Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Od Argumenta do Telegrafa: Meditacije o pređenom putu

Danas je najrevolucionarniji dan u srpskoj istoriji! Premijer je ovu senzacionalnu rečenicu objavio na stranicama Telegrafa. Ne poznajem ljude koji čitaju Telegraf. Ali izgleda da ih premijer vrlo dobro zna, jer inače ne bi informaciju o otvaranju prvih pregovaračkih poglavlja podelio najpre s tom čitalačkom publikom, već sa nekom drugom, koja čita Večernje novosti, Blic ili Danas, ili čak Politiku. Lepo bi bilo objaviti takvu vest na naslovnoj strani najstarijeg balkanskog dnevnika. Tako nešto bi zasigurno uradio Koštunica. Verovatno i Tadić. Da im se posrećilo da stignu do otvaranja prvih poglavlja u pristupnom pregovoru sa EU. Da se nisu zaglavili na Jarinju, pri paljenju Američke ambasade ili u Banjaluci. Negde, već. Umesto njih, tamo je stigao Aleksandar Vučić, isti onaj koji je sa naslovne strane Argumenta daleke 1999. ekskluzivno pretio Slavku Ćuruviji osvetom. Nema sumnje da je i tada mislio kako učestvuje u nečemu revolucionarnom i velikom. Uostalom, revolucija, ako je dubinska, dugo traje, a vesti o njoj se brzo šire. Naročito ako potiču iz samo jednog distributivnog centra: Vlade Srbije. Mogao je premijer svoj autorski tekst o evropskom buđenju Srbije, na svom putu od dva veka, objaviti i u jagodinskom Novom putu, većina medija bi preuzela taj programski tekst i postavila ga na naslovne strane. Kao što je to učinio i Studio B, opremivši ga državničkom fotografijom premijera, sa raširenom zastavom EU i nebesima u pozadini. Kako god, verni čitaoci Telegrafa bili su ipak u blagoj prednosti u odnosu na nas ostale, koji smo ovu vest dobili iz „druge ruke“.

Sve je počelo sa ukidanjem feudalizma. Ono što do mene dopire sa Radija Studio B, ovog najrevolucionarnijeg dana, uverava me u suprotno, da za Srbiju, bar, sve počinje sa uvođenjem svojevrsnog feudalizma. Naime, kada vrtim stanice na radiju, u kolima i kod kuće, sve liče jedna na drugu, muzički i informativno. Muzika kao da dopire sa jednog istog MP3 playera, dok su vesti aranžirane onako kao na stranicama Telegrafa: ekskluzivnost je premijerov autorski tekst, podseća se na ubistvo šestorice mladića u kafiću “Panda” u Peći, Sebastijan Kurc tvituje na srpskom čestitku Vučiću, dok se Tomislavu Nikoliću u stanju evroazijskog amoka Hram sv. Save ukazao kao Nojeva barka. U feudu nema pluralnog viđenja stvari. Vladar je jedan, istina je jedna. Vlasnik medija je jedan. Zapravo, njih dvoje, kada je Studio B u pitanju. Bračni par Krdžić koji je zaradio svoj prvi milion devedesetih godina, trgujući DVD-ovima. Njihov put od 1997. do danas, obeležen je permanentnim rastom, da bi početkom ove godine osnovali kompaniju Maksim media, u čijem vlasništvu je još nekoliko radio stanica. Bio je to logičan korak, potvrdila je Ružica Krdžić pošto je obavljena kupovina beogradskog radija i televizije. Kao i u slučaju ostalih medija koji su privatizovani, i za Studio B stigla je samo jedna ponuda. To je najsigurniji način privatizacije, odnosno ukrupnjavanja feuda, jer bi se u slučaju slobodne utakmice došlo do nestabilnosti na evropskom putu.

Bandere, koje su nosile prve električne sijalice, zvali smo „vešalima“. Kada je raspoložen, premijer zvuči kao da se prečitao Kaldrme i asfalta. Evropski san, nema sumnje, opija. Čovek o sebi počinje da misli bolje nego što zaslužuje. Tako i premijer Vučić u svom obraćanju čitaocima Telegrafa, željnim evropske budućnosti, poručuje kao da se on lično poslednjih dvesta godina borio sa primitivnošću i zatucanošću Srbije. Skoro kao Sreten Ugričić u Neznanom junaku. Samo to ovog puta malo drugačije zvuči: Pod Vučićevim nogama je asfalt Evropske unije, pod asfaltom je kaldrma, pod kaldrmom je Srbija. Premijer piše kao da iz njega progovara autor Filosofije palanke: Palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promene. Naprotiv, kaže premijer, još sutra ćemo slaviti ovaj dan, a od prekosutra idemo putem promene, i samo putem promene. On je i Milan Mladenović kad zatreba. On je Šarlo akrobata. On je još jedan svetao lik iz knjige Latinke Perović Dominantna i neželjena elita. Ionako je Dobrica Ćosić jedini bio dominantan. Vućič je među neželjenima. On je naposletku i Zoran Đinđić. To su mu već odavno rekli svi bivši Đinđićevi saradnici koji sada rade za njega. Evropska unija nema alternativu. Nije je imao ni Studio B.

Samo težak rad pravi razliku između Srbije mita, na nebu, i Srbije stvarnosti, u Evropi. Ovom rečenicom je Vučić izbio ključni argument svim kritičarima nacionalizma i populizma kao kočnice modernizacijskih procesa u Srbiji. Vučić je Druga Srbija. I kao takav podložan je samo kritici sleva, a ona se odnosi na onaj početak njegovog fantaziranja o težačkom radu koji on plaća minimalno. Odnosi se na netransparentne privatizacije. Na zloupotrebu javnog dobra. Na korumpiranje sindikata. Na kontrolu medija prodajom reklamnog prostora. Na ukidanje prava radnika. Na sve ono što se u Vučićevoj feudalnoj Srbiji podrazumeva.

Na kraju, premijer je čestitao i građanima Republike Srpske na ovom danu. Svakako, pre svih, čitaocima Telegrafa koji su u posebnoj sinergiji sa Vladom Srbije. Oni su u posebnoj vezi i sa familijom Krdžić koja sprovodi dubinske reforme u jednom delu medija. Iza njih sve neravnine bivaju uglačane, skoro kao asfalt pod Vučićevim nogama. Uskoro će sa Studija B nestati i Diskomer. A onda će za njim krenuti i neke druge emisije, poput Slučaja B, Slobodne Evrope, Umetnosti u nedostatku dokaza… Radio kao medij je ionako mrtav, likuju SNS botovi na internet forumima. Premijer se ne bi složio s njima. On će prvi braniti prepoznatljivi programski koncept ovog radija. Uostalom, njemu je drago sve što je mrtvo. Svi oni pobijeni i prognani u ime pređenog puta. Možda se samo još u tome, ovog najrevolucionarnijeg dana, slaže s Dobricom Ćosićem.

Peščanik.net, 15.12.2015.

TEMA – KOSOVO


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)