Ako su vas učili da Zemlja Dembelija ne postoji – loše su vas učili. Ako ste im poverovali – prevarili ste se. Ona postoji, i te kako, ali ne za vas: vi ste tu zato da svojim znojem finansirate njeno postojanje. A njeni su korisnici britanski državljanin Aleksandar Karađorđević, potomak čuvene, nekada kraljevske srpske porodice, njegova familija i njegova dvorska svita. Hm, rekoh li dvorska? Otkud dvor usred republike?

Upravo u tome je štos: Aleksandar Karađorđević nije kralj, ali ima dvor. On tamo stoluje i bavi se veoma zanimljivim poslom: igranjem samog sebe. To jest, glumatanjem parakralja. Ne bi u tome bilo baš ničega lošeg – sto ljudi, sto ćudi – da on to čini o svom trošku i za svoje veselje. Međutim, ne: troškove njegovog ekscentričnog parakraljevskog života plaća Republika Srbija, to jest vi i ja. To je, valjda, neka vrsta pokušaja pomirenja republikanskih i monarhističkih sentimenata: Srbija će biti republika, ali će ipak imati i v. d. kralja. Ima li tako nečega još gde na svetu? Nema, ali to ovde kanda ni za koga nije problem.

Obično se smatra da Karađorđević nije uspeo u svom naumu, jer je došao u Srbiju da bude njen kralj, a to nije ostvario. Možda je tako. Ali, na drugoj strani, nije li mu ovako bolje: svi mi finansiramo njegovo parakraljevanje, a on pri tome nema nikakvih konkretnih i suvislih obaveza i dužnosti, jer zapravo zvanično ni ne postoji, sistemski je nevidljiv, on je naprosto javno izdržavano privatno lice. Čak i kralj mora nešto da radi, mora nekako da kraljuje, mora da efikasno stvara privid korisnosti (u čemu su, recimo, neke severnoevropske monarhije dosegle majstorski nivo), dočim Karađorđević nema ni tu obavezu: samo njegovo postojanje njegova je profesija, izdašno sponzorisana. Pokušajte da zamislite sebe u takvoj situaciji: da ne morate ništa konkretno da radite, nego da, zauvek i dan više, živite u svili i kadifi na račun države i društva, i to samo zato što ste nečiji sin ili unuk. Pri tome, ne morate čak ni za dvadeset godina da iole pristojno savladate jezik naroda koji finansira vaše potrebe.

Povod ovoj lamentaciji vest je nad kojom sam treptao u neverici jedno pet minuta, pa je ponovo pročitao, pa opet treptao: Ministarstvo kulture je prošle godine platilo 57 hiljada dinara za kupovinu novina i časopisa za potrebe Aleksandra Karađorđevića i njegove svite. Ta se stavka u troškovniku, gle, vodi kao “zaštita kulturne baštine”. Ko li je tu štićena “kulturna baština” – princ, ili novine, ili…?

Okej, priznajem 57 hiljada dinara za državu stvarno nisu neke pare. Ali, ne radi se toliko o iznosu koliko o načelu: zašto i počem vi ili ja kupujemo novine o svom ruvu & kruvu, a građaninu Karađorđeviću ih kupujemo svi mi solidarno? Uostalom, koje novine? Zar on može tečno da čita na srpskom? Pa još na ćirilici?

Osim novina, kako se otkriva u izveštaju Državnog revizora, svakakvih se tu troškova još nakupilo na “održavanju kulturne baštine”: od parakraljevskog voznog parka, kancelarijskog materijala, poštanskih usluga, održavanja kompjutera… Ali, ovo s novinama me je ipak dotuklo. Pri tome, kako stoje stvari, način trošenja novca je prilično neproverljiv, što je isto dosta zgodno. A šta ako Karađorđević & co. vole da idu u bioskop – jel im mi kupujemo karte? Ili pak pozorište? Ili koncerte na Kolarcu? Gde je tu uopšte granica, i ko je povlači?

Pošto se ljudski um nekako instinktivno suprotstavlja apsurdu, pokušavam da građanina Karađorđevića smestim negde u Sistem: okej, nije kralj, još je manje predsednik, nije ni zvanično lice bilo koje vrste, jer – kakvo bi on to zvanično lice mogao da bude u Republici Srbiji? Preostaje jedino objašnjenje da je ovaj građanin, kao takav, proglašen kulturno-istorijskim spomenikom. Da je on, dakle, naša živuća baština. Pa zato plaćamo ne samo za održavanje Dvora, nego i za održavanje Parakralja. Ako je tako, eto nam još jednog noviteta, još jednog doprinosa riznici svetskih čudesa. Pri tome, sam Karađorđević tu ništa nije kriv: dalo mu se, pa uzima. Kralj Dembelije, posao iz bajke!

 
Dnevni unos (033),

Peščanik.net, 02.12.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)