Radio emisija 06.12.2003, govore: Slobodan G. Marković, Ana Stolić, Desimir Tošić i Drinka Gojković.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan želim građanima a i podanicima Karađorđevog čukun-čukununuka. Još će vode da protekne vodovodom i kanalizacijom dok se ne vaspostavi monarhija i dok Vuk u tu čast ne dovuče onaj trešnjev top sa Ravne gore i ne raspali po Beogradu. Dok nas ne oslobode muke izbora kućnog domaćina u našoj simpatičnoj familiji zvanoj Srbija, moraćemo još malo da se pomučimo sa izborima. Moj favorit ove nedelje je Miroljub Labus. Ko bi odoleo čoveku koji nam celom svojom pojavom poručuje – što sam ekspert, što sam čist, što sam lep i otmen, i nadasve, što sam pametan, i sve to sam o sebi otkrio. I u ovoj predizbornoj kampanji nam se poverio da je veliki vernik, krstio se sve u šesnaest, doduše nešto suptilnijim pokretima nego Vuk i Velja, koji kada se krste kao da Bogu testerišu drva.   A Zoran Živković je uspeo da izjavi da Karla del Ponte sigurno radi u izbornom štabu socijalista ili radikala, jedino Živković nije siguran da li volontira ili joj plaćaju. Ovo predizborno lupetanje još uvek aktuelnog premijera delimično je razumljivo, govorio je u svom rodnom Nišu, gde mora da ispadne mangup. I moram, iz čiste nemoći, samo da pomenem onog gmaza Milorada Vučelića, koji kaže da je boravak na Golom otoku letovanje na Havajima, kada se uporedi sa akcijom Sablja.   A sada – mornarhija, bato!

Svetlana Vuković /čita/:   Matija Bećković u nedeljniku NIN:  “Neko je rekao da na nebu nema republike niti se po milosti Božjoj iko bira na četiri godine. Odluka komunističke skupštine o ukidanju monarhije ostala je na snazi. Crkva jedino i moli da se ta odluka ukine, a kako i kojim redom će se vaspostavljati monarhija, prepušteno je nadležnima. Otkada se zna za Srbiju i kad god su Srbi znali za sebe, Srbija je bila kraljevina, to je njeno kršteno ime. Brojni su razlozi da se monarhija vaspostavi a samo jedan da se to ne učini. Taj jedan je da se sačuva kontinuitet komunizma i bezakonja. Zato od vaspostavljanja monarhije nema očiglednije promene ni ubedljivijeg dokaza da smo raskinuli sa komunizmom i njegovim nasleđem.”

Svetlana Lukić: Princ Aleksandar kročio je na sveto srpsko tlo 5. oktobra ali 1991. godine. Zaplakao je i rekao: “Nudim se svojoj otadžbini”. U odboru za doček tada je bio i Vojislav Koštunica. Onda nam se princ obratio 1992. godine, na Vidovdanskom saboru.

Karađorđević: This is Serbia! This is Belgrade! Viva la Serbie! Živela Srbija!

Anketa: Nije kralj izdao Srbiju, Srbi su izdali kralja. I Holanđani su imali svog kralja koji je otišao u Englesku, pa se posle rata vratio. Narod se zaklinje kralju na vernost i ovaj narod je kriv za to što princ Aleksandar ne zna jezik, jer znamo svi kako je rastao i kako se živi u emigraciji. Naučiće jezik, nije on ni toliko važan, važan je Petar mali, da dođe ovamo i da ga oženimo Srpkinjom, pa da stvarno krenemo u budućnost.

Svetlana Lukić: Godine 2001. Zoran Živković je princu Aleksandru, kao poklon za rođendan, uručio jugoslovenski pasoš, a onda mu je Zoran Žižić dao ključeve Belog dvora. Do dvora svojih predaka Aleksandar se odvezao crnim BMW-om sa registracijom NJKV.

Slušate istoričare Slobodana Markovića i Anu Stolić.

Slobodan G. Marković: Kada se dogodio Drugi srpski ustanak, knjaz Miloš Obrenović je bio samo jedan od vođa tog ustanka. On je više vladao ugledom nego nekim formalnim dokumentom ili formalnim priznanjem. Onda se ponovilo ono što je bilo prisutno u vreme Karađorđa, da su se različite narodne starešine borile ko će da dođe na prvo mesto.

Tako je jedan od narodnih uglednika, Petar Moler, predlagao da se u Srbiji zavede tetrarhija, znači da postoje četiri vladara i to bi, pored njega i Miloša Obrenovića, još bili Pavle Cukić i prota Mateja Nenadović. Znači, da se Srbija podeli u feude i da onda svaki od njih vlada u jednoj četvrtini.

Međutim, Miloš je to veoma efikasno rešio, na svoj način. Najpre je dao da se Petar Moler udavi, a kada je izbila narodna buna kneza Sime Markovića 1817., onda je iskoristio priliku da se ubije i Cukić. A te iste godine, 1817. dao je da se ubije i Karađorđe, drugi pretendent. Kada je raščistio situaciju, onda je Mitrovska skupština narodnih starešina, novembra 1817. njega proglasila za naslednog kneza Srbije.

Ana Stolić: Knez Miloš je imao dva sina, Milana i Mihaila. Milan nije bio u stanju da vlada, vrlo brzo je i umro, i nasledio ga je Mihailo, znači drugi sin, koji je te dve godine kratko vladao. Posle toga, dolazi do prevrata u Srbiji, koji je bio izražen u pokretu poznatom kao “pokret ustavobranitelja”. Oni su se borili za uvođenje ustava, za poštovanje ustava i, u stvari, za snižavanje udela autokratske vlasti jednog vladara u državi.

Ustavobranitelji su uspeli da vrate u Srbiju kneza Aleksandra Karađorđevića, Karađorđevog sina, koji je vladao Srbijom manje-više u senci, jer je umesto njega vladala upravo ta ustavobraniteljska oligarhija. Treba imati u vidu da je sve vreme, od vremena kneza Miloša, u Srbiji na snazi bio takozvani Turski ustav, po kojem je Srbija i dalje zavisna tributarna kneževina sa knezom na čelu, ali po kojem pravo unutrašnjeg uređenja zemlje i dalje ima Porta, dakle, Turska ima pravo donošenja tog vrhovnog državnog akta i aminovanja tog vrhovnog državnog akta.

Godine 1858. smenjen je Aleksandar Karađorđević i Obrenovići su se vratili u Srbiji. To je druga vladavina kneza Miloša i Mihaila. Godine 1868. ubistvo kneza Mihaila u Košutnjaku. To je i danas priča bez kraja i konca. U stvari, zna se ko su ubice kneza Mihaila, a naručioci su manje-više magloviti.

Dogodilo se da je trenutak posle ubistva kneza Mihaila iskoristila upravo klika oko njega, da dovede na presto kneza Milana Obrenovića. Knez Milan Obrenović nije bio naslednik kneza Mihaila. Knez Mihailo nije imao direktne potomke, pošto u braku sa kneginjom Julijom nije imao dece. Taj brak je i razveden. Čuvena je ona priča kako je hteo da se oženi svojom sestričinom Katarinom.

Knez Milan je doveden iz Vlaške, gde je živeo jednim životom gde uopšte nije bio pripreman za presto, i došao je u Srbiju kao maloletni vladar. Odmah je organizovao namesništvo. Ljudi koji su bili u namesništvu imali su vrhovnu vlast dok je vladar maloletan.

Knez Milan je vladao sve do 1889. godine. O njegovom vremenu ima mnogo toga da se kaže, pre svega zbog toga što je u vreme vladavine kneza, odnosno kralja Milana, Srbija stekla nezavisnost na Berlinskom kongresu, Srbija je postala kraljevina, znači nije više kneževina nego je kraljevina.

Milan je ostavio na prestolu svoga sina Aleksandra, koji je bio jedini vladar u Srbiji u 19. veku, u modernoj srpskoj državi, koji je bio obrazovan za presto. Jedini on. Niko pre njega. Kralj Aleksandar, što zbog mladosti, što zbog nedostatka vladarskog osećanja za ono šta mu je uputno raditi, na kraju je dospeo dotle da je činio mnoge neustavne autokratske poteze koji su na kraju i njegovu tešku i tragičnu smrt relativizovali i učinili nečim što se moglo i očekivati i nečim što je potpuno normalno.

Kralj Aleksandar nije imao dece u braku sa Dragom i završio je tako tragično kako je završio. Istoriografija koja je nastala posle Majskog prevrata, posle 1903. godine, dakle iz vremena Karađorđevića, ceo taj period vladavine Obrenovića gledala je da potisne, ističući u prvi plan samo ono što nije valjalo.

To je vreme kada je, u stvari, na neki način, stvaran jednopartijski sistem Radikalne stranke. U tom čvrstom savezu radikali – Karađorđevići stvorio se jedan veliki antiobrenovićevski mit. Postoji mišljenje da je i danas živ taj sukob između Obrenovića i Karađorđevića, što je nonsens svoje vrste. To je samo način da se održava vatra. To je jedna priča.

Druga je priča da se pitanje Obrenovića i Karađorđevića, ako se posmatra van personalnog fona, premešta na nivoe koncepata, različitih koncepata puta kojim Srbija treba da ide. I ta dilema je lažna, u stvari, prevedena u stereotip. Karađorđevići su oličenje agresivne spoljne politike, a Obrenovići su oličenje pragmatičnog vladarskog ponašanja.

I danas se smatra da su Karađorđevići bili na vlasti, oni bi uzeli Bosnu i sve bi bilo drugačije. Obrenovići su često oklevali kada je u pitanju bila ratna politika. Dilema je potpuno lažna, jer Srbija je uvek veoma zavisila od onoga šta se dešavalo u Evropi.

Većina istoričara danas, ovih starijih, smatra da Berlinski kongres ništa nije doneo Srbiji. Da je to što je Srbija izgubila Bosnu najveća tragedija i da zbog toga ni nezavisnost, ni teritorijalno proširenje, odnosno usmeravanje, ništa to ne vredi u odnosu na ono što smo izgubili. Austrougarska je gurala Srbiju na jug, ka Kosovu i ka Makedoniji, svesno je gurala da bi je konačno sklonila iz Bosne. To je definitivno jasno.

Slobodan G. Marković: Srbija u XIX veku, sa stanovišta ekonomije, to je jedna velika njiva i ništa više od toga. Nemate industriju, imate nešto malo zanatlija i trgovaca, ali sa stanovišta proizvodnje, to je jedna velika njiva. I u takvoj situaciji, ipak imati takav razvoj ustavnosti, to je svakako bilo pozitivno. Ono što je specifično za Srbiju i za Crnu Goru, to je da su to jedine dve balkanske države u kojima postoje domaće dinastije.

Sve ostale balkanske zemlje imale su nemačke dinastije. Bugarska dinastiju Koborga, iz koje je sadašnji premijer, Grčka dinastiju Zonderburg – Gligzburg, dansko – nemačka dinastija, i u Rumuniji dinastija Hoencoler – Zigmarigen, nemačka dinastija. Jedino dakle u Srbiji i Crnoj Gori postoje domaće dinastije. To je i prednost i mana. U to vreme, na Zapadu je vladalo veliko nepoverenje u balkanske države i da li su one uopšte sposobne da se same o sebi brinu. Ti vladari su bili neka vrsta jemstva da su u stanju.

Kada je Srbija postala nezavisna, na Berlinskom kongresu 1878. godine, u Evropi nije ni bilo mnogo republika. Jedine dve republike bile su Francuska i Švajcarska. U to vreme nije ni moglo da se pokrene pitanje republike, jer bi to izazvalo podozrenje kod velikih sila, da takvoj državi ne bi ni bilo dozvoljeno da samostalno postoji.

Ta država je napredovala mnogo, imajući u vidu od čega je počela a počela je od te jedne velike njive. Bila je ekonomski najnerazvijenija država u Evropi, ne računajući Crnu Goru, koja je izvan svih kategorija ali ona je čak i u odnosu na druge balkanske države zaostajala.

Tako da ja ne bih rekao da je monarhija u XIX veku nešto na šta treba biti posebno ponosan. To je nešto što je doprinelo razvoju Srbije, ali taj razvoj nije bio preterano brz, ili izuzetan, u odnosu na bilo koga drugog.

Kasnije su u Kraljevini Jugoslaviji doneta dva ustava. Prvo je to bio Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Vidovdanski ustav 1921. koji je stvorio centralističku Jugoslaviju, što je izazvalo ogroman otpor, naročito među hrvatskom inteligencijom i građanskim strankama. Taj ustav je još uvek značio parlamentarnu monarhiju, mada su ovlašćenja vladara malo povećana, ali već 1929. kralj Aleksandar je zaveo diktaturu.

Pod pritiskom velikih sila, naročito Francuske i Britanije, on je 1931. doneo drugi ustav, takozvani Oktroisani, darovani ustav. Tim ustavom se otišlo korak unazad. Opet se uvelo direktno mešanje kralja u parlamentarizam. Znači vratili smo se sa parlamentarne na ustavnu monarhiju.   Monarhija je, kao što znate, ukinuta 1945. godine, a izbori za Narodnu skupštinu sprovedeni su 11. novembra 1945. godine. Ti izbori su sprovedeni u krajnje neregularnim okolnostima. Pročitaću vam jedan izveštaj savetnika Američke ambasade, kako je izgledala atmosfera u Beogradu u to vreme. On kaže: “Sveopšti strah preovlađuje u zemlji. U gradovima režim ima odbore i špijune u svakom bloku i u svakoj zgradi. Sigurni smo da su hiljade izbrisane sa biračkih spiskova jedino zato što oni ili njihovi rođaci nisu pristalice Narodnog fronta. Nema tužnijeg komentara aktuelne situacije nego primedbe ljudi koji su se suprotstavili nacističkoj vojnoj mašini kada je bila na vrhuncu njene snage, da je Hitler možda bio u pravu. Na sve strane se čuje da je u poređenju sa Oznom Gestapo bio blaga ustanova.”   Znači ono što se dešava nakon ulaska partizanskih trupa, formira se jedna vojna jedinica, Ozna, vojna obaveštajna služba po ugledu na NKVD. Zahvaljujući kasnijem Rankovićevom padu, već tada su, u socijalističkoj Jugoslaviji, priznali da je Ozna bila van kontrole sve do sredine 1952.

To je bila jedinica koja je mogla da hapsi, sudi i strelja svakog političkog neprijatelja. Na tim prvim izborima je oko 250.000 građana izbrisano iz biračkog spiska. U svakom slučaju, rezultat je taj da je 1946. donet Ustav i on je zapravo proglasio Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. 

Dakle, republika po prvi put. Republika, to je veoma važno istaći, nije ovde izgrađena po francuskim načelima ili po američkim načelima. Ona je izgrađena u vrlo nepovoljnim okolnostima. Ono što je najvažnije, to je Ustav od 7. aprila 1963, takozvana Povelja samoupravljača. I tu se pojavljuje nešto što već imamo u drugim ustavima, a to je vodeća uloga Komunističke partije.

Šta je tu problem? Građani su podeljeni na dve grupe: one koji pripadaju rukovodećoj grupi i koji ne pripadaju. Nikada postotak članova Saveza komunista među punoletnim građanima nije prelazio 10 posto, imali ste 90 posto koji nisu i 10 posto koji jesu članovi. To je problem, što je po tom obrascu obrazovana republika, a ne po obrascu francuske republike.

Još čudnija stvar se dogodila 1974. Josip Broz je proglašen za doživotnog predsednika SFRJ, a on je odmah zatim na Desetom kongresu, maja meseca te godine, proglašen i za predsednika Saveza komunista Jugoslavije, bez ograničenja mandata. Vi ste, u stvari, sa politikološkog stanovišta imali obnovu monarhije. Mi, u stvari, nemamo na šta naročito da se pozovemo, ni na monarhiju ni na republiku, u smislu onog velikog ideala koji je danas na prvom mestu, a to je ideal slobode i vladavine prava. Republika je to vratila za korak unazad.

Druga stvar, i monarhisti i republikanci će vam reći tačnu stvar – monarhija je bila vrlo omiljena među Srbima, republika je bila vrlo omiljena među Srbima. I ja ću vam sada pročitati nešto što pokazuje da je i jedan i drugi stav tačan. Kada je ubijen kralj Aleksandar u Marseju, jedna francuska spisateljica, Klod de Lan, je to opisala:  “U Splitu, Zagrebu i Beogradu, gde je kraljev kovčeg bio izložen, stanovništvo je masovno dolazilo da pozdravi kraljeve posmrtne ostatke. Duž celog puta od Splita do Beograda, seljaci su klečali na kiši. Mnogi seljaci su putovali 60 ili 100 kilometara na konju ili pešice da bi stigli u Beograd. Mnogi su pustili bradu u znak žalosti, od dana ubistva.”   Međutim, taj isti narod je na isti takav način ispratio Josipa Broza. To bi sad rekli republikanci. Dan posle smrti, novinar Politike intervjuiše jednu prodavačicu u kiosku, i ona kaže da bi volela da zameni svoj život za njegovu smrt. Evo kako je izgledao jedan srpski grad u tom trenutku, reč je o Titovom Užicu, Titovom Užicu. Dopisnik Politike kaže: “Na vest o smrti, više hiljada građana i radnih ljudi Titovog Užica izašlo je na Trg partizana i u nemoj tišini odalo poštu svom najvoljenijem drugu. Mladi su se uhvatili u kozaračko kolo.”   Znači, vi imate dve sahrane koje simbolišu jednu činjenicu a to je da je narod nedvosmisleno stao uz taj simbol. I to u stvari govori da u našoj istoriji postoji velika vezanost za vođu. I nije bitno da li je vođa na čelu monarhije ili na čelu republike. Bitno je da je on vođa. Tako kada to sumirate, šta možete da kažete? Prosto, argumente imaju i jedni i drugi.

Monarhisti imaju argument da je zaista bio vidan napredak. Republikanci mogu, s druge strane, da kažu da je vladavina Josipa Broza bila omiljena i da je međunarodni značaj Jugoslavije u to vreme porastao, bez obzira na to što su ljudska prava bila u drugom planu, i to bi bilo tačno. E sad se postavlja pitanje šta činiti danas?   SPO i Nova Srbija su otvoreno monarhističke. G17 plus i Otpor su neutralni. DSS je stranka čije je članstvo verovatno za monarhiju, ali čije rukovodstvo nije za monarhiju, posebno ne Maršićanin, on se eksponirao da je republikanac. Demokratska stranka je nevoljno neutralna. Meni se čini da je ta stranka ipak republikanska, ali činjenica da je Zoran Đinđić bio glavni čovek koji je obezbedio pravo korišćenja Dvora princu Aleksandru, to je trebalo da pojača popularnost stranke.

Od tog trenutka postoji koketiranje. Mislim da monarhisti greše misleći da će dobiti otvorenu podršku od DSS-a. Vi ste možda zaboravili, ali početkom 2001. bila je jedna sednica Glavnog odbora stranke, na kojoj je donesena odluka u korist monarhije. To je prenela samo agencija Srna. Nikada to više nije pomenuto. Postavlja se logično pitanje – zbog čega bi stranka čiji je predsednik u ovom trenutku najpopularniji političar u Jugoslaviji, ili makar najpopularniji iz demokratskog korpusa, pošto više ne znamo, možda ga je pretekao Toma Nikolić, zašto bi se on odrekao mesta predsednika republike da bi došao monarh, ili zašto bi se bilo ko odrekao?

Radikalna stranka je u početku bila monarhistička stranka, Vojislav Šešelj je dovodio nekog Romanova iz Španije, ako se sećate. On je govorio da su kolektivni članovi Srpske radikalne stranke Kolo srpskih sestara i Srpski četnički pokret. Taj Srpski četnički pokret mora, po definiciji, da bude monarhistički. Onda je on to odbio. Kada? Pa onog trenutka kada je postao toliko popularan da može da ima aspiracije da bude predsednik republike. Dakle, koja god stranka postane toliko popularna da ona može da ima predsednika republike, ona, po logici stvari, neće više zastupati monarhiju.   Postavlja se pitanje da li je moguće sjediniti ova dva principa: monarhistički i republikanski? Mislim da je moguće. Monarhisti se pozivaju na formu a republikanci se pozivaju na suštinu. Ne bi bilo nemoguće da se napravi kompromis. Mislim da se neki stavovi G17 plus i Otpora mogu tumačiti u tom pravcu, a to je da u prvom članu Ustava uopšte ne bude definisano da li je to republika ili monarhija. Najvažnije je da je to država, država Srbija, da li je republika ili monarhija, to nije bitno.

Ja ne vidim razlog zašto se ne bi zadržao položaj predsednika države, a tu onda ima prostora i za monarha, da se zadovolji i ta monarhistička strana, ali koji ne bi imao nikakva ovlašćenja. Ono što bi bio kompromis, to je da vi ne možete da dajete monarhu ona ovlašćenja koja nominalno pišu u ustavima. Britanija, recimo, i nema ustav u pravom smislu, u Ustavu Španije ili ustavima nekih skandinavskih zemalja nalazi se veliki broj ovlašćenja za koja, neupotrebom, zapravo se podrazumeva da ih više i nema.

Najvažnije je da se potigne politički konsenzus da bi se izbeglo da se ovo pitanje iznova i iznova postavlja. Oni koji bi postigli taj kompromisni model, morali bi, i jedni i drugi, da se odreknu prava da pokreću pitanje referenduma, jer to sve može da bude zamena za nacionalno pitanje.

Pošto je nacionalno pitanje istrošeno, mi sada možemo stalno da postavljamo pitanje –monarhija ili republika? Ako je nekome toliko stalo da ima taj simbol, ja ne vidim zašto bi to republikancima smetalo, pogotovo ako se tako napravi Ustav da nijedan republikanac ne mora nikad ni da dođe u kontakt sa tim monarhom.

I onda bismo mogli da se posvetimo ključnom pitanju, a to je uvek u Srbiji bilo, od sticanja nezavisnosti do danas, ekonomsko pitanje, znači kako da se Srbija integriše u svet, iz stanja u kome se nalazi od početaka svoje državnosti, a to je stanje svetske periferije. A da bismo došli do tog ključnog pitanja, moramo da rešimo ovo.

Veoma je čudno da u monarhističkom biračkom telu preovlađuju desne stranke, desnog centra ili desnice, a da je ceo nastup prestolonaslednika bio potpuno drugačiji. On je uvek insistirao na manjinskim pravima, ljudskim pravima, i tu u stvari vidite da je simbol monarhije mnogo jači od same ličnosti, da to šta priča prestolonaslednik niko ne uzima preterano ozbiljno, nego je taj simbol jači od njega i zbog toga imate taj raskorak.

Kada je u pitanju dinastija Karađorđevića, do kralja Petra I to je čisto srpska dinastija, ali od kralja Aleksandra, već su počele da se prave rodbinske veze. Kraljica Marija je direktan potomak kraljice Viktorije. Kralj Petar II je bio oženjen ćerkom grčkog kralja iz te dansko-nemačke dinastije. Prestolonaslednik Aleksandar je bio oženjen princezom iz dinastije Orlan-Bragance, znači ukrštanje francuske i portugalske dinastije koja je vladala u Brazilu. Znači, vi sada kad pogledate njegovu decu, ona su, recimo, jednu osminu Srbi.

Znači tu već imate jedan međunarodni kontekst iz koga ne možete da odete jer vama su svi oni rođaci i oni vas stalno opominju. Druga je stvar da li to neki monarhistički krugovi priželjkuju, ali ako priželjkuju, izabrali su pogrešnu taktiku.

Ako priželjkuju da skrenu udesno, trebalo je da se priključe Radikalnoj stranci, a mislim da ovo ne može da odvede u tom pravcu. Tu je stvar jasna u ovom trenutku, sve evropske dinastičke porodice su međusobno povezane. Oni su iz različitih nacija i iz različitih religija.

Inače, ono što je bilo karakteristično za kralja Aleksandra jeste da je on bio zaštitnik svih vera i zaista se trudio oko toga, i zato danas čujete da muftija novopazarski kaže da on nema ništa protiv monarhije jer to je do te mere išlo da je čak dozvoljena upotreba šerijatskog prava.

Zato je on, u stvari, jedan od retkih Srba koji je ostao u dobrom pamćenju Bošnjacima, Muslimanima. Monarhija je, sama po sebi, internacionalna stvar. Treba gledati ne kako da monarhisti upregnu Srbiju u svoje interese, nego kako da Srbija upregne prestolonaslednika da on učini nešto što bi odgovaralo. I u tom kontekstu, opet taj konsenzus ne bi bio loš. Naravno, uvek ostaje to drugo najbolje rešenje, a to je referendum, i onda beskonačni izlasci, dok se svi ne zamorimo.  

Anketa: Oni su zajurili  kralja, a  ‘oće Jugoslaviju. Nema to, bre. Nikad nema Jugoslavije dok ne vratu kralja, ali ne da ga vratu da bide vladar, ništa, samo da mu dadu njegovo. Njegovu imovinu, njegovu crkvu, njegov dvor, a onda, šta njih košta na onom listiću kad se glasa, još da napiše ko je za kralja ko nije, za – ne, za – ne, nek zaokruži koji ‘oće, neka zaokružu deset u Srbiji. Deset – deset. ‘di je bio referendum, ‘de je to bilo, ko je pit’o tebe?

Svetlana Lukić: Ovo je bio Mića Lenkić iz sela Lipe kraj  Smedereva. Mora da je sada srećan zato što se kralj vratio na njegovu imovinu. Pre Lenkića, čuli ste Slobodana Markovića iz Instituta za evropske studije i Anu Stolić iz Istorijskog instituta. Sada potpredsednik Demokratskog centra, gospodin Desimir Tošić. Gospodin Tošić je upoznao u Londonu i Aleksandra i njegovog tatu Petra II i, kao što ćete čuti, nije fasciniran ni njima ni monarhijom.

Desimir Tošić: Što se tiče monarhije, ja sam očekivao davno da oni istupe. Pitam se ko je pozadi, da li je to slučajno koincidencija, pošto se radi o izborima, a može neko da radi na tome. Kao i ovo otcepljenje Srbije od Crne Gore, ja se pitam, naročito ovi koji su jedna američka stranka, ne bih joj pominjao ime, sasvim je moguće da isti američki lobi koji odvaja Crnu Goru od Srbije, da je taj isti lobi naše nezasite ljude za parama pridobio u Beogradu da budu takođe za otcepljenje, Iako su potpisali povelju, ništa to ne znači.

Kad je reč o monarhiji, nisam očekivao da će jedna organizacija koja izgleda politički nevino, kao što je Srpska pravoslavna crkva, da će ona uzeti inicijativu. Crkva nas je ojadila, bar nas koji verujemo u nešto, tako da se Crkva pokazala ne kao politička nego kao politikanska organizacija.  U istim mah imate Irineja Bulovića sa Marijom Milošević 1999. godine, imate Amfilohija koji slavi sa Arkanom jedno Badnje veče, imate vladiku Atanasija, koji je, u stvari, Šešelj u srpskoj pravoslavnoj Srbiji, pošto je Šešelj naš model.

Pazite, vladike su njima zabranili ’90. godine da se oni politički angažuju. Naravno, čak i u diktaturi pod kraljem Aleksandrom i knezom Pavlom, sveštenici su se bavili politikom, bili rastureni i po partijama. Naravno, u partijama nisu agitovali za svetog Savu, nego su agitovali za svoju stranku.

Interesantno je da je najveći broj sveštenika bio u Demokratskoj stranci i kod ljotićevaca. Pošto sveštenici, kao pravi nebeski Srbi, vole vlast, prema tome idu sa vlastima, sa vladom. Tako da ne znamo šta se tu kuva. Ja mislim da je cela operacija neozbiljna. Međutim, u ovom našem traumatizovanom društvu jedna neozbiljna kombinacija može da napravi darmar.

Svetlana Lukić: Kako vam izgleda Krunski savet i jeste li čitali s kojim argumentima se za monarhiju zalaže  gospodin Matija Bećković?

Desimir Tošić: Politički “stručnjak” nam obećava jednu stvarno “demokratsku” monarhija. On kaže: “Činjenica da se vodi propaganda protiv monarhije jeste dokaz da tu nema demokratije i pravne države.” On je jedna božanstvena neznalica, iako je vrlo talentovan pesnik, ali to nije prva politička glupost koju je on kazao.  

Svetlana Lukić: A šta je sa našim pretendentom? On nam je 5. oktobra slao poruku “u Srbiji je krunisana demokartija”, pa je onda rekao – kad bih ja mogao samo dokumenta, pa kad bih ja mogao samo da malo uđem u Beli dvor, pa na kraju dođosmo do krune.

Desimir Tošić: Ne bih ja rekao da je on po inteligenciji tako sposoban da toliku operaciju izvede. Može ovo lako da bude njegova žena, a mogu da budu ljudi iz Krunskog saveta. On je u svoje vreme, kada je prvi put počeo da priča, u Americi, ne znam koje je to godine bilo, ljotićevci su sa njim radili, on je dao jednu groznu izjavu, da je 27. mart jedno žalosno delo britanske obaveštajne službe, a on britanski oficir bio.

Onda su ljotićevci nestali, sad su ovi beogradski ljudi, koji su vrlo raznoliki, imate ljude iz Centralnog komiteta Saveza komunista, očevidno ostatke, kako su komunisti govorili, razvlašćene buržoazije, koji hoće da povrate kuće, akcije i tako dalje. Lepo je od njih što se staraju o denacionalizaciji. Maskarada jedna.   Naša istorija mora sada da se pročešlja. To je sve ili skrivalica do skrivalice ili laž do laži. Samo neke stvari da vam kažem. U dnevniku Danas izlazi feljton jednog čoveka koga su komunisti ubili 1944. godine, profesor Univerziteta, on opisuje kako je Vrhovna komanda 1915. godine mobilisala tri godišta regruta, koji su svi nastradali u ratovima.

Kada se radi o Sremskom frontu, to je katastrofa, a kada naša, srpska, Vrhovna komanda sahrani 27.000 mladih ljudi od 17 do 19 godina, to je patriotski. Bilo ih je 32.000, ostalo ih je živo 5.000.

Drugi detalj, Dušanov zakonik. Ja sam to verovatno pričao, od toga je sada napravljen nekakav mit, jer je vrlo velika stvar da smo mi imali Dušanov zakonik. I to treba svaka istorija da podvuče, ali nemojte preterivati, to je jedva trajalo pet godina, nije imalo nikakvog uticaja ni na srpsku državu, ni na našu pravnu državu, i danas je na najnižem nivou. Sve je tako kod nas.

A pošto razgovaramo o crkvi, u Dušanovom zakonu postoje četiri paragrafa o korupciji. Samo se jedan odnosi na administraciju. Tri paragrafa se odnose na crkvu. I tamo je bilo korupcije do guše. Prvo, kralj Milutin. Četiri puta se ženio. Kada je trebalo da se ženi drugi, treći put, on smeni sve vladike i izabere vladike koje ga razvenčaju. Poslednja žena mu je imala šest godina. Taj mora da je bio specijalan čovek. Ali, on je zidao, on je napravio Gračanicu i vršio veliku ekspanziju.

Crkva se savijala u doba kralja Milana, to je pre 120 godina, nije odavno. Milan je hteo da se razvede, crkva nije pristajala, mislim na čelu sa mitropolitom Mihajlom, on ih sve smeni i dovede neke kaluđere iz Vojvodine i postavi ih za episkope, a oni, naravno, njemu izglasaju razvod braka. Naši episkopi su agitatori, nacionalistički konzervativni ekstremisti.   Monarhija, ako izgubi, ne može se povratiti, u tome je problem. Ja sam sinoć u forumu govorio da su komunisti đavolski pogrešili što nisu dozvolili pravi referendum ’45. i ’46. godine. Petar II nije mogao da prođe. Svi Slovenci protiv, svi Hrvati protiv, svi Bošnjaci protiv, svi Makedonci protiv i veliki broj Srba partizana, komunista. Prema tome, on nije mogao proći. Međutim, oni su na jedan nelegitiman, ne nelegalan, nego načisto nelegitiman način izveli, kao što su sve izvodili revolucionarno, i naravno celoj stvari ostavili jedan vrlo rđav pečat. To je jedno.

Drugo, naša monarhija nema kontinuitet. Mi u Srbiji imamo deset vladara, njih pet je nasledilo očeve, petorica su bili izabrani. Štp znači da to nisu prave monarhije, prave monarhije traju godinama, po principu nasledstva. Od tih deset, samo je jedan čovek bio pristojno liberalan, to je bio Petar I. Pazite, od deset – jedan. A malo to da relativizujete, Petar je došao posle jednog ubistva, pa je onda zavisio od tih ljudi koji su njegovog prethodnika skinuli.

Aleksandar je veliki grešnik, bog da mu dušu prosti, pošto je poginuo od ustaša, ali to ljudi ne vide, i Srbi ne vide i Srbija nije videla, bez obzira na to što je Aleksandar bio harizmatična ličnost, vrlo ugledan, vrlo hrabar vojnik i tako dalje. Pazite, kada se vršilo ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, on se zakleo da će biti demokratski vladar. To je bila nova zajednica. Da takav nije bio, Hrvati i Slovenci bi legitimno rekli – ne. Nije prošlo deset godina, on je zaveo potpunu diktaturu. Da bude demokratski kralj, to je za Aleksandra bilo totalno nemoguće.

Petar II je bio dobar čovek, u smislu da nije bio sklon nekoj diktaturi, pošto je bio nemoćan i slab, bio je nešto bistriji nego njegov sin. To je jedna nesrećna kombinacija, i s tom nesrećom treba prekinuti.

Neko me je pitao u intervjuu juče – ko plaća monarhiju? Pa država plaća. Ali, pošto smo mi jedna bogata država Srbija, šta je to da platimo jednog princa, njegova tri sina, ženu, i moramo da platimo i ove druge. Ako Aleksandar vrši diskriminaciju među članovima Karađorđevićevog doma, država to ne može da uradi, ona mora svima da da jedan vrlo pristojan prihod. Kad dođu Dinkić i Labus, oni će sve to rešiti, pošto se naš napredni profesor Univerziteta, kad je bio kandidat za predsednika Republike, fotografisao sa Aleksandrom. Da li se sećate?

Svetlana Lukić: Ne.

Desimir Tošić: Naš dragi lepi profesor Labus se slikao sa Aleksandrom i njegova tri sina. Skupljao glasove sa leva nadesno i sa desna nalevo. Vrlo načelan čovek.

Svetlana Lukić: Vi ste ovde već 13 godina. Da li vam pada na pamet da se vratite u Englesku?

Desimir Tošić: Vrlo mi je teško da vam odgovorim sad. Mada, nezavisno od finansijskih problema, koji su ovde bili oduvek, a sada su sve teži, imam jedan problem. Povlačenje bi bilo neka vrsta bekstva, a dosta sam bežao i već mi se gadi da bežim. Ali, ova politička situacija vas dovodi na rub verovanja u svoj narod. Ja sam govorio stalno kako su Srbi u dva veka imali jak istorijski instinkt.

Pred same izbore ja sam napisao – da li će samoubilački instinkt da pobedi Srbiju ili će Srbija pobediti samoubilački instinkt. Mislim da su ovi izbori pokazali da je Srbija potučena, možda ne konačno, od tog samoubistva.

Politički, mi smo malo ludi. Da li ste videli koliki je broj ljudi promenio stranku pred izbore, to nisu konvertiti, što ne veruju ni u šta, to je čista politička prostitucija. I pazite, to rade profesori Univerziteta, ne rade mesarski momci ili neki poljoprivrednici sa Stare planine.

Imam jednog prijatelja, ne znam da li me sluša večeras, voleo bih da me sluša. On je u sukobu sa Demokratskim centrom takoreći od početka. Ja nisam slutio da će on otići, ali izgleda da je ispipavao da li će biti kandidat i verovatno je došao do zaključka da neće biti kandidat. On je, molim vas, kod Mićunovića večeras bio na slavi, čestitao mu slavu, a sutra ujutru mu je poslao pismo da prelazi u drugu stranku, i to čovek koga ja ne smatram nepoštenim.

Ali, koliko su kod nas društvene predstave, norme, potpuno van nas. Mi smo kao životinjsko carstvo. Pazite vi šta radi čovek koji će nas voditi sa 51% na izborima. On te ljude, jednog akademika, profesora Univerziteta, i još jednu damu, stavi na prva mesta na svojoj listi, pošto oni moraju da budu na listi? Zašto? Da bi se osvetio Mićunoviću koji mu ništa u životu nije rđavo učinio. Takva osvetoljubivost kod ljudi koji se predstavljaju kao pošteni, pa lepo govori, pa ne psuje nikoga, u stvari, politički podlac prve klase.  

Svetlana Lukić: Da ga ne imenujemo?

Desimir Tošić: Ne. Ja mogu da vam šanem na uvo, kad se završi diskusija. Pazite, Svetlana, u 1XIX veku da jedan naprednjak postane radikal, verovatno ako je popio neki otrov. Ali, ja u XX veku imam prijatelja koji je imao fiks-ideju da kazni protivničku stranku i tražio je radikalsku kćer. Vodio borbu čovek pet godina da dobije devojku. Ne može jedan radikal da da svoju kćer u kuću samostalnih radikala, to jest demokrata. Vi možete da napadate taj sistem partijskih pregrada, i ja mislim da je to bilo previše dogmatski i za naše prilike, ali ovo što mi imamo, to je gola prostitucija.

Svetlana Lukić: Bio je ovo gospodin Desimir Tošić, a sada Drinka Gojković koja vodi Dokumentacioni centar “Ratovi 1991–1999.” Već duže vreme Centar vrši pritisak na vlast, a pre neki dan su bili kod Mićunovića, da rehabilituju generala Vladimira Trifunovića. Tužni čovek iz hotela Bristol, sem kod nas, za izdaju je istovremeno osuđen i u Sloveniji i u Hrvatskoj kao ratni zločinac.

Drinka Gojković: Trifunović se nalazio u Varaždinu, to je bila 1991. Dobijao je strahovito kontradiktorne naredbe iz Beograda. Bilo mu je jasno da će, ako bude sledio te naredbe, on žrtvovati 220 regruta i šezdesetak oficira, koji su se nalazili u njegovoj vojnoj jedinici.

Nije on unapred napravio plan kako će uhvatiti taoce sa hrvatske strane. On je hteo da pregovara i pozvao je dvojicu, jednog gradonačelnika i još jednog tadašnjeg varaždinskog visokodostojnika. Došli su ljudi u kasarnu. Kad su se našli u kasarni, Trifunović je kroz razgovor, kroz tih nekoliko sati pregovaranja shvatio da je jedini način da on njih uzme kao taoce, da traži da ga izvedu na srpsku teritoriju.

Ovi su ga ljudi izveli vrlo lepo i pristojno na srpsku teritoriju, on se pozdravio s njima, oni idu natrag kući, on ide u Beograd. Dođe on u Beograd i kažu mu na to – šta si ti uopšte dolazio, ti si morao da ostaneš u Varaždinu, ti nisi smeo ništa da predaš, ni korpus, ni oružje, ništa, morao si tamo da pogineš do poslednjeg, kako ono – trebalo je da ti životi pozlate istoriju. Dakle, nama su potrebni mrtvi heroji a ne živi vojnici. I sad, naravno, broj od 220 je jedna apstrakcija, ali čovek ne treba mnogo da se trudi da zamisli 220 klinaca koji sada nisu pod zemljom nego su na zemlji.

Kod nas se u javnosti često govori zašto ti ljudi i njihovi roditelji sad ne brane Trifunovića i zašto se ne zalažu za njega. Ja mislim da je to dosta sumanut zahtev. Od tih vojnih starešina se nije niko oglasio, sem nekolicine, da kaže – dajte, čovek je ne samo apsolutno nevin, nego je uradio jedinu pravu stvar.

Dakle, vi ne tražite od nekoga ko bi to mogao i čija bi to logična dužnost bila, a tražite od nekoga ko je u stvari spasen, i spasen je tako da je način na koji je on spasen proglašen izdajom. Pa ne može takav da se zalaže. Kako? Šta je on u toj javnosti, kad je njegov komandant koji ga je spasao izdajnik države?   To je sve delovalo strahovito komično od samog početka, kada je osnovan taj specijalni sud za ratne zločine, pa kad je Batić davao grandiozne izjave – ovo će biti naš Nirnberški sud, to kaže jednog dana, pa onda sutradan kaže – a kad krenemo da sudimo Albancima. To je neverovatna količina totalno konfliktnih informacija i poruka za javnost. S jedne strane, ti hoćeš da kažeš – evo, sad mi imamo nad čime da se debelo zamislimo, sami. Sutradan kažeš – ma, mi smo jedine žrtve, tu niko drugi nije stradao, samo mi, daj da osudimo sve one koji su nas potamanili. Onda nastane muk, onda nastane preganjanje – biće ovakav sud, biće onakav, pa zgrada…

Vidite da se neprestano hoda između nekih jaja, samo da se neko jaje ne zgazi, da se ne napravi neka gužva. Ja ne znam na šta će ličiti ta suđenja. Uopšte ne mogu da razumem da se pre svega, pre nego što suđenje počne, da se ne iznese odgovarajuća evidencija u javnost.

Mediji bi morali samo o tome da pričaju, šta je evidencija za Ovčaru. Svaki čas se pojavljuje kako je toliki i toliki broj tela Albanaca iskopanih po masovnim grobnicama poslat na Kosovo, pa nisu to gajbice jabuka. To čovek ne može da razume ni kao stav, ni kao retoriku, ni kao ideju. O čemu je tu uopšte reč kad se o tome tako priča.

Evo, sada kao svi znamo, bile su masovne grobnice, neki ljudi su tu potamanjeni, pa mi sad samo izveštavamo da su ta tela prebačena, pa trak tela ovamo, trak tela onamo. Neshvatljivo.

Mi i dalje ne znamo kako su ti Albanci uopšte stigli u te masovne grobnice. Mi znamo samo neke osnovne stvari, ljudi su pobijeni. Kad ti prepustiš svakome ponaosob u društvu da nalazi za sebe odgovor, pa naravno da tog odgovora neće biti, a pogotovo ga neće biti javno. Ti moraš da imaš neke moralne repere, moraš da imaš neki koncept etičkog funkcionisanja, mišljenja, refleksije, levo-desno … Ja naravno ne mislim uopšte da su svi u vlasti nemoralni, ali mislim da priličan broj njih tu svoju moralnost i moralni stav veoma dobro krije.

Ne može da se svede sve na to da li ćemo da isporučujemo Hagu ili nećemo da isporučujemo Hagu. I ta ideja da će Hag da napiše nekakvu istoriju, to je potpuno komično. Hag neće nikakvu istoriju napisati i mi ako je ne napišemo, živećemo kao potpuni zombiji u potpunoj amneziji, a kolika je sreća od amnezije, to je potpuno jasno, to je retardacija – smesta. Dakle, stvari su jasne, kao dva i dva su četiri, a opet, koliko god su one dva i dva četiri, toliki je napor da se vidi da su dva i dva četiri, da se vi zapanjujete iz dana u dan.   Pre neki dan kad smo išli u Novi Sad na tribinu sa Majićem, pitali smo jednog taksistu za koga će da glasa. On kaže, spremno – za radikale. Što za radikale? Kaže – znate šta, ja sam sve do sada isprobao, sve je bilo očajno, ove nisam isprobao. A mi kao – nemojte ni da ih isprobavate. Ali, jedno je šala, a drugo je taj očaj biračkog tela. Toliko puta smo se ponavljali i toliko puta smo s tom nadom naleteli na tvrd zid. Ili, ljudi kažu – ma, neću ništa, uopšte me ne zanima.

Jeste da smo mi ispošćeni potpuno, ali na drugoj strani, opet, pa valjda nismo toliko ostali bez pameti da ne možemo glavne stvari da rešimo. Niko ne očekuje da sad ovde nastane eldorado kritičke misli i ekonomskog prosperiteta ali, brate, bar nešto da se vidi da ima efekta. Ali, možda ako dođe kralj…   Recimo, Labus je jedan vanredno inteligentan čovek, nesumnjivo. Kako jedan tako pametan tip može sebi da dopusti da izbacuje do te mere populističku frazu – Srbija na prvom mestu. Pa nismo mi ovce da verujemo da Srbija o bilo kakvom prvom mestu može i da sanja u narednih sto vekova. Nikome nije u ovoj zemlji stalo da Srbija bude na prvom mestu i u čemu da bude na prvom mestu. Neka se tuku u košarci, ali ne pričamo o košarci. Mislim da oni, kao što je i Milošević radio, i to je stvarno fatalna mana ovdašnjih političara, neprestano za vrlo sitne pare gledaju da kupe birače. Biračima je toga preko glave. I ne mislim da ovi nisu svesni da to glume, to je užasno loše glumatanje na javnoj sceni, sa jezivim posledicama, a opet se nastavlja. I to čoveka baca u čudo. Da li je moguće da nas toliko prezirete? Pa prezirete nas.

Mislim da su ljudi ustali protiv Miloševića kad su shvatili da su totalno prezreni i da neće da ih neko više na taj način šamara. Ovi bi hteli da sebe, valjda, dovedu u istu situaciju. To neprestano laganje biračkog tela, kao da su birači potpuni debili.

Labus je bio potpuno drugačiji pre nego što je ušao u politiku. Valjda kad uđu u politiku, oni izgube svaki kontakt sa realnošću, pomisle da vuku neke konce kao u lutkarskom pozorištu. Potpuno neshvatljivo. Nezreli političari. Potpuno.

Ne znam koliko ćemo čekati da nam dođu neki normalniji političari. A na drugoj strani, vreme prolazi i to vreme ne porađa samo po sebi nešto što je normalnije, naprotiv, to samo još dalje korodira, korodira, korodira i mi možemo, to je stvarno najveća opasnost, da postanemo neka potpuna mutna, ne ni mračna, nego mutna zemlja u kojoj ništa ne stoji gde stoji, u kojoj nikakve nade nema, ali ništa baš i ne propada do kraja.

Ponekad me hvata jad od količine propuštenih šansi, potpuno propuštene grandiozne šanse. Pa koje strpljenje mi treba da gajimo i šta nam daje uopšte ikakvu osnovu da verujemo da bi to strpljenje moglo ikada imati smisla? Deprimirajuće. Deprimirajuće, i to je već jedna istrošena reč, sve su reči istrošene, šta god čovek kaže. To je toliko puta već rekao sebi, čemu uopšte više i da ponavlja. I onda, svako gleda valjda da radi nešto što može da uradi, koliko može da uradi, pa možda će to nekud stići, ipak.

Svetlana Vuković /čita/:   Advokat Srđa Popović, u dnevnom listu  Danas: “Naravno da je pogubno za državni interes to što se na listama za izbore nalaze haški optuženici. Predsednik lustracione komisije Simo Radulović kaže – pitanje je da li mi možemo da stanemo na stanovište da osnov za lustraciju bude samo optužnica i samo vođenje postupka.

Pa šta bi njima uopšte bio dovoljan osnov. Jedino sudska presuda, izgleda. To je jako usko shvatanje lustracije. Sve je to samo naizgled neshvatljivo. Uspeh Tome Nikolića, njegova naknadna istupanja o velikoj Srbiji, pad Vlade, novi ton u srpskim medijima, istupanje Koste Čavoškog na Pravnom fakultetu pozdravljeno ovacijama, pokazuju da je interpretacija 5. oktobra, od strane Đinđića i njegove vlade, kao revolucije izvedena od građana na ulici, revolucija koja će označiti potpuni diskontinuitet sa režimom i politikom prošle decenije, bila netačna interpretacija.

Zar se ne sećamo da je Đinđić uvek bio najnepopularniji političar u Srbiji i da je Vlada bila čardak ni na nebu ni na zemlji, podržana jedino spolja, od međunarodne zajednice. Dakle, 5. oktobar nije bio revolucija. To je bio puč koji je izvelo Miloševićevo okruženje, na čelu sa represivnim aparatom koje je samo zamenilo iznemoglog konja.

Zar nije Pavković posredovao u primopredaji vlasti i to, naravno, Koštunici, a ne, recimo, Đinđiću. Đinđić je pokušao da ukrade tu pobedu i zato je ubijen. Atentat je potpuno postigao svoj politički cilj. Likvidirao je DOS i vladu i vratiće Koštunicu, plus Velju Ilića, Tomu Nikolića, Vuka Draškovića i ostale patriotske snage.

Smisao 5. oktobra je reinterpretiran i današnja interpretacija je tačna – to je bila pobeda nacionalista nad komunistima. Oni koji sada dolaze na vlast jesu oni koji su stvarni pobednici 5. oktobra. DOS i Đinđić su bili samo kratka epizoda. To su antikomunistički nacionalisti, prirodni protivnici Haškog tribunala. Zar je onda čudno što su se optuženici našli na izbornim listama. Time se pobeda svima i objavljuje i 5. oktobar ispravno interpretira.”

Svetlana Lukić: Hvala vam što ste slušali Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 06.12.2003.

Peščanik.net, 06.12.2003.