Mnogi koji su otišli iz Beograda neće se nikada vratiti. Mnogi koji bi mogli doći u Beograd, neće nikada doći. Ali, zato će u Beograd doći, ili ako hoćete: vratiće se u njega, Plavšić Biljana, kažnjenica kojoj je liberalno švedsko zakonodavstvo oprostilo poslednju trećinu kazne pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine, jer se “dobro vladala”. Šta je to uopšte “dobro vladanje” u švedskom ženskom zatvoru? Nije se tukla, nije se drogirala, uređivala je zidne novine, ili šta? I kakvo se uopšte vladanje očekuje od jedne vremešne profesorke biologije?

Kako god bilo, vratiće se ta gospođa među nas da li danas ili u utorak, kao da je važno – dan ovamo ili onamo, ne čini razliku. U svakom slučaju, znamenita je građanka izabrala baš Beograd da se u njega vrati sa svog sada već skoro dvadesetogodišnjeg ratnog puta – kojeg je robijanje bilo sastavnim delom – iako je na taj put zapravo krenula iz Sarajeva. Kako je to moguće vratiti se onamo odakle nisi ni krenuo, e to zna i razume samo onaj ko prati uvrnutu logiku balkanskog ratnog amoka.

A da će joj se u Beogradu, u kojem je poštenim ratnim i zaratnim radom uspela steći nešto imovine, obradovati mnogi, u to nemajte sumnje. Dovde će je sprovesti otpravnik haških vozova Dodik Milorad, neka vrsta njenog političkog posinka, a dočekaće je toplim međeđim zagrljajem ko-zna-sve-ko, samo sedite pa gledajte. Doći će ona među nas ne kao osoba koja je pravdi, zakonu i ljudskosti nešto veliko i nepopravljivo skrivila, pa onda u svemu tome mašala dobro prošla, jer ljudska pravda često postiže ljudskom umu nedohvatljive kompromise zarad navodno višeg cilja, nego će doći kao samozatajna heroina, koja je sve vreme žrtvovala sebe naizgled žrtvujući sve nas, sa ove i one strane izmaštane etničke distance: i kada je poletno učestvovala u bosanskom ratnom kanibalizmu kao član najuže paljanske klike, i kada je mantrala kako pet-šest miliona žrtvovanih Srba i nije neka neprihvatljiva cena za to da oni preostali žive u nekakvoj Velesrpskoj Državetini čije su granice Biljana i društvo iscrtavali topovima i noževima, i onda kada se pred Tribunalom gorko kajala za sve što je učinjeno, kao i onda kada je namigivala da od tog kajanja nema ništa, niti za njega – sačuvaj Bože – ima nekakvog razloga, nego je sve to bio samo show, samo dogovor sa Tužilaštvom, dogovor u kojem je svaki od aktera dobio nešto za sebe, jedino je sama ideja pravde među ljudima bila pomalo ponižena i pomalo silovana, ali ko je uopšte ona, ta pravda, pa da je ne bi smeo ritualno zapišavati svaki prolaznik kako mu već naiđe?

Gospođa će, dakle, doći među nas kao jedna od nas, legalno i legitimno građansko lice na službi pri virtuelnom, ali itekako delujućem Sveotadžbinskom Aparatu, sudaraćete se s njom po ulicama i parkovima, i sve je tu savršeno legalno i comme il faut, nemam tu nikakvog prigovora osim onog prigovora na koji nikada niko nema odgovora, pa ga onda ozbiljni ljudi valjda ni ne upućuju. Zapravo, jedino što me muči je pitanje: zašto? čemu sve to? da li je vredelo? Da li je Plavšić Biljana sigurna, sedamnaest godina i sto hiljada leševa docnije, da je sve to od njenog odmetanja iz Sarajeva pa do “povratka” u Beograd, bilo vredno svega toga?

Žrtve znaju pravi odgovor na to pitanje, pa se njih i ne pita. Zato je čovek prokleto radoznao da to pita počinioca, ali retki su, sasvim retki, trenuci kada od počinioca dobiješ ozbiljan odgovor. I to te uvek porazi: iza Velikog Zla obično nema ničega grandioznog, čak ni nekog demonskog masterplana, iza je ponajčešće tek moralna tupost i misaona praznina, agresivna osrednjost i mesijansko bunilo. I na koncu, lepa starost, ušuškana u diskretni respekt i kruženje po izvesnoj vrsti beogradskih salona. Pomalo glamurozno, zar ne? Žrtve nemaju pravo ni na lepu, ni na bilo koju drugu starost, pih, kakvi gubitnici, žrtve su dostojne prezrenja, one nestaju u zaboravu, a ostaju i preživljavaju plavšićbiljane, žilave i samosvesne heroine našeg vremena.

 
Dnevni unos (005),

Peščanik.net, 23.10.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)