Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Nije prošlo mnogo vremena od trenutka kada je mandatar Aleksandar Vučić, na jednoj od brojnih konferencija za novinare, naveo sve bolne stvari iz agende koje tokom leta čekaju Vladu, koju on neće formirati sve do poslednjeg zakonskog dana. Jedna od tih bolnih stvari bila je i komemoracija srebreničkim žrtvama koja je tokom prošle godine protekla u znaku skandala izazvanog Vučićevom posetom. Najnovija vest koja je stigla iz Srebrenice kaže da Vučić ne treba da brine više o toj tački, jer je Organizacioni odbor za obeležavanje genocida u Srebrenici doneo odluku „da je državni vrh Srbije nepoželjan na komemoraciji u Potočarima zbog negiranja genocida u Srebrenici i nepoštovanja žrtava i njihovih porodica“. Na to se Vučić samo osmehnuo, dodavši kako su Bošnjaci dobrodošli u Srbiji kao i „da o Srebrenici misli isto što i prošle godine“. Na kraju je prokomentarisao kako je doskora bio dobrodošao u Srebrenicu, ciljajući na investicionu konferenciju „Srebrenica 2015“, kada je pod geslom pomirenja zapravo donirao veliku svotu novca Republici Srpskoj. Zato je Milorad Dodik, kao korisnik investicija državnog vrha Srbije, javno napao Ćamila Durakovića zbog njegove „neprimerene izjave“, jer „Srebrenica je Republika Srpska“. Uostalom, ovih dana RS može da se pohvali nekim mnogo lepšim stvarima koje je u pregalačkom radu sa Srbijom, njenim rukovodstvom, stručnim kadrovima i novcem uspela da realizuje. U pitanju je, naravno, Andrićgrad, veliki zajednički projekat koji je izgrađen kao kontrapunkt Potočarima i bošnjačkom viđenju recentne prošlosti. U toj vojarni kulture, za koju se nikada nije saznalo koliko je koštala budžet Srbije, organizovan je Prvi sajam knjiga, i to u saradnji Beogradskog sajma i Javne ustanove „Andrićev institut”.

U centru zbivanja je ponovo Andrić, u poznatoj vidovdanskoj interpretaciji, koju je iznedrila beogradska filološka škola, čiji su predstavnici razmešteni po institucijama Andrićgrada kao garanti očuvanja poretka i interpretacije prošlosti. Zabavni deo poveren je direktoru Emiru Kusturici, koji je za ovu priliku doveo bivšeg predsednika Urugvaja Hosea Muhiku, tzv. najsiromašnijeg predsednika sveta o kome je naš režiser snimio dokumentarni film Poslednji heroj. Kusturicu je zainteresovala biografija ovog političara pre svega jer je u njoj prepoznao ono čemu i sam teži: „Shvatanje života kroz levičarske ideje i gnušanje prema bogatstvu i moći“. Istim stvarima je fasciniran i premijer Vučić, koji je primio Muhiku uoči otvaranja Prvog sajma knjiga u Andrićgradu, kada je s njim porazgovarao o brexitu i jačanju saradnje sa Južnom Amerikom. Tržišni deo sajma liči na panađur, na kome učestvuju i brojni izdavači iz Srbije, koji su iskoristili priliku da bez plaćanja carine i poreza izvezu svoje knjige u BiH. Oni to uostalom neprestano rade, a Prvi sajam knjiga u Andrićgradu je samo ozvaničenje tog nelegalnog poslovanja. Programski deo Sajma knjiga je preslikani koncept programa Beogradskog sajma knjiga u malom, koji se poslednjih godina realizuje u svetlu naprednjačkih ideja: Kosovo, Srbija, godišnjice i pomeni, nezaobilazni Bećković i P70. Glavna krilatica Sajma je „Riječi lete a knjige ostaju“. Međutim, ovo državno bagatelisanje Andrića, na kome je više puta do sada izvršena politička intervencija, dovela je do toga da od njegovog dela nije ostalo ništa.

Andrićevo delo ušlo je u talas intenzivne politizacije nakon 2000. godine, što će isplivati na svetlo dana pre svega kroz državne leksikografske projekte. Prvi i veliki zahvat učinjen je u Srpskom biografskom rečniku iz 2004, za koji je odrednicu o Andriću na sedamnaest stubaca napisao Jovan Delić. Pisac je u ovom tekstu predstavljen kao književnik i diplomata, i u skladu sa tim, detaljno je razrađen njegov put, od angažmana u “Mladoj Bosni”, preko brojnih poratnih aktivnosti pri Ministarstvu spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije, do kraja života. Interpretativni okvir je sa Bosne pomeren ka jugoslovenskom okviru, sa posebnim akcentom na Andrićevim književnim vezama sa Srpskim književnim glasnikom, Srpskom književnom zadrugom, SANU i što je još važnije, povučena je demarkaciona linija sa hrvatskom književnošću. Kuriozitet ovog izdanja je stranica na kojoj počinje tekst o Andriću, gde je odrednica o slavnom piscu postavljena pored daleko kraće, ali svakako kontekstualno bitne, odrednice o izvesnom Živoradu Andriću, “majoru, četniku” iz Topole. U donekle prerađenom obliku, ova odrednica je preštampana u Srpskoj enciklopediji čiji prvi tom je izašao 2010. godine u izdanju Matice srpske, SANU i Zavoda za udžbenike. Ova Delićeva odrednica doživela je prethodno još jedno izdanje, u Enciklopediji srpskog naroda koja je objavljena 2008. a čiji je urednik bio Radoš Ljušić. Delićeva odrednica je za ovo izdanje skraćena bar deset puta ali je zato osnovni podatak o piscu proširen za jedan član. Andrić je, dakle, ne samo književnik i diplomata, već i član SANU. “Svoju poetiku povezuje sa nar. poezijom, mitom, Njegošem i Vukom…”, potcrtao je Delić, lišavajući ga svih poetičkih uticaja književne kulture Istoka i Zapada bez kojih Andrić ne bi bio moguć kao pisac.

Jedna od poslednjih leksikografskih intervencija izvršena je 2012. u dnevnom listu Press, gde je Andrić u okviru rubrike “Najvažniji Srbi 20. veka”, konačno uvršten u „panteon“ zajedno sa Kusturicom, Nikolom Pašićem, Živojinom Mišićem, Radomirom Putnikom, Patrijarhom Pavlom i Nikolom Teslom. Njegovo književno delo svedeno je na odlomak poznat kao „Danak u krvi“, dok je on sam predstavljen kao “veliki Srbin, pisac i diplomata”. Naveden je podatak da je 1939. godina u njegovom životu bila važna po tome što je kao diplomata upoznao Adolfa Hitlera ili da mu “u Zagrebu nije bilo sasvim udobno, zbog čega je diplomatsku karijeru počeo u Beogradu”. Od “zanimljivosti”, tu su podaci o Andrićevom masonstvu, vezi sa Krklecovom ženom kao i podatak o njegovom referatu “O arbanaškom pitanju” iz 1939. Tako je od književnika Ive Andrića ostalo tek nekoliko trivijalnosti, dok je sam prerastao u jak politički simbol za konstrukciju identiteta i razračunavanje sa susedima, čiji se epicentar nalazi u Kamengradu, u koji je Srbija uložila ne samo novac, već i stručne resurse, podržane kod ministarstava kulture i nauke.

Moglo bi se reći da je u ovom procesu rastakanja Andrićevog simboličkog kapitala najnečasniju ulogu imala Zadužbina koja nosi njegovo ime, a na čijem čelu danas stoji Miro Vuksanović, kao predsednik njenog Upravnog odbora. Ona je osnovana prema testamentarnoj volji Ive Andrića, čija je poslednja želja bila da se njegova zaostavština „sačuva kao celina i da se, kao legat odnosno, zadužbina, nameni za opšte kulturne i humanitarne potrebe“. Od Andrićeve oporuke, međutim, nije ostao ni kamen na kamenu. Usled brutalne politizacije, njegovo delo je ispražnjeno od značenja, a prazna skulptura koja podseća na ovog pisca stoji na trgu u Andrićgradu kao opomena, da uprkos političkim bakhanalijama koje nam se svakodnevno serviraju, pod Koštunicom, Tadićem ili Vučićem, svejedno, reči lete ali Srebrenica ostaje.

Peščanik.net, 29.06.2016.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)