Već par decenija stvari u Srbiji stoje loše. Ljudi su icrpljeni i beznađem i izneverenim očekivanjima, što se naizmenično ređaju u nizu. Iako na prvi pogled izgleda paradoksalno, razumljivo je to što su građani Srbije baš zato sve spremniji da poveruju u svakog novog „spasitelja“: makar im on „spasenje“ nudio u vidu novog Marshallovog plana, koji će se realizovati u narednih deset godina. Marshallov plan, pak, nije prazna istorijska referenca: njeno značenje je bitno određeno kontekstom posle 2. svetskog rata u kome je taj plan trebalo primeniti. Ideja vodilja u osmišljavanju plana bila je izgradnja nove Evrope koja neće ciklično srljati u ratove. Vidljiv naglasak u okviru plana bio je na specifičnoj obnovi i razvoju Nemačke (Savezne Republike), koja više ne bi predstavljala pretnju po evropski mir. Upravo zato, pored ekonomske obnove same Nemačke, te ekonomskog ujedinjenja Evrope (koje je trebalo da spreči nove oružane sukobe velikih razmera), isticala se i potreba da nemački narod shvati da je ključni razlog za njegovo loše stanje upravo rat koji je nacistička diktatura nametnula svetu. Gotovo odmah po objavljivanju plana, mnogi s evropske levice prozreli su još jednu njegovu namenu: Marshallov plan trebalo je da osujeti i širenje komunizma evropskim zemljama (što potvrđuju, recimo, poratna Italija i politička sudbina njene komunističke partije).

Istorijska paralela koja se pominjanjem Marshallovog plana – sve i ako je u pitanju omaška – vuče između posleratnih Nemačke i Evrope, s jedne, i današnje Srbije, s druge strane, svakako ima smisla. Prvo, dobar deo intelektualne i političke elite u Srbiji već neko vreme posvećeno zatire komunističko nasleđe SFR Jugoslavije. U tom smislu, novi Marshallov plan može izgledati i kao konačno raskidanje svih veza i odbacivanje svake sličnosti s pređašnjim socijalističkim društvom, makar to podrazumevalo i odustajanje od društvenih aranžmana u čijem su središtu ideje socijalne pravde. Drugo, novi Marshallov plan mogao bi biti i odraz želje da se izgradi Srbija koja neće predstavljati pretnju za svoje susede. U skladu s tim, plan bi morao sadržati i podizanje svesti o tome da je Srbija u lošem stanju upravo zbog ratova koje je srpski režim nametnuo svojim „jugoslovenskim“ susedima. Nažalost, ništa od onoga što smo čuli proteklih dana ne govori nam da se radi na drugoj opciji. Malo je verovatno i to da je glavna svrha novog Marshallovog plana obračun s poslednjim ostacima socijalizma; na tome su uspešno radile i sve prethodne vlade.

Tako se ispostavlja da je vicepremijer upotrebio pogrešnu istorijsku referencu. On ima mnogo obaveza i mora mnogo da radi, a uz to treba i mnogo da pročita i nauči, pa je razumljivo da mu se potkrade i poneka omaška. Kada govori o potrebi da se Srbija razvije, vicepremijer nam pokazuje da on Srbiju naprosto vidi kao zemlju zaglavljenu u svojoj „predmodernoj“ nazadnosti. Iz toga sledi jednostavan izvod: novi Marshallov plan u očima vicepremijera jeste u stvari plan za izvlačenje Srbije iz zaostalosti. Razume se, to nema nikakve veze s originalnim Marshallovim planom. Umesto što se neprecizno pozvao na posleratnu obnoviteljsku viziju Georgea C. Marshalla i njegovih saradnika, bilo bi bolje da je vicepremijer prelistao radove ekonomskog istoričara Alexandera Gerschenkrona iz otprilike istog perioda: recimo, dva njegova kraća eseja – „Economic Backwardness in Historical Perspective“ i „Reflections on the Concept of ’Prerequisites’ of Modern Industrialization“. Tako bi mu se možda razbistrilo kakav je to plan zaista potreban Srbiji. Ta nova vizija svakako bi obuhvatila i neke obnoviteljske aspekte Marshallovog plana, ali bi u obzir uzela i velike troškove koje podrazumeva svaki ubrzani razvoj, na šta je, pre pola veka, upozorio Gerschenkron.

Naravno, Gerschenkron ovde nije nepoznat. Na primer, Vladimir Gligorov ga je nedavno pominjao bar u dva navrata, kada je s razlogom skretao pažnju na opasno zanošenje idejama o komparativnim prednostima zaostalosti u nastojanju da se postigne brzi ekonomski rast. Stoga je dovoljno ukratko izložiti neka osnovna Gerschenkronova zapažanja o izlasku iz zaostalosti. Koncept zaostale zemlje je relacioni i uvek ide u paru sa predstavom o razvijenoj zemlji: potonja je uzor koji treba dosegnuti. U svojim istorijskim ogledima, Gerschenkron je kritikovao uverenje da je postizanje razvijenosti jednoobrazan proces, kroz koji bi sve zemlje trebalo da prođu na isti način. On, naprotiv, pokazuje kako se brzi ekonomski rast može ostvariti na razne načine. Zaostale zemlje imaju na raspolaganju iskustva razvijenih zemalja. Primeri razvijenih zemalja omogućuju da se utvrde neophodni uslovi za ekonomski rast. Na osnovu toga, zaostala zemlja može zaključiti koje uslove ispunjava, a koje ne. Konačno, za ono što joj nedostaje, ona može pronaći zamenu ili unutar svojih granica ili izvan njih. Nemačka i Rusija s kraja 19. veka pokazuju, recimo, kako se mogao nadomestiti nedostatak kapitala koji je obema bio neophodan za brzu indistrijalizaciju. Pošto im se polazna stanja razlikuju, što podrazumeva i potrebu za različitim zamenama, svaka zemlja razvija se na poseban način.

Jedan od Gerschenkronovih najvažnijih uvida jeste upravo to da su moguće supstitucije elemenata koji su neophodni za ekonomski razvoj. Stoga je pomalo i očekivano kada se iz površnih čitanja Gerschenkrona izvlače zaključci o komparativnim prednostima zaostalosti. No, Gerschenkron je napravio još jedan korak u svojim istorijskim analizama mogućih supstitucija. Svaka supstitucija, zaključiće on, ima svoju cenu. Ta cena se često plaća padom kvaliteta života, pa čak i samim životima građana. Stvar je u tome, opomenuće Gerschenkron, što se taj trošak obično ne uzima u obzir kada se svode računi brzog izlaska iz zaostalosti. No, ako se ne računa kao trošak, ta cena se ipak plaća, i to tako što je namiruje odgovarajuća ideologija. Dve su ideologije u Evropi druge polovine 19. i prve polovine 20. veka bile i motivacija i kompenzacija za napore i žrtve koje je zahtevala brza industrijalizacija: socijalistička utopija i nacionalizam. Međutim, pokazalo se da su i jedna i druga bile tek legitimacijske fasade iza kojih su se krili akteri koji su zahvaljujući industrijalizaciji stekli najveću moć. U slučaju sovjetske Rusije, bio je to birokratski aparat države; u slučaju Nemačke bile su to prvo banke, a potom novonastali karteli. U oba slučaja takva raspodela ekonomske i političke moći dovela je do političkog i ekonomskog kraha. Stoga Gerschenkron naglašava da ekonomski rast mora pratiti i odgovarajuća politička i pravna transformacija društva. Samo zajedno te promene mogu stvoriti stabilno okruženje za održivi ekonomski rast. Na kraju eseja o preduslovima za modernu industrijalizaciju, Gerschenkron će napisati – koliko patetično toliko i prikladno – da se možemo samo nadati da će oni koji izvlače zemlju iz zaostalosti birati one puteve kojima će narod prolaziti što jeftinije a da se pri tom uvećavaju njegova dobrobit i sreća.

S obzirom na sve to, šta se može reći o novom Marshallovom planu, o kome vicepremijer govori povodom sada već mitske „rekonstrukcije vlade“. Za vicepremijera Srbija nije razorena brutalnim politikama koje je vodila u devedesetima; naprotiv, ona je samo – zaostala. Zato joj je potrebna transformacija u vidu bržeg ekonomskog rasta, ali ne i temeljna politička transformacija. Površno gledano, to jednim delom kao da liči na originalni Marshallov plan, u čijem središtu zaista jesu bile i jake ekonomske mere. Nadalje, za vicepremijera se zaostalost Srbije jednim dobrim delom ogleda u nedostatku kapitala. Tu je onda i druga, ujedno i poslednja prividna sličnost s originalnim Marshallovim planom: tim planom su se Sjedinjene Države obavezale da daju veliku pomoć za obnovu i razvoj evropskih ekonomija. Vicepremijer planira da kapital koji je potreban za razvoj Srbije stigne od stranih ulaganja, a za nešto će se – strožim poreskim politikama, „stezanjem kaiša“ i novim kreditima – pobrinuti i sama država. Tim sredstvima podići će se infrastruktura, koja takođe manjka. Vicepremijer konačno misli da nam nedostaje i znanje, pa zato u pomoć poziva i stručnjake iz inostranstva. No, kada tako govori o kapitalu i znanju, on kao da se pridržava „supstitucijskih“ zaključaka Alexandera Gerschenkrona. Ono što nam fali, kao da misli vicepremijer, iscedićemo iz građana i uzeti spolja, po ceni koja nam se ispostavi. Ostaje još samo da se odgovori na pitanje: kako će građani platiti tu cenu?

Iako nam se vicepremijerova vizija nudi kao deideologizovana, očigledno je da je u potrazi za motivacijskom i kompenzacijskom ideologijom koja treba da namiri „troškove u ljudstvu“ izbor (ponovo) pao na – nacionalizam (ministar pravde je tu ideološku osnovu jezgrovito i izuzetno precizno formulisao kao „spolja zapad a unutra istok“). I tu se odmah vidi kako vicepremijerov plan odstupa od Marshallovog: nema tu ni traga o potrebi da se podigne svest o tome da je loše stanje u Srbiji posledica brutalne nacionalističke politike iz devedesetih, te da Srbija treba da se izgradi tako da ne bude pretnja svojim susedima. Ako išta bude od tog novog plana, to praktično znači da će u temlje ekonomskog rasta biti upisana sistemska greška, što će onemogućiti političku i pravnu transformaciju domaćeg društva bez koje ekonomski rast na duge staze nije održiv. Gerschenkronove istorijske analize jasno pokazuju da se takva greška skupo plaća novim političkim i ekonomskim krahom.

U jednoj konkretnijoj ravni, koja se tiče, recimo, domaćeg manjka znanja i stručnosti, ove apstraktne primedbe drugačije se formulišu. Kada neku osobu pozovemo da nam stručno pomogne, onda se pretpostavlja da znamo za šta je ona kompetentna. To međutim podrazumeva i da znamo šta nam je problem. Dakle, naiđemo na problem, ispostavi se da niko od nas ne ume da ga reši, i onda tražimo stručnjaka sa strane, čije kompetencije nam garantuju da će otkloniti problem. No, i sama identifikacija problema podrazumeva da smo odredili neke jasne zadatke na kojima smo počeli da radimo. A definisanje zadataka ili ciljeva, opet, podrazumeva jasno utvrđen institucionalni okvir unutar koga ih treba realizovati. Konačno, i ciljevi i institucionalni okvir mogu biti legitimni samo ako su prošli normativnu proveru i ako su proizašli iz dogovora u kojima su učestvovali svi članovi političke zajednice. Srbija do danas nije napravila nijedan od tih koraka.

Peščanik.net, 22.08.2013.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)