Radio emisija 20.12.2003, govore: Mirko Đorđević, Teofil Pančić, Borka Pavićević, Dragan Babić i Miodrag Zec.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan vam želim. Nadam se da ste uspešno svarili prebranac i sarmu od sinoć. Četiri sata je i nešto malo minuta, sada je pravo vreme da se malo dremne.

A za one budne, malo Peščanika, pa ćemo opet na slavu. Na Svetog Nikolu, uoči bombardovanja, bila sam na konferenciji za štampu kod radikala, posle koje smo zadržani na slavi. Posluženi smo, po starom srpskom običaju, jastozima. Vojvotkinja Maja Gojković ih je gledala sa ljubavlju ali nije smela da ih pipne… Jastozi se jedu prstima ali, rekla je, ne da ne sme od šefa, Šešelja, gadljiv je do povraćanja kad neko jede prstima. Šešelj je danas domaćin slave u Ševeningenu i radikali će moći da odahnu i jedu kako im se prohte. Oni su se izgleda Šešelja plašili više nego mi.

Radikali pobeđuju, Demokratska stranka gubi. Građani ih krive za svoj loš život. Izgleda da su radikali bolje pročitali Makijavelijev savet da vladar ne sme posezati za imovinom svojih građana jer “ljudi brže zaboravljaju smrt očevu nago gubitak očevine”.

A kada čovek po službenoj dužnosti mora da prati predizbornu kampanju, strah i sramota od uspeha radikala se relativizuju. Svi su pomalo, i svi pomalo više, radikali. Čović na primer ne da Kosmet ni po koju cenu, deli šamare Evropskoj uniji. Vuk Drašković tvrdi da se srpska država nekada protezala od Beča do Soluna. Koštunica se u Bijeljini sreo, izljubio, i podelio svoje retke osmehe prekodrinskoj braći. Najhvaljeniji ljudi u ovoj kampanji su haški pritvorenici i kandidat za to mesto, general Lukić. Kakve je sve komplimente dobio od svog šefa Dušana Mihajlovića – te hrabar, te patriota, te profesionalac… A osim lepih reči, pre neki dan je Sreten, na proslavi SAJ-a, dobio i zlatni bodež.

Kada se, ne tako davno, Francuska digla na noge zbog uspeha svojih neofašista, filozof Žan Bodrijar je rekao nešto što može važiti i za naše radikale: “Le Pen nema potrebe da pobedi jer su njegove ideje prihvaćene u celoj vertikali društva. Le Pen više nije potreban jer je pobedio.”

A samozvani srpski De Gol, Vojislav Koštunica, u jednom današnjem intervjuu na pitanje da li je zainteresovan za mesto predsednika vlade kaže: “Zavisi od naroda”, “ko što narod kaže”. A kandidat za premijera, može biti i njegov sponzor, genijalni biznismen Drakulić, priznao je da je finansirao Demokratsku stranku Srbije, ali do 5. oktobra. Al’ se Drakulić pretrgao! Pitanje je šta je imao da finansira: hranu za mačke ili telefoniranje iz kancelarije u kancelariju na relaciji Koštunica –Maršićanin – Ljilja Nedeljković. Uzgred, gde je ta stroga teta?

Miroljub Labus će crći ako ne postane premijer. Podvriskuje po Srbiji demagoške parole kao što je ona da će otvoriti dva radna mesta pre nego što jedno ugasi i, naravno, da u njegovoj vladi neće biti nijedne trule jabuke. A ona mala sveznalica od magistra Dinkić, kad poraste, biće srpski Berluskoni i uzvikivaće njegovu parolu: “Samo je Bog veći od mene”.

Neka sedne Dinkić u koju god hoće fotelju, samo da ne moram opet da gledam njegov TV duel sa Đelićem. Kako je to mučno, ne samo što je Dinkić sve vreme nevaspitan i imitira Šešelja a Đelić stalno na ivici plača, nego je neprijatna ta strast s kojom govore jedan o drugome. Jedna od opasnosti i odvratnosti svakog rata jeste intimnost pomešane krvi, lascivna blizina dva vojnika koji se probadaju gledajući se u oči.

Boris Tadić se u nastavku politike iskrenosti izvinio zbog ponašanja sofisticiranog Zorana Živkovića, koji je izvređao novinara onog proizvoda što se kupuje na trafici a nisu novine – Balkana. Prisutni novinari su se solidarisali sa kolegom iz tog lista i napustili salu. Na dostojanstven otpor novinara osionom premijeru malu senku baca činjenica da nisu napuštali salu kada ih je ponižavao Beba Popović dok je bio moćan, kada je Nebojša Čović na lascivan način vređao novinarku Pinka, kada je na novinare siktao portparol JUL-a Ivan Marković, ili SPO-a Ivan Kovačević. Nije, koliko znam, Živkoviću ovo prvi put da se mangupira i ponižava novinare, jedino mi je žao što se sala nije napuštala pre nego što je postalo jasno da je gubitnik.

A u ponedeljak počinje suđenje optuženima za ubistvo Zorana Đinđića. Advokat Zvezdana Jovanovića rekao je da će možda zatražiti ekshumaciju Đinđićevog tela. Ne bi me čudilo da ova užasna ideja padne na pamet još nekome. A šta nas to pa sprečava da ga i mrtvog razvlačimo. Mogli bismo da, kad god se otkrije neka nova Batajnica, umesto da se suočimo sa njenim sadržajem, još jednom iskopamo Đinđića i sebi damo šansu da ga još jednom ubijemo. Da ne govorim o tome koliko bi se tome radovao preosvećeni Amfilohije Radović. Mogao bi još nekoliko puta da zaigra nad njegovim grobom.

A sada da se vratimo našem Svetom Nikoli. Govori Mirko Đorđević.

Mirko Đorđević:
Slava, krsna slava, kako kažu, zaista je etno-nacionalna, etno-religijska karakteristika Srba, nas Srba i samo Srba. Čak je ni drugi slovenski narodi nemaju, izričito je nemaju. Nađeni su rudimentarni oblici na nekim ostrvcima u Hrvatskoj, te kod Arbanasa ali nije dokazano da je to to. To je isključivo srpska etno-religijska, etno-nacionalna karakteristika, a pokušaj da se kod Srba ustali i nešto drugo, poštovanje imendana-rođendana, nije se održalo.

Etnolozi i istoričari religije do danas se spore o poreklu slave. Postoje dve teorije. Jedna je da je to, u stvari, paganski kult mrtvih i da je to svetkovanje paganskoga pretka, porodičnog totema. A druga je teorija, ne kod etnologa, već kod nekih teologa, da je to crkveni obred. Međutim, nije. Ipak su u pravu etnolozi koji tvrde da se po svemu vidi da je u pitanju paganska vera i takozvana stara vera kod Srba, koju su istoričari, uzmite Čajkanovića, solidno izučili.

To se, uostalom, vidi prvo po tome što je mi jedini imamo, a drugo, što je čitav ritual koji prati slavu isključivo paganski. Slavsko žito, koje se zove koljivo, u stvari je beskrvna žrtva. Dakle slava je, u svakom slučaju, ta karakteristika, i ona je kasnije, kao i mnogi drugi paganski običaji, hristijanizovana, date su joj hrišćanske karakteristike.

Do koje mere ona nije imala crkveni karakter u ranijim vekovima vidi se po tome što je tek 1862. godine mitropolit Mihajlo prvi nastojao da joj da sva crkvena obeležja, rezanje kolača, okretanje kolača i pojenja himni. Ali, u svakom slučaju, i u jednoj i u drugoj varijanti ostaje vezana za porodični krug.

Ona označava, pod tim imenom koje mi imamo, jednu vrstu kultnog pretka koga porodica čuva i prenosi u nasleđe. Prenosi se s kolena na koleno, nasleđuju je samo muški potomci. Njen smisao je da bude isključivo porodični praznik i da traje kao kratka svetkovina, a danas je čak praćena gozbama koje traju višednevno, što je sigurno paganski običaj, pa se prenosi kasnije i na svetkovine na groblja i drugde gde duše jedu i tako dalje.

Jednostavno, ona je hristijanizovana kao što su mnoge druge. Srbi i kao vernici slave slavu, ali i kad su ateisti slave slavu. To je vrlo zanimljivo. Imali ste posle rata jednu bizarnu vest u novinama ’46. godine – visoki komunistički funkcioneri, koje izveštač nabraja poimence: Milentije Popović, Moša Pijade, na slavi kod Jaše Prodanovića. On je bio iz starog režima. Vidite, uvek je taj običaj postojao. I danas postoji, tim pre što danas dobija pompeznost koja sa smislom hrišćanstva nema neke dublje veze.

U nauci traju prepirke, pišu se debele knjige o tome da li je kod nas paganska suština hristijanizovana ili je hrišćanstvo paganizovano. Kad se naučno pažljivo odmere činjenice, izgleda da je ovo drugo. Ja sam bliži tome.

Pogledajte primer Svetoga Sava, to je takođe velika slava, čak nacionalni patron. Ali, kako ćete da mi objasnite činjenicu da je on to što jeste a nalazi se i u dobrom delu narodne tradicije, u preko 50 sačuvanih pripovedaka prikazan je kao svetitelj zaštitnik vukova, na čelu vučjega čopora koji ljudima čini zlo a ne dobro. Za to postoje brojni primeri. To je Čajkanović objasnio.

Dakle, paganizovani su i neki duboko hrišćanski sadržaji, kao što je hrišćanstvo u početku hristijanizovalo neke tradicionalne mnogobožačke, paganske sadržaje.

Zanimljivo je da među našim svetiteljima ima i stranaca, ima i Albanaca. Majka Angelina, jedna od naših najvećih svetiteljki novije istorije, rođena je Albanka, etnička Albanka, udata za poslednjeg despota Brankovića u Sremu.

Sveti Nikola je vrlo zanimljiva ličnost, o njemu se relativno malo zna, iako je istorija o njemu sačuvala vrlo zanimljive podatke. Potiče iz jedne bogate porodice iz Grčke. Grk je. On je kao mlad čovek nasledio ogromno bogatstvo. Nakon toga, on je, sledeći hrišćanske zavete, ogromno bogatstvo bukvalno razdao sirotinji i sveo sebe na prosjački štap da propoveda hrišćanstvo i postao propovednik.

Međutim, on je bio istovremeno veoma učen čovek i učestvovao je na prvom Vaseljenskom saboru 325. godine u Nikei, jednom od najvažnijih sabora na kome je utvrđeno devet simbola… Saborske sednice i plenumi bili su tako burne da je on u jednom momentu fizički nasrnuo i naneo povrede, tukao je Arija, pristalicu jednog drugog shvatanja. Naneo mu je povrede i skandal je bio tolikih razmera da je svetom Nikoli bilo zabranjeno da dalje učestvuje na saboru, odstranjen je sa sabora.

Radilo se o mučno vremenu, kada se raspravljalo o Svetoj trojici, u ime boga oca, sina i svetoga duha. Javila se jedna mutna struja u hrišćanstvu 325. godine, koja je tvrdila da je to vrlo maglovita formula – kako to da razumeno, ovamo jedan bog, a tri ličnosti, to je nemoguće. To je bio Arije, to je takozvana arijanska jeres.

Arije je pokušao da ponudi jednu racionalnu formulu, da pokušamo mi da objasnimo da je jedan bog a ostalo su emanacije. To je naišlo na takav otpor da je on osuđen kao jeretik a na saboru u Nikei prihvaćena je ona formula koju je zastupao sveti Nikola – da je jedan bog, ali se on u tri lika pojavljuje, i da su otac i sin istobitni.

Vama danas to deluje smešno, ali to su vekovi krvavih borbi, progona, osuda, žrtava oko tog izraza homouzios – istobitan. Tu je Arije izašao kao poražena strana, sveti Nikola kao strana koja zastupa saborsku većinu. Plenumi su trajali dugo, tu se radilo o biti i ne biti hrišćanstva. To je taj sveti Nikola koga 30 posto naroda danas slavi.

Svetlana Lukić: Kako vi objašnjavate da 30 posto Srba slavi slavu?

Mirko Đorđević: Sveti Nikola je prihvaćen kod nas preko grčke crkve, zato što je široko bio prihvaćen u hrišćanstvu sve do Aleksandrije, jer spada u takozvane velike oce i učitelje crkve.

Što se slave tiče, tu treba pomenuti koji ga čin prati. To je poznato. Postoji ikona, obavezno je žito, kvasni hleb, simbol žrtve vaskrsenja. Jedini svetitelji i sveci kojima se ne kuva žito, sada u Beogradu pričaju drugu priču, jesu sveti Arhanđel Mihajlo i sveti Ilija.

Njima se ne kuva žito jer su oni još živi, oni nisu obični sveci i svetitelji nego su takozvane bestelesne nebeske inteligencije a žito je simbol kulta mrtvih. Žito se daje mrtvima.

A sad u Beogradu u poslednje vreme do te mere se to paganizovalo da se za Aranđelovdan, koji slavi bivši predsednik države Koštunica, kuva žito, što je svojevrsni skandal, ali oni objašnjavaju – pa znate, to je … Koješta.

Svetlana Lukić: Govore Teofil Pančić i Borka Pavićević.

Teofil Pančić: Problem govora mržnje je za vreme Miloševića, pogotovo u ranoj fazi Miloševićevog režima, bio centralizovan. On je bio usmeravan sa državnog vrha preko, kako se to nekad govorilo, transmisije u vidu medija, pre svega Radio-televizije Srbije, kuće Politike i kuće Novosti takođe. Preko tih centralnih državnih medija, on je bio produkovan u svrhu, razume se, opravdavanja unapred osvajačkih pohoda, ili kako god da ih definišemo, u svakom slučaju, ratova koje je ta država i taj režim vodio.

Danas je govor mržnje stvar privatne inicijative. Gomila medija u ovoj zemlji postoje samo zato da bi zapravo prostačku i fašističku matricu održavali prisutnom u javnosti. Dakle, taj govor mržnje se iz nečega što je bilo usmeravano i na neki način oktroisano, iz kabineta vlasti zapravo preselio, počeo je da živi samostalan život. On je postao tržišni fašizam. Imate medije jednostavno, nesuptilno rečeno, ali ne baš daleko od istine, koji su fašistički jer misle da se to isplati, da je to nešto što će se čitati i da je fašizam ovde nešto što ima lepu tržišnu prođu.

Borka Pavićević: Ima sada jedna stvar koja je meni zanimljiva – to je pristojnost. Kaže se kako je čitava ova kampanja pristojna. A vi, u stvari, vidite da bi ti ljudi skočili jedan na drugog tokom cele te pristojnosti kojom oni razgovaraju. U ostatku tih ljudi koji su se pljuvali, vi vidite da su bez tog jezika oni u stvari nekreativni.

Pretpostavljam da normalan gledalac televizije i dalje nema pojma zbog čega je jedan guverner otišao a drugi došao. Mi vodimo neku personalnu čaršijsku politiku. Onda vidite da je taj ispražnjeni prostor nekadašnje mržnje sada prenet… Na jednoj konferenciji za štampu i to Ujedinjenih nacija, novinar kaže – ali vi Romi, Cigani, nikako nećete da idete u školu, mi smo napravili školu a vi opet pobegnete iz škole.

Ta varvarizacija je postala tolika da ljudi u stvari i nemaju pojma da se to inače ne radi. Ja sam pre neko veče kupovala nešto u kiosku i sagnula sam se da izvadim novčanik iz torbe i jedan vrlo visok muškarac me je prekoračio. Čovek je preko mene nogama prešao, kupio neku karticu za telefon. Čoveče, jesi li ti bre normalan, mislim… To je toliko poprimilo…

Govor mržnje se u stvari spustio u stvarnost. Sreli ste neke ljude kojima ne možete da kažete šta vi hoćete i šta vi nalazite da nije u redu, nema čip čovek za to. Ima nešto veliko, gluvo, prazno, mrtvozorničko u tome što gledate, jer vi u stvari nemate sukob ideja, sukob stavova, nego imate nekakav rad na ler, lauf, radi nečega što bi bila neka vlast. Mi nemamo sloj ljudi koji gledaocu ili slušaocu razjašnjava stvar. Nama, u stvari, niko od promena nije objasnio šta se u stvari dogodilo i šta se u stvari događa.

Teofil Pančić: Sad imamo jednu novu pošast. Ta pošast je ono što je Borka malopre spomenula, bezobalna legitimnost svih mišljenja. Od 5. oktobra 2000. do danas, uključi bilo koju televiziju, bilo koji radio, stalno nalećeš na to da je ovde vrhunac novinarstva i novinarskog umeća to da u studio dovedeš jednog normalnog čoveka i jednog morona i da onda njih dvojica, dvoje ili dve, raspravljaju o tome da li treba ili ne treba ubijati ljude, da li je u redu to što su ljudi ubijeni u Srebrenici, da li je lepo što su iz Hrtkovaca proterani ili nije lepo i tako dalje.

To nije predmet za raspravu. A nama se nameće da je to demokratija, da je to tolerancija. Mene malo-malo pa zovu na razne televizije, razne stanice, tim povodom. Uporno odbijam. Znate šta, ja jesam nekakva javna ličnost, takav mi je posao, ali nisam javna svojina. Ja biram s kim ću da sedim u istoj prostoriji. Da dajem legitimitet jednom nitkovu koji ima krvave ruke… Ljudi, čovek ima krvave ruke i ja treba s njim da sednem u isti televizijski studio i da izigravam diskutanta. Ne pada mi na pamet. A to je ovde vrhunac demokratije i tolerancije. Pluralizam svih mišljenja, o svemu, i o ubistvu, i o genocidu, i o ratu, i o…

Nema o čemu ovde nije postignut profesionalni i građanski konsenzus o tome da je sve dozvoljeno i sve se može braniti. Ne može se sve braniti i neću u tome da učestvujem.

Probajte da zamislite danas ozbiljnu televizijsku stanicu u Nemačkoj, na kojoj, recimo, predstavnici jevrejskih udruženja sede zajedno sa predstavnicima neonacista i raspravljaju o tome da li je bilo holokausta, pod a) i pod b). ako ga je bilo, da li je bio opravdan. E, a nama se takve stvari dešavaju svako božje veče. Na ovoj televiziji, na onoj televiziji, gotovo da nema nikakve razlike između televizija.

E sad, kad iskažete ovakvo shvatanje stvari, vi obično dobijete jednu veoma zanimljivu titulu – titulu ekstremiste. Ovde je stvoreno nešto što ja zovem ideologija lažnog centra.

Postoji jedan ogroman sloj ljudi među našim intelektualcima, među novinarima, piscima, oni su u centru. Oni ne vole nacionaliste, šoviniste, fašiste, to im se gadi. Ali isto tako ne vole kojekakve mondijalističko-anacionalističke tipove, oni pljuju po svom narodu, denunciraju svoj narod, govore sve najgore i tako dalje. To je takođe jedna vrsta ekstremizma, samo sa obrnutim predznakom. A eto mi smo u sredini. To je ono što je verovatno najljigavije na našoj sceni.

Svetlana Lukić: Čuli ste šta su na tribini u Domu omladine rekli Teofil Pančić i Borka Pavićević. Sada slušate novinara Dragana Babića.

Dragan Babić: Ja se ponavljam, vi se ponavljate, politika se ponavlja. Srpska istorija se ponavlja. Iz toga neki osobit kvalitet ne može da se pojavi skoro. Te neiživljene endemske strasti, nekakva akcija za obnavljanjem monarhije, to su te stare strasti i iz tog kruga nikako da se izađe. A kao da se jednom demokratizacijom, koliko god se ona nekome činila prividnom, došlo do onog negativnog njenog vida koji se lepo zove haos.

Opet, u jednom inteligentnom razgovoru, neko je počeo da objašnjava kako smo mi jedna velika tradicionalistička sredina, pa se tu odjednom upetljaše i mormoni. Vi možete u jednom poprilično dobro iscrtanom koordinatnom sistemu da obezbedite oaze u kojima neki ljudi konsekventno traže izolaciju od modernizacije, urbanizacije, od tih besomučnih svakodnevnih promena i ubrzanja tako što kanonizuju jedan način života. Ali Srbi nisu mormoni.

S druge strane, vi ovde ne možete čitavu zajednicu da osudite na tradicionalističku filozofiju, sve dok ne izgradite taj koordinatni sistem koji ja uvek vidim kao jedan veliki krst puteva. Davno je to bilo kada sam, i za osvetu, a i za najbolji svoj politički plan u Srbiji, smislio autoput Valjevo – Negotin, dakle taj simbolički gest poravnanja tog uvrnutog mozga, to je zaista jedan autoput sa osam traka od Valjeva do Negotina, gde se može ići pravo.

Večito mi je smetalo što neko, istovremeno kad se kaže Zapadna civilizacija, neko dobije opravdanje da kaže – pa dokle taj Zapad? Pa ne mora. Hoće da uzmemo Egipat, Mesopotamiju, Rim, koji je izgradio savršene puteve pre 2.000 godina. I sad da se vratimo na tu Srbiju, kojoj večito prikačinjemo epitet nesretna. Ma nije ona nimalo nesretna. Ona je prosto imala jednu neverovatnu sposobnost da se udubljuje u svoj pupak, kao u nekakvoj budističkoj zanesenosti, nekom zen meditiranju o samoj sebi. To je neverovatno.

I sad, evo divote, dolazimo do ovih izbora. Ono što je tu jedino zanimljivo jeste činjenica da ću ja da izađem na glasanje. Zašto? Jer nema nikakvog drugog načina nego da to utuvite svakome u glavu, ja sam to sebi utuvio u glavu, da je to moja dužnost i da moram da izađem da glasam za ono što mislim da zaslužuje moju investiciju. Dokle god toga bude bilo, ja ću glasati. Kad nekakva dva telala izađu kao na vašaru nešto da arlauču, ja ću i tada izabrati jednoga, to moram da radim. Nemam nikakav drugi izlaz. I to je moj otpor prema rezignaciji koju celog života osećam i tako distancirano, kao u nekakvom zamku, neću ja tu nešto …

Ne! Ja to treba da uradim, pogotovo zato što ne živim ni u kakvom zamku, živim u ovom golubarniku. Dakle, hoću da izađem na izbore. Pa nemojte zahtevati da sad ovde dođe Laburistička stranka, Demokratska stranka, ništa od svega toga. Isto tako, nemojte uopšte očekivati da će, kao u Francuskoj, da se podigne svet u kome se dogodila Francuska buržoaska revolucija i da kaže – nećemo ovoga nikako da vidimo. Sad to je veoma opasno.

Ovde će bogami veliki broj ljudi da glasa za tu opciju. Vidite da ta opcija narasta i taj zloćudni zaključak, politički, nije loš čin. Baš bi bilo dobro da ta desnica ubedljivo dobije, baš bi bilo dobro da iskusimo, s jedne strane, kontrolorsku moć Evrope i tog velikog demokratskog sveta i moć glasačkog tela da se odupre, ponovo, iskušenju koje tek što je prošlo pre nekoliko dana.

Pa rat se završio juče, promena je bila juče. Maločas. Zašto to ne bi moglo da bude možda i lekovito ili definitivno porazno? Ti koji budu glasali za tu opciju, za tu sasvim desnu nacionalističku opciju, imaće prilike lepo da iskuse kako to izgleda kada u jednom demokratskom sistemu… Oprostite, ovo je demokratski sistem, to što je on takav kakav je, to je zato što smo mi takvi kakvi smo, ali on je nominalno demokratski parlamentarni sistem. Prema tome, neka dobiju i oni.

To je još uvek na onom istom nivou na kome su održavani izbori u monarhističkoj Jugoslaviji. Setio sam se nekih pasusa iz Stojadinovićeve knjige “Ni rat ni pakt”. To je takav jedan šmokljanski, sirotinjski, jedan primitivistički režim postupaka – šta treba da uradim da bih dobio na izborima. Tu su prevare, podmićivanja, neverovatne ludosti. Ali mi smo već duboko zagazili u eru informatike, pa bi čovek rekao da bi to nekako delovalo dovoljno ubedljivo. Međutim, ne vidim da se to dogodilo. Ja to ne vidim.

I sad, šta će biti sa tim izborima? Ko zna šta će biti. Verovatno će biti jedna etablirana scena – to su te četiri velike stranke, ako su uopšte velike, i dve nekakve kao male. I sad dolazi nešto što se nas veoma tiče a na šta ne možemo da utičemo – kako će te strasti, jer tu pameti nema, da se dogovore u parlamentu, da formiraju vladu.

Ako ta vlada bude bila takva kakvi su oni u ovom trenutku, uoči izbora, rastrzana kao u onoj Krilovljevoj bajci “Labud i rak”, kako će labud i rak da se slože, onaj vuče u vodu a onaj bi da poleti. Ako, to jest, ovde ima nekoga ko bi voleo da poleti, svi nešto vuku u vodu. A to je onda opet nepredvidljiva stvar, opet pritisci, opet će neko morati nekoga da gnjavi…

Do sada je bilo bezbroj jasnih signala o tome šta može da nam se desi ako ne budemo pametni. To čak i liči na pretnju. Pretnja je: zatvorićemo vas, nećemo vam davati kredite, nećemo investirati. Ali, treba imati na umu da je ovde već dovoljno toga ušlo, neće valjda baš svako da dopusti da to pijanstvo traje predugo. Mislim da ćemo da se otreznimo. Sutradan kad neko donese račun, kao i uvek, u srpskoj kafani u zoru, a ono prazni džepovi.

Čuo sam, to je bilo jedno iznenađenje ali ne mogu da komentarišem, da su Kariću vratili nekakve tri milijarde. Ako je to greška – to je grozno, ako nije greška – to je još strašnije. Kako ćete vi u ovoj sobi da odredite šta se tu tačno dogodilo. Vi nemate transparentne odnose u društvu. Od 5. oktobra vi nemate tu institucionalizovanost bilo čega, ali bilo čega, kojoj biste poverovali i spokojno primili jednu takvu odluku ili promenu te odluke. Vi ste ovde samo da sumnjate.

Mi ništa drugo ne radimo, samo sumnjamo. Mi imamo dobar razlog za to i potpuno smo u pravu što sumnjamo, a oni nisu uspeli da stvore ništa u šta ćete gledati kao u zaista jedan institut demokratskih načela i reći spokojno – da taj je u pravu, čak i ako nam se čini da tu ima nešto potpuno neočekivano. Uverite me da je to tako. Objasnite javnosti, pomoću dokumenata, zakona, odluka, da je to tako. To je jedini način.

Ja sam se navukao na “Discovery”, otkako je došla kablovska televizija. Dok vi i ja pričamo ovo ovde, tamo se događaju stvari o kojima ne možete ni da sanjate. Najpre, velika revizija prošlosti. Neprekidno se, novim dokazima, vade neke nedovoljno jasno pokazane istine, Prvi svetski rat, Drugi svetski rat…

Zatim, more naučnika pokazuje kako će Zemlja da nestane. Dakle više se ne radi o tome da li će, nego kada će. Zatim, ono što mene posebno i plaši, to je bilo na “Nacionalnoj geografiji”, koju takođe imate, to je svet totalne digitalizacije, to se čak videlo i na onoj seriji BBC-ja koja je išla na B92, to je svet agresivnosti, svet bez milosti.

Sova više nije ona mudra ptica koja kunja danju a noću lovi miševe. To je zver, ceo život je ždranje, to je priča o tome ko koga jede. Ne tvrdim da je politika tih medija da samo brutalizuje tu sliku, nego mislim da je politika svih tih događaja, kako ih oni prikazuju, da nas svet upozorava u šta smo već zagazili. To je ono: knjige kažu – množite se, a ekologija pita – a čime ćete se hraniti, kako ćete se odevati i, ono najstrašnije pitanje, gde ćete svoje đubre ostavljati.

To su zastrašujuća ubrzanja. To su zastrašujuća ubrzanja. Gledao sam pre neku noć kako izgleda avionski saobraćaj u Evropi. Kao kad pustite pčele, i one kao lude idu od Amerike do Evrope pa se vraćaju. Izmišljali su milijarde mogućnosti da se to nekako kontroliše, a onda kažu – eto jednog rešenja, to je politički problem. Svaka država, čuvajući suverenitet nad svojom teritorijom, ne dopušta drugima da imaju kontrolu, tako da onog trenutka kada se budete odrekli jednog dela suvereniteta, ostavljajući jednom centru koji će kontrolisati čitav avionski saobraćaj nad Evropom, imamo gotovo tehnološko rešenje.

Mi smo daleko od toga da se time bavimo. Rešili smo da ostanemo mormoni, šta nas briga, mi imamo čeze, konje, pumpamo vodu i vadimo kofe iz bunara, što je divno. Ali, neće svako hteti to, neko hoće da leti. Ta spoznaja je daleko od nas. Sačuvaj bože koliko je daleko. Eto time se ja bavim, sedim i gledam to.

Insert iz filma “Biće skoro propast sveta”:

” – Okupili smo se na ovoj poljani da nas svi vide i da se sete da i mi postojimo.

– Ja mislim, drugovi, da mi ne bismo trebali odavde da se pomerimo dok i mi ne dobijemo avion.

– Sva sela oko nas imaju po avionče, a mi, ko siročići.

– More, kakav avion, nećemo se mi odavde maći sve dok stvari ne krenu nabolje.

– Kad možedu studenti, možemo i mi.

– Da se jednom zavede red. Svi jednaki da budemo. Jebiga. Izvini, druže predsedniče.

– Molim.”

Svetlana Lukić: Pošto praktično svi lažu, onda ljudi biraju ono što najlepše zvuči. Na kraju se ispostavi da je nešto što im greje srce, iz nekih razloga…

Dragan Babić:Njima radikali najbolje zvuče, Srbima. To je odgonetka. Sve više ljudi govori, neki zlurado, neki onako trezno – zašto, neka probaju tu opciju. Mislim da su mnogi ljudi umorni od toga, premoreni. Mi nikada nećemo dočekati da čovek kaže – sramotno je baviti se tim baljezgarijama. Nismo mi pretpolitičko društvo. Mi smo političko društvo par ekselans. I bili smo, od XIX veka pa do dana današnjeg, političko društvo u dinastičkim borbama, u strančarenju u onom Sterijinom smislu. Nesreća je što ni za šta drugo nismo znali.

To je neverovatan narod. Negde dole od Leskovca do Grdelice, negde tridesetak kilometara… Ja taj put poznajem “u sveku rupu”, jer sam ga mnogo puta prošao. Treba da se asfaltira što pre, zbog onog Koridora 10, koji ide za Grčku, pa su neki seljaci tamo, drugačije ne mogu da ih zovem – ako i nisu, a oni su svakako palančani – lepo izašli na drum i rekli – nedamo, dok ne napravite most. Ovi napravili most, pa taman krenuli to da rade, kad dva kilometra od tog sela, izašli drugi seljaci, ili palančani, i rekli – e, ‘oćemo i nama da napravite takav isti most. Neko bi verovatno rekao – evo, imate most svega dva kilometra… Ne. Hoće još jedan most tu da i oni prelaze Moravu.

To potpuno izlazi iz zdravog razuma a vraća se u jedan šeretski, kafanski, palanački mentalitet šićardžija, kratkovidih, često poluludih, koji traže da im se ta vrsta blagostanja, nekog sirotinjskog blagostanja dovede pred kuću. Meni to istovremeno govori o nedostatku uverenja da treba nešto veliko da se gradi. Njima treba taj mostić, ne znam šta će tamo da rade, da vode koze, šta ja znam, da beru kukuruz…

I mislim da je to je već jedna velika boljka, na šta liči i strančarenje. Ako ste gledali sad ove izbore za rusku Dumu, Rusija, koja ima 140 miliona stanovnika,– doduše, i oni su svi pijani, ali dobro – ima 430 poslanika. Ovde nema uopšte pameti, nema odustajanja od politikanstva, ma nema odustajanja do smrti. Mi svi moramo biti tu, ta jagma, to su neke male provincijalne sudbine. Trpaju se tamo.Koliko ih ima? 250?

To su disproporcije, one uvek nastaju u polumraku, nedostatku svesti o tome ko smo, šta treba da radimo, kako treba da izgledamo. Nego, izgledaćemo ovako kako izgledamo, kao u nekom komičnom stripu Alan Forda, neko ludilo. Kako nam bude, nije važno. Stvarno nije važno. Grdio me je Desimir Tošić da stalno govorim kako su Srbi nepismeni. Pa jesu nepismeni. Navodno, postoji jedan zdrav socijalni duh kome nije potrebna ni pismenost da bi znao. Oprostite, ja ne mislim da je tako.

Svetlana Lukić: Bio je ovo novinar Dragan Babić, a sada govori profesor Miodrag Zec.

Miodrag Zec: Ja zaista ne mogu da razumem strast sa kojom se hiljade ljudi upuštaju u političku borbu i da su svaki izbori istorijski i da tu učestvuju hiljade ljudi i stotine političkih partija. I ono što je za mene psihološki i kulturološki fenomen, znači razumni ljudi, obrazovani ljudi, sa tolikom strašću ulaze u nešto što se zovu izbori, sa tolikom željom prosto hrle da na sebe preuzmu zadatke koji, mislim, ne mogu da se ostvare.

I onda postavlja čovek pitanje – ako je to što čeka vlast, a čeka je, zaista težak rad i iskušenje, ako je to zaista tako delikatno i tako teško, prosto nije racionalno da toliko ljudi svojom voljom, ulažući svoje i tuđe pare, sebi nameću zadatke koji su ogromni, a privilegije iz tog posla, kako oni saopštavaju, nikakve. To mi liči na neko religijsko uverenje, kao kad ideš u Meku, na brdo Ararat, pa se šibaju, bacaju kamenje, ne piju vodu. Šta se kod nas nije desilo? Kod nas imamo sitnu zanatsku proizvodnju, imamo kiosk ekonomiju, u velikom delu, i imamo kiosk politiku. Svako sa dva-tri čoveka, sa malim kapitalom, ulazi u ozbiljan posao.

Onda se postavlja pitanje da li ovo političko tržište može izdržavati toliku političku proizvodnju. Da li može? Mi imamo, po meni, jednu patološku situaciju – imamo 200 partija, 2.000 nevladinih organizacija, pola stanovništva se bavi politikom a pola sluša šta će biti. Prvi proces mora biti sleganje političkog tržišta, da se izvrši koncentracija i centralizacija političke proizvodnje na četiri-pet partija, da se uvedu svetski ili jugoslovenski standardi u proizvodnju političkog proizvoda, kao što se prodaje mleko kome je prošao rok pa niko ne odgovara, tako se i prodaju političke ideje kojima je rok izašao pa niko ne odgovara.

Zašto imamo toliko partija? Zato što se verovatno ne može nagoditi da se oni sada svrstaju. A onda se koriste razni argumenti. Koristi se, recimo, cenzus. I na kraju, možemo doći u patološku situaciju da cenzus bude jedan čovek, jedna partija. Na kraju će na to izači da bi neko zadovoljio sujetu.

To govorim kao posmatrač, jer ne može ova zemlja da proizvede novac kojim bi se to sve finansiralo. Da se mi ne lažemo, to se sve finansira, u biti, od građana. S druge strane, onda se dešava šta ovi hoće. To su razumni ljudi, obrazovani ljudi, oni znaju da se to ne može proizvesti.

Zašto oni to rade? Oni verovatno to rade zato što se obraćaju ciljnim grupama koje to žele da čuju. Mislim da se ovde ne zna ko koga više kvari, narod političare ili političari narod. Emituje se poruka da neko može od vode da napravi vino. Ovo nije svadba u Kani, Hristos je jedan, nije svaki naš političar taj koji može da pravi od vode vino kad zatreba.

Doduše, to se kod nas radi, nije kažnjivo. Ili, da se sa pet hlebova nahrani sav srpski puk. Ne može to tako. Ja mislim da oni sebi time daju autogolove, jer narod je lako povesti, ali kada posle tri meseca dođe da toga nema, onda će strast biti još veća i vlade će sve brže i brže padati. Neće to moći dugo jer politika je profana stvar, nije to religija.

Religija je obećala carstvo nebesko, život posle smrti, a to je teško dokazati, niko se nije vratio pa da vidi da tamo nije raspodela kakva je obećana. Ovde će se to desiti. Ili se obeća – doneće se 3.000 zakona za tri dana. To je neozbiljno, to su opasne stvari. Opasna je stvar pružati lažnu nadu.

Mala zemlja ima šanse samo kroz međunarodnu trgovinu, mala zemlja koja ide u sunovrat ukoliko je zatvorena. Mi nijednu robu ne možemo proizvesti. Zašto je ne možemo proizvesti? Da bismo imali fabriku automobila, treba nam 300.000 bar da ima tržišta za jedan proizvod, za jedan model, za jugo 55. Da li ovde postoji 300.000? Ne postoji. Prema tome domaće tržište ne može da pokrije tehnički nijednu proizvodnju, zato treba izvoz.

Sad se ovde zastupa teza – mi ćemo zaštititi naše. Pa možemo zaštiti, ali to je kontraproduktivno. Dokle s štititi? Kaže – još samo malo. Da li se može spustiti kamata? Pa kako bi mogli da spuste kamatu, na osnovu kog zakona? Mogu da nazovu telefonom direktora, koji je pod njihovom političkom kontrolom, pa da kažu – ovom daj, a ovom ne daj. To smo već imali. To je radio Milošević, to je radila Borka Vučić. Onaj ko tako dobije kredit, taj ga ne misli vratiti. I tome je svaka kamatna stopa prevelika. Najbolje bi bilo da se uvede nova vrsta kredita – da daš kredit i da se još da deset posto nagrade onome ko ga uzme. To ovde mnogi zastupaju.

I privatizacija, to je hit tema koja je za sve kriva i u koju se svi razumeju. Svaki Srbin može biti selektor savezne reprezentacije i ministar privatizacije. Svako to može biti i svako to želi da bude. Mislim da se tu ne može mnogo promeniti i da se neće promeniti. Tranzicija realnog sektora išla je kako je išla, privatizacija je dala nekakve rezultate. A ono što nije nikako išlo, to je tranzicija finansijskog sektora. Mi nemamo nijednu privatizovanu banku. Mi imamo otvoren proces stečaja u velikim bankama sa kojima ne znamo šta ćemo. Nijednu stranu banku ovde nismo doveli i to je ključ. Mi imamo domaće banke sa stranim imenom, koje nemaju ni drugačiju kreditnu politiku, ni drugačije plasmane, ništa.

Svetlana Lukić: A Rajfajzen?

Miodrag Zec: Šta smo dobili od te banke? Rajfajzen je domaća banka. Čovek je dobio pravo da prikuplja štednju ovde. Mislim da je Rajfajzen osnovana sa pet miliona dolara. To je domaća banka sa stranim imenom. Mislim da bi velika stvar bi bila da dođe bar jedna velika svetska banka u koju bi ljudi verovali. Raste devizna štednja, ali se tu donekle stalo. Mi nemamo osiguranje depozita.

Svako ko je uložio u banku, uložio je na sopstveni rizik. Problem je generalni. Dosta je ljudi došlo iz sveta ovde, to je hvale vredno. Oni su doneli i znanje i mlade, ja to podržavam. Međutim, niko nije ni u kakav realan biznis otišao, svi su otišli u državni. U Ministarstvo finansija, Narodnu banku, Komisiju, Trezor. Sve gde je vlast. Mora se neka roba proizvesti, ne može se samo raditi konsalting. Ja ne kažem da to ne treba, ali ako se ovo drugo ne desi, džaba smo krečili.

G17 okuplja ambiciozne ljude, uporne, veliki deo njih i zna svoj posao. Međutim, oni će uvek tražiti više vlasti nego što imaju mandata. To se desilo i 2000. godine. I onda nastupa problem – da li će ovi drugi to dati. I moguće da se otegne formiranje nove vlade dva-tri meseca.

Mi smo zemlja pod međunarodnom prismotrom. Pod monitoringom. To je nezgodno reći biračima, ali da će se moći preduzeti neke mere koje su van konteksta ovog globalnog dogovora koji imamo sada sa svetskom bankom, MMF-om i tako dalje …

Zna dobro Dinkić kako MMF radi, on je sarađivao sa njima. Prema tome ne verujem da će oni baš takve stvari odobriti. Obećao je Džordž Buš, najmoćniji čovek na svetu, da će da zaštiti industriju čelika. Pa kad je Buš morao da kapitulira, kako mi nećemo. E, sad, može se reći ono što je rekao jedan moderan političar – dok Evropa dokaže da nas želi, pa možda bi to bilo stvarno dobro. To mi je simpatično zvučalo.

Što se tiče Karića, ne znam detalje, ja mogu samo nekoliko stvari načelno da kažem. Taj zakon o ekstraprofitu je bio takođe deo političke pogodbe. To dobro zvuči. Kako ne bi ojađeni narod pozdravio da se otme onome ko ima a da se da onome ko nema… Zato je bio popularan Robin Hud. Ono što je nesumnjivo, tvrditi da je doživelo fijasko. Ti koji su to smislili, nisu to naplatili. Ko je najveći obveznik? Znači, postojala je Astra banka koja je bila poreski obveznik u stečaju.e onda je po principu povezanih pravnih lica Mobtel postao obveznik poreza na ekstraprofit. I mi smo imali jednu fantastično besmislenu situaciju da Mobtel, preduzeće koje je pola državno a pola Karićevo, plaća porez državi. Ono što je sigurno tačno, to je da je najmanje 50 posto poreza država platila sama sebi.

Svetlana Lukić: Od ekstraprofita?

Miodrag Zec: Pa da. Ako preduzeće ima 49% državnog kapitala a 51% je vlasništvo Karića, sva dobit preduzeća se deli na te ravni. Ako se plati porez, smanjiće se dobit, je l’ tako? Znači, račun je jedinstven. Država je, uz velika zvona, sama sebi platila pola, Karić pola. Ja ne znam kome su vratili pare. Da li Mobtelu, što bi bilo logično, da li je država sama sebi opet pola vratila, ili su možda vratili Kariću direktno. Što bi za njega bio dobar potez. I na velika zvona se to udara. Ja to ne mogu nikako da shvatim. I kažu – uspeli su naplatiti toliko. Pa kako? Sami od sebe. Bar pola. Ili bar 49%. I drugo, tako se to nikada nije ni moglo rešiti.

Nesumnjivo je ogromne preraspodele kroz inflaciju bilo. Nesumnjivo je da na više tačaka curi taj novac, da li kod Karića ili kod drugih. Ali, ono što se pokušalo 2002. godine, da se na bazi evidencije računovodstva to napravi, to nije bilo moguće. Tu je bio moguć samo jedan azijski sistem koji je primenjivan u Egiptu, u Turskoj i tako dalje, da šef države pozove tih odoka izabranih sto-dvesta bogataša i tako dalje i da ih džentlmenski zamoli da jedan napravi bolnice, drugi napravi obdaništa, treći vatrogasnu stanicu… Mislim da bi mnogi to prihvatili, mislim da bi Karić to prihvatio.

Ovako, šta smo dobili? Hiljade ljudi je istraživalo i kopalo papire, analiziralo i – šta sad? Tako to nije moguće izračunati. Trebalo je podeliti zaduženja, oni fino plate i “mirna Bačka”. To je azijski način života. Sve se personalizuje, vlada se lično. Ovde se ručno upravlja državom i tako dalje. To nije dobro.

Postoje dva modela u ekonomiji. Jedan je model da se ide sa tradicionalnim zadovoljavanjem tražnje i tu nema velikih profita, tu je moguć samo veliki obim, a na bazi velikog obima veliki profiti. Na primer ljudi vole da piju pivo.

Drugi model ekonomije je da ponuda kreira tražnju, da neko nešto izmisli i da zaradi ogroman novac. Majkrosoft je smislio proizvod, pa je onda napravio ogroman biznis. Znači, to je moguće, da pođe od 250 dolara, a završi na 25 milijardi dolara i da nikome nije uzeo, nije silom.

A šta se kod nas desilo? Kod nas su ljudi počeli da drže kioske i sad imaju pet milijardi, a nisu pronašli Windows, nisu pronašli parnu mašinu, nisu pronašli ništa. U jednom tradicionalonom biznisu su zaradili toliko. Kako je to moguće? To je moguće samo sa državom. Suština je u tome. Znači, ljudi imaju potrebu da razgovaraju, pa onda smo izmislili telefon, pa televizor, pa internet, pa mobilni telefon, pa vizuelni telefon, pa svašta. Znači to je načelo da ponuda kreira tražnju. Ako postavimo pitanje – kome mi trebamo, dobićemo odgovor – nikome, ni samom sebi. Ali, ako kažemo da imamo neki proizvod, onda ćemo potražiti kupca. To je ono što se zove preduzetništvo.

Ovde nemamo preduzetništvo. Ovde ništa nisi smeo da preduzmeš dok nekoga ne pitaš. Ovde je za vreme Broza vladala takozvana teorija šimšira, ko god nešto malo izraste više, on ga ošiša. Ovi što proizvode kažu – imam poznatu tražnju, ali se ne mogu tu udomiti, da mi je da dobijem nabavku kod MUP-a. Ili, recimo, kad student završava – gde ću se ja zaposliti. I kako on logicira? Logicira postojeći raspored. Pa Bil Gejts nije razmišljao gde će se zaposliti. On je kreirao potpuno novi proizvod.

Čita Svetlana Vuković:

Stojan Cerović, nedeljnik Vreme:

“Ovo je jedna od onih situacija kada čovek pogleda u nebo i priznaje nemoć da shvati puteve gospodnje. Mislim naravno na ljude koji vode bivše pobedničke stranke, ljude koji su stekli svetsku slavu predvodeći jednu spektakularnu revoluciju bez žrtava, najbolju koja se još mogla naći u ovom delu sveta.

Ti ljudi sada više ne vide ni prst pred okom. Suviše su zabavljeni vađenjem očiju jedni drugima. Možemo postati jedini narod koji je srušio nedemokratski režim, da bi onda za njega glasao i vratio ga kao demokratski.

Dakle, postalo je mogućno da iz izbora radikali izađu kao najjača stranka, da u Skupštinu uđu SPS i koalicija Vuk i Velja, te da oni zajedno dobiju većinu i sastave Vladu. Pri tome, oni sami ništa nisu krivi. Prosto, bivši DOS je gotovo rastrgao sam sebe.

Jedni viču da ne daju Kosovo, drugi ne daju nikoga u Hag, treći ne daju ništa privatnicima i bogatašima, četvrti ne daju vojnike u Avaganistan. Idealan slogan bi bio: ‘Mi ne damo ništa’. Ne znam zašto se toga niko nije setio.

Posle izbora biće, naravno, daj šta daš. I Kosovo, i u Hag, i privatluk, i vojnici gde god hoće. Ovog puta sve stranke se složno pozivaju da se ne da glas DS-u. Čak pomalo i sam DS, iako njegova lista izgleda bolje nego sve druge. Koga će ljudi poslušati? Da li je glavna izborna zagonetka – protiv koga će Srbija ovoga puta najviše glasati.”

 
Emisija Peščanik, 20.12.2003.

Peščanik.net, 20.12.2003.