Radio emisija 26.04.2000, govore: Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, Desimir Tošić, Svetislav Basara i Slobodan Inić.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan. Sa prvim sunčanim danima prošla je i naša nada da će sa prolećem stići i još nešto. Međutim, izgleda da sa prolećem stiže samo proleće i ništa više. Doduše, mogli bi da se utešimo i da kao naši preci mnogobožački Sloveni počnemo da obožavamo drveće i gajeve. Ima mnogo razloga da u Srbiji obnovimo veru da duše mrtvih oživljavaju drveće.

Kraj olistalog takovskog grma ministar vojni Ojdanić obnarodovao je da je najdosledniji nastavljač dela knjaza Miloša Obrenovića Slobodan Milošević. Ne zna se koja je bila uloga drugog predsednikovog izaslanika, ustavopisca Ratka Markovića. Možda je iznerviran skupom Karađorđevića i opozicije odlučio da restauirira dinastiju Obrenovića.

Ima osnova, a ako i nema, ko će drugi bolje od alhemičara ustavopisca dokazati da je prezime Milošević poteklo od samog Miloša knjaza i da je predsednik u stvari kralj.

Dok on slaže godove porodičnog stabla Miloševića, opozicija razapinje Karađorđevića. Pre nego što čujete naše ozbiljne sagovornike, evo mog predloga ustavnog uređenja Srbije. Dajem reč da je ovo poslednji put da govorim o ubistvu kralja.

Dakle, u prvobitnim plemenima kralj vlada 12 godina, onda se pred okupljenim narodom popne na presto i tu pred narodom se ubije. Sledeći kralj posmatra ovaj čin i odmah se penje na krvavi presto. Ne izmišljam, ovo mi je pisao Frejzer u Zlatnoj grani.

A sada stvarni život i ozbiljni ljudi, govori njegovo kraljevsko visočanstvo prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević i dugogodišnji disident Desimir Tošić, koji je lično poznavao i Aleksandrovog tatu, kralja Petra II.

Prestolonaslednik Aleksandar: Srbija nema budućnost na diktaturi. Ima samo jedna zemlja u Evropi u kojoj je diktatura, to je naša zemlja i to je vrlo loše. Srbija mora da ide na demokratiju.

Aleksandar Timofejev: Pozvani ste od strane Vuka Draškovića da dođete da živite u Srbiju. Kakav je vaš trenutni stav o tome?

Prestolonaslednik Aleksandar: Ja želim da se vratim u moju zemlju, ja sam Srbin, imam kuću na Dedinju, to je lepa kuća, želim da ta kuća bude centar za demokratiju. Ali mislim da, to je vrlo važno, da narod zna ja sam za sve političke stranke i ja sam za narod. I bolje je da dođem kad je vreme, vreme će doći vrlo uskoro.

Aleksandar Timofejev: Šta treba da se dogodi, pa da to vreme dođe?

Prestolonaslednik Aleksandar: To vreme će doći kada ima izbora i kada demokratska opozicija je na vlasti i da režim ode, ali ja sam malo preokupovan da režim napravi još neke igre. Vidite, imamo situacije kod Crne Gore, imamo situacije, ne želim da bude građanskog rata i tako dalje. Imamo mnogo problema. Naš veliki cilj je da režim ode.

Desimir Tošić: Zalaganje za poštene izbore uz prisustvo predstavnika međunarodne zajednice, osuda NATO bombardovanja, stav da građani ne smeju da čekaju stalno pomoć sa strane, već mora da žrtvuju sve što se mora žrtvovati za demokratizaciju. Svi ti stavovi sa sastanka izvesnih vođa opozicije u Atini, predstavnika dijaspore, crkve i drugih odgovaraju već do sada utvrđenim stavovima udružene opozicije. Međutim, ja mislim da će Demokratski centar odbaciti ideju krunisane demokratije, jer se nacrt programa Demokratskog centra jasno izjašnjava za Republiku Srbiju i Jugoslaviju. Prema tome, ne može ni jedan član doma pretendenta da predsedava udruženoj opoziciji. Demokratski centar se uvek izjašnjavao za laičku državu, odnosno za sistem u kome je država odvojena od crkve, ali i crkva odvojena od države. Prema tome, rukovođenje ili predsedavanje u okviru udružene demokratske opozicije nije samo neprihvatljivo za nas iz programskih razloga, već i nije celishodno politički. Pri tome ne treba zaboraviti da je ogroman deo našeg stanovništva, nažalost, dehristijanizovan.

Jedno je velika istorijska uloga pravoslavne crkve i potreba našeg društva da se na neki način religizuje, a drugo je da crkva neposredno učestvuje u političkoj borbi. Nadam se da će Demokratski centar odbaciti bilo koji nadstranački autoritet, pored postojećih okruglih stolova i postojeće udružene opozicije, da će odbaciti i Savet demokratskih snaga Srbije, što je inicirano u jednoj stranoj zemlji.

– Kakav je vaš stav, ma kako to možda čudno zvučalo s obzirom da ste princ, prema monarhiji u Srbiji u ovom trenutku?

Prestolonaslednik Aleksandar: Vidite, moramo da krunišemo demokratiju. Naš cilj je Srbija biti vrlo važna demokratija, to je naša šansa na svetu. Ja sam sa svim političkim strankama i monarhija je dobro, ja sam sa svim ljudima koji žele da bude demokratski. Naš problem je režim, naša zemlja je velika i želim da vidim da narod ima glas za svoju budućnost i glas za svoju vladu.

Desimir Tošić: Da je sastanak u Atini napravio jednu rečenicu – mi pozdravljamo okupljanje demokratske opozicije u zemlji za promenu stanja kakvo je danas i da ćemo pomoći svim sredstvima, to je jedino što je nama bilo potrebno i tu može da se pridruži ako hoće i bugarski predsednik vlade i ministar Papandreu i Putin. Ali ne da vi pored već nečega stvorenog sa mukom koja traje mesecima, da ne kažem godinama, sad vi dolazite sa novom idejom i da predsedavaju ljudi koji prvo ne žive ovde, a ukoliko žive ništa ne znaju.

Svetlana Lukić: A zašto mislite da je to učinjeno?

Desimir Tošić: Zato što smo mi narod izuzetnih sposobnosti za razaranja. Mi nismo sposobni, sem Mrkonjića naravno, da gradimo mostove, a ako ne gradimo mostove mi smo razarači. Mi razaramo sve što se stvori. Pa, onda uz te sve garnirunge, šlagom od kralja i crkve, dolaze vam ljudi koji nude novac. To je tako, ne znam koju reč da upotrebim, plašim se da me ne likvidira opozicija, ne vlada, ali to je toliko jadno politički, da prosto čovek ne može da veruje da tu ima školovanih ljudi koji su bili u političkoj akciji.

Svetlana Lukić: Mislite na ove iz dijaspore?

Desimir Tošić: Pa i iz dijaspore, ali i jednog šefa partije koji je već dao izjavu da traži nadstranački autoritet. Molim vas, pa on misli da će dobiti neki glas više na taj način, znači oteće Drašković jedan procenat. A sada, što mi je jedan prijatelj rekao, jedan kralj može da predsedava predstavnicima celog naroda, znači jedan kralj može da predsedava i opoziciji i vladi, ali ne može da predsedava opoziciji, izvinite, molim vas, taj naš pretendent mnogo ne zna o političkim stvarima.

Svetlana Lukić: A da li mislite da ima šanse uopšte u Srbiji?

Desimir Tošić: Ni jednog sekunda ne mislim da ima šanse. Prvo, stalno se govori o procentima, imate taj patrijarhalni, imate konzervativni, imate monarhistički svet za Karađorđevića tradicijom, onda imate četnike, to sve kad se skupi ja mislim u najboljim prilikama, to je ukupno 20%, to je Vuk Drašković, razumete, to je linija Vuka Draškovića. Kao što znate, koliko ima procenata Vuk Drašković, nemam šta više da vas uveravam, preendent može da bude 2% manje ili 2% više od Draškovića.

Prestolonaslednik Aleksandar: Želim da pozdravim naše ljude ma gde živeli, ja sam sa vama, ja sam srpski na srcu. Znam da ne govorim vrlo dobro srpski, ali moja šansa da govorim dobro je kad vidim naše ljude na ulici da imam jednu kafu sa našim ljudima i da čujem šta je situacija i da idemo na dobro direktno.

Svetlana Lukić: Ne znam da li ste čuli kako je Ojdanić rekao kako je Slobodan Milošević nastavljač dela Miloša Obrenovića?

Desimir Tošić: To znači da nas očekuje još veća despotija nego što je bila pod Milošem. On je bio odličan kao ubica, ubijao je sve svoje protivnike. Prema tome, poređenje Ojdanića nije baš bez smisla, jeste da je čovek težak i fizički, ali i misli su mu teške. Bilo mi je vrlo teško kad sam ga video, naročito kako se klanja, nikad ga nisam video kako se klanja. Oni bi morali svi, kao i ljudi iz SPO-a, da nauče kad se krsti, kad se klanja, pošto oni to svi izvode vrlo primitivno. Ja sam prisustvovao jednoj proslavi gde sam kao poslanik bio pozvan, ja sam jedini bio opozicioni poslanik, zašto i kako, Bog će sveti znati. Međutim, tu sam bio pored jednog predsednika odbora, ne smem da kažem njegovo ime da me posle ne tuži, i tu se izvodio neki komad našeg najnagrađenijeg pisca, najslavnijeg, majstora za karijeru Milovana Vitezovića. On je napravio jedan komad, Miloš Obrenović, to je kao da slušate Miloševića kako naređuje svojim pajtašima. I ja sam to video šta se dešava i onda sam predlagao da se mi povučemo, pošto je bila velika vrućina, a taj predsednik skupštinskog odbora je pristao, a naš je šofer bio jedan musliman. Onda smo mi došli kod njega i rekli mu – slušajte, ovi dole počinju da kolju Turke, da mi bežimo. Miloš je bio veliki ženskaroš i kao što znate, njegova žena je ubila jednu njegovu ljubavnicu, a to je za Slobodana Miloševića fantastika. Moramo da se smejemo, pošto je ovo inače zemlja koja je u očaju.

Svetlana Lukić: Prestolonaslednik Aleksandar prvi put u svom životu kročio je na srpsku zemlju 1992. godine. To je bilo ovako.

– Samo kralja, momci, monarhija, bato, nema drugo.

Prestolonaslednik Aleksandar: Ovo je prvi put da sam stupio na tlo svoje otadžbine.

– Došla sam ovde da dočekam ono što sam želela 50 godina, drago mi je što nisam umrla da dočekam da vidim neće li se štagod izmeniti. Bogata država, narod slobodan, jedna moderna monarhija, to je nešto što ne mogu ovi mladi da zamisle. Ja sam išla za vreme Kraljevine Jugoslavije u školu, išla sam u II razred kad je pokojni kralj Aleksandar poginuo. Mi smo pleli vence deca, šest nedelja smo nosili crninu, mi smo tugovali za našim kraljem.

– Ovo je pre svega ispravljanje neke istorijske nepravde, velike istorijske nepravde. Ja kralja ne doživljavam, mada je ovo sad i politički čin, mislim i istorijski i politički. Ja kralja ne smatram i ne zamišljam kao neku političku ličnost, kao političkog vođu, zamišljam ga kao čoveka koji će da objedini taj srpski narod. Srpski narod je uvek imao simbol i uvek je imao, ali je imao pogrešne ljude 50 godina, imao je Tita, imao je Slobodana. S druge strane, ljudi imaju Vuka ili ne znam već koga drugog, i to su sve suprotstavljene stvari. To je politika i zato ja i ne želim da vidim kralja kao političara.

– Prvi put vidim kralja, to mi je najveća želja bila u životu.

Svetlana Lukić: Dakle, ispunila vam se, imate li još neku?

– I mogu da umrem sutra odmah.

– On je naš, a mi smo njegovi, njegova je cela ova zemlja, cela je njegova, sve vile i gradovi su Karađorđevića. Karađorđevići celu istoriju nose na njinim grudima. Svi treba da damo srce naše i našu blagodarnost da posvetimo crkvi i Karađorđevićima.

Prestolonaslednik Aleksandar: Draga braćo i sestre, dragi moj narode, danas je najsrećniji dan u mom životu i životu cele moje porodice, jer smo konačno stigli u svoju otadžbinu.

This is Serbia, this is Belgrade, viva la Serbie, živela Srbija!

– Nije kralj izdao Srbiju, Srbi su izdali kralja, jer i Holanđani nisu imali svog kralja koji je otišao u Englesku, pa se posle rata vratio, a narod se zaklinje kralju na vernost. I ovaj narod je kriv zato što Aleksandar ne zna jezik, jer znamo svi kako je rastao i kako se živi u emigraciji. Naučiće jezik, nije on ni toliko važan, važan je Petar mali da dođe ovde, da ga oženimo Srpkinjom, pa da stvarno krenemo u budućnost.

– Svi nas mrze sad, majke mi.

– Od vajkada, Vanderbruk nas mrzi, svi, Karington…

– Ja se uzdam u Boga i u njega da će im se vratiti, ovi će brzo da propadnu, ja sam tako ubeđena, a Tuđman će vrlo brzo propasti načisto, jer ga mrzim iz duše i kunem ga i u crkvi, i ove tako isto. I sad ja slušam na ulicama kad ih pitaju za kralja, kaže ovaj, šta će nam sad, gde je bio 50 godina, a on je 1945. rođen. Pobegao, gde je pobegao, njegov otac je bio djete kad je otišao tamo, on je moje godište, njegov otac i šta je znao, nismo ništa znali, onda smo bili mladi ništa nismo znali. On nije znao ni da bude kralj, onaj Petar mali.

Svetlana Lukić: Slušaćete gospodina Svetislava Basaru, a jednom davno zamolili smo pokojnog gospodina Mihiza da nam pročita svoju priču.

Svetislav Basara: Ja sam monarhista, to je već poznata stvar, međutim, nikada ne bih monarhiju uvodio silom ovde. Dakle, monarhija postoji kao jedna opcija budućeg uređenja Srbije. Po meni, to je najbolja moguća opcija, jer Srbi su onakvi kakvi jesu, ma ko došao na vlast učiniće sve da tu ostane što je duže moguće, vlast je za Srbe opasna u tom smislu da su skloni da je zloupotrebe. Kralj koji nema velike ingerencije, koji je više simbolična figura, nekakav, rekao bih tako, objedinitelj, nekakva ličnost poput predsednika u slabim predsedničkim sistemima, restauracijom monarhije izbegli bismo tu toliko pogubnu za srpski narod borbu za vlast. Dakle, smenjivale bi se vlade sa velikim ograničenjima, kralj bi služio tu da preseca vrpce, da otvara puteve, škole, bolnice, a stvari bi u državi vodili timovi eksperata koji bi radili zajedno sa vladom. Mene ne interesuju dvorski balovi, monarhija kažem jeste moje opredeljenje iz čisto praktičnih razloga.

Koliko sam čitao o Milošu Obrenoviću i koliko sam mogao da steknem utisak, mislim da bih ih motkom rasterao iz Srbije i Ojdanića i Ratka Marković i to s punim pravom, ali oni nekako krpe tu svoju doktrinu delom od nacionalizma, delom od komunizma, delom od nekakvih maglovitih pseudomitova srbijanskih. I to je jednostavno, kakva je doktrina takva je i realnost, jednostavno to je nešto što ne funkcioniše ni na teoretskom nivou ni u praksi.

Da nismo bili onakvi kakvi smo bili proteklih 50 godina i još pre toga, dakle, ja to smeštam, što je već stvar izvan politike, davno u prošlost, negde u polovinu XIX veka, kada se napravila jedna strategijska greška u Srbiji, kada se umesto da su stvar u svoje ruke preuzeli prečanski Srbi, koji su bili apsolutno uključeni u evropske tokove, koji su bili integrisani u tadašnja savremena strujanja, umesto kažem te struje, pobedila je vukovska jedna populistička struja koja je udarila temelj svim kasnijim populizmima u Srbiji. Kažem, da nismo bili takvi kakvi jesmo, Milošević bi bio apsurdna i nemoguća kreatura. Ja njegovu vladavinu smatram kao jedan period katarze, kao jedan period pročišćenja u kome ćemo nadam se doći pameti, okrenuti se evropskim tradicijama srpskog naroda, koje su isto tako jake ako ne i jače nego ove populističke. Populisti u svom delovanju ne biraju sredstva i tako se prividno čini da su jaki onoliko koliko nisu.

Ja nisam pesimista iz prostog razloga što Milošević vlada uz pomoć pesimizma. On ne vlada uz pomoć nekakve politike, već na ovaj način – dve trećine naroda opčinjava svojim ne političkim nego psihološkim matricama, ka što je – svi su izdajnici, na drugoj strani svetle tradicije, sloboda, sve teške reči koje su izgubile svaki smisao u ovom sistemu. Na drugoj strani, on vlada pomoću te sveopšte apatije, pomoću pesimizma i ukoliko 6 miliona ljudi svakog jutra u Srbiji govori – budim se u ovoj zemlji, ovde nema više nikakve nade, ovo je sve propalo, ovde će ostati ovako zauvek. Ja ne znam zaista zašto Miloševiću treba i onolika policija i onoliki agilni vojni vrh, jednostavno jedne je hipnotisao, druge je paralisao. U tom smislu, ukoliko bi ljudi jednostavno shvatili da sve ima svoj kraj, pa i Milošević i njegov avanturizam, i kada bi malo pretrpeli u optimističkom raspoloženju, to bi znatno ubrzalo kraj Miloševića i njegove ekipe.

Bojim se da se problemom balkanskog prostora na zapadu bave trećerazredni političari, čak to nije neka naročita tajna. Taj prostor nije od tolike važnosti, pogotovo u ovom dobu kada je geopolitika zamenjena ekonomskiom politikom. Ameriku kao velesilu koja ima i prostora i resursa ne interesuju teritorijalna nekakva osvajanja, već jednostavno želi da nametne svoj nekakav model, rekao bih u celom svetu, to je nekakva merkantilna verzija imperijalizma. Dakle, nekakav tihi imperijalizam koji ne ide na to da se subjektiviteti nacionalni zatru, da se nametne nekakva gvozdena disciplina, da se uvede praktično tuđinska vlast, već jednostavno oni nastoje da pacifikuju svet, da ga pretvore umesto od velikog ratišta u veliko tržište. Sad, u tim svojim namerama oni prave dosta grube greške, koje proističu iz nepoznavanja prilika ovde, a ponekad podozrevam da ih i namerno prave.

Mi sad možemo samo nagađati da li je tu u pitanju nekompetencija ili zla namera, mi ne možemo znati šta je u glavama američkih stratega, to uostalom nije ni naš posao. Naš posao je jednostavno da se u svetu, ovakav kakav danas jeste, da nađemo što je god moguće bolji način da nekako u tom svetu plivamo, da se u tom svetu održimo, da se uključimo u neke tokove bez kojih jednostavno postojanje jedne države više nije zamislivo.

Jedna od realnih opcija jeste da će Srbija možda biti tako regionalizovana i da će na neki način biti svedena na nezavisnost tipa one koju ima Republika Srpska. To bi mogla sprečiti samo jedna demokratska vlada, jer zapad ne bi mogao svetu, pošto ipak nije svemoćan, u svetu postoje još uvek nekakva pravila, teško bi mogao objasniti svetskoj javnosti zašto drži u izolaciji jednu demokratsku vladu, jednu vladu koja poštuje ljudska prava, koja poštuje prava manjina, koja zadovoljava visoke standarde savremenog sveta. U tom smislu Milošević potpuno odgovara zapadu, oni neprestano govore zapadu – ovo je čovek koji guši slobodu medija, ovo je čovek koji zatvara svoje protivnike, ovo je čovek koji izaziva ratove i jednostavno svetski animozitet se preko Miloševića razvija preko cele Srbije, preko sviju nas i onda je zapadu lako da radi ono što je naumio sa nama u budućnosti.

Svetlana Vuković: Ako ne uradimo mi to sami, onda će doći oni i uraditi na svoj način.

Svetislav Basara: Da, tako će biti.

Svetlana Vuković: Da li biste vi živeli u takvoj Srbiji?

Svetislav Basara: Pa, šta ja znam, pitanje je da li ja imam izbora, verovatno bih živeo.

Nakon konstituisanja moderne Srbije, odnosno nove Srbije, nije ona baš bila moderna, postojale su dve jake struje. Jedna struja Srba prečanskih, koji su za onih 250 ili 300 godina koliko su proveli u Austro-Ugarskoj monarhiji, pritom sačuvavši nacionalni identitet i veru, oni su po prirodi stvari se uključili u ondašnje evropske najmodernije tokove u svemu, dok je ovde u Srbiji narod tavorio u neprosvećenosti, u apsolutnoj neobrazovanosti i u potpunoj nepismenosti. Međutim, kada je konstituisana nova Srbija, Srbija posle drugog srpskog ustanka, na površinu je isplivala samo ta borba između Vuka i njegovih protivnika koji su bili za konzervativizam u lingvistici i kulturi i budući da su prečanski Srbi bili deo druge države, oni nisu mogli imati takav uticaj kao što su imali ovde knjaz Miloš i njegovi trabanti. Tako da je ta struja odnela pobedu, što ne bi tako loše bilo da zbog dugog bavljenja u jednoj orijentalnoj despotiji i narod odavde nije na neki način prihvatio veliki deo tog mentaliteta. Dakle, to je slepa pokornost vođi i svim njegovim hirovima, to je osobina istočnjačke despotije. Dakle, slepa pokornost prema onome ko je gore, a surovost prema onome ko je dole, i to vidimo da traje i do dana današnjeg i videli smo i u prethodnih 30-40 godina i bojim se da će to još neko vreme potrajati. I mi jednostavno vidimo i danas na mapi Srbije da što je jedan kraj kasnije oslobađan od turske dominacije, da su tu ljudi sve više skloni autoritarnom poretku. Tako vidimo da dole, Vranje, Niš, Leskovac, dakle, teritorije koje su poslenje prisajedinjene Srbiji u najvećoj meri podržavaju Slobodana Miloševića kao jednog autokratu, jer jednostavno to je takav mentalitet, to je to.

Svetlana Vuković: Oni se sad bune?

Svetislav Basara: Dogorelo je i njima do nokata, međutim, bune se, to je jedan deo urbanog stanovništva, većinu nažalost u tim regijama ne čini urbano stanovništvo, nego stanovništvo palanki i sela, a oni su listom za Miloševića. Ne znaju ništa. Naravno, evo, tu se vuče jedna Titova slika po podu, našli smo je negde ovde iz prethodnog perioda, tako isto će se vući i Miloševićeve. To su idoli za jednokratnu upotrebu, za kratkotrajnu upotrebu. Svi znamo kakva je bila euforija za Titovog života, pogotovo kad je umro. Sada se Tita seća general Mirković i njegovih 20 delija koji igraju kolo kozaračko svakog 25. maja gore ispred Titovog groba. Isto će tako biti sa Miloševićem, on misli da će biti nekakva velika istorijska ličnost, međutim, daleko od toga, vrlo će brzo pasti u zaborav. I ako bude, biće naravno pomenut u istoriji, to će biti u negativnom kontekstu.

Nadam se da niko neće govoriti da ih treba na vešala, ta pogromanska atmosfera je krajnje štetna, dovoljno će biti da se on ukloni. Mislim da više nikakvih takvih euforija niti opuštenosti u tom smislu ne bismo sebi smeli dozvoliti, već smo XX vek obeležili sa raznim kraljoubistvima, sa raznim pučevima, sa raznim budalaštinama. Za nas bi najbolje bilo da se jedno 10-15 godina uopšte ne pominjemo u svetskim medijima, nego da radimo, da vidimo da se nekako ova zemlja obnovi koliko je moguće, da se to vrati u normalno stanje. Gde ste pročitali zadnjih mesec dana vest iz Danske ili Norveške? To su male zemlje, otprilike imaju stanovnika kao i mi. Ne znam zašto se trpamo sa nekih 10 miliona golih i bosih stanovnika u svetsku politiku, nešto se Milošević i ovi njegovi generali se suprotstavljaju NATO paktu, celom svetu, okupljaju nekakve prosjake iz Indonezije i Tunguzije ovde, prave nekakve četvrte Internacionale.

Mi nismo istorijski narod i treba da se pomirimo s tim. Mi smo narod koji trpi hirove istorije, mi se nalazimo u istoriji ali je ne pravimo niti ćemo je ikada praviti. Ponosimo se time što je Gavrilo Princip ubio Ferdinanda, pa je posle toga svaka treća, valjda, muška glava u Srbiji, bila ubijena u tom ratu. Ili nas saveznici guraju počesto da bi za njih vadili nekakvo kestenje iz vatre ili obavljali prljave poslove. Jednostavno treba da shvatimo svoje domete, svoje mogućnosti i da se u skladu sa tim i vladamo.

Svetlana Vuković: Hoćete li da se bavite politikom kada Slobodan padne?

Svetislav Basara: Bože sačuvaj, već mi je dovde, ne pada mi na pamet. Onoga momenta kada padne, ja izlazim iz politike zauvek. Tu sam silom prilika, mislim da svako treba da doprinese koliko može da se izvrši tranzicija neoboljševičkog sistema u nekakav demokratski, a posle svako na svoju stranu.

Borislav Mihajlović – Mihiz:

Gazda Števa Igen

Živeo bogat paor u Bačkoj, u Sentomašu po zvaničnom, u Srbobranu po njegovom. Sve mu je bilo potaman, salaš od 120 lanaca u komadu, velika kuća na pijaci, zdrava i radena čeljad. Nedeljom je tutor u crkvi, a svih sedam dana srbuje. Uradio je, jer je tako hteo, ono što se inače ne radi, zamenio je svoju slavu svetog Nikolu kad pola sela slavi, za retkog sveca svetog Andriju Prvozvanog, da ima više gostiju, a celo selo je znalo da je to i zato jer tu slavu slave Karađorđevići. Jednom rečju, Srbenda, svim dovoljan, svačim zadovoljan, samo mu strašno krivo što živi u tuđoj madžarskoj državi. E, kad bi Bog još dao da dođe Srbija, da se Sent Tomaš pozove Srbobran i da on, gazda Steva vidi i dočeka srpskog kralja. Što molio, Boga domolio. Protutnjao velikosrpski polom, Srem, Banat i Bačka, tu gazda Steva uvek doda – tri srca junačka. Proglasili ujedinjenje sa Srbijom i regent Aleksandar prilikom posete Novom Sadu obićiće i najveće i najčuvenije Bačko selo.

Dočekao gazda Steva i taj dan. Prvi put u životu vezao kravatnu i u počasnom špaliru stoji šesti po redu. Više bi, doduše, voleo da je došao stari kralj Petar, ali ko bi na današnji dan zakerao, i Aleksandar je Karađorđeva krv i naslednik srpske krune. Regent se pozdravlja redom kojim su postrojeni, sa svakim se rukuje, a sa ponekim izmeni i koju reč. Gazda Stevan, sad će na njega red, još jednom i zdravo brzom obrisa maramicom suze radosnice da Aleksandra što bolje vidi izbliza i utuvi mu svaku crtu. Prestolonaslednik mu steže ruku i kao da je malo zadrža, hoće li dati Bog da mu i neku reč uputi, hoće, nažalost. Je li dobro ponela letina ove godine, raspituje se budući kralj, zna on šta treba pitati seljaka. Da li ga sludi sreća, da li ga zbuni srbijanska reč letina, da li mu se to dugogodišnja mržnja na zlotvore Madžare osveti, tek Srbenda ne odgovori srpsko – da, već kobno, madžarsko – igen. I tu se sruši nebo i zauzvek potamne svet. Aleksandar produži dalje i samo on zna da li je čuo ili je prečuo odgovor, ali čuo ga je Srbobran i čuo je sam sebe gazda Steva. Srbobran ga je od tada prozvao Steva Igen, potajno naravno da ne čuje, jer bi mogao ubiti, a kad je naskoro presvisnuo od muke, porodici je zauvek ostalo špicname Igenovi.

Svetlana Lukić: Do kraja emisije slušaćete gospodina Slobodana Inića i Radeta Šerbedžiju koji govori pesmu Bulata Okudžave.

Slobodan Inić: To može tako da ide, da se vuče i da oni prave mitinge, ovaj pravi kontramitinge, tu ne mora da ima završenja. Tako da moramo da racionalno tražimo i moramo da nađemo rešenje, to može ovako da bude sve samo još gore u nekom smislu. I ja verujem negde da će to tako ići. Scenarijski gledano, postoje neke mogućnosti, mogućnost a) Milošević neće dati izbore ukoliko sam ne proceni da može dobiti te izbore. To je jedna mogućnost, onda on sad odluči se u datom trenutku da dadne izbore i dobije te izbore, to je jedna mogućnost i onda se ovo sve nastavi ovako. Postoji druga mogućnost, da on proceni da neće dobiti izbore, to je mogućnost b) da on ne da izbore i onda dolazi do velikih sukoba, demonstracija, mitinga i tako dalje, ali on tada mora da računa na svoju egzekutiju koja će ga onda držati na vlasti. Postoji i treća mogućnost, da on pogreši u stvari u svojoj proceni da će dobiti izbore, pa ih izgubi i onda on neće, razume se, dati vlast. Tako da ja vidim ove tri mogućnosti, više su teorijske, ja nisam siguran da zapravo će biti jedna, druga ili treća, ali sve se vrti oko toga negde i ono što je najgore po mom mišljenju, možda najopasnije, ja negde ovo možda prvi put javno govorim, znam da je osetljiva stvar.

Ja na primer nikad nisam bio za neki rat i moja porodica je prošla kroz tu tragediju, jedanaestoro mojih iz moje najbliže porodice je izbeglo iz Bosne i ja sam potpuno skrhan kao čovek u tom pogledu, tako da imam i lični razlog zašto sam protiv ratova. Ali kad bih ja video u Srbiji neku zaista evropsku Srbiju, proevropsku Srbiju, neku Srbiju koja stvarno hoće, makar kao Bugarska nešto da uradi. I sad vidim jednu takvu Srbiju, vidim snagu iza toga i vidim sve ovo i kažem, pa dobro, ako moramo da prođemo kroz neki građanski rat, izgleda da nema druge. Nije mi drago to, ne volim to, jer na kraju krajeva pitanje je i šta će sa mnom biti, sa svima nama, pa ako moramo da se poubijamo, hajde da se i poubijamo, barem da bi se spasila većina ljudi, da bi se nešto napravilo.

Najgore je to što ja to ne vidim, znate, ja ne mogu da idem u građanski rat za Karađorđevića, ja to ne mogu. Prosto to ne možete, onda nemate se rašta boriti, eto, to je taj problem.

Svetlana Lukić: I meni se čini ponekad da su sva sredstva dozvoljena, u stvari da bi to sredstvo bilo dozvoljeno u borbi protiv ovoga što živimo je upravo to što kažete i bojim se da sada ne ratujemo za jednu drugu porodicu i da smo stavljeni u tu klopku u stvari, da ne možete čak ni život da uložite na pravoj strani.

Slobodan Inić: I ne samo druga porodica, to nije pitanje druge porodice, nego ne znam za koji sadržaj. Znači, da branimo Momčila Krajišnika, hoćemo li mi da branimo Momčila Krajišnika, kao što i sam Karađorđević kaže, on vidi svoj povratak tako što će se ujediniti Republika Srpska, Srbija i Crna Gora. Znači, direktno protiv Dejtonskog sporazuma, s jedne strane, a s druge strane, šta on misli, da će njega ovi Cetinjani dočekati? Pa, to su besmislice, pa to će biti tek rat, ne samo rat protiv Miloševića, nego će biti rat unutar samog tog srpskog naroda, pre svega i konačno, među Crnogorcima, među ovim Montenegrinima i ovim Srbo-Crnogorcima. Pa, ne mogu zamisliti da Crna Gora ponovo posle svega što je imala prihvati Aleksandra Karađorđevića. Pa, to su ljudi koji, ja uopšte to ne razumem, nekad mi se čini da oni ne znaju elementarne lekcije iz istorije.

Mene su pitali neki ljudi – pa, dobro, zašto si ti protiv da se vrate Karađorđevići. Nek’ Srbija bude demokratska zemlja, pa nek’ bude ko god hoće, što se tiče te unutrašnje forme države. Neka bude demokratska, solidna, evropska zemlja, onda to postaje potpuno irelevantno pitanje. Ali, ako vi mislite obrnuto, da ćete vi sa Karađorđevićima uvesti demokratiju, pa vi zaista onda ne razumete uopšte prvo, šta je demokratija, a drugo, vi ne razumete jednu drugu stvar, mi sa Karađorđevićima nikad nismo imali demokratije, naprotiv, to je bio jedan autoritarni režim koji je izveden iz istorijskih zasluga te porodice. I sad treba ponovo u stvari da to obnavljamo i da nešto što je istorijski osuđeno, propalo, kao što je isto tako propao pokušaj Miloševića da on sada obnovi nešto što je jednostavno berlinskim zidom zauvek pokopano. Ni Lenjin više da ustane ne može to da obnovi, konačno, kada je umirao rekao je već tada – orao sam more.

Ja sam verovao da mogu doživeti na primer da će komunistička partija prestati da bude hegemona politička stranka, i to sam doživeo. Doživeo sam da se stvori višestranački sistem za vreme mog života. I treća stvar, doživeo sam da ja budem čak učesnik stvaranja višestranačkog sistema. I moji su politički ideali, kako bih ja rekao, ostvareni, a sebe gde sam video tu, ako bi stranka rekla – ti treba da radiš te i te poslove, mi mislimo tako, ja bih to radio, ako stranka kaže – ne treba, ja ne bih radio. Nisam sebe nikad video među takozvanim prednjim ljudima, nego sve zavisi šta vam stranka kaže, pod pretpostavkom da vi još sa strankom delite barem načelno neke političke poglede. Ja sam verovao da možemo da od Srbije napravimo jednu evropsku zemlju, međutim, shvatio sam da to nije moguće, odnosno da Srbija neće to, ona hoće u stvari neku trijumf državu.

Srbi ne vole demokratiju zato što je za njih to dosadna stvar, Srbi hoće to, ja sam video da to ne može i da ćemo zbog toga, ne da nećemo slaviti nikakve trijumfe, nego ćemo propasti. Onda jedino što sam mogao, jeste da se sklonim i ja sam se sklonio, nisam hteo da pravim u Demokratskoj stranci ja neke rascepe, ne zato što sam samo bio politički fini čovek, nego što sam video da nema osnove, ne mogu nikoga da povučem. Gledao sam, daj bože, da se ja nekako izvučem iz svega toga.

Ja sam mnogo verovao u Zorana Đinđića. Bio je mlađi od nas, u struci je dosta ostvario i ja sam zaista imao mnogo simpatija za njega i ja sam kroz njega video tu šansu zato što je zaista dobro gledao, da opstane Jugoslavija, da nađemo sporazum sa drugim narodima, da ne pravimo neke gluposti u smislu nekih ratova. Tako da mislim da je Đinđić bio na dobrom putu, ali šta je bio problem, Đinđić u stvari nije imao snage za sve to, on je izdao to odmah samom činjenicom da su prihvatili Tomislava za predsedničkog kandidata i onda posle celi taj put kojim je on išao podržavajući tu Veliku Srbiju. To je stranka koja je izgradila 12 nacionalnih programa. Svaki od tih 12 nacionalnih programa video je granice Srbije dalje od postojećih, tako da Đinđić jeste moje veliko razočarenje i meni je žao što je on politički tako izgubljen. Prvo, on je jedan vrstan politički intelektualac, da su njegove političke ideje vezane za njegovu filozofiju. Znate, ne možete od Vuka Draškovića očekivati nekakvu filozofiju, ali nažalost, nije to prvi slučaj gde se ljudi slupaju. Nekad mi se čini da verovatno sve zavisi od naše solidnosti, nije dovoljno samo da imate glavu, nego koliko ste možda solidni uopšte.

Što se tiče same Demokratske stranke, ona sa onim sastavom, nas 13 osnivača, ja mislim da sa tim ljudima, sa tim sastavom nije moglo ništa da se napravi. Uostalom, iz te stranke izašle su koliko ja znam tri stranke. I drugo što nije bilo podsticajno, ljudi koji su ušli u stranku. Mene su zvali telefonom neki ljudi – Slobo, sokole, mislim, sa nekakvim stihovima junačkim narodnih pesama. Mislim, to je trebalo da bude nekakvo članstvo. Onda sam video da je ušlo dosta antikomunistički raspoloženog sveta, ja sam isto antikomunista, kad je reč o sistemu ekonomsko-političkom, ali ne antikomunista u smislu srpskog nacionalizma. Sad, na primer, mi ćemo da skinemo ne znam, Antu Markovića i sve to kao Srbi u stvari. A, to ne, to ne, ili mi ćemo biti za antikomunizam da vratimo Karađorđeviće i da ratujemo protiv drugih naroda, a ne, ne, ali antikomunizam u ovom američkom, evropskom smislu, da. Mi moramo da napravimo sistem kao na zapadu politički i ekonomski, i to mora da bude. Ovo drugo nije važno, kad napravite takav sistem, to nije važno.

Naš problem jeste kako uvesti kapitalizam. Narod može da bude za kapitalizam, socijalizam, uopšte se ne radi o tome za šta je u tom pogledu narod. Mora se dati sloboda izvesnom broju ljudi koji imaju u sebi nagon za preduzetništvo, njihov osnovni nagon je nagon za novcem i oni izlaze na tržište, oni se takmiče, oni proizvode, kupuju, prodaju, oni igraju, i oni ustvari kroz individualne učinke akumuliraju bogatstvo. I onoliko koliko zemlja bude bogata, tolike će biti njene granice.

Višestranački sistem je doneo nešto čega ljudi nisu svesni uopšte. U jednostranačkom sistemu na primer, ja sam bio mali kad zamalo nismo zaratili s Italijom oko onog Trsta i nikako mi nije jasno bilo kad me otac po Sarajevu vodio na neke demonstracije, o čemu se tu radi. Niko moga oca kao građanina nije pitao na izborima, na referendumu hoćemo li mi da ratujemo protiv Italije. U višestranačkom sistemu narod postaje politički odgovoran. Isto tako oko rata, je li Slobodan Milošević dao referendum oko bombardovanja, a pitanje je bilo samo da međunarodna zajednica prisustvuje našem dijalogu, razgovoru sa Albancima, izuzetno povoljna stvar. Mi smo rekli – ne, i čak nas je taj Milošević spasio, jer je na kraju ipak dozvolio da oni verifikatori dođu. Je li narod time preuzeo odgovornost, pa čak i za svoje bombardovanje – jeste. Vi morate biti odgovorni prema javnim stvarima isto onako kao što ste odgovorni, ne manje, prema svojim ličnim, odnosno privatnim stvarima, jer ako ne budete odgovorni prema javnim stvarima izgubićete i ono što imate lično i privatno.

Kad izlazimo na izbore, kad Vuku Draškoviću damo poverenje onda moramo da znamo šta to znači, da se ne pravimo posle kao da mi ne znamo o čemu se radi. Ali je sigurno da imate ljudi koji hoće Vuka Draškovića, bez obzira na sve, kao što hoće Šešelja, kao što hoće Miloševića i kao što hoće i Svilanovića, na svu sreću, on je ovako simpatičan dečko. Mi objektivno jesmo kolektivno odgovorni za ovo što se desilo. Po meni su kolektivno odgovorni ljudi koji izlaze na izbore, glasaju i bivaju izglasani ili biraju i bivaju izabrani, mi jesmo odgovorni kolektivno. Na primer, zašto smo mi već posle onog rata u Sloveniji, zašto smo mi podržavali to i dalje.

/snimak se prekida/

 
Emisija Peščanik, 26.04.2000.

Peščanik.net, 26.04.2000.