Foto: Ribar Gyula

Foto: Ribar Gyula

Neke fotografije postaju amblematične kada se na njima „zaustavi“ trenutak u kome se srećno ukrste sinhroni i dijahroni rad pamćenja zajednice koja fotografiju posmatra. S jedne strane su istorijski nataložena značenja, s druge aktuelni trenutak koji se u sudaru sa onim što je već poznato o objektu fotografije, realizuje kao njeno čitanje. I Vučićev petogodišnji režim ima nekoliko amblematičnih fotografija, koje će ostati kao nezaobilazna svedočanstva o periodu naprednjačkog hinjenog optimizma u uslovima opšte devastacije države i društva. Na nekima od njih je sam Vučić sa svojim saradnicima, dok su na drugima motivi koji su kroz pukotine medijski kontrolisane stvarnosti doprli do našeg pogleda, kao što je to bio slučaj sa srušenim helikopterom. Obe serije fotografija pre svega predstavljaju istinu o Vučićevom režimu i njegovim posledicama. Kada je reč o prvoj grupi fotografija moglo bi se izdvojiti nekoliko: 1) Najpre se nameće kadar ili fotografija iz akcije spasavanja deteta iz snežne oluje kod Feketića u februaru 2014. Premijer je tu bez kape i rukavica dok su svi oko njega u skafanderima za skijanje, čak i dečak kog nosi kroz smetove. Fotografija sama priziva svoj naslov Spasitelja. 2) Sledi monumentalna kompozicija sednice Vlade na kopovima Tamnave iz aprila 2014, sa Vučićem u njenom središtu i apostolima nove vere za stolom u pozadini. Iza njih su mašine i nebo. Jedan mogući naslov je Nojeva barka. 3) Dolazi zatim zagrljaj Vučića i Sebastiana Kurza prilikom jedne od poseta austrijskog ministra spoljnih poslova. Premijer je snimljen s leđa, utonuo u zagrljaj, stopljena su tamna odela a objektiv kamere beleži napola zbunjen pogled austrijskog ministra. Fotografija bi mogla nositi naziv Zapadni prijatelj. 4) Naposletku, tu je i čuvena žanr scena u kojoj Vučić poslužuje novinare i urednike ćevapima na pladnju, u Vili Bokeljka, januara 2016. Naziv bi mogao biti Lisica i ždral.

Sve ove fotografije predstavljaju težišta pojedinačnih faza vladavine Aleksandra Vučića; od Spasitelja do Lisice i ždrala provlači se ista tematska nit. U pitanju su propagandne scene na putu akumulacije moći. Kao logični nastavak takvog niza dolazi i najnovija fotografija koja je nastala nedavno, prilikom objavljivanja rezultata ponovljenih predsedničkih izbora na osam biračkih mesta, kada je premijer i novoizabrani predsednik u jednom trenutku zagrlio svog partijskog saradnika i ministra policije Nebojšu Stefanovića. Sama fotografija izazvala je veliko interesovanje javnosti i mnogobrojna tumačenja na društvenim mrežama. Akcentovan je pre svega zagrljaj, emocija kojom fotografija pleni, pokušaj da se ista takva situacija rekreira na društvenim mrežama u doslovnom ili parodičnom značenju. Zanimljivo je koliko je pokušaj parodije u izvođenju Belog Preletačevića i njegovog najbližeg saradnika Prilepka bio neuspešan, a komentar pogrešan. Beli je nezamisliv bez Vučića i najuspešniji je tamo gde njegova porodija najfunkcionalnije transformiše poteze svog „uzora“. Međutim, pokušaj da se smehom dekonstruiše ovaj zagrljaj nije pošao za rukom, jer u jednom trenutku realnost postaje toliko surova da joj se više ne možete smejati. Takav je slučaj sa scenom koja je zabeležena na ovoj fotografiji. Ona ne može da nasmeje, ma koliko se humoristi i satiričari trudili da je karikiraju. Možda je najsličnija situaciji u kojoj Vučić pokraj puta čita lekciju gradonačelniku Niša Darku Bulatoviću, dok on spuštenih ruku i pognute glave sluša reči pokore. On se u tom trenutku nalazio u fazi koja je po logici stvari mogla prethoditi Stefanovićevoj. U pitanju je čovek koji je ukočen od straha, dok je fotografija sa Stefanovićem trenutak kada je strah na trenutak popustio. To se može videti po licu ministra policije koje se oslobodilo grča i razlilo po teget reveru premijera. Naočari su pomerene, uho mu je nehotice zavrnuto a on sam je žmureći utonuo u ono što on doživljava kao izliv vrhunske milosti.

Ključ za dešifrovanje Vučićevog zadovoljstva je prizor Stefanovića koji je na trenutak nestao pred našim očima. On na toj fotografiji više nije ni potpredsednik Vlade, niti ministar unutrašnjih poslova, pa ni stranački funkcioner SNS-a. On je samo prilježni srećni bot koji se davnih dana identifikovao kao „Nebojša iz Beograda“. Put od javljanja u kontakt program da bi podržao svog šefa do scene sa fotografije Stefanovićev je jedini doktorat, koji mu je obezbedio provizorno zaposlenje u izvršnoj vlasti Republike Srbije. Po svojim stručnim kompetencijama, Stefanović nikada ne bi mogao biti ministar bilo čega, kao što ni Bulatović ne bi mogao biti gradonačelnik Niša, niti Gašić nekada ministar vojni, niti bilo ko iz aktuelne vlasti bilo šta u ovoj državi. Oni to mogu obavljati samo zahvaljujući žestokoj centralizaciji vlasti i akumulaciji moći u jednoj tački, odnosno jednom čoveku, s kojim svi oni funkcionišu kao proteze kojima Vučić upravlja svakim segmentom života. A biti proteza u Vučićevom poretku znači imati samo jednu vrstu odgovornosti – vojničku. U tom smislu, današnja Srbija je po svom uređenju najbliža nekom militarističkom konceptu, kakav je najpre patentiran u organizovanju Srpske napredne stranke, koju je vladar prvu pohvalio u svom obraćanju tokom izborne večeri 2. aprila. Uporedio ju je sa mašinom, najvećom na Balkanu, ako ne i u Evropi. Dakle mašinom sačinjenom od ljudi koji slepo reprodukuju vođine govore i geste.

Punktum ove fotografije je Stefanovićevo dekomponovano lice, ponajpre oči, uho i naočari. Međutim, ako poslušamo Rolana Barta, koji je pored ovog prvog neočekivanog značenja na fotografiji, uveo još jedan, novi punktum, koji nije stvar forme već intenziteta, onda bi se on mogao potražiti u bliskoj budućnosti koju ova fotografija najavljuje. Novi punktum glasi: ovaj čovek će uskoro postati predsednik! Imajući u vidu ono što je fotografiji prethodilo, kao i ono što je neposredno uticalo na samu pozu na fotografiji (pobeda na izborima), scena koju gledamo može samo izazvati jezu. Ulog za ovu najavljenu budućnost je apsolutna moć koju je Aleksandar Vučić za pet godina prigrabio, ukinuvši demokratski oblik podele vlasti a s tim i nezavisnost institucija i individualne slobode u državi. Slika Stefanovića je stoga projekcija društva kakvo postajemo, čiji je prag on odavno prekoračio.

Peščanik.net, 20.04.2017.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)