Otomanska imperija nestala pre gotovo sto godina, što modernu Srbiju od moderne Turske deli barem jedna država, još uvek su „Turci“ najprisutniji neprijatelj srpskog naroda.


Dogmatske istine kao moralne vrednosti i relativizacija života

Ova tri poglavlja čine centralnu celinu čitanke, i zauzimaju osamdeset strana. Prožimanje duhovne, religijske tradicije srpskog naroda, odnosno pravoslavlja je naglašeno u svim tekstovima ova tri poglavlja sa izuzetkom tri teksta. Nesrazmera postoji, jer se u pozitivnom svetlu ne prikazuje niti jedna druga religija, kao ni pogled na svet. (Matija Bećković – „Sveti Sava je zasnovao srpskoga čoveka, to je njegov najdublji nacrt, najtrajnija građevina i najveća zadužbina“ u delu Sveti Sava je zasnovao srpskog čoveka koji autorka ostavlja bez ikakvog komentara ili uputstva za analizu, da ne spominjemo besprizorno pitanje posle dela Boj na Kosovu Ljubomira Simovića – „Zašto su vrata carstva nebeskog za Bajazita nepristupačne i zauvek zatvorene“) postoji mogućnost vređanja pripadnika drugih verskih zajednica, kao i ateista.

Autorka čitanke je ovde potpuno neosetljiva na kontekst, jer se većina tekstova odnosi na tradiciju naroda ovih prostora iz srednjeg veka, kada su vladali drugačiji modeli ponašanja, i na snazi bio drugi sistem vrednosti.

Problem nastaje kada se propagiranjem hrišćanskih dogmi kao očekivanog modela ponašanja ulazi u relativizaciju ljudskog života. Ovakva relativizacija „zemaljskog“ života je kroz pitanja za analizu postavljena kao ispravan model prihvatanja stvarnosti više puta. (Smrt vojvode Prijezde – narodna pesma, komentar autorke: Mada se pesma završava smrću vojvode Prijezde i njegove žene Jelice, ona ne pobuđuje beznađe. Razmisli zašto“).

Sa druge strane imamo čitav niz drugih modela obezvrednjavanja života kao takvog. U više navrata u tekstovima se kao motiv javlja obračun koji se završava ubistvom, koje ostaje nekažnjeno, (Stjepan Mitrov Ljubiša – Kanjoš Macedonović, bez komentara autorke o ubistvu, nameće se zaključak da je smaknuće u redu, jer je Furlan bio odmetnik – kriminalac) ili se opravdava (Starina Novak i knez Bogosav – narodna pesma. Pitanje autorke posle teksta: „Čime je turski mladoženja zaslužio da bude kažnjen?“). Različito vrednovanje ljudskog života na osnovu ličnih svosjtava (Boj na Kosovu – Ljubomir Simović. Komentar autorke: … „i da je Miloševa smrt lepša nego Vukov život“). Smrt za otadžbinu kao najviši oblik žrtvovanja i u izuzetno pozitivnom kontekstu (Milan Rakić – Na Gazimestanu – „… čime pesnik dokazuje da je dostojan istorije svog naroda“. Odgovor koji se nalazi u pesmi je nedvosmislen: „Ja ću dati život, otadžbino moja; znajući šta dajem i zašto ga dajem!“).

Nažalost, nigde se ne objašnjava nijedan od ovih stavova, već se oni kao dogmatske istine daju učenicima. Negde na svojoj površini ovo jesu učenja pravoslavne crkve, koja jeste deo tradicije jednog dela učenika, ali pravoslavlje nije državna religija i ovakva favorizacija je sporna. Druga stvar na koju autorka udžbenika ne obraća pažnju učenicima je opet vremenski i istorijski kontekst kako nastajanja samog dela, tako i vremena koje to dato delo opisuje. Forsiranje ovakvog pogleda na svet bilo bi potpuno legitiman recimo u 15. veku i ne bi zahtevao dodatna objašnjenja. Ali na početku 21. veka na ovaj način i u ovoj meri relativizovati ljudski život kao takav – princip je koji se u najmanju ruku kosi sa osnovnim načelima koncepta ljudskih prava, koji je više nego jasno definisan u normativnim aktima Republike Srbije. (Ustav Republike Srbije, član 24, stav 1: „Ljudski život je neprikosnoven“)


Izdajnik

„Samo pokaži krivca – eto koride“

U Srbiji se podela na patriote i izdajnike vrši svaki put kada se otvara novo, ili podgreva staro pitanje koje je od „nacionalnog interesa“. I prosečan učenik sedmog razreda je dobro upoznat sa ovom podelom, jer je dobija kroz medije, kroz domaću kinematografiju, kroz procese socijalizacije. Jedna od osnovnih poruka poglavlja o Svetom Savi, je poziv na jedinstvo srpskog naroda, na slogu, na ljubav. Već ovde se uvode sporni pojmovi ko što su kolektivna svest, gde je Sveti Sava svetionik celom srpskom narodu. Pojam nacionalnog jedinstva i poziv na slogu, i to na ovako grub i nespretan način potpuno ukida pluralizam mišljenja, stavova i vrednovanja pojava iz stvarnosti oko nas. Posmatrano kroz istoriju, nikada nisu prolazili dobro oni koji su mislili drugačije od načina na koji je mislila većina, odnosno načina koji je bio proklamovan kao ispravan i jedino moguć. Ovo nije za iznenaditi se u jednom društvu koje je autoritarno i patrijarhalno – kolektivističko u svojoj srži. Individualnost se ovde dožvivljava kao pretnja naciji koja funkcioniše kao organizam i ima svoju kolektivnu svest. Samim tim i pojedinac koji misli drugačije nije podoban. Kako se osloboditi takvog pojedinca?

Ubiti čoveka koji je kriminalac odnosno odmetnik je potpuno u redu, što se već pokazalo u odlomku „Kanjoš Macedonović“, gde na smrt jednog od junaka nije skrenuta nikakva pažnja. Ali imamo i novi trenutak, veoma aktuelan i u današnje vreme. A to je uperiti prstom u nekoga i reći da je izdajnik. U školi, gde učenici provode u proseku šest sati dnevno, pet dana u nedelji, tokom osam godina, takođe se mogu steći i stiču se osnovna znanja o pojmu izdaje i izdajnika. Tu je uvek podoban Vuk Branković, a autorka se nije ni potrudila da objasni istorijski kontekst kosovskog boja, jer joj je važnije uvođenje izdajnika kao pojma. Ovakav diletantski pristup u obradi književnog dela, u konkretnom slučaju drame „Boj na Kosovu“ Ljubomira Simovića, gde bi se ceo sukob prikazan kroz dijalog Lazara i Bajazita mogao svesti na sukom duhovnog i materijalnog sveta, bez uvođenja niti nacije, niti religije, a ponajmanje izdajnika, vodi nas direktno u legitimizaciju postavljanja etiketa na onoga ko je odstupio od očekivanog modela ponašanja. Koliko je ovo opasno? I gde je problem?


Zatvaranje lanca

Problem je u tome što se ovim činom zatvara lanac govora mržnje. Od stvaranja atmosfere sloge i jedinstva naroda, pripisivanja određenih osobina celom narodu, i sa druge strane pretpostavljanja tog naroda svim ostalim. Ovde je u pitanju samo jedan model direktne diskriminacije i promocija nacionalizma kao pozitivne vrednosti. Zabrinjavajuće jeste što se jednom narodu posvećuje ovoliki prostor, i pri tome se ignorišu ne samo pripadnici drugih nacionalnih zajednica koje čine srpsko društvo, već se ignoriše i postojanje neke druge vrste identiteta koji nije nacionalni. Kroz proces relativizacije ljudskog života nespretnim uvođenjem pojmova iz hrišćanske dogme sa autentičnim prikazom srpskog naroda kao nebeskog, što se ogleda i kroz naslov same čitanke, pravi se drugi, veoma važan korak. Odnos autorke prema ljudskom životu je relativan i dogmatski obojen, i provlači se od početka do kraja čitanke. Nekako odzvanja poruka da je ljudski život zapravo vredan onoliko koliko je čovek spreman da ga plati, kao i da nemaju svi životi istu vrednost. Formulisanje ovakvog stava je samo na korak od opravdavanja oduzimanja života. Taj korak više ne mora da napravi čitanka. Ali ga, na žalost, pravi, uvođenjem pojma izdajnika – etiketiranjem, bacanjem svetla, imenovanjem, pokazivanjem prstom na onog ko je odstupio od predviđenog modela ponašanja.

Možemo li konstatovati govor mržnje u čitanci PLAVO I ZLATNO? Eksplicitno ne. Čitajući samu čitanku od strane obrazovanog i osvešćenog pojedinca stvara se osećaj nelagode, nezadovoljstva i revolta, jer ima mnogo mesta koja su sporna i kose se sa načelima modernog pristupa obrazovanju. Međutim, elementi govora mržnje postoje, i to baš oni koje smo na početku probali da definišemo. Jedna ozbiljnija analiza diskursa mogla bi da pokaže tačno mesto ovakvog udžbenika u opravdavanju mržnje i podsticanju zločina iz mržnje. Nama ostaje da kosntatujemo, da u društvu gde je govor mržnje opšte prisutan, jedan udžbenik mora da stoji na suprotnoj strani. Da ispunjava svoje zakonom predviđene obaveze. Da propagira vrednosti kao što su tolerancija i različitost. Ovaj udžbenik to definitivno ne čini.

 
Odlomci iz brošure Šta je pisac hteo da kaže u kojoj je analiziran sadržaj čitanki iz predmeta srpski jezik za sedmi i osmi razred osnovne škole u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Članovi beogradske omladinske grupe Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji koji su radili na stvaranju brošure: Ivan Grahek, Marko Stanisavljević, Aleksandar Zlatić, Milan Škobić.

Peščanik.net, 23.04.2009.

Modeli žene i porodice i odnosi unutar porodice u čitankama za sedmi i osmi razred osnovnih škola u Srbiji
Milan Škobić

Uvod

Teza na osnovu čijeg je dokazivanja nastao ovaj tekst jeste da se u čitankama za osmi i sedmi razred osnovnih škola u Srbiji malo ili nimalo radi na promovisanju jednakosti polova, različitih oblika porodice (npr. samohrane majke ili očevi) i uopšte, promovisanju različitosti (ovde konkretno, među polovima, ali i ostalim). Ukoliko se teza dokaže, pokazaće se da čitanke i poruke koje se u njoj mogu naći (na prvi pogled vidljive) nisu usaglašene sa Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja (član 3. na osnovu toga što ravnopravnost među polovima predstavlja po samom zakonu jednu od “osnovnih socijalnih i moralnih vrednosti demokratski uređenog, humanog i tolerntnog društva“; posredno član 145.), i sa Ustavom Republike Srbije (član 15; član 49).

Obrazovanje je jedan od ključnih elemenata u odnosu države prema pojedincu i ima veliki uticaj na formiranje pogleda pojedinca na svet. Ukoliko nije izvor pogleda na svet, onda sigurno mora imati veliki značaj u potvrđivanju tih pogleda. I eventualno neograđivanje od definitivno zastarelih modela ponašanja koji bi mogli biti izneti u nekim tekstovima, može se tumačiti kao nepoštovanje zakona i potvrđivanje u tekstu iznetih vrednosti. Konkretan primer se može naći čitanci za sedmi razred, u tekstu “Ropstvo Janković Stojana“, gde na strani 110. Janković Stojan posle povratka iz ropstva i saznanja o ženinom preudavanju, uzima svoju ženu nazad za sebe, a mladoženji daje svoju sestru. Nije ovde namera da se spori sam tekst, ali ukoliko autorka čitanke ne dovodi u pitanje njegov odnos prema sestri i ženi kao prema robinjama, već ističe njegovu plemenitost što je bez svađa razrešio spor, javlja se problem.

Moguće je i da će se pokazati suprotno, da čitanke jesu u skladu sa principima iznetih u zakonu i ustavu. Takođe, u pitanju su dve čitanke pisane od različitih autorki, koje se međusobno mogu bitno razlikovati. U skladu sa relativnošću materije kojom se tekst bavi, mogu se očekivati i pozitivni i negativni primeri. Ostaje da se vidi odnos među njima i uticaj koji iz njih proizilazi. Međutim, kada se u vidu imaju primeri kao što je gorenavedeni iz čitanke za sedmi razred, i svakodnevni život, u kome neretko slušamo o nasilju u porodici svih oblika, uglavnom od strane muškaraca prema ženama, može se zaključiti da eventualno nepoštovanje zakona u ovoj oblasti ima velike posledice. Shodno tome, osvrt na ovu temu jeste potreban.

Pre samih analiza čitanki, takođe valja skrenuti pažnju na zamršenost pitanja: koje likove uključiti u brojeve, analize, statistike? Za početak, da bi lik bio ubačen, moralo je u pitanju biti biće sa ljudskim likom. Takođe, lik je morao imati nekakav uticaj na radnju, bilo da je pasivan ili aktivan. Ipak, kako su ovi pojmovi vrlo relativni, pre svakog iznešenog broja stajaće ograda, kako se brojevi ne bi uzimali kao konačni.


Čitanka za sedmi razred

Pogledavši odnos broja tekstova autora naspram broja tekstova autorki, može se naslutiti pravac u kojem se kreće ova čitanka po pitanju modela i ravnopravnosti. Od ukupno šezdeset i tri teksta, tri autorke su napisale četiri teksta, četrdeset i pet tekstova su napisali autori, dok je ostalih četrnaest tekstova uzeto iz narodne književnosti (izbori iz narodne književnosti podvedene od strane autorke pod jedan naslov se vode kao jedan tekst). Desanka Maksimović je autorka dva teksta, dok se u čitanci mogu naći još po jedan tekst Ane Frank i Grozdane Olujić.

Pitanje koje se može postaviti u cilju obesmišljavanja značaja ovih brojeva jeste pitanje relevantnosti pola autora za tekstove, koji bi trebali predstavljati razvitak celokupne književnosti (najviše u Srbiji, potom u Evropi, pa u svetu). Na to se pitanje može odgovoriti drugim pitanjem: koliko predstava o književnosti u čitankama odgovara stvarnom razvoju književnosti? Zašto predstavu u čitankama uzeti za bezuslovno istinitu? Na kraju, pretpostavka je da bi takva pitanja najviše stizala iz pozicije onih koji su sa književnošću isključivo upoznati upravo preko čitanki. Ako, pak, predstava književnosti u čitankama zaista u velikoj meri odgovara realnom razvoju, šta sprečava autorku udžbenika da naznači postojanje većeg broja ženskih autorki (manje relevantnih za razvoj?) Takođe, valja podsetiti da čitanka nema samo obrazovnu, već i vaspitnu funkciju, što bi trebalo da predstavlja dovoljan argument za težnju za ravnopravnošću polova u čitankama.

U čitanci za sedmi razred, što se ljudskih likova tiče, nalazi se oko sto osamnaest muškaraca i oko četrdeset i pet žena. Primećeno je da i muških glavnih likova ima oko četrdeset i šest, naspram ženskih sedam (u čitanci, kao što se može videti, postoji određena količina tekstova koje nemaju ljude za glavne junake, dok neke nemaju ljude za likove uopšte). Na osnovu ovih podataka, muškarci kao pol dominiraju u mnogim oblastima života koje čitanka pokriva: ljubav (žena je uglavnom prikazana kao pasivni objekat čežnje, mada postoji i jedan suprotan primer, pesma Desanke Maksimović “Strepnja“), duhovnost (poglavlje Sveto slovo o mudrosti i ljubavi koje se bavi svetim Savom i duhovnim vrednostima, naspram trideset i jednog muškog lika, javljaju se tri ženska lika), rodoljublje, rat (poglavlja U korenu starom struji snažna hrana i To naselje u mojoj krvi iz kojeg je uzet primer pesme “Ropstvo Janković Stojana“) itd.


Uloge po polovima

Što se tiče uloga po polovima, muškarci su: princ, čoban, vidar, junak (najčešća uloga), car, ljubomorni brat, “brižni hranitelj“ (narodna pesma “Jablanova moba“), prevrtljivi sluga, kujundžija, duhovni utemeljitelj nacije, otac nacije, branitelj nacije, sultan (dušman/materijalista), sluga, vlastelin, aga, otac, pesnik, “prkosni zemljoradnik“ (“Priča o kmetu Simanu“ Iva Andrića), hajduk, mladoženja, jatak, pop, pesnik, naučnik, slikar itd.

Uloge žene su, pak: objekat čežnje (česta uloga), lepotica (česta uloga), natprirodna sila, “lepotica“, prokleta babetina, carica, nežna i krhka supruga, hitroprelja, majka, bogorodica, verna ljuba (česta uloga), pomiriteljka, prokleta vladarka (“prokleta Jerina”), krčmarica, nepoverljiva vlastelinka – oličenje zla, staramajka (više puta), Venerin kip, verenica, udavača itd.

Najčešća uloga muškarca junak, a žene je lepotica, objekat čežnje i verna ljuba (koja se našla ovde pre svega zbog velikog broja epskih pesama). Na dekonstrukcijama ovih uloga se ne radi, čak i kada postoje tekstovi na kojima bi se iste mogle izgraditi. Konkretan primer se može naći na 41. strani, u pesmi “Nadžnjeva se momak i devojka“ u okviru izbora posleničkih narodnih lirskih pesama. U samoj pesmi devojka u nadmetanjima uvek pobedi momka minimalnom razlikom, disciplinovanija je i predanija radu. Na osnovu ovog teksta, koji bi mogao biti pozitivan primer ravnopravnosti polova, autorka postavlja pitanje koliko devojčine pobede odgovaraju realnosti, te celu pesmu tumači isključivo u smislu da je momak zaveo devojku, to jest, nadvladao nad njom.


Porodični modeli i ilustracije

Što se porodičnih modela i odnosa među članovima porodica tiče, slede najzastupljeniji tipovi koji se javljaju u čitanci: majka – ćerke, otac – sin(ovi) (vrlo često), muž – žena (vrlo često); ređe, ili po jedanput, se pojavljuju sledeći tipovi: majka – sin – sestra, žena – svekrva, majka – sin, brat – brat itd. Broj članova porodice nije poznat, i vrlo često su u pitanju razorene porodice, najčešće usled ratova. Deca mlađa od šesnaest godina se retko pojavljuju (Ivo Senković u pesmi ima šesnaest godina), i nisu aktivni nosioci radnji.

Kroz ilustracije u čitanci je jasno predstavljena podela na muškarce kao duhovnike i ratnike i na žene kao objekte čežnje, pasivne ideale ljubavi. Muškarci nosioci glavne uloge u oko dvanaest ilustracija, uglavnom u poglavljima “Sveto slovo o mudrosti i ljubavi“, “U korenu starom struji snažna hrana“ i “To naselje u mojoj krvi“. Žene se u ilustracijama kao nositeljke glavnih uloga pojavljuju ukupno oko deset puta, od toga sedam puta u prvom poglavlju, “Čeznem da ti kažem“ (naspram jedne ilustracije sa dečakom kao glavnim i jedinim likom), a od ostala tri slučaja, dva puta je ženska uloga, uloga Bogorodice sa malim Isusom u naručju. Ipak, primetno je da je odnos broja ilustracija sa glavnim muškim prema broju ilustracija sa ženskim likovima relativno ujednačen. Zanimljivo je da se ilustracije sa religijskim sadržajem (crkve, ikone, detalji sa hramova itd.) pojavljuju oko sedamnaest puta, dakle češće nego ilustracije sa ženskim likovima kao glavnim.

Autorka se učenicima obraća u drugom licu jednine, ali se u biografijama može videti stav prema rodnoj osetljivosti naziva zanimanja. Tako za Grozdanu Olujić, na 181. strani, u odeljku “Pisci i dela” piše da je “pripovedač i romansijer“, dok je u slučaju Desanke Maksimović na 180. strani nedosledna, te prvo kaže da je “velika srpska pesnikinja“, da bi potom rekla da se ogledala “i kao pripovedač i romansijer”.

Autorkin stav o potrebi za dekonstrukcijom patrijarhalnih normi na koje ovaj tekst stavlja akcenat, ogleda se u sledećim tvrdnjama, na 173. strani: “Potrebno je da i ovoga puta imaš na umu da i ovaj roman, iako je radnja smeštena u banatsko selo i u prošlost (“Pop Ćira i pop Spira“ prim. autora), kazuje i o nama, kao i o večnim ljudskim naravima i sudbinama, u kojima se možemo prepoznati i mi danas, ali i svi oni koji će doći posle nas. Zapamti da je svaka književna priča savremena i svevremena.” Jasno je, dakle, po autorki, da vrednosti iznete u tekstovima u čitankama treba da važe uvek jer su u ljudskoj prirodi. Ako treba da važe uvek, a veliki broj oslikava, ili čak veliča patrijarhalan odnos unutar porodice, sledi da ova čitanka ne radi na rušenju patrijarhalnih normi.


Čitanka za osmi razred

U čitanci za osmi razred odnos broja autora prema broju autorki jeste trideset i pet autora prema tri autorke, sa još pet tekstova iz narodne književnosti. Jedan tekst (“Zbogom mojih petnaest godina“) je potpisano pseudonimom autora i autorke.

Odnos broja muških likova prema broju ženskih likova jeste sto dvadeset i tri muškarca prema trideset i pet žena, što predstavlja nepovoljniji rezultat u odnosu na čitanku za sedmi razred. Odnos broja glavnih muških likova prema broju glavnih ženskih likova je trideset i tri prema pet (ukupan broj tekstova je četrdeset i dva, iz čega se vidi da tekstova bez ljudi ima značajno manje nego u čitanci za sedmi razred). Prva ženska osoba u čitanci, koja je uvrštena u likove, i ženski glavni lik, pojavljuje se na 55. strani, u anegdoti o Milici Stojadinović Srpkinji i Ljubomiru Nenadoviću.


Uloge po polovima

Uloge po polovima su, za muškarce sledeće: dahija, knez, guslar (nosilac nacionalnog identiteta), vladika, sluga, plemić, junak (nekoliko puta), božanstvo, monah, vojvoda, siroče, čobanin, gazda (bilo propali ili ne, u svakom slučaju, najčešća uloga), usud, zanesenjak, svetski putnik, hodočasnik, gostioničar, itd.

Žene se javljaju u sledećim ulogama: intelektualka, provodadžijka, domaćica (najčešće), seljanka, objekat čežnje (nekoliko puta, bilo istinske, bilo površne), vlast, sila, čarobnica, boginja, kapetanija, “sreća“, “matora devojčura“, zanovetačica (koja na kraju biva istučena), gostioničarka itd.

Dakle, najčešći su primeri za gazdu i domaćicu. Na takve stvari u samoj čitanci nije stavljan akcenat, zato što su analize vezane za pojedinačne tekstove, ali situacija postaje jasnija kada se gleda na nivou cele čitanke. Istina, postoji i pozitivan primer dekonstrukcije tipične predstave, u ovom konkretnom slučaju, seljanke i plemića. U analizi teksta “Evgenije Onjegin“ , koje sadrži Tatjanino pismo Onjeginu i Onjeginovo pismo Tatjani, u analizi je postavljen sledeći zadatak: “Sačini skice ili portrete Evgenija i Tatjane, objašnjavajući ih društvenim prilikama, klasnim obeležjem, vaspitanjem… Pri tom uzmi u obzir i individualne osobenosti ovih junaka.“ Na osnovu ovog primera, deci se šalje poruka da vrednosti nisu nepromenljive i svevremene, i da je uticaj društva ključan u dodeljivanju uloga pojedincima, u ovom slučaju na osnovu pola.

Međutim, indikativni su i primeri na strani 82. i 192. U prvom slučaju, u pesmi “Riba i djevojka“ u okviru teksta “Narodne lirske ljubavne pesme (izbor)“, riba devojku oslovljava sa “luda budalo“, da bi se posle u analizi celokupnog teksta tražilo da se pronađu elementi humora. Ovo je jedina stvar koja bi po seksističkoj osnovi mogla biti smešna. Mogla bi nekome biti smešna i velika količina svuda zastupljenih arhaičnih izraza, ali teško da su autorke ciljale na taj humor.

U drugom primeru, o kome je već pisano , ali u drugoj čitanci, radi se o narodnoj pripovetci “Nemušti jezik“, i njenom kraju u kojoj gazda, bivši čobanin, prebija svoju suprugu zbog njene radoznalosti koja njemu ugrožava život. Problematično je sledeće pitanje koje autorke postavljaju: “Po kojim svojim karakteristikama se završni deo Nemuštog jezika pretvara u šaljivu pripovetku?“ Umesto osude, nailazimo na neprihvatljivo blagonaklono gledanje na nasilje u porodici.


Porodični modeli i ilustracije

Od odnosa u porodici, najzastupljeniji je odnos otac – sin. U tekstu “Buri i Englezi (odlomak)” Stevana Sremca, otac redovno tuče svog sina. Umesto da se kroz analizu osudi, postavlja se pitanje kako se Marjan (sin) iskupio pred ocem i odobrovoljio ga, iz čega proizilazi da su batine koje dobija od oca isključivo Marjanov problem. Takođe, ceo odnos između oca i sina u ovom tekstu se naziva kroz celu analizu “humorističkim“ i “poučnim“. Prisutni su i sledeći odnosi: stric – bratanac, muž – žena (nekoliko puta), baba – unuk, majka – ćerka, muž – žena – sin, stric – sinovac, otac – ćerka (uslovno, jer se radi o odnosu između zmijskog cara i zmije), majka – sin, stric – bratanica itd.

Što se ilustracija i njihove uloge tiče, odnos broja ilustracija sa muškarcima kao glavnim likovima prema broju ilustracija sa ženama kao glavnim likovima je sedamnaest prema pet. Čini se da su sve ženske ilustracije su u funkciji pozadine, kao i vecina muških, dok se nepozadinske uglavnom vezuju za autore tekstova. Ovde su uloge likova na crtežima nešto nejasnije, osim u poglavljima koja se bave nacionalnim temama, poput “Guslara“, gde su muškarci prikazani kao ratnici, guslari, itd.

Autorke se učenicima obraćaju u drugom licu jednine, ali se njihov odnos prema rodno osetljivim nazivima zanimanja takođe vidi u odeljku “Azbučnik pisaca“. Svetlana Velmar-Janković “bila je urednik edicije savremene jugoslovenske proze i eseistike u “Prosveti“, urednik časopisa “Književnost“, osnivač biblioteke “Baština““. Isidora Sekulić je u mladosti “bila nastavnik matematike“.

Iako ima pozitivnih primera dekonstruisanja patrijarhalnih normi, u mnogim parametrima ova čitanka jeste nepovoljnija u odnosu na čitanku za sedmi razred u pogledu razvijanja i promovisanja polne i rodne ravnopravnosti.


Zaključak

Pohvalna je relativna raznolikost odnosa među porodicama. U tom smislu su se tekstovi u čitankama pokazali pozitivnim, s obzirom da prikazuju različitosti u tom aspektu. Prikazane su i realne situacije i čini se da se ne potencira nekakva “idealna“ porodica. Ipak, ne može se reći da se ne potencira “idealno“ ponašanje u mnogim segmentima, pa i u segmentu odnosa među polovima. U čitanci za sedmi razred je stavljen akcenat na snagu muškarca (“junak“) dok je u čitanci za osmi razred akcenat stavljen na njegovu moć (“gazda“). U čitanci za sedmi razred je, što se ženskih uloga tiče, akcenat stavljen na pasivan “objekat“ i vernost, dok je u čitanci za osmi razred akcenat stavljen na radinost. Slična podela vlada u odnosu između ilustracija. Jako retko se nailazi na pozitivne primere, i čini se da autorke ne vide problem nejednakosti polova.

Kao što se može videti, kroz čitanke se vrlo dobro prelama stav javnosti prema ženama. Međutim, valja imati u vidu da ove čitanke nastaju u kontekstu dominantnog, falocentričnog, tumačenja književnosti u Srbiji. Čini se da se u takvom tumačenju umanjuje značaj žene u svim aspektima u književnosti. Uticaj takvog tumačenja nije sporan.

Glavni problem jeste što nije napravljen otklon od takvog tumačenja, iz koga proizilazi stav u čitankama da su vrednosti u književnim delima, najvećim delom uzetih iz prošlosti, kada su drugačije norme važile, validne i u današnjem vremenu. Taj stav nije u skladu sa zakonom, iz čega proizilazi da nisu ni čitanke. Pozitivni primeri postoje, ali su nedovoljni i okruženi negativnim. Teza dokazana.

 
Odlomci iz brošure Šta je pisac hteo da kaže u kojoj je analiziran sadržaj čitanki iz predmeta srpski jezik za sedmi i osmi razred osnovne škole u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Članovi beogradske omladinske grupeHelsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji koji su radili na stvaranju brošure: Ivan Grahek, Marko Stanisavljević, Aleksandar Zlatić, Milan Škobić.

Peščanik.net, 23.04.2009.