Globalna razina ili kapitalizam

Saslušaj me dok zbunjen vapim, pomozi mi da jasno razmišljam i smirim moju dušu. Hvala ti, Nebeski Oče, što usred tuge, ljutnje, nesigurnosti i boli mogu pričati s Tobom. Čuj me dok vapim u zbunjenosti svojoj, pomozi mi da bistro razmišljam i umiri moju dušu. Kako život ide, daj mi da znam da si uz mene svakoga dana. I kako gledam u budućnost, pomozi mi da nađem nove prilike i nove smjerove. Vodi me svojim Duhom i pokaži mi put preko Isusa, put, istinu i život. Amen.

Gornji reci ne pripadaju muškarcu koji potpisuje ovaj tekst, mada bih i sama katkada željela napisati štogod slično, istisnuti iz sebe riječi utjehe i nade. Radi se o “Molitvi o otkazu” što su je prošloga tjedna sročili dostojanstvenici anglikanske crkve, pripremajući pastvu za mračnu perspektivu globalne ekonomske krize. Štivo bi trebalo olakšati izdržavanje svakodnevice desecima tisuća Britanaca koji su već ostali bez posla, ili im to tek slijedi, pod uvjetom da nisu ateisti ili pripadnici neke druge vjeroispovijesti.

Korisnika duhovne hitne pomoći zasigurno će biti mnogo, jer se računa da će samo ove godine bez posla ostati oko 600 tisuća ljudi, dok će broj nezaposlenih prijeći dva milijuna. Tim više što su se dužnosnici Anglikanske crkve odlučili za selektivni pristup, sastavivši pakete priručne religijske okrepe za različite strukture pogođene gospodarskom katastrofom. Tako je, uz “Molitvu o otkazu”, nastala i “Molitva za one koji su sačuvali posao”, koju ću ovdje, uz Božju pomoć, također citirati:

“Život se promijenio, kolege su otišli, suvišni, bez posla. Odjednom ono što se činilo tako sigurnim sada je tako krhko. Teško je znati što osjećam: tugu, sigurnost, krivnju jer još uvijek imam posao i strah od budućnosti: tko će biti sljedeći? Kako ću se nositi s povećanim pritiskom na poslu? Gospodine Isuse, usred ove nesigurnosti pomažeš mi da ustrajem: da dam sve od sebe, živim dan po dan i imam vremena da pričam s Tobom. Jer Ti si put, istina i život. Amen.”

Priznajem da mi ovaj spoj religije i kapitalizma mami suze na oči. Bilo bi naivno pomisliti kako na takvu leguru nailazimo prvi put, štoviše, usudila bih se primijetiti da je skoro čitava konstrukcija “globalnoga poretka” izgrađena od sličnog materijala, samo što sada – “usred tuge, ljutnje, nesigurnosti i boli” – do izražaja dolazi mistični potencijal sustava, kao kompenzacija za njegovo materijalno i financijsko posrnuće. Kao da vjerska komponenta kapitalizma, s obogotvorenim tržištem u prvome planu, poseže za svojim zadnjim adutom. Obespravljeni i upropašteni, umjesto da se late kamenica i hladnoga oružja, sklopljenih će ruku gledati u nebo i mrmoriti “amen”, čekajući bolje vijesti od Oca, Sina, Duha svetoga i ostalih krupnih dioničara.

Kršćanski i tržišni fundamentalizam sjajno se nadopunjuju. Isusovi posthumni službenici nude duhovnu utjehu kada nema one socijalne. Kršćanska nada i pozivi na skrušenost nastupaju kao zamjena za prognanu socijalnu državu i devastirane egzistencije. “Usred tuge, ljutnje, nesigurnosti i boli” nije vrijeme za skepsu i preispitivanje, nego za povratak vjeri i pojačanu sposobnost trpljenja.

S tržišnoga aspekta, radi se o pametnome ulaganju: ako stanja posvemašnje krize i nadirućeg siromaštva imaju ikakvih prednosti, to je da pogoduju razvoju raznih vidova industrije utjehe. Perverzni element je da će ta industrija poslužiti kao pojas za spašavanje sustavu koji je i stvorio krizu. No, u konačnici se ionako radi o pukoj potrebi za nadzorom. Tehnička izvedba svake religije koja vodi računa o svojoj budućnosti svodi se na trgovanje ljudskom ranjivošću, s ciljem akumulacije moći. Anglikanska crkva samo je dosljedno iskazala lojalnost krupnom kapitalu; tješeći njegove žrtve, ona mu zapravo “pomaže da ustraje”, da “da sve od sebe”, da “živi dan po dan”, kako bi se iznova uspostavio sklad zajedničke vjeroispovijesti.

Bez obzira na svjetovnu ambalažu, kapitalizam – kao “najbolji od svih nesavršenih svjetova”, uzgojen pumpanjem protestantske etike rada – u svojim se suvremenim izdanjima konzumira uglavnom na religioznoj osnovi, s tržištem kao Vrhovnim kriterijem i Mjerom svih stvari. Tržište, zaštićeno dogmom potpune nedodirljivosti, ukazuje se kao okrutni sudac ili milosrdni spasitelj, ovisno o tome s kakvom se predanošću pokoravamo njegovim zakonima.

Od svih nas očekuje se da uspostavimo osobnu povezanost s tržištem, jer samo će tržište upravljati našim životima – kao što je život fanatičnog kršćanina upravljan milošću Božjom – i voditi nas u obećanu zemlju samoispunjenja. Nema ničega normalnijeg nego da, u trenutku kada tržište kolabira, na scenu stupi Isus, Sin Božji, kao ideološki supstitut koji će održavati jednu te istu energiju vjere, i biti tek nešto manje izdašan u diobi profita. Jedan drugi poznati bradonja imao je mnogo toga na umu kada je spominjao “opijum za narod”.

I dok na globalnoj razini službene crkve mahom služe vladajućem (kapitalističkom) režimu, na nacionalnim razinama znade se vrtjeti drugačiji film, pa službeni režim služi vladajućoj crkvi.

Nacionalna razina ili staljinizam

Udovoljavajući zahtjevu vodstva Katoličke crkve, politička vlast u Hrvatskoj nedjelju je proglasila neradnim danom i od 1. siječnja ove godine zabranila rad svih prodavaonica. Svetu nedjelju, prema zamisli zakonodavca, građani će provoditi u krugu obitelji, uz pastoralni ambijent, uz nešto bolji objed, te zajednički odlazak na misu. U stvarnosti, građani čekaju u dugačkim redovima ispred rijetkih pekarnica s dozvolama za rad, spominjući Boga, Gospu i Isusa jedino u sočnim psovkama koje upućuju crkvenim i svjetovnim vlastima. Vlasnici malih kvartovskih dućana, ionako posrnuli pred najezdom megamarketa, najavljuju zatvaranja svojih radnji. Veliki trgovački lanci prijete masovnim otpuštanjima radnika; za više stotina njih već su ispisani otkazi. Tek naknadno, komesari s Kaptola možda će smisliti kakvu “Molitvu o otkazu”, pogodnu za zajedničko naricanje na nedjeljnim misama.

Za razliku od anglikanskog modela, Katolička crkva u Hrvatskoj ne nudi utjehe, nego direktive. Ona nema namjeru služiti kao servis vlasti nego traži da ju vlast servisira, a ova to usrdno čini. Rezultat je crkvena država, mala ali živahna katolička diktatura, koja diše punim plućima iza sekularnih kulisa.

Biskupska argumentacija u borbi za svetu nedjelju bila je naizgled protukapitalistička: isticana je halapljivost velikih trgovačkih lanaca i bezočna eksploatacija tamošnjih zaposlenika, a nije se zaboravilo spomenuti kako je (čak) i u jugoslavenskome socijalizmu nedjelja bila neradna. Međutim, crkvu zapravo ne brinu ojađeni radnici – koji će sada još lakše ostati bez posla – nego dobrovoljni posjetitelji, tj. oni što na sveti dan ne rade. Ona nastoji prisilnim putem uspostaviti kontrolu nad nemarnim vjernicima, koji prakticiraju nedjeljne obiteljske izlete u shopping centre, umjesto da potraže duhovni mir i radost u obredu službe Božje.

Od ukupnoga broja stanovnika Hrvatske njih oko 118 posto su deklarirani katolici, ali – prema optimističkim crkvenim istraživanjima – samo 14 posto ih prisustvuje vjerskim službama. Stanje je alarmantno. Nedjeljna zvona oglašavaju uzbunu. A onda zasvijetli lampica: ukoliko ne pale pozivi, palit će dekreti. Ukoliko ne djeluje anglikanska sklonost tržištu, djelovat će utjerivanje katoličanstva u kosti. Pa ako crkvena bitka za neradnu nedjelju u Hrvatskoj miriše na zagovor socijalizma, onda je to tamjanom zaslađeni vonj njegove staljinističke varijante. Kardinal Josif Bozanič, u svjetlucavome habitu i kožnim čizmama, upravlja vladom i parlamentom kao pastvom u Crkvi Ranjenoga Isusa.

U sljedećoj fazi vjernike će valjda pod prisilom odvoditi na nedjeljne mise. Crkvena policija kontrolirat će popise župljana, upisujući pluseve i minuse: oni koji ne budu redovito dolazili po hostiju i duhovnu okrepu, plaćat će dodatne poreze i namete, izgubit će prava na staračke domove i pokazne autobusne karte, uskratit će im se pasoši, djecu im neće upisivati u vrtiće, a ostatak života na svaki će im se način učiniti nepodnošljivim. Tretirat će ih se kao i današnje agnostike, koji uživaju privilegije socijalnih gubavaca.

Katolička crkva u Hrvatskoj institucija je od posebne državne skrbi i – premda je najveći zemljoposjednik i stambeni rentijer – sve se njene aktivnosti, uključujući osobne dohotke svećenika i časnih sestara, financiraju iz državnoga proračuna, što znači da je prinudno materijalno potpomažu i oni porezni obveznici koji nisu katolici. Naime, oni misle da to nisu, iako im sinovi i kćeri pohađaju obavezan školski vjeronauk kao što su se oni nekoć upisivali u pionire. Totalitarni okvir odriče mogućnost izbora: ne možeš biti religiozno indiferentan građanin u hrvatskoj državi, pošto ta država nije građanska nego crkvena.

I dok na nacionalnoj razini svjedočimo usiljenom maršu katoličkog staljinizma, na lokalnim će razinama sve to biti osvježeno još i klasičnim srednjovjekovnim prizorima: kuga, kolera, gutači vatre i lovci na vještice.

Lokalna razina ili feudalizam

Kao muškarac, sa stalnim mjestom boravka u Splitu, osjetila sam siloviti napad stida zbog podatka na koji sam naletjela prije nekoliko dana. Podatak je objavio Hrvatski zavod za javno zdravstvo i glasi da je tokom 2007. godine u Kliničkoj bolnici u Splitu broj legalno obavljenih pobačaja bio – sedam. Za usporedbu, u Kliničkoj bolnici u Rijeci – koja ima 50 tisuća stanovnika manje od Splita – tokom iste godine obavljeno je 811 legalnih abortusa. U odnosu na Splićanke, dakle, čak stostruko više Riječanki odlučuje se za namjeran prekid trudnoće. Komentar ravnatelja splitske bolnice, inače dužnosnika HDZ-a, bio je kratak i jasan: “Ovdje se rađa više djece i gotovo!”

Razlog ovoj disproporciji sasvim je konkretan: u splitskoj je županiji HDZ već punih osamnaest godina vladajuća stranka, dok u Rijeci vlada SDP. Većina liječnika u splitskoj bolnici, na čelu s partijskim aktivistom u liku ravnatelja, odbijaju obavljati abortuse – premda je ženama zakonom zajamčeno pravo na pobačaj – pozivajući se na “prigovor savjesti”. Prisila bi podrazumijevala “zadiranje u njihove vjerske osjećaje”, jer je njihova crkva pobačaj proglasila ubojstvom, pa se državna vlast, umjesto da inzistira na poštivanju zakona, gradi nemoćnom. Usto, državom također vlada HDZ – stranka koja ne promiče građanske, nego crkvene zakone, naročito kada su jedni drugima suprotstavljeni. Tamo gdje drže u šaci i lokalnu zajednicu, žene su sigurne i kontinuirane žrtve ovoga inkvizicijskog lanca. Za ilustraciju, 2004. godine u Rijeci je obavljeno 990 legalnih pobačaja, a u Splitu – osam.

Hrvatska katolička crkva tu se ukazuje kao ideološki feudalac koji u potpunosti gospodari svojim posjedom, uključujući i tijela prinudnih podanika. Pogotovo ženska tijela, razumije se. Kaptolska politička ekspozitura, HDZ, stranka je pak loše kamufliranih križara: u lokalnim sredinama, gdje njihovi najbolji muževi drže infrastrukturu, sijat će strah i trepet mahnitoga katoličanstva. Dok nam pred očima defiliraju sva ta bossova odijela, rolexovi satovi i euroatlantske integracije, samo slijepi neće prepoznati bijele kukuljice na njuškama i zapaljene drvene križeve.

U Hrvatskoj je pravo na pobačaj ionako legalizirano pod pritiskom Europske unije – dok je istovremeno širena svijest o nemoralnim i zločinačkim namjerama žena koje žele zadržati vlasništvo nad svojim tijelima – pa je logično da se to pravo suzbija gdje god za to postoje uvjeti. Prije dvanaest godina, u časopisu Narod, jedan od osnivača HDZ-a i predsjednik nečega što se nazivalo Hrvatskim populacijskim pokretom objavio je ove znamenite rečenice: “Podsjetio bih cijenjene čitatelje da je NDH trajala četiri godine, i da je također vođen težak, okrutan rat, ali je ta država učinila jako puno za demografsku obnovu Hrvatske. Čemu ne kazati današnjoj generaciji Hrvata da je za vrijeme NDH pobačaj bio kažnjavan smrću?”

Tu bih samo podsjetila cijenjene čitatelje da je u ta doba, za vraga, Split bio na teritoriju Italije. Danas je, za razliku od Rijeke, opet u sastavu NDH.

A nakon globalne, nacionalne i lokalne, na četvrtu razinu nećemo se ni spuštati, jer tamo bi nas čekala skladna katolička obitelj, gdje sve bazdi po robovlasništvu. Uostalom, da ne živim u Splitu ovaj bih tekst vjerojatno abortirala, ali gle – rodila se djevojčica.

BH Dani, 16.01.2009.

Peščanik.net, 03.02.2016.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)