Sedim tako juče ceo dan (umesto da se pentram po opasnim serpentinama, kao neki) i bavim se jednim, priznajem, prilično (u)zaludnim poslom: kopam tunele kroz planinu papirušine koja se nakupila za mog ne baš dugog odsustva, pokušavam da se razaberem u pletivu, da prozrem šta se sve to ovde desilo ovih dana, a što bi mi, kao, valjalo znati. Pa dobro, jasno je da se nije desilo ništa, ovde je Događaj po sebi nešto što nije mnogo češće od prolaska Halejeve komete, ali ipak, takav ti je posao, uvek nastojiš izbunariti bar poneku krhotinu nečega iz gomile Ničega, takvi su nam ti dnevni poslovi, daj-šta-daš, uostalom, ponekad je i glasno samoobznanjeno Ništa u neku ruku korisno, barem kao indikativan simptom.

I tako, u tom izranjanju nataložene bižuterije, pronađem da (nam) se skupštinski i blogerski as LDP-a Prokić Nenad silno iznervirao. O, majko mila, šta li smo (mu) ovaj put uradili?! Čime li smo – uostalom, ko smo to “mi”? Pa, uobičajeni sumnjivci iz redova onih koji su punili špicu Peščanika, a nisu ni Ćosić Dobrica ni Koljević Nikola – ga ovaj put ujeli za srce? A ako smo njega ujeli za srce, onda je to podli ujed za životno važni mišić cele napredne, evropske i liberalne Srbije, pa je stvar utoliko tragičnija i neoprostivija!

Sasvim ozbiljno, Prokićev je tekst sa sajta LDP-a prilično konfuzan, pretenciozan i nepotrebno neproničan (ne budite zlobni, sram vas bilo, nisam ja rekao, no ste vi pomislili, da je to znak kontinuiteta njegovog spisateljskog opusa; uostalom, evo mu prilike da poentira: ma, lepo ja pišem, sočno i zdravo ko jabuka, no ti to ne umeš da pročitaš!), što je valjda posledica suzdržavanja da se predmeti kritike imenuju, što kao ličnosti, što kao institucije, sve do poslednje rečenice u tekstu, koja bi imala biti nekom vrstom zakucavanja, kada sve maske padaju, a žrtve Prokićeve pronicljive kritičke analize grče se i uvijaju po klizavom podu njegovog teksta, u agoniji sopstvene raskrinkanosti. Doduše, ovaj put nema ni strndžovskih “konjskih repova” i sličnog, što je već pohvalan civilizacijski napredak, možda slučajan, verovatno privremen.

Kako god, ono što probija kroz ceo tekst (neku vrstu mini-eseja u pokušaju) izvesna je, zapravo, poprilično jaka ozlojeđenost autora, partijskog podvižnika i Velikog Emancipatora zaostale i kaljužne Srbije, na razne “nezavisne intelektualce” i sličnu salonsku, kukavičku boraniju “Druge Srbije” (eto nam, pored Antonić Slobodana, još jednog mamuzača ove pojmovne i sadržinske besmislice od koje se svakom osetljivijem d-uhu već odavno povraća) koja da nije pružila dovoljnu podršku LDP-u njegovome velikom obračunu sa svime mračnim i nazadnjačkim u Srbiji. A do sada bi LDP, s Prokićem kao kakvim liberalnim Kočom na čelu kolone, kanda taj obračun već i trijumfalno okončao, samo da mu verolomnici ne ubaciše klipove u točkove… Znam, sve ovo zvuči groteskno, posramljujuće i upravo preglupo, ali proverite sami: verno sledim duh izvornika.

Na kraju, autor direktno optužuje Peščanik i e-novine za pobedu post-radikala te za to što LDP nije dobacio do cenzusa na Voždovcu, ni na trenutak se ne osvrnuvši na mogućnost (pa makar i zato da je, posle nekakve analize, odbaci) kako LDP možda nije prošao jer – pu, pu, oprostite mi Bože, Popere i Haječe na Zlomisli! – nije zaslužio da prođe, jer se dogodio neki fundamentalan kvar u njegovoj politici, koji ljudi, jebi ga, osećaju, sa ili bez Peščanika, onako kako se već oseća, šta znam, miris autogume koja je “pukla”. Uzgred, evo, priznajem i javno i rado, kao sticajem okolnosti voždovački glasač: i moj glas našao se, po prvi put, među onih 170 “nedostajućih” glasova. Ako je ovaj mizerni, plitki, apsolutno nereflektivni, narcisistički prokićizam autentičan i verodostojan odgovor Liberalno demokratske partije na ono što joj se događa, onda vidim da neće biti i poslednji put. Samo što to nema nikakve veze s Peščanikom, kamoli s e-novinama, nego s tim da ne volim da me neko pravi magarcem, s konjskim repom ili bez, sasvim svejedno.

Najsmešnije od svega je što je Prokić, komično uveren da je proživeo nekakvu transformaciju i prosvetljenje otkad je uplovio u profesionalne političke vode, zapravo u potpunosti konzervirao model rezonovanja solipsističkog “salonskog” intelektualca: on je, odnekud, uveren da su njegove Spoznaje sveobavezujuće, i da će Opšta Sreća nastati kada svi napokon uvide koliko je on u pravu. Prostije rečeno: Prokić je u nekom trenutku odlučio da se posveti stranačkom političkom aktivizmu, što je sasvim legitiman životni izbor, u kojem “po sebi” ne mora biti baš ničega lošeg. Međutim, njemu je nekako malo da to bude individualna odluka: on nekako drži da bi svi “mi” trebali u tome da ga sledimo, jer je on, sto mu gromova, Spoznao Istinu, i sada tačno zna kojih pet, osam ili četrnaest koraka nas sve đuture vode ka Spasenju. Samo što smo mi, ostali, tvrdoglavi i bandoglavi, batrgamo se i gicamo bez potrebe, umesto da se svi lepo stavimo u službu Ideje i Partije kao njenog ovaploćenja.

A mi ništa. Stoka raspusna, nastavljamo po svome, a sve bizarniji prokićizam nas više čak ni ne ljuti, nego nam je smehotresan. Pih, sa nama, ovakvima nikakvima, nema ni Voždovcu sreće i spasenja, a kamoli celoj Srbiji.

 
Dnevni unos (043),

Peščanik.net, 18.12.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)