Ima valjda nešto u tom jagodinskom vazduhu što pogoduje lucidnosti. Nije, uostalom, Dragan Marković Palma slučajno baš odande, a ne, recimo, iz Ćuprije ili Paraćina, koji ne uspeše da porode takvog Domaćina…

Sasvim ozbiljno, kada naši političari, Palmini saveznici, dolaze gospodaru Pomoravlja na noge, oni se upadljivo trude da svoj rečnik i stil što jače zapalme, da se vidi kako su i oni pravi narodni ljudi. Dobro, dok je Palma šutrovao sa Veljom Ilićem i sličnima (ako sličnih ima i može biti), to je nekako izgledalo spontano; sada, kada je jedan od motora nezaustavljivih evrointegracija Srbije, vidimo razne prestoničke liberalno-demokratske šminkere kako se na silu boga trude da se prilagode i pripodobe jednoj rustikalnosti, koja je ionako već po sebi kičasta, samim tim i lažna…

Boris je Tadić ovih dana takođe bio u gostima kod Palme, na izbornom skupu Jedinstvene Srbije, ali ne u Jagodini nego u Beogradu, po čemu se vidi koliko je Palma napredovao u životu otkad ga je tresnuo bljesak spoznaje da se “patriotizam ne sipa u traktor” i time omogućio da Srbija nastavi, mada hramljući, u pravcu EU. Tadić, načelno, nije čovek koji će svoj decentni stil napuštati zarad jeftinih poena (osim kad se nađe usred vaterpolo klinča, ali dobro, tada još nije bio predsednik države), što je za svaku pohvalu. Ali će zato naći načina da svoje poruke prilagodi publici, da vešto gađa pravo u njene želje i strahove.

Šta je, dakle, Tadić poručio probranom cvetu Jedinstvene Srbije, a posredno i Srbiji kao takvoj? Dve ključne stvari: 1. Srbija ide ka Evropskoj uniji, i basta; 2. Srbija ne ide u Evropsku uniju bilo kako, nego samo, jedino i isključivo sa svojim identitetom. Taman posla i daleko bilo da bi Srbija ušla u EU bez identiteta! Uostalom, ako bi ostala bez identiteta pri ulasku u EU, kako bismo uopšte mogli znati da je u EU ušla baš Srbija, a ne, šta znam, Ekvador, Kazahstan ili Gvineja Bisao? Pa, zamislite samo da ste lično ostali bez identiteta: zvonite na vrata svog prijatelja, on otvara i ugleda vas, ali, avaj, nema pojma ko ste, ne može da vas identifikuje jer ste usput nekako ostali bez identiteta! Teško da bi vas taj pustio u kuću, koliko god se vi kleli da ste taj-i-taj…

Zvuči šaljivo, možda bi tako i bilo, da Tadiću nije barem drugi put (ako mi nešto nije promaklo) da mantra ovu istu floskulu, tj. kako će Srbija u EU samo sa identitetom, nikako bez njega. Ovo nas navodi na pitanje: šta je za Tadića, ali ne samo za njega, nego za celu “srednju struju” našeg samotepajućeg nacionaldemokratskog mišljenja uopšte “identitet”? Da li je to nešto što se naprosto može odvojiti od čoveka (ili naroda, države), sljuštiti se, otpasti kao krasta, pa se život čoveka (nacije, države…) nastavi dalje naizgled kao da ništa nije bilo, mada je bilo, i te kako, jer čovek (nacija, država…) više nema identiteta, no je samo sirak tužni bez iđe ikoga, čak i bez samog sebe? Pa onda tako aveta svetom lišen Suštine…

Kako, dakle, ti ljudi uopšte zamišljaju identitet? Šta je to za njih? To je prilično nemoguće utvrditi, jer se oni o tome detaljnije ne izjašnjavaju, možda misleći da se to podrazumeva. Hajde onda da pokušamo ovako: da li je neka druga zemlja možda ostala bez toga nečega što je osnov identiteta u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, pa je sada na nama da ne ponovimo njenu grešku? Je li to neka od “starih” EU članica, onih manjih (one su verovatno identitetski ugroženije), možda Danska, Portugal, Holandija, Luksemburg? Ili je u pitanju neka od novih članica sa evropskog Istoka? Možda Slovenija, Slovačka, Poljska, ili možda Estonija, ta mitska hiperborejska zemlja mudrog drevnog naroda sa svog šumovitog jugoistoka? Ili Rumunija i Bugarska, koje se poslednje ukrcaše – malko ih je bezbeli i poguralo – u EU voz? Kakve uopšte ima veze identitet (kako god ga mi shvatili) sa pristupanjem ili nepristupanjem Evropskoj uniji, jednoj praktičnoj političko-ekonomskoj asocijaciji evropskih država? Naravno, suvisla veza ne postoji: ušli vi ili ne ušli u Evropsku uniju, to šte što ste (eto, to ste), i nećete nikako biti ni bolji ni gori od sebe. Dizanje panike oko gubitka (možda izvetravanja?) neodredive i neizmerive mistične supstance identiteta kroz evrointegracije naprosto je tipično nacionalistički mit, a taj nije izmišljen u Srbiji: isto trube i u britanskom BNP-u, i kod Le Pena, i među živopisnim istočnoevropskim nacionalistima, i gde god hoćete. Međutim, “identitet” je i dalje postojano to što jeste i tamo je gde je, i to vredi univerzalno, od zapadnih obala Irske pa do pred kapije evroturskog grada Edrene, na moeto libe. Osim ako ne mislite, šta znam, da je engleskom identitetu nekako naškodilo, recimo, to što danas u Londonu možete pojesti šta god hoćete (including srpski pasulj, gibanicu, sarmu…), a ne samo fish & chips.

Zašto, dakle, Tadić uopšte prtlja s tom glupom floskulom, a ne želim da verujem da on ne zna dobro da je to tek glupa floskula? Možda on misli da svojim umirujućim otklanjanjem opasnosti od “gubitka identiteta” lagano rastvara jedan štetni mit, ali neće biti da je tako: ozbiljnim razmatranjem onoga što nije za ozbiljno razmatranje, vi to što razmatrate samo održavate na životu.

 
Dnevni unos (031),

Peščanik.net, 30.11.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)