Da onomad onaj dječarac nije prstom zapušio rupu u brani, sve bi sada bilo drugačije: Holandija bi bila samo plićak obale Atlantika, a Srbija bi bila i zvanično kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Za početak bi joj, naravno, bio deblokiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju; zapravo, ne bi Sporazum nikada ni bio blokiran, jer ne bi imao ko da ga blokira. Sve bi to, dakle, bilo tako da onaj momak nije gurao prste gde ne treba. A ovako, tu smo gde smo, i pravi problem sa pridruživanjem Srbije porodici evropskih zvezdica nije u Srbiji, nego u Holandiji, zemlji ispod svakog nivoa, počevši od nivoa mora.

Dobro, priznajem, ovakvo objašnjenje se još nije pojavilo čak ni u nepodnošljivo živopisnoj beogradskoj štampi, ali sačekajte malo, to je samo pitanje vremena.

Evropski ministri, jedan, pa drugi, pa treći, ubeđuju Maksima Ferhagena da bi Holandija trebala da popusti malo, da se ne tvrdoglavi, da da Srbiji još jedan politički kredit, da je benevolentno pripusti u Predvorje Raja, a posle ćemo i da je isteramo odande ako bude trebalo, ako se ne bude ponašala dolično. Ferhagen je, međutim, uporan, mantrajući samo jedno: Mladić, Mladić, Mladić. Sirotog Hadžić Gorana malo se ko seti kad je najteže.

Da li je stav Holandije “dobar za Srbiju”? Verovatno nije. Bilo bi jako korisno da Srbija, i to baš sada, ozvaniči svoju kandidaturu, jer to znači konačni početak jednog de facto ireverzibilnog procesa. Mogu posle toga ovde da se ređaju i kremaljski hazjajini, i šareni trećesvetski diktatori, ali Srbija nakon podnošenja i usvajanja kandidature više nije zemlja koju bi bilo šta, osim neke nenaslutljive kataklizme, moglo da skrene sa evrotračnica. Dakle, da li bi bilo korisno da Ferhagen/Holandija popusti? Bilo bi. Da li bih, recimo, ja voleo da se to desi? Voleo bih, iz pragmatičnih, zapravo sebičnih razloga.

E sad, sve je to u redu, sve dok ne brkamo uzrok i posledicu, sve dok tante ne postane kukuriku, i obrnuto. A upravo je ta podvala na delu, razvlače je na sve strane, na tanko i na glupo, ali to ipak prolazi kod mnogih: slušajući i čitajući diviziju lokalnih aktivnih i pasivnih političkih mudraca, lidera i portparola, aktivista i analitičara, čovek bi stekao utisak da sa Srbijom zapravo ne postoji nikakav problem, nego da sva nevolja dolazi od te male, frustrurane, prgave Holandije, koja je sapliće iz neke neobjašnjive zlobe, umesto da bude srećna što još drži glavu iznad vode. Ako ne bude dobra, naljutićemo se, pa ćemo pustiti okean na nju!

Neverovatno je kako ovde valja uvek iznova i iznova ponavljati jednu, dve ili tri elementarne činjenice, kao u nekakvoj pačjoj školi elementarne logike. Dakle: Mladić Ratko biti na slobodi; sve dok on biti na slobodi, a ne biti u Hagu, Srbija ne moći postati ono što navodno želi da postane. Šta je tu tako komplikovano, tako nerazumljivo, tako nefer, na kraju krajeva? Je li Srbija prihvatila hapšenje i izručenje one dvojice kao svoju međunarodnu obavezu? Jeste. Da li joj je oko milion puta ponovljeno da je to jedan od ključnih političkih evrointegracijskih preduslova? O, dakako. Da li su najmanje tri postmiloševićevske vlade Srbije nesumnjivo imale Mladić Ratka na oku, štaviše, čuvale ga i tetošile u vojnim i ko zna još kojim objektima & subjektima, ili barem tolerisale da ga “odmetnuti elementi” tamo čuvaju kao kakvu dragocenost? Bez sumnje. Nije li još onomad Dušan Mihajlović, tada ministar unutrašnjih dela, s dirljivom iskrenošću priznao kako bi dao uhapsiti Mladića, ali ne sme, jer ovaj, zamislite, “ima jako obezbeđenje”? Jeste, priznao je. Ovi posle njega, poučeni njegovom detonacijom, nisu govorili ništa, ali svodilo se na isto.

Pa, u čemu je onda problem? Ni u čemu čemu bi se uzrok mogao locirati u Holandiji. Nego u tome što Mladić Ratko i dalje NIJE u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu, nego je ko-zna-gde, tihuje u vunenim čarapama na svim mogućim mestima osim onih na kojima ga traže. Zato je i ključ za SSP i kandidaturu na svim mestima osim onih na kojima ga traži Srbija. To možda nije dobro i možda nije korisno, ali da je nepravedno – nije. Pa sve i da velika vodurina sutra prekrije Holandiju.

 
Dnevni unos (009),

Peščanik.net, 29.10.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)