Radio emisija 23.08.2000, govore: Petar Luković, radnici Trepče.

Svetlana Vuković: Kušner je izgubio živce i osećaj za političku korektnost. Izvršio je vojni desant na topionicu olova Kombinata Trepča u Zvečanu i nazvao pobunjene radnike fašistima.

Postoje četiri uporišta koja garantuju sigurnost Srbima iz severnog dela Kosova. To su Trepča, mitrovačka bolnica, Vukovi sa Ibra, koji čuvaju most i bezbedan put do Srbije. Trepča je uzeta, svi se pitaju šta je sledeće.

U Zvečanu smo zatekli dva paralelna protesta radnika, jedan u organizaciji otsutnog poslovodstva iz Beograda i drugi na kome su govorili članovi Srpskog nacionalnog veća, inače lekari iz mitrovačke bolnice. Na prvom mitingu radnici su dobili priznanice za regres, ali budući da u pošti nije bilo para, mnogi ljudi sa oba mitinga završili su u istom redu, tamo gde UNMIK deli keš, tek otštampane dinare.

– Ako nas ovde bude 3000 koliko ima zaposlenih radnika iz Trepče i ako se njima priključi isto toliko radnika, budite sigurni da nemaju nikakve šanse. Onda možemo da radimo i da vučemo najjače poteze, onda možemo i da se prošetamo i da zauzmemo naša radna mesta. Da ih zaustavimo u njihovom kretanju, da ih zaustavimo u njihovim pokušajima da nas satru, da nas oteraju odavde, da naprave etničko čišćenje i da na taj način omoguće nezavisnu državu Kosovo. Živela Trepča, živela Srbija.

– Regres deli Trepča, a ovo okupator deli 50 maraka. Prodate duše, uzeli su nam Trepču da nam daju 50 maraka, ja ću da im dam odmah 100 maraka da se maknu odavde. Sve su nas potiskali otuda, sve, Stari trg zauzeli, pa su cinkaru zauzeli, pa su zapalili, ništa živo nisu gore uradili, sad došli ovde, najviše Srba se ovde koncentrisalo, i ovde da nam zauzmu i da nas teraju jednostavno, samo da ostaneš bez posla i bez egzistencije i da odeš. Samo da odeš, to je njihova politika. Pa, kakvo zagađenje, ja 20 godina radim ovde, ovde je moj otac radio, moj deda radio, jesmo svi zdravi i normalni. Mi kad ostanemo bez posla, šta da radimo ovde? Šta da radimo? Ionako strahujemo od Šiptara svakog dana, ali nećemo da odemo, zapamtite da nikad da odemo nećemo. Ovde ćemo da ginemo, evo, ovde ćemo da ginemo. Zašta da živim kad nemam posao?

Svetlana Lukić: Za koga ćete da glasate?

– Samo za Sloba.

Svetlana Lukić: Da li mislite vi da ćete da dočekate da srpska vojska i policija dođu ponovo ovde?

– Slušaj, došli – ne došli, mi smo vojska, evo, svi smo mi vojska. Mi sad na jedan mig, svi smo vojska.

– Samo da nađemo ko će da nam kaže – krenite, mi smo pošli, gotovo je to. Nego smo još malo humani, hoćemo da sačekamo da vidimo, hoćemo demokratiju.

– Nema šanse da odemo nikad, nema odstupanja.

– Sa ove stanice nema povratka.

– Recimo iz Bora radnici, to je isto rudarski kombinat, oni treba da kažu – danas imamo štrajk, ne mora to da bude štrajk, nego protest, kao što mi imamo protest, podržavamo radnike u Trepči. Dovoljno je to da se čuje neki glas iz Srbije, da nismo sami.

– Ništa se ne čuje. Oni tamo ni ne pominju Trepču ni Kosovo. To je samo jedna vest koja je već na četvrtom mestu u informativnom programu, nije više udarna vest. Za njih su udarne vesti mostovi, izgradnja, za nas je ovo udarna vest. I kad mi čujemo tu udarnu vest na četvrtom mestu, mi smo stvarno ogorčeni.

– U ponedeljak, prvi dan kad su došli Englezi, mismo Engleze bili, Francuzi su branili Engleze i molili su nas Srbe – nemojte da bijete Engleze, sad će oni da odu. Mi nemamo u njih poverenja, sa Francuzima možemo da se dogovorimo. Od Kušnera je bila komanda i oni su doveli Engleze da oni završe posao, ali Englezi su dobili batine i otišli su. Mi smo tu bili spremni da poginemo, i onda kažu Francuzi, neka, nemojte da ih bijete, odvešćemo mi njih odavde. Sad neka dođe jedan, odmah ćemo da ih bijemo.

Svetlana Vuković: Slušate otpuštene radnike iz Trepče, ali prvo Olivera Ivanovića i Vuku Antonijevića iz Demokratske stranke Srbije.

Vuko Antonijević: Rukovodstvo Trepče je ostavilo radnike same, tako da oni ne znaju uopšte šta valja dalje da se čini. Radnici su prepušteni sami sebi i tu se Srpsko nacionalno veće vrlo aktivno uključilo, mi smo čak ovih dana tražili da naši momci koji su zaduženi za bezbednost ovog dela, da kontrolišu ulaze u Trepču da slučajno se ne desi da Šiptare dovedu da rade u ovaj deo, to je ono što bi kod ljudi izazvalo i paniku. A radnici koji uzimaju te pare, ljudima jednostavno novac treba. Ne radi se o nekom velikom novcu, oni su nudili 50 maraka ili su im čak nudili naše dinare, na šta nisu imali valjani odgovor, naš regionalni administrator, odakle njima naši dinari.

On je rekao da i jedna i druga valuta je ravnopravna na Kosovu i Metohiji, znači da se radi možda i o nekom dilu, nešto što je država uradila iza naših leđa, iza leđa svih ovih ljudi koji su ostali ovde, iza leđa svojih radnika, tako da niko nije ni znao koliko se dugo i šta se pregovaralo u Skoplju. To ne može niko da negira, jer to su nam i ljudi iz UNMIK-a potvrdili da su se pregovori vodili u Skoplju i da su naši predstavnici, u stvari predstavnici konzorcijuma banaka koje podržavaju Trepču, da su vrlo kooperativni bili. Simptomatičan je izlazak rukovodstva iz Trepče i da su iz Trepče zadnji kamioni i ono što je na lageru bilo, da je to prebačeno u Srbiju, znači da postoji ipak jedan dogovor, jer u 3 i 15 svi tvrde da je zadnji kamion izašao iz Trepče, a u 4 sata je izvršen vojni prepad na Trepču.

Oliver Ivanović: Prvo moram da vam kažem da je više od 600 ljudi penzionisano u poslednjih sedam meseci, što je najbolji znak, indikacija zapravo da se nešto sprema, što znači da tako reduciranjem broja radnika zapravo se smanjila tenzija. To se dogodilo, više ih je penzionisano u ovih 6 ili 7 meseci nego prethodnih 6 ili 7 godina. Druga stvar je, razgovori su postojali, to je izvesno, to smo saznali, u Skoplju, za jedan razgovor zasigurno znamo, ali postoji indicija da je još jedan takav razgovor obavljen. Treća stvar je, prilikom isplate UNMIK-a pojavljuju se dinari koji su iz Narodne banke Jugoslavije, što jednostavno nepobitno ukazuje na direktnu vezu Narodne banke Jugoslavije ili, pak, nekoga drugoga koji je blizak tim krugovima sa UNMIK-om. UNMIK je prvi put upotrebio dinare za isplatu.

Sad se svi pitaju šta je sledeće, znači li to da će nas oni proterivati i tako dalje. Ubeđen sam da, ne možemo tvrditi da sem ove političke pozadine nema ništa drugo, znači nema napada, nema pokušaja da se izvrši invazija na severni deo, ali to je nešto što je vrlo neprijatno. Ako su oni digli hiljadu ljudi da bi okupirali Trepču, topionicu, ne znači da sutra neće dići dve hiljade ljudi i okupirati nešto drugo ili pak nastojati da izvrše neko masovno hapšenje, o čemu se prilično govori na ovim prostorima. Normalno je da mi to ne verujemo i ne mislimo da bi velika, moćna NATO sila digla se da pohapsi stotinu ljudi, tih stotinak ljudi na severu koji bi mogli da im budu smetnja za ostvarivanje nekakvog plana.

– A sto radnika je samo primili regres, nema para više. Lažu, nas stalno lažu ovde.

– Ovo je regres što primamo mi, Trepča što daje, a ovi daju valjda marke dole, šta ja znam, po 50 maraka.

– To mu dođe kao potpis neki više, nego za Trepču da se daju pare. Ljudi dođu iz Kraljeva i uzmu marke. Možete i vi ako hoćete.

– Mi ćemo da svedočimo za vas i možete da uzmete 50 maraka.

– Ne verujem da je više od 20% radnika uzelo, ja prvi nisam uzeo. Ima jednostavno penzionera, uzimaju ko šta stigne.

– Dođu autobusom, uzmu i vraćaju se u Beograd, čoveče, za Rašku. Potpiše se tu, da ličnu kartu, uzme 50 maraka i vraća se.

– Nije što penzioneri, nego uzimaju građani, deca uzimaju od 16 godina.

– Vidiš koliko su bistri Francuzi.

– Sedmi put kad je jedan došao, shvatili su.

– Tri godine kako joj je umro svekar, ona otišla i uzela 50 maraka.

– Pa, dobro, to za zadušnice.

Svetlana Lukić: Šta vi mislite, šta oni nameravaju sa Trepčom?

– Iskoristiće oni ovo, moraju da naplate ovoliku muku ovde, to će nekom da naplate, a kome će da naplate videćemo. Ovde je jeftina radna snaga i to će da iskoriste. Za 50 maraka se juri da se uzme, a šta ako bude 500 maraka, to ima dole da bude kasapnica ko će da uđe da radi.

– A dovešće nam možda i komšije, Šiptare.

– Vidite da vam mi dajemo čekove, a nemamo pare, a oni odmah daju pare, tako da radnici hoće-neće moraju da idu na njihovu stranu, to je to. Mislim da je jedna velika greška što nema para da ljudi odmah uzmu, najmanje 30% ne bi otišlo tamo da uzme pare, po mom mišljenju. Ovde ima čekove, a nema pare, oni dole odmah daju pare, vidite koja je situacija, koja je kriza, ljudi nisu krivi. Bilo nas je oko 1.200 radnika tog momenta, a 2.500 što smo po Srbiji rastureni, koji su odseljeni odavde. Sada radimo na ulici bez kancelarije, ne možemo referente da nađemo nigde, to nije lepo.

– Njihov cilj je verovatno, malo po malo pritežu sve više i onda da nas ovako po malo pomere, na niže dole prema Srbiji. Za dalje videćemo, to je sila, okupatori, on kad okupira može da radi šta hoće. Pomoći će valjda vlada da narod bude tu, inače ako oni nas rasporede dole po tim rudnicima što su po Srbiji, tim fabričicama, onda mi odosmo.

– Oni mogu da rade šta hoće tamo po Kosovu, kao što su sad bacili bombu, pa im naši nisu rekli ništa, jer su naši malo mesto, malo ljudi, pa ih se može rasturiti. Ovde je masa ljudi, znaju oni s kim imaju posla. Teško da će da nas oteraju odavde, nego što ćemo da se namučimo što nemamo posla i što nas kupuju za jeftine pare, to je najgore, ali da idemo sigurno nećemo.

Svetlana Lukić: Da li mislite da će vas vlada Srbije pomagati?

– Pomagaće nas do izbora garantovano, posle izbora videćemo šta će da bude. Ne verujem, koju korist imaju odavde, kao Republika Srpska isto, odvojeno teško ide, sve su prekinuli, platni promet, pa šta i da očekuješ ovde. Ako prekinu platni promet, onda prekinu sve, neće oni da finansiraju prazno.

Oliver Ivanović: Ko je doneo odluku o nasilnom zauzimanju Trepče? Reći ćemo – Kušner, međutim doneo je odluku i PAVK, odnosno doneli su i Srbi, takozvani Srbi koji sede u PAVK-u. Zar nisu oni aminovali zauzimanje Trepče, zar nisu konačno aminovali ulaskom u PAVK i ove zločine koji se dešavaju nad Srbima.

Vuko Antonijević: Ono što je gospodin Ivanović možda bio u svom govoru malo oštriji prema PAVK-u, prema međunarodnoj zajednici, to je zbog toga zato što u radu PAVK-a učestvuju i naši Srbi sa Kosova, ta gračanička grupa. I ako su zaista učestvovali u donošenju ovakve odluke, onda je strašno ako su i Srbi učestvovali i dali svoj doprinos da se sa Trepčom desi ovo što se desilo. Isto kao što možemo da okrivimo sopstvenu državu zašto radi ovo ako je radila, ako je i težina jedne odluke Srba koji učestvuju u radu PAVK-a, ako su takvu odluku doneli, onda nisu razmišljali šta to može da znači, ili su možda i razmišljali da možda potkopaju neke naše pozicije. Ne verujem da bi im to bio cilj, ali možda iz neznanja su napravili veliku štetu.

Ovo je zaista moglo da se vrlo loše završi, jer bojimo se da se taj scenario, ako je Trepča koja absorbuje najviše zaposlenih u ovom regionu, koja je sledeća institucija na udaru i da li to možda nije bolnica ovih dana. Ja lično ne verujem u te takve priče, ali se sve više priča, jer ono koliko Trepča znači za ovaj region, možda sledeći neko po veličini, po broju zaposlenih i po nekoj svojoj uopšte snazi je možda zaista na udaru i naša bolnica.

Gračanička grupa, Srpsko nacionalno veće Kosova i Metohije je formirano 8 meseci posle našeg Veća i tu nema dileme, oni su se priključili nama. Mi smo s najboljim namerama prihvatili i tad smo tvrdili da je najbolje da Srbi nemaju više tih predstavnika, više tih partnera za međunarodnu zajednicu, jer i međunarodna zajednica igra jednu perfidnu igru, da podeli Srbe, onda u određenom trenutku će da pregovara sa onim koji im više odgovara. Što se tiče Gračanice, oni sebi prave nekakav imidž da su oni kooperativni, da oni maksimalno sarađuju, da nama bez saradnje sa UNMIK-om i KFOR-om nema ostanka i opstanka, njihova je takva.

Mi isto tako radimo, kažem, ali samo do određenog nivoa. Bili smo protiv ulaska u PAVK, jer nismo mogli da shvatimo, tu je došlo do glavnog razlaza, nismo mogli da shvatimo šta se to promenilo kad su prvi put napustili preosvećeni vladika i gospodin Moma Trajković. Šta se to desilo na bolje za Srbe da su Srbi prihvatili, osim da spasavaju misiju koja evidentno nije dala nikakve rezultate. Mislim, njen učinak je katastrofalan, imamo Kosovo gde se maltene institucionalizuje jedan haos. Ovo nije dobro ni za Srbe, ni za Albance,Turke, da ne nabrajam sve ostale etničke zajednice. Mislim, zaista jedno beznađe.

Moma Trajković više ne pripada gračaničkoj grupi. To isto sam uradio ja, ja sam bio potpredsednik preosvećenog vladike, a Marko Jakšić je bio potpredsednik Momi Trajkoviću u izvršnom odboru. Prema tome, što se tiče tog Srpskog nacionalnog veća, to više nije Srpsko nacionalno veće, to je Srpski pokret obnove. To je Draškovićeva partija, ono što ranije nisu mogli da naprave neki jak regionalni odbor, uz pomoć preosvećenog vladike i gračaničke grupe, jer tu su vam samo isključivo ljudi, možda izuzetak dva ili tri čoveka iz ovih ostalih delova koji ne pripadaju Srpskom pokretu obnove, svi su ostali članovi Srpskog pokreta obnove, sve.

Jednostavno nismo mogli da dozvolimo, kažem, taj nesrećni ponovni ulazak u PAVK, to je za nas bilo vrlo važno pitanje. Znali smo šta iza toga sledi, da će da uspori povratak Srba, a kao što vidite, povratka nema. Tražili smo pomoć međunarodne zajednice, međutim, šta smo dobili, da se 30 Srba vrati i da se neko hvali sa tim, a mi dnevno u Kosovskoj Mitrovici, borba je za prostor, imamo po 5-6 porodica koje se vraćaju, dnevno. Možete da zamislite koliko je to za ovih 12 meseci, koliko se ljudi vratilo, Mitrovica je imala 2.000 ljudi u junu mesecu, severni deo, a sad ima 17.000 Srba.

Svetlana Lukić: Da li vi hoćete nama da kažete da je preosvećeni vladika Artemije i ljudi oko njega, da su neka vrsta ekspoziture Srpskog pokreta obnove na Kosovu?

Vuko Antonijević: Apsolutno, njegov prvi čovek je Ranđel Nojkić i sve ove ljude, to možete da se uverite, sa izuzetkom možda par ljudi, uglavnom iz ovog našeg dela, on je pokupio ljude iz Srpskog pokreta obnove.

Oliver Ivanović: Srpsko nacionalno veće kao veće neće učestvovati na tim izborima, a pre svega jer smo mi protiv bilo kakvih izbora u ovom trenutku. Mislim da je besmisleno u trenutku kada se ljudi bore za goli život i za opstanak ovde i istovremeno se borimo za povratak, da u tom trenutku neko razmišlja o političkoj pobedi, prevlasti ili šta ja već znam. Mi se normalno ne možemo isključiti sasvim, mi nećemo isključiti nikog od naših članica ili pojedinaca koji žele da učestvuju u izborima. Pa, sad vrlo je evidentno da će Demokratska stranka Srbije koja je snažno zastupljena ovde biti zastupljena i na listama. Ja sam mišljenja da izbori su vrlo opasna stvar za ove preostale Srbe. Svaki izbori posvađaju ono malo Srba.

Vuko Antonijević: Ja lično ću da budem kandidat DOS-a za izbornu jedinicu broj 24, Prokuplje i više bih voleo da se ovde glasa, jer to što Prokuplje obuhvata kao izborna jedinica ovaj naš severni deo i metohijski deo, znači Peć, Prizren, Đakovicu. Zamislite, dobro, u redu je, ljudi koji su već u Srbiji, ali iz ovog dela se Srbi nisu selili, znači ne postoji bolja varijanta nego da samo glasanje bude ovde. Ja znam da tehnički je UNMIK i KFOR, mislim da bi napravili sravičnu grešku da zatvore na dan glasanja ulaz u Kosovo i Metohiju, mislim da to za njih nije veliki problem. Narod ovog dela želi da izađe na te izbore, ali ja vam kažem, ja sam lično zainteresovan, jer mislim da Srbi sa Kosova treba da imaju svoje predstavnike u parlamentu, jer se prosto bojim da ako ne budemo imali svoje predstavnike, da će ubrzo da se zaboravi na Kosovo, na taj narod koji je ostao ovde, na sve te patnje koje taj narod doživljava, ali režim može da uradi šta god hoće.

Osim kosovsko-mitrovačke bolnice, koja je odbila da prima devize i zadovoljila se sa platama koje daje ministarstvo zdravlja, koje naša država daje, svi ostali uzimaju. A to su vrlo bitni činioci, prosveta, dečija obdaništa, opština, javna preduzeća, svi uzimaju pare, od države dobijaju dinare, ali od UNMIK-a dobiju devize.

Jednostavno nemamo pomoći, da nam država pomogne oko finansiranja ljudi koji su odgovorni za bezbednost u ovom delu, jer bilo bi mnogo i lopovluka, bilo bi kriminala i svega, a država ništa nije tu uradila da nam pomogne na ovaj ili onaj način ili da svoje nekakve ljude angažuje ako to neće, da pomogne Srpskom nacionalnom veću.

Svetlana Lukić: Ko plaća onda te ljude koji su zaduženi za bezbednost, recimo mosta ili severnog dela Mitrovice?

Vuko Antonijević: Sami, jednostavno nekakvim dobrovoljnim prilozima, to je na dobrovoljnoj bazi, znači ko želi kad primi lični dohodak da odvoji, a ono što je najveća tragedija, ima ljudi koji prima platu iz države Srbije, mislim da opština prima i UNMIK-ove stipendije, da ne kažem plate, da ih ne naljutim, a oni ne izdvajaju ni jedan jedini dinar. Sve im se svodi samo da uzmu te devize, čak je dolazilo do žestokih sukoba, jer nekad neko kaže da bi trebali da prestanu, da to može da ugrozi naš opstanak. Prosveta je isto takva, već se priča da se spremaju svedočanstva na engleskom, albanskom i srpskom, ali više niko ne može te ljude da zaustavi, ništa im više izgleda nije sveto osim deviza.

Svi ljudi imaju uredne papire, znači da država, kad se prave papiri, naznači da to tobože ide za srpske enklave. To smo neki put vodili evidenciju, namenjeno recimo Priložju, Babinom mostu, kad proverimo je li ta roba stigla, bože sačuvaj. Znači to ide sve sad Šiptarima, na raznorazne načine se dovijaju kako to da urade. Dovoljno je samo da u ranim jutarnjim časovima ili u toku noći, pošto se sad na dva-tri mesta grupišu, sad je ispred restorana Simonida na jedno desetak kilometara od Mitrovice, to je ogroman parking, da vidite kako ti šleperi zakrče i to sve ide put Kosova, i to ide sve za Šiptare. Naravno, država im to ne daje džabe, država ili pojedinci iz te države, iz te vlasti, ima veliku korist. I ljudi koji to rade, uglavnom prevoze naši građani iz Srbije muslimanske veroispovesti i iz Crne Gore, uglavnom.

Mislim, ono što nama zaista smeta, vidimo da skidaju naše tablice i preko naše zastave nalepe crnu traku da se ne vidi, znači ostave Novi Pazar i ostave broj, ali preko tablice ide obavezno crna izolir traka.

Nigde Srbi ništa ne prave, ništa u srpske delove nije to stiglo, jer bi RTS već i snimio da su nešto napravili, mislim, videli ste da toga nema. Ali da Šiptari prave i da taj materijal ide – ide. Mislim, nemam zaista ništa protiv toga, država i treba da ubere novac, a priča je takva da to su te neke određene ministarske firme, možda nemaju čak ni te firme toliku koristi koliko pojedinci koji taj posao rade.

– Imaš praktično tri predsednika ovde u Zvečanu, tri predsednika opštine. Imamo jednog koga smo skinuli i dalje je tu na vlasti, Desko Timotijević, onda Karan koji je glavni administrator, i on isto upravlja, i imamo ovoga koga je izabrala vlada iz Srbije, on radi kao u ilegali u jednoj kući privatnoj. Od toga nema ništa, oni su mu zatvarali gore. Faktički jedna mala opština sa 6-7.000 stanovnika ima tri predsednika opštine. Ne može to da opstane nigde. Samo ja mislim da je skuplje ovde nego u Srbiji, a ne plaća se ni struja, ne plaća se ni porez, ne plaća ni vodu, ni ništa, toliko su digli cene, narod gleda da se obogati na kratko. Ovde je bilo tri radnje samo, ovim trotoarom, sad ne može da se prođe, ne možeš kola da parkiraš, ne možeš peške da prođeš, gore nego na Trgu republike u Beogradu. Narod se snalazi da živi, mora od nečega da živi i kako god se snašao, kako ko je ugrabio on tako radi.

Međunarodni Crveni krst otvorio je tamo u ciglani bivšoj, tu im je centralni magacin, tu istovaruju svu robu, jedan deo, a jedan deo ide za Kosovo, za Vučitrn, za Prištinu, niko ne zna gde ide, za Šiptare, tamo guraju, idu, ide masa kamiona prolazi. Možete da zamislite, IMT traktora dva šlepera su prošla za Kosovo za Šiptare, pa sad računajte ko im je dao. Dva šlepera traktora, niko to nije kupio, to je naša država prodala.

Svetlana Lukić: Slušate Petra Lukovića, autora knjige Godine raspada – hronika srpske propasti. Prvo pitanje za gospodina Lukovića bilo je šta misli o gospodinu Koštunici kao predsedničkom kandidatu.

Petar Luković: Pre svega, to je čovek koji mi nikad nije bio drag, on meni nikad nije bio simpatičan. I činio sam koliko god sam mogao u životu da protiv njega napišem sve ovako. Ništa mi sad nije simpatičniji. Ti primećuješ, vidiš svaki dan u novinama da se Koštunica prosto takmiči sa Miloševićem, ne znam sad, u napadima na Ameriku, odbrani srpskih nacionalnih interesa, pokušavajući Miloševića da pokaže da je on dobar dečko, da on nije baš izdajnik kao što kažu. A iskustvo nas uči da je, ko je god se takmičio bilo kad sa Miloševićem u tom ludilu, mislim da je uvek narod izgubio. Niko ne može da bude luđi od Miloševića.

Moguće je da ja grešim, moguće je da je Koštunica u ovom trenutku neka vrsta tranzicije, kandidata ne znam, onako nekog mosta preko koga ćemo jednog dana doći do nekakve normalne države, ali to me ne sprečava da ja osećam izvesnu vrstu, rekao bih, mentalnog otpora prema tom čoveku i njegovoj politici, imajući u vidu sve te njegove veze i sa Karadžićem i tu retoriku. Da ne spominjem sve one slike s Kosova, slikanje sa kalašnjikovim uz ona naivna dečija objašnjenja da mu je neko uvalio puškomitraljez i još ne znam šta, tako da je morao da pridrži i tako dalje. Sve mi je to tako… kako da kažem, gadno.

To je jedno osećanje, ne moraju ljudi da se slože sa mnom, ne očekujem, između ova četiri kandidata, da budemo objektivni, kad bih mogao da biram ne bih glasao ni za koga, a opet ću morati da glasam za nekog i onda ću uvek morati da glasam za Koštunicu. Nadam se da ću imati snage da ga zaokružim. To je jedno osećanje koje… i to me stalno svi moji prijatelji ubeđuju da će me odvesti, da će tu biti, da će mi držati ruku, da će oni popuniti listić umesto mene i tako… Znaš, mislim, to je žrtva koja je strašna, moram da kažem.

On ima još jedan problem… ja imam lični problem s tim čovekom, prvo, on nema smisao za humor uopšte nikakav, on kad gleda Miju i Čkalju, verovatno da je gledao ranije, on je plakao, znaš onako… mislim, znaš, takav je tip. Drugo, on je čovek koji ne ume da se smeje i to je strašna slika. Znaš, kad se Koštunica smeje meni dođe da plačem, to je neki mali poluosmeh, spuštene onako oči, to izgleda strašno. I to su neke stvari, znaš on je, dobro, učen, nije kompromitovan, nije mogao da se kompromituje naravno, sa takvom politikom ne možeš da se kompromituješ nikada, naravno da nije učestvovao ni u čemu. Pa, nisu svi zaboravili, on čak nije učestvovao ni u protestima 96. godine, treba da podsećam ljude da je bio protiv protesta, ali dobro.

To je onaj osećaj kad ti na kraju imaš tako, jebote, da ti da neko četiri najgora jela i kaže – hajde, biraj, najedi se, onako gladan pojedi nešto i znaš onako onda, ne znam… Mislim, više mi ništa… više mi… Radikalski talasi mi više nisu smešni, više mi Dnevnik nije smešan, više mi Mirko Marjanović nije fun. To kad… došao sam u tu fazu, možda mi treba malo odmora od televizije, pet-šest dana, da se ponovo smejem, ali gledati njih iz večeri u veče, slušati i čitati šta govore, više mi to nije fun. Previše je valjda prošlo vremena, puno sam valjda slušao, možda sam se i ja zasitio, a opet s druge strane, ništa mi nije zabavno ni kod opozicije koja je apsolutno, mislim, smrtonosno ozbiljna i zbunjena, konfuzna, moram da kažem i uplašena i uopšte izgubljena.

To je jedan konglomerat u kome imaš od desnice do levice, Perišića, imaš Čanka, Koraća, imaš… to su kombinacije potpuno nepojamne, teško je to spojiti u nekakvu somnabulnu ideju opozicije i još preko Koštunica. Hej, Koštunica.

Znaš, mislim, pazi Voju Mihajlovića, jebote, pa to stvarno ni pod temperaturom današnjom od 47 stepeni ne bih glasao. Tomislav Nikolić, mislim to, čak su i snimili pesmu. E, to moram da kažem. Znaš šta, ja sam stvarno mislio da na ovim izborima ima neke teoretske šanse, onako, hajde, dok nisam čuo pesmu Srpske radikalne stranke, ono njihovo, pesma se zove, naravno Srpska radikalna stranka. I kad sam čuo kako zvuči pesma i kad sam čuo onaj srednji deo, onaj kvazi džez i oni jadranski crnogorski hoteli iz 56. godine, onda sam shvatio u stvari kakva vrsta primitivizma vlada ovde. Znaš, kome je ta pesma upućena, ko će to da sluša i ko se time oduševljava, onda sam shvatio da generalno nekako ne samo da nema nade, nego šta god da se desi, ovoj će zemlji trebati milion godina, milion godina jebote, trebaće nam milion godina da se oslobodimo toga, tih ludaka, tih pesama.

Znaš što me ta pesma užasno pogodila? To su neke male stvari koje mene tako pogađaju. Jebi ga sad, pogađa me sve, već sam navikao redove i na vrućinu i nestašicu slobode, ali pesma me užasno onako… Znaš, kad su radikali došli u fazu da oni koji su apsolutno nemuzikalni, netalentovani u bilo čemu, znaš, oni naprave pesmu koja postaje televizijski hit i koja se emituje na BK svaka dva minuta. I pre neki dan vidim klinci neki mali ispred moje zgrade pevaju to, jebote, to nije opravdanje što su mali.

Mislim, ja nisam psihijatar, nemam veze sa medicinom, ali mislim da ono što je u Vukovoj prirodi, u njegovoj glavi, ne samo sada, već poslednjih godina, mislim da je do te mere konfuzno da konzilijumi lekara to ne bi mogli da objasne. Ja ne mogu, ja ne mogu da objasnim, naprosto, ja ne mogu da objasnim. Njegovo ponašanje zadnjih 7-8 dana je apsolutno sumanuto, to je već van pameti. Znaš, od ideje da se bojkotuju izbori kompletno, do ideje da se sad separatno izlazi na savezne, pa na lokalne, pa predsednički kandidat, pa on je u Crnoj Gori, pa ne može da dođe ovde. Mislim, to je jedna potpuna ludorija, mislim da je on jedna od, ne bih rekao čak i od najmračnijih, jedna od potpuno fantasmagoričnih, da kažem jednu komplikovanu reč, figura ovde.

Ne možemo ga mi objasniti jednom rečenicom, ne mogu sad da kažem da je on samo ludak ili da je paranoik ili da je šizofreničar ili da ne zna šta radi i tako dalje. To ne, to ne mogu da kažem. On je komplikovan do te mere da mislim da ni on sam ne zna šta hoće i to je mislim možda najgora osobina koju čovek može da ima. Mislim da imamo posla sa čovekom koji ne zna šta hoće i koji je definitivno negde psihički pukao i mislim da cela ta njegova stranka se raspala. Sva ta objašnjenja iz SPO-a da su oni najjača opoziciona stranka, sa najvećim brojem glasova, ne znam sa čim. Onda, kažeš, hajde, tako je, onda imaš kandidata takvog kao što ga imaš, a onda imaš neke podrške. Onda imaš recimo objašnjenja o kandidatu, evo juče, da će ovu izbornu kampanju voditi sa izvesnom dozom veselosti.

Jebote, pa mislim… pa, ja stvarno neki put mislim da svi živimo u nekoj maloj ludnici ovde, a Vuk je tu kao jedan od čuvara zatvora, te ludnice. Mislim da je on… ne mogu da kažem da je Miloševićev čovek i to, ja nikad nisam verovao u te zavere… Mislim da naprosto on je čovek koji savršeno radi protiv sebe samog, mislim da je to možda najbolja definicija njegova. Mislim da niko na ovome svetu, na planeti ne radi protiv sebe kao što on to radi, on je umetnik prosto da uradi nešto protiv sebe i da zajebe stvar ovako. Kad zajebe sebe, zajebao je i druge i u tome je naša drama u stvari.

Znaš, potpuno bi bilo svejedno što je on samog sebe zajebao, ali sama činjenica da je on oslabio opoziciju, pomogao režimu, pomoći će mu izvesno, jebi ga, kako ja mogu da budem siguran da 26. septembra Vuk i Milošević ne uđu u koaliciju zajedno. To ne može niko da kaže. U tome je drama sa Vukom, što sa njim nikad ne možeš da budeš siguran, on sam ne zna, on sam ne zna šta će sutra da uradi, jebo te, kako ja mogu da znam. Znaš, kod svih ovih ostalih ludaka koje imamo, imamo barem neku ideju. Znam da Milošević neće da ide u Hag, to znam sigurno, znam da neće da uđe u koaliciju sa Građanskim savezom i tako dalje, a kod Vuka ne znaš uopšte šta može da se desi, ne postoji ta stvar koja je kod njega nemoguća.

Znaš, on je na izvestan način, hajde da budem pametan, ako je zemlja Srbija jedno parče države na ovom svetu u kojem je sve apsolutno moguće, onda je verovatno i Vuk potpuno nekakav simbol te države u kojoj je sve moguće. Mislim da je čovek koji, jebi ga, pa su ga tukli, bio je u zatvoru, pisao knjige, borio se za opoziciju, ušao u vlast, izašao iz vlasti, pljuvao vlast, voleo vlast, atentat jedan, atentat drugi, okupio opoziciju, bio lider opozicije, vratio se u ilegalu u Crnu Goru, jebote, pa to ne može da po’vata niko, to ni Danica Drašković ne može da shvati. Mislim, da li me razumeš? Naprosto, ja mislim da on ništa ne radi svesno i to je ono… pokušavam da nađem nekakvu psihološku odbranu za njega.

To je to pitanje koje je previše komplikovano za celu Srbiju, mislim, ja nemam odgovor, jedino ako nije mogućno u nekoj varijanti da on kaže – nećemo Mihajlovića, Mihajlović će da se povuče u moju korist, šefa i da šef bude kandidat… jebi ga, sve je moguće. Ako je to mogućno recimo teoretski, onda čak mislim da sa priličnom mogućnošću recimo da je moguće da on oceni da jedna takva kosovska žrtva, duhovna, mučenička, svetosavska, da uništimo svoju partiju i da se poserem na sve ono što sam rekao i da kažem – evo, staću ja iza Koštunice. Jebi ga Bože, u toj varijanti on bi išao kao portparol Koštunici, kao voditelj. Znaš, sve je moguće, prema tome, ne treba odbaciti razne ideje, uostalom, pazi, mesec dana je, to je 30 dana, 24 sata, 720 sati, 720 miliona puta dovoljno da se Vuk predomisli i da pređe od leva do desna, od Crne Gore do Beograda, da podrži sve kandidate uključujući i sebe.

Što rekao Čehov, ako već imamo pušku negde gore na zidu, onda u toku drame mora negde da opali, hajde da opalimo onda. Pa, ja mislim da od svega toga ništa neće biti, odnosno biće sve isto samo hiljadu puta gore. Vojska, policija, režimske bande, pojma nemam šta, ludorije razne… Znaš, neka vrsta blagog nacizma, ne bih rekao sad… nije baš fašizam još u meri logora i tako dalje, ali jedna vrsta onog predhitlerovskog nasilja, to možemo da očekujemo sigurno. A drugo, mislim da je isto realno očekivati da se u roku od sledećih mesec dana donese zakon o terorizmu konačno i mislim da će on da posluži kao jedna od… to sam siguran, mislim da će on poslužiti kao onaj izgovor, forma, pravni lek za sve vrste ludila koja će se dešavati.

Ne pravi Milošević izbore da bi ljudi glasali, već da bi on pobedio, a s druge strane, mislim da je kroz osnivanje tih raznih komisija tih opštinskih, pozivima stranim posmatračima iz pizde materine, iz Burme, Vijetnama, odakle… Venecuele, više ne znam odakle, da ćemo ovde da prisustvujemo jednoj kapitalnoj, fantastičnoj krađi. Nikad opozicija ne može da ima toliko posmatrača koliko glasova može Miloševićev režim da ukrade. Mislim da bilo kakav ishod ovih izbora će dovesti ovu zemlju u još neko veće, što bi rekli Englezi u red alert stanje, dakle, to je ono kao na podmornici, jebi ga, poslednja opasnost.

Mislim da će oktobar i novembar, da će to biti užasno burni meseci ovde, mislim da ćemo doživeti stvari o kojima trenutno ne možemo da sanjamo. Plašim se da to niko ne misli, da postoji jedna vrsta lažnog optimizma ovde i da postoji jedna vrsta, rekao bi Vojislav Mihajlović, veselosti. Znaš, ovde već sve vide, ja razgovaram sa ljudima koji već zamišljaju da je Koštunica u Palati federacije, da Milošević šeta Novim Beogradom, gospođa Mira, ne znam, šeta sa kučićima pored hotela Jugoslavija. Ne samo što su nam kandidati užasni, ne samo što nam je vlast najužasnija na svetu, em što nam je budućnost užasna, ali najužasnija od svega biće neka vrsta tog pokušaja raspleta.

Gledao sam skoro na BBC-u, išla je ona velika serija o nacizmu i onog dana 39. godine kada je Hitler odlučio da napadne Poljsku i kad je to objavio u svojoj vili negde u nemačkim Alpima, nije nikakva legenda, zaista svedoci pričaju, nebo je postalo potpuno krvavo, užasno crno. I onda je jedna od žena koje su tu služile rekla je Hitleru da u njenom kraju kad se to desi, kad se nebo tako napravi, to znači samo jednu stvar – krv, krv i ništa sem krvi. Hitler je rekao – ako treba, neka bude.

Hajde da se vratimo na pet godina ranije, vratimo se uoči Dejtona. Nemoguće je da on preživi Dejton, nemoguće da on preživi sledeće izbore, nemoguće je da se to desi, njegova vladavina je gotova. 98. godina Kosovo, gotovo, nema, Milošević je izgubio kompletno, neće Srbi dozvoliti da Milošević izgubi još našu svetu srpsku zemlju Kosovo. Jun 99. veselje u gradovima ovde, veselje, 10. juna, jebote, nisi mogao da spavaš od pucnjave, od pobede, super. 2000. godine u septembru, šta se promenilo u odnosu na 95. godinu? On uvek ima manjinu, on nikad nije imao većinu. Uvek ima manjinu, on je uvek na kraju svoje vladavine, on nikad nije bio slabiji, on je stalno najslabiji, on je stalno gotov, kao u onim vicevima – još samo mesec dana, daćemo mu još samo mesec dana… deset godina ovako i on stalno…. Mislim, šta je to što… potpuno relano što meni daje neku nadu ohrabrenja, da je ovoga puta , jebote, ali ovog puta je baš drugačije, šta? Mislim, šta – ništa. Imam osećaj da će vladati još prilično dugo, ali pod uslovom, ima dodatak jedan, vladaće po bilo koju cenu, neka svako to promisli šta može iz toga da ispadne. Everything is possible. Znaš, ima jedan film Mission impossible koji ne važi, kod nas je Mission is possible, sve je moguće. Možda nikad, nikad neće umreti i to je isto mogućno, moguće je da je on jedini večni čovek na svetu, jedini čovek koji je pobedio smrt.

Svetlana Lukić: Slušali ste Peščanik. Emisiju pripremili Ratko Ristić, Nenad Branković, Svetlana Lukić i Svetlana Vuković.

Emisija Peščanik, 23.08.2000.

Peščanik.net, 23.08.2000.