Nikolićevo poimanje nezavisnosti sudstva nije iznenađujuće. Nadam se da je, međutim, otrežnjujuće za one koji su glasali za njega i na to opet pomišljaju, kao i za one koji nameravaju 3. februara da apstiniraju. Najpre, ono je rezultat Nikolićevog i radikalskog shvatanja pravnog poretka kao čiste represije: omnipotentni državni službenici sve, građani ništa. Sila sve, pravo ništa. Zloupotreba prava – da, poštena primena prava – nikako!

Još dok je kratko bio predsednik Skupštine, Nikolić se zanimao isključivo idejom uvođenja vanrednog stanja, bez ikakvog jasnog razloga ili obrazloženja. Sada bi da u četvrtoj instanci menja pravnosnažne presude. Znaju već (gotovo) svi ovde da čak ni u Srbiji predsednik države ne može da preuzme ulogu sudije. Na samim počecima pravosuđa Srbije u XIX veku, Knjaz je bio četvrta sudska instanca. Ali to je prestalo još 1837. godine, i nikad se nije obnovilo. Danas u Srbiji, početkom XXI veka jedan kandidat za predsednika Republike sebe vidi kao knjaza. Njegov slogan su promene. Da, promene unazad. Izgledalo je da hoće da nas promeni i preobrazi u podanike miloševićevskog tipa iz devedesetih godina prošlog veka. Ne, prevarili smo se. Njegove ambicije su velike, idu dalje i dublje u prošlost. Od nas se očekuje da budemo podanici nekog imaginarnog knjaza srpskog sa početka XIX veka – daleko manje obrazovanog nego što je bio i sam knez Miloš, daleko manje modernog od njega. Treba najzad postati svestan šta u vokabularu Nikolića znači reč promena: to je istorijsko potonuće u kojem nezavisnost sudstva može biti dopuštena u granicama knjaževsko-predsedničke patrijalhalne vlasti, što znači jasnu zavisnost, ali samo od njega i privrženika mu.

On, Nikolić, ne pomišlja da mora da služi pravnom poretku, nego je uveren i o tome ničim izazvan besedi, da pravo ima njemu da služi. Takvo bahato stavljanje iznad sudstva i pravnog poretka u novijoj istoriji Srbije sebi nije dopuštao niko. Čak ni u nezaboravnoj izreci o držanju za zakon kao pijan plota. Tamo se bar zakon pominjao. Štaviše, sam Karađorđe, koji teško da je imao dovoljno znanja,  vremena i prilike da se bavi pojmom vladavine prava i nezavisnošću sudova, tokom ustanka nastojao je i donekle uspevao da uspostavi kakav-takav sistem sudova. (Citirano je često u pravnoistorijskim spisima da je Karađorđe još 1807. godine govorio kako se bez sudova poredak više ne može održavati.) Dvesta godina kasnije nam jedan predsednički kandidat kazuje da može i da je dovoljan On – knjaz, gubernator, vrhovni delilac pravde, ili kako već sebe dotični vidi i zamišlja u novoj, najnovijoj  Srbiji koju nam obećava.

Ovaj samoproklamovani gubernator (umesto ili pored doskorašnjeg Vojvode srpskog), bi da sudi sam i nesputan, kolosalno pravno neobavešten, a bez ikakvog osećaja za pravičnost i običnu pristojnost prema žrtvama.

A odmah pošto je proklamovao otvaranje četvrte instance suđenja nasred dvorišta Palate pravde, u kojoj (instanci) on ima biti neprikosnoven, dokazuje koliko potcenjuje biračko telo i koliko računa na njegovo sasvim kratko sećanje. Saopštava nam kako njegove pravosudne misli nisu tačno prenesene. Prvo, niko ih nije prenosio, već je Nikolić govorio sam, necitiran, neposredno u mikrofon. Dakle, sam Nikolić je u direktnom uključenju pomenuo tri vrste krivičnih stvari na koje će obratiti pažnju otvaranjem četvrte instance suđenja. Jednu neodređenu i dve određene. Prvu grupu čine „teški kriminalci i ubice“ kojima on, budući knjaz srpski, ne misli suditi. Potom pominje sudski slučaj političkog ubistva premijera Zorana Đinđića i slučaj osude rodonačelnika servisa javnog – Milanovića, u kojima On, dakako, ima doneti konačni judikat. Drugo, nije istina da je govorio o amnestiji kako naknadno tvrdi: upotrebio je izraz „proveriću presude“. A, proveriti znači kontrolisati. A kontrolu presuda sme da vrši samo hijerarshijski nadređeni sud u sistemu pravnih lekova. Samo nekoliko sati potom, Nikolić iskazuje neistinu kako su ga “pogrešno citirali“ i kako je mislio na amnestiju, ako mu se ko zahtevom za amnestiju obrati.

Kad je u manje od nekoliko sati dopustio sebi da bude u ovoj meru neverodostojan (što je samo eufemizam za jasno izrečenu neistinu), šta očekivati od njegovih drugih (pred)izbornih obećanja? Kao što je, na primer, obećanje da neće ratovati. Hoće, razume se, samo ako budeo mogao – već je ratovao i time se, ne samo verbalno, ponosio. Sam kaže: „povešću Srbiju raznim putevima“, od kojih bi jedan, navodno, imao da vodi u Evropu. Hoće, vodiće je raznim putevima koji se međusobno isključuju, što znači da će se Srbija dugo vrteti u beskrajnom krugu nevolja, laži i bede. A najbolje izglede ima da stigne tamo (i svi mi zajedno sa njim) kuda je stigao Domanovićev Vođa – u trnovitu jarugu izolacije, u gubernijiu, tj. federalnu jedinicu, a ne samostalnu i nezavisnu, uspravnu, dostojanstvenu, ponosnu (dodati šta još prvo padne na um) Srbiju, entitet, dakle,  nezaboravnog i nezaboravljenog nostalgičnog ideala Saveza Rusije, Ukrajine i Belorusije, kojeg imenovane države pažljivo nastoje da zaborave i čuvaju se da ga ne spomenu.

Kakva je motivacija Nikolića za ovaj, ponavljam, ničim izazvan iskaz, može se samo nagađati. Potcenjivanje elementarnog obrazovanja birača? Osvetoljubivost i opako likovanje nad onima kojih više nema, naročito nad Đinđićem koga su ubili oni koje bi Nikolić rado rehabilitovao? Mrzovolja prema svemu što čini poredak jedne (teškim mukama, jedva i samo donekle) uređene države? Frustracija nesvršenog studenta prava koji umišlja da ume da „prouči“ pravosudne spise i da o njima donese relevantan pravni zaključak? (Ne treba zaboraviti da se, dok je bio direktor poslovnog prostora ili tako nečeg u opštini Zemun, Nikolić potpisivao kao dipl. pravnik, o čemu postoje pisani dokazi i dan danas.) Politička osionost koja kazuje da, tek što se približio nekoj državnoj funkciji, on zamišlja da vršiti tu funkciju znači vladati, a ne preuzeti odgovornost? Izaberite odgovor, pronađite još koji. Nijedan ne vodi dobru Srbije, već samo bednoj promeni ka davno napuštenom konceptu neograničene sile i vlasti.

Ako Nikolić prođe, Srbija neće. Bilo je to izvesno i pre ove „pravosudne“ besede. Ali, ona je dodala taj sasvim lični, nadam se ne i neizbrisivi, pečat teškoj agoniji koja se već dugo najavljuje, a kao simbolički pravni vesnik te nove najave se može označiti Ustav Srbije iz 2006. godine, donesen na fingiranom referendumu, zasnovan na očigledno nedostajućem ustavnom legitimitetu. Teorijski (?), praktični (?) prilog Nikolića Novom Srpskom Legalizmu bio je, u donošenju toga ustava nesporan. Razlika između njega i drugih ustavotvoraca, međutim postoji. Svi drugi naši političari – ustavotvorci, računajući tu i rodonačelnika Novog legalizma, Koštunicu, nastoje da se njime pokriju. Nikolić ga i pre nego što je „osvojio“ funkciju, otvoreno krši.

Neverodostojna obrazloženja kojima se nastoji objasniti izostanak podrške Nikolićevom protivkandidatu, sitna šićardžijska uslovljavanja, brojne relativizacije „komentatora“ i „analitičara“ – savremeni istorijski razvoj to već pokazuje – nemaju pravno ni političko opravdanje. Od 5. oktobra u Srbiji je poboljšano ponešto – traljavo, nedovoljno, formalno. Ali, izgraditi razorene pravne i društvene institucije traži gotovo čitav životni vek jedne generacije. Razoriti ih može svako ko je u prilici – za nekoliko minuta, sati ili dana. Vreme njihovog ponovnog elementarnog uspostavljanja (dovođenja do nule), međutim, meri se decenijama. Nikolić i njegovi, u vreme dok su vladali zajedno sa Miloševićem, a i potom kad su bili stvarna ili fiktivna opozicija pokazali su koliko su dobri u destrukciji. I dalje ne obećavaju ništa drugo osim destrukcije.

„Poštenje“ u njihovom političkom jeziku znači – grabim ja, a ne drugi; „borba protiv korupcije“ – „ugrađujem“ se ja, a ne drugi; „jednake šanse“ – za moje, a ostali kako im bog da; „ujedinjenje građana“ – ne demokratijom, nego silom. U državi u kojoj je opšte pravo glasa stečeno tek 1945. godine (jer žene do tada nisu imale pravo da glasaju), u kojoj je pravo na mirno okupljanje faktički negirano fizičkom silom – u najnovije vreme, ne toliko od državnih organa, koliko od Nikolića i njemu sličnih nazovi patriota, u kojoj je pravo na život relativizovano, pored ostalog i metodom obećanog „preispitivanja presuda“ zbog ubistava, osnovni test demokratije (još) nije položen. Može li se odista upravo od Tomislava Nikolića očekivati da nam pomogne da ga položimo? Ne, sa takvim Učiteljem (guvernerom i dodatnim guvernantama) – umesto demokratije u najboljem slučaju dobijamo pravo (politički) jačeg silnika.

Peščanik.net, 24.01.2008.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)