Čudo je ta “meka moć” (soft power) Evropske unije: ona lomi opstrukcije i otpore efikasnije od sovjetskih tenkova i američkih marinaca zajedno. Bilo da si već unutra, pa nepodnošljivo lako pomisliš da ti je sve dozvoljeno bez obzira na interese drugih, bilo da unutra želiš, kaniš i smeraš, ali pod famoznim “svojim uslovima”, kao da si ti uistinu taj koji daje, a ne onaj kojem nasušno treba utočište.

Šta sve nije pokušao sada već štetočinski ekscentrični Vaclav Klaus, predsednik Češke Republike, ne bi li izvrdao potpis kojim će pasti i poslednja prepreka za stupanje na snagu Lisabonskog sporazuma: ševrdao je i migoljio, pravio verbalne i proceduralne lupinge, otezao i rastezao, uzdao se u Irce i svirce, u Kamerona i Kamerun, a kad mu je sve to propalo, “izdao” ga je i Ustavni sud sopstvene zemlje, ustanovivši da nema nikakve ustavne prepreke da i Češka pristupi Sporazumu. Sada mu ne preostaje ništa drugo do da stavi svoj potpis tamo-gde-treba, ili da u protivnom bude obeležen kao dežurni pajac evropske politike, što je granica neodgovornosti i samovolje koju će se ipak teško odvažiti da pređe. A čak ni to mu ne bi mnogo pomoglo, jer bi Evromašinerija već pronašla neki manje ili više elegantan način da istera svoje. I svo je to šepurenje predsednika tek jedne od 27 zemalja-članica, koji u svom bizarnom ustrajavanju ne uživa većinsku podršku ni u sopstvenoj zemlji, tiha evromašinerija – koliko god načelno “birokratska” ona bila – izdržala na nogama i savršeno pri sebi, čak bez povišenih tonova, možda tek uz poneko znakovito podizanje obrva… I na kraju je samlela Klausov/češki otpor, kao i Kačinjskijev/poljski, i onaj irski, kao što je manje ili više diskretno prebrodila i ne tako davni francuski i holandski referendumski neuspeh, kada je svakom ovdašnjem Mudracu – svedočio sam sa užasom – bilo više nego jasno da se ta Evropska unija raspada, bre, a kako i da se ne raspadne kad je to jedna neprirodna tvorevina… Pri tome je svakome ko se dovoljno jogunio udelila po neku simboličku koncesiju, tek da maše njome kao đinđuvama pred domicilnim evrosepticima, ali je suštinu svog transformacijskog puta ipak očuvala.

Ili, pogledajte bizaran slučaj slovenačko-hrvatskog teritorijalnog spora oko pet ari šume i dve i po sardele: i Janša i Pahor mislili su da im, kao delu Evropske unije, pripada pravo na hirove, na neograničeno kinjenje Hrvatske zarad sopstvenog partikularnog interesa, pri tome krajnje dubioznog i drugima neobjašnjivog; Sanader & co, pak, mislili su da se može doveka istrajati na retorici “ne damo ni pedlja svete hrvatske zemlje i vode”, kao da će to nekoga rasplakati, pa će se sažaliti nad nervoznim balkanskim Sirotim Malim Hrčkima zalutalim iz neke druge, zaboravljene dimenzije, i pripustiti ih humanitarno, na popust i na odloženo, u briselske odaje. Dobro, možda bi to i bilo moguće da nije bilo poučnih slučajeva Rumunije i Bugarske, sada za takve nepromišljenosti nema više volje: prvo se izvolite upristojiti i srediti odnose sa susedima, pa se onda javite! Na kraju su i Slovenija i Hrvatska morale uvući rogove, i eno sada Pahora i Kosorove kako se spremaju da potpišu sporazum o arbitraži, pa kako ona presudi, tako će i biti. A šta god da presudi, ništa se time bitno u životu Slovenaca i Hrvata ionako neće promeniti, jer je spor od početka virtuelan, iz malog prsta isisan, tipična nacionalistička zanimacija oko Svetog Ničega kao agensa za pumpanje mržnje i netrpeljivosti.

E sad, ako vam je do zabave, zamislite da je Srbija već u Evropskoj uniji, a njen predsednik, recimo… Velja Ilić. Ili tako neki lik za kojeg je teško poverovati da nije animiran, i da se nije rodio u South Parku. Ala bi to bilo veselo! Samo, kažem vam, dobro je podmazana ta mašinerija, zato i jeste tako potrebna i važna: kad si jednom unutra, sve se lakše podnosi, jer ona tiho i neosetno neutrališe pokušaje animiranih likova da usmeravaju živote stvarnih ljudi.

 
Dnevni unos (013)

Peščanik.net, 04.11.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)