Radio emisija 03.01.2001, govore: Slobodan Inić, Vida Ognjenović, Bogdan Bogdanović, Borka Pavićević, Vesna Pešić, Petar Luković, Mirjana Miočinović, Sava Janjić, Mimoza Ahmetaj, patrijarh Pavle, Slobodan Milošević, Desimir Tošić, Dušan Makavejev, Mileta Prodanović, Jelena Đorđević, Biljana Srbljanović, Milutin Petrović, Dragan Babić, Drinka Gojković i Momčilo Trajković.

Svetlana Lukić: Ovo je prvi Pešcanik u novom milenijumu. Je l’ tako da su ova dva brzo prošla? Videli ste u današnjim vestima da strani vojnici sa Kosova idu kući. Doduše ne svi. Italijanski, nemački, portugalski i finski vojnici moraju da idu kod doktora. Oboleli su od tzv. balkanskog sindroma. Izgleda da njima stvarno smeta taj osiromašeni uranijum. Mi smo izgleda kao pacovi. Sve te nove boleštine ćemo da preživimo. To možda hoćemo, međutim, sekire, noževe i vatrene štapove, što bi rekle kolege Indijanci, ne možemo da nadživimo. Jedva smo dočekali današnje novine posle tri dana pauze. Naslovi su da kukaš – “Satarom na majku”, “Satarom usmrtio babu”, “Starca ubili čekićem”. Mi smo jedan divan narod koji bez velike nužde ne odstupa od svoje tradicije.

A u intervjuu kojim se oprašta od mesta ministarke spoljnih poslova gospođa Medlin Olbrajt je, osim što je vragolasto priznala da voli da flertuje sa svojim kolegama – Svilanović se za dlaku izvukao, on je danas u Americi – gospođa Olbrajt je rekla da je upotreba sile bila presudna za postizanje mira na Balkanu. Šta ako je to stvarno tačno?

Inače, početkom 20. veka, koji smo evo pre tri dana ostavili na đubrištu istorije, Evropa je svom repertoaru dodala pojam “balkanizacija”. Taj termin je postao sinonim za povratak primitivnom plemenskom i varvarskom. Naglašavano je da stanovnici Balkana ne mare za standarde ponašanja koje je smislio i propisao civilizovani svet. Mi smo ih u prošloj deceniji prošlog veka lepo demantovali.

Izgleda da je vreme da prihvatimo te njihove civilizovane norme ponašanja. Šta nas košta? Da bi čovek birao između dva zla, izgleda mora da isproba oba. Jedno smo probali, možda preživeli, a platićemo, to je sigurno.

Nema veze, i mi ćemo proći kao Žanka Stokić. Evo, u intervjuu Mira Stupica, najveća srpska glumica, kaže da je u stvari najveća srpska glumica 20. veka upravo Žanka Stokić. A šta je bilo sa Žankom Stokić verovatno se sećate, možda sam je i pominjala. Pobednici su joj posle rata zabranili da glumi, oduzeli joj 8 godina pravo na srpsku nacionalnu čast. Međutim, šta je ona uradila? Tražila je da joj makar na sahrani Cigani još jednom otpevaju “Oj, Srbijo, mati”.

Dakle, u ovom Peščaniku, dok se ljuljamo između novogodišnjih i božićnih praznika, koji dolaze u iščekivanju novih restrikcija, mi ćemo da vas podsetimo, ako vam je do toga, poslednje decenije prošlog veka u Srbiji i malo u okolini. Čućete neke snimke koji možda nisu za to ljuljanje između dva praznika ali, eto, tako je kako je. U tih poslednjih deset godina mnoge ljude smo precrtali iz svojih telefonskih imenika, umrli su. Među njima je i Slobodan Inić.

Slobodan Inić: Ja nikada nisam bio za rat. Moja porodica je prošla kroz tu tragediju. Jedanaestoro iz najbliže moje porodice izbeglo je iz Bosne i ja sam potpuno skrhan kao čovek u tom pogledu tako da imam i lični razlog što sam protiv rata. Ja vidim u Srbiji neku zaista evropsku Srbiju, pa, dobro, ako moramo da prođemo – da prođemo kroz neki građanski rat. Izgleda nema druge. Nije mi drago, ne volim to jer na kraju krajeva pitanje je šta će sa mnom biti, je li, sa svima nama? Ali ako moramo da se poubijamo, ajde i da se poubijamo, je li, barem da bi se spasila većina ljudi, da bi se nešto napravilo. Najgore je što ja to ne vidim. Ja ne mogu da idem u građanski rat za Karađorđeviće. Ja to ne mogu. Prosto, nemate se rašta boriti. To je taj problem. Verovao sam da možemo da od Srbije napravimo jednu evropsku zemlju, međutim, shvatio sam da to nije moguće. Odnosno da Srbija neće to, ona hoće neku trijumf državu. Srbi ne vole demokratiju zato što je to za njih dosadna stvar. Pošto Srbi hoće to ja sam video da to ne može i da zbog toga ne da nećemo ostvariti nikakve trijumfe nego ćemo propasti. Jedino što sam mogao jeste da se sklonim i ja sam se sklonio. Nisam hteo da pravim u Demokratskoj stranci ja neke rascepe ne zato što sam samo bio politički fini čovek nego što sam video da nemam osnove, da ne mogu nikoga da povučem.

Srbi se moraju emancipovati od srpstva. Mi se moramo emancipovati od takvog sadržaja srpstva da egzistiramo kroz prošlost. Kako ćete vi proći s tim sadržajem u savremenosti, na primer, šta ćete da uradite sa Hilandarom? Ništa. Sa tim svim spomenicima? Ništa. Sa tim crkvama? Ništa. Vi s time ne možete osvojiti modernitet. Srbi moraju da traže novi identitet. Srbija je etnički složena zemlja. Ne možemo u etničkom smislu sve svesti na srpstvo. Hajde da pokušamo da napravimo Srbiju u kojoj ću nezavisno od toga šta sam ja etnički moći potpuno normalno u parlamentu da razgovaram s drugima. To je težak posao jer mi ne možemo da odvojimo politiku od našeg etničkog bića. Ako je naše srpstvo to što se nama nudi od kneza Lazara Hrebeljanovića, sa svim tim crkvama, spomenicima Hilandara itd., onda smo mi apostoli. Ostatak nekog naroda iz prošlosti. To je mnogo ozbiljna stvar. Onda zapravo mi u savremenom smislu kao narod ne postojimo. U političkom smislu, konsekvence za nas nema.

Bogdan Bogdanović: Deco, rat ne dolazi u čižmama, rat dolazi u patikama, nečujno, tap, tap, tap, tap i on je tu.

Vida Ognjenović: Ko je naredio da se kao odmazda za bombardovanje nasilno iseli albansko stanovništvo? Jesu li vojne, policijske, paravojne ili parapolicijske formacije vršile to iseljavanje? Ko je i gde o tome odlučivao? Da li se moglo predvideti da će osveta po zakonima Leke Dukađina biti takođe surova i krvava i da će se izvršiti najčešće na nejači i na onima koji nemaju zaštitu? Već deceniju slušamo tužbalice naše vlade o demografskoj krizi u zemlji da bi ta ista vlada danas zabranjivala deci sa Kosova da se upisuju u škole na teritoriji Srbije i porodicama da se ovde nastanjuju. Oni svi moraju da se vrate na Kosovo, da padnu kao žrtve obmane o našoj pobedi i suverenitetu. Zašto mi sve to podnosimo?

Zoran Đinđić: Mrcinu jednu, truta jednog, stenu jednu da pomerimo sa našeg puta.

– Đinđić je bandit Vatikanov, nemački špijun. Miloševića volim više nego sebe. Moj je sin poginuo na Tovarniku, jedinac.

– Nije Srbija ono što je bila 1914. da svaka srpska kuća ima sedam pušaka. Sedam muških glava. Srbija danas ima, svaka druga kuća, jedinca. 27.000 srpskih momaka izginulo je na frontu koji ne postoji a vodi nas lud čovek, nepomenik, ne želim ime da mu spomenem.

– Da li je gore spaljivano po tim selima, možeš li mi reći?

– Jeste, samo u onim kućama gde se našlo oružje, koje nisu htele da predaju oružje. Valjda će biti božijeg blagoslova da se to sve smiri, i ova ludila i ovo sve neka ide u pičku materinu.

– Ako budes vidio Duška, pokušaj mi omogućiti da se čujem sa njim. Mnogo godina smo bili skupa, jebi ga, rat nas je rasturio, šta se može. Puška njemu, puška meni, pa ako dođe na nišan neka bude to pravedno po božijem.

– Mirso, je li tebe stid, reci gde se nalaziš?

– Ja sam ti u centru grada, u gradu Sarajevu, ne mislim ni ići ni bježati, pa šta mi bog dodjeli – to će mi se desiti.

– Da počnemo. Gađaj.

– A šta gađate? Da li ti znaš šta gađaš?

– Znam šta gađam. Neprijatelje. Odatle nas svakodnevno tuku snajperom i mitraljezima.

– Izvršio sam ubistvo u prisustvu vodnika.

– Mobilisan 24. marta, baš na moj rođendan.

– Moj brat je bio dobrovoljac.

– Gađa raketom, pogodi i posle ga upali, raskomada unutra.

– Moj brat je bio smrtno ranjen.

– Samo preko mene mrtve mogu da mi uzmu dete. Dala sam im jedno, drugo ne. Nikad.

– Digao sam mu noge na kapetanovo sedište. Pomislio sam da je mrtav i izašao sam.

– Svi uhapšeni, kidnapovani ili streljani.

– Meni su kidnapovali tatu, i ništa.

– On je poginuo na Kosovu.

– Kovčeg je bio zatvoren.

– Moj je otac pre tri meseca kidnapovan.

– Nisu ni vršili obdukciju. Od čega je poginuo moj brat?

– Proleteo mu je geler kroz čelo i izašao negde na temenu. Ostao je mrtav.

– U našem komšiluku sve su pohapsili i sve su poubijali.

– Meni su žena i dete zaklani.

– Meni je brat poginuo.

Borka Pavićević: Ne bih htela da pominjem Brehtove pesme o tome da su sinoć odveli jednoga pa mi nismo ništa znali, pa su odveli drugog, pa na kraju nije bilo nikoga da pita kuda su nas odveli.

– Oni su jedini razlog zbog koga sam spremna da odem bilo gde, na kraj sveta ako treba, na pusto ostrvo ili ne znam gde, samo da se sklonim i da to ne trpim više iznad svoje glave. Jesam li ja zbog njih došla ovde, zbog njih sam ostala bez svega. Zbog njih mi je mladost propala, pet godina u ratu, najlepše godine života provedeš pod policijskim časom, pod mobilizacijom, sa stalnom strepnjom da li ćeš ostati živ, ti ili tvoji bliski, šta će nam se desiti. I znaš ko je za to odgovoran, a toga istog boli uvo. On ide dalje i dalje i uzima sve veća i veća prava sebi. Jednostavno, imam utisak da se protiv njih ne možeš izboriti. Jedino rešenje je otići odavde. Izgubila sam svaku nadu. Zato odlazim.

– Užasnuta sam. Ja imam takav neki osećaj gneva ali i neke nemoći. Apsolutno ništa ne mogu da uradim. Moja su deca otišla iz zemlje. Meni je strašno. Ja sam se nadala da će se oni vratiti i zbog toga sam mislila da će biti bolje. I mislila sam vratiće se. Stalno čekam da bude bolje a vidim da je sve gore.

Borka Pavićević: Pa to je, ljudi, strašno. Ja živim s tim od 40. do 51. godine. Pa to je porazno i sramno. I onda treba da misliš da li će neko da te bombarduje zbog ludaka koji su gradili svoju politiku na tome da treba nekog drugog mrzeti. I pojavljuju se u ime patriotizma obučeni u Lagerfeldova odela i voze se “mercedesima” i izađu na pozornicu i pričaju protiv novog svetskog poretka. Od mog naroda su napravili koloniju. Pa to je ogavno sve skupa. I treba odati priznanje svim normalnim ljudima u ovoj državi. Od nastavnika, do penzionera, svakom ko nije skočio s petog sprata i jos nikoga nije ubio.

Bili su prvo Slovenci pa su onda bili Hrvati. Pa su onda bili Muslimani, sada su to Albanci, pa su Crnogorci i onda će taj neprijatelj preći na koga? Na unutrašnjeg neprijatelja. I onda će početi obračun te vrste… Ima jedna Krležina pesma: “Sedim sam u sobi i ćutim, sekiru slutim. Zašto smo se klali, mati moja draga, kada ničeg nema, ni Boga ni vraga?”

Vesna Pešić: Zapad je jedna stara mašinerija kojoj se nigde ne žuri i to je ono što nas na prvom mestu najviše nervira. Na drugom, što tamo neki činovnici donose nekakve odluke koje su često pogrešne. Ja ću reći, recimo, šta je njihova najveća budalaština. Oni te zatvore u kavez s jednom zveri, zaključaju vrata spolja i kažu: “Bori se s njom”. Ej, bre, čoveče, da li si normalan? Ajde ti u taj kavez sa zveri. Eto, probao si i ti pa šta si uradio? Totalna idiotarija. Ti si zaključao kavez i kažeš – evo ti zver, izvoli. Gledamo vas šta radite. Ne može to. To prosto ne može. I nije slučajno što opozicija sada toliko šlajfuje, što ne zadovoljava. Šta da radi sa zveri? Ne može da bude jedan zver drugi čovek. Ili zveri i zveri, ili ljudi i ljudi. Nije pandam. Opozicija nije pandam. Sve vreme su govorili da je ova opozicija slaba, da ona nije dobra, podržavali su Milosevića, bio je faktor mira i stabilnosti, a odjedanput, kada više ne mogu da imaju nikakav uticaj, sada kažu: “Ajde, sve vi”. A mi onda poručujemo: “Pa stvarno ste se sad setili, pa sad ne možemo ni mi”.

Petar Luković: Kako ja da objasnim priljateljima u Bostonu gde živim? Kako da im objasnim? Ja to ne mogu. Prijatelj iz San Franciska poslao je na svaku moju rečenicu osam pitanja. Kako je to moguće? Pa zašto tako? Da li si ovo izmislio? Mora da lažeš? Ne verujem da je ovo istina. Pa ovo je nemoguće. Pa ovo nikada nisam čuo. I ja sam pokušao da mu objasnim pa sam digao ruke. Rekao sam: “Fuck off, dođi ovde pa živi, pa vidi kako je. Ko će da ti objašnjava sad”. Kako ja mogu njima to da objasnim? Ne mogu da im objasnim. Dan-danas se odlično sećam ’92. godine, na izborima sam upoznao dansku delegaciju koja je trebalo da proveri gde se štampaju listići. Predsednica tog odbora koja je nadgledala izbore rekla je pred svima nama da nema problema, štampa se u štampariji, sve je čisto, bez problema. Mi smo je zapanjeno pitali odakle to zna, gde je to saznala. Ona je odgovorila da joj je rekao sudija Ustavnog suda. Ona žena misli da je sudija Ustavnog suda u Jugoslaviji isto sto i sudija Ustavnog suda u Danskoj.

Evo, prošle nedelje na televiziji se kaže: “Vlada Srbije preporučuje građanima da koriste čvrsta goriva”. Pa, jebote, ja živim u soliteru, šta ja da radim, da popnem šporet na 12 sprat. Ja nemam ni ono za čunak. Evo, penzioneri dobili bonove za drva i ugalj. Ima samo “kvaka 22” – nema uglja na stovarištima, moraš da odeš u rudnik da uzmeš. Dođeš u rudnik, nema uglja, i kažu ti – iskopaj, druže penzioneru, jedno 5-6 tona, jebe ti se, iskopaj ga i ponesi ga kući. Priča koja je nemoguća ima nastavak koji je još fantastičniji. I kako ti sada njima da objasniš da penzioner ne može da kupi ugalj nego mora da ide u rudnik da ga kopa. Pa rekli bi: “Znaš šta, izmišljaš Lukoviću, ali baš ga pretera”.

Mirjana Miočinović: Taj svet oko nas se nama u prvom redu čudi. I ako se zgražavaju, to je u prvom redu zato što misle da mi na to pristajemo. Mi njima stvarno ličimo na svet koji daje saglasnost jednom obliku vladavine i koji se sada našao, budući pre toga sasvim ravnodušnim prema tuđim nevoljama, koji se sada našao u nevoljama i zapomaže. Oni očekuju trenutak otrežnjenja kod nas i pre svega neki uvid u to šta je bilo do sada i koje su dimenzije naše krivice u svemu tome, a u drugome nepristajanje na to. Molim vas, ja ponavljam, mi moramo dati znake našeg nepristajanja na režim pod kojim živimo. Do tada smo mi stvarno samo slika mizernih podanika koji pristaju na to, koji imaju eventualno snage samo da kukaju. Naša patnja ne uliva još poštovanje i mi toj patnji moramo dati znake stvarne ljudskosti. Mi ne moramo da patimo kao ranjeni psi, mi smo ipak ljudi. Ta patnja mora imati nekakvo obeležje ljudskosti.

Svetlana Lukić: Svako, naravno, ima svoje sećanje na ovu proteklu deceniju prošlog veka koju smo preživeli. Ovo je naše. Uglavnom slušate snimke od pre desetak godina. Najpre ste čuli gospodina Slobodana Inića, govorili su potom Vida Ognjenović, Borka Pavićević, Vesna Pešić, Petar Luković, Mirjana Miočinović. Sada ćete slušati takođe o nekim bolnim stvarima koje su se dešavale. Ali kada se sve bude završilo i ako prepoznate neke ljude, podsetiću vas na to ko su.

-O, brko, večeras pijemo na tvoj račun.

-“Zenica, moj roden kraj, jas’ te sakam da te zapalam!”

-Glave padaju i svakog dana imaš nekog ubijenog, nekog izgubljenog. To te ubija svaki dan, kao da ti skrati ruku, nogu, dok ti ne dođe do srca i do mozga.

-Ako mora pasti krv, neka padne.

-Tu su žene dobile hleb i vodu a muškarci batine.

-Ubijeno preko 20 srpskih civila.

-Troje Albanaca, među njima i jedna žena, ubijeni u samom gradu.

-Ubijeno najmanje 17…

-Ubili a zatim spalili…

-Poginulo najmanje četiri policajca i pet Albanaca…

-Jedan čovek je pokušao da digne glavu i odmah je dobio udarac kundakom.

-Osam ubijenih, među njima i jedna beba i četvorogodišnji dečak.

-Jedan mladić srpske nacionalnosti je ubijen a dvojica su ranjena. Pronađena su i tela trojice ubijenih Albanaca.

-Još uvek se ništa ne zna o sudbini 21 lica.

-Selo Junik: poginulo je sedam naoružanih Albanaca.

-A novinari su ispod jednog traktora pronašli leš muškarca od 40-tak godina.

-Nasred ulice ležala je mrtva stoka.

-Poginula su četiri srpska civila i dva policajca i dva ili više pripadnika tzv. OVK.

-Četiri policajca su poginula a dvojica su ranjena.

-Poginulo je pet policajaca i dva vojnika a povređeno je više od 10 pripadnika MUP-a Srbije.

-Juče je poginulo osam a ranjeno 45 pripadnika tzv. OVK…

-U ovom trenutku je najvažnije sačuvati prisebnost.

-Započeli ste jednu prljavu igru. Mi ćemo je preuzeti i završiti na naš način i više se nikada neće desiti ovo što se sada dešava.

-Uzbuna je još u toku, niste u skloništima?

Borka Pavićević: Ujutru kada sve utihne, čuju se ptice. Imamo jedno neverovatno proleće. Nikada nije bilo lepše i nikada nije bilo bujnije, i nikada nije tako mirisalo a mi smo u bombama. Lepo je rekao Kanibal, objašnjavajući šta je rat – krenu odavde pa tuku ove, onda se ovi biju sa onima, a Kanibal kaže – a zašto ih vi toliko ubijete kada ne možete sve da ih pojedete?

Sava Janjić: Nikada neću zaboraviti sliku Peći tih prvih dana, kada sam prosto želeo da odem zauvek sa Kosova i iz celog ovog područja, kada sam jednostavno prošao kroz grad i video kolone ljudi, žena i dece sa nekim kesama, paketićima koje nose od onoga što su uspeli da pokupe, paravojne snage u nekim najčudnijim uniformama, šleperi puni žena i dece, starci i starice, ljudi u kolicima, paralizovani kako ih guraju, kako odlaze. Čitav grad se seli. To je bilo strašno i moram da priznam da sam u tom trenutku plakao ne samo zbog njih, i rekao sam to vladiki koji je bio u kolima: “Vladiko, uskoro će i naš narod ovako da krene”.

Borka Pavićević: Dugo se guralo u to da Srbi učine ono što je već rečeno o njima. Recimo, ja sam videla voditeljku na Sky News-u koja sa velikom srećom saopštava da se razvedrava vreme, tj. da mogu da krenu bombarderi. Mi u stvari prisustvujemo instaliranju modela vrednosti 21. veka. Bojim se da taj disput koji smo mi imali u tom smislu u kome smo obrazovani klasično u stvari više ne postoji. Da se operiše nečim sasvim drugim, što je zastrašujuće jer nije ljudsko. Problem je u tome što Radovan Karadžić nije postao Njegoš ali ni neko drugi nije postao Tomas Man. Odnosno, to je ono što je besramno. Dakle, vama će se možda reći da ste kukavica i zbog toga što nećete da izgovorite ono što i ne mislite. Jer se čovek prirodno otima da dođe u ovakvo stanje da odluči između deteta i otadžbine, između kuće i izgnanstva, između hleba i časti. Nasilje je nasilje. Potpuno mi je svejedno ko preda mnom stoji u tom nasilju. Znači, od onog ko nije primenio silu, od njega se nemoćnog traži da podrži silu. E, to je ono što je odvratno, intelektualno odvratno u celoj toj stvari. To treba pitati nekoga drugog jer svi su oni ručali i večerali zajedno. Postavljaju se ona pitanja koja treba da se postave jakima, razumete. A ne postavljaju se jakima nego se ta pitanja postavljaju slabima. Veliki problem je morao biti za preživelog Jevrejina dok se bombarduje Drezden. Možete li zamisliti Jevreja koji nije u konc- logoru, bombarduje se Drezden a on je još živ.

Mimoza Ahemtaj: To se dogodilo svega dva ili tri sata posle prvog bombardovanja Prištine. Bili smo svi na okupu u porodici. Nije bilo svetla. Počelo je veliko lupanje na vratima. Rekli su: “Otvori policija”. Čim su ušli, ja sam se pojavila sa sinom. Oni su rekli – tražili ste NATO, tražili ste republiku. Izveli su ih od kuće, prvo Bajrama, zatim starijeg sina. Ustao je i mlađi sin, onako zbunjen, da vidi šta se desava. Ovaj jedan koji je izgleda komandovao tom grupom na pitanje jednog specijalca šta da radimo sa mlađim sinom rekao je: “Vodi i njega”. U pet minuta do 12 su streljani. Prvo su streljana deca, pa je zatim streljan Bajram. Hoću da kažem još to da su na telu mog maloletnog sina nađena 24 metka. Da su na Bajramovo telo ispaljena 32 metka. Da je na telo starijeg sina ispaljeno više od 20 metaka, nisam imala hrabrosti da brojim.

-Dragi gledaoci i slušaoci RTS-a, agresija na Jugoslaviju je okončana. Pobedila je politika Jugoslavije i predsednika Slobodana Miloševića.

-Gde da idem? Da me nosi Nišava. Gde da idem? Pred Skupštinu ćemo da idemo svi.

-Prolazile su vojske, mi ih pitamo za savet, šta da radimo, da li da odemo. Oni su rekli: “Šta ćete gore, gore je haos.”

Svetlana Lukić: Da li vam je dolazio Zoran Anđelković?

-Zamolili smo ga za evakuaciju. On je rekao: “Ja ću da se trudim. Izdržite ovu noć. Biće najteža noć”. Mi se spremili, čekamo autobuse, autobusa nigde. I autobusi nikada nisu došli.

-On je predsednik, svaka mu čast. Da mi ga bog poživi sto godina. Pod šatore – pod šatore, nema šta. Dva brata mi ostala i oba poginula. Nisu hteli da izbegnu i izginuli. Čovek me spasio da ne izginemo. I svaka čast njemu jednome. Drugom nijednome. Samo Miloševiću. Da mi ga bog poživi. Niste mi doneli sliku pa da je ovde zalepimo. Koji mi je bolji no Milošević. Nijedan predsednik nije osim Tita. A čovek mora da umre, nema šta.

Moma Trajković: /peva/ Vrag donese, mila nane, Turke preko brega, odvedoše Turci, nane, Stojanovo stado. Kuka, vika Stojan, nane, do Boga se čuje, kuka, vika Stojan, nane, do Boga se čuje.

Taj Stojan iz ove pesme, to smo mi Srbi, roblje zarobljeno. Kukaju, vikaju, do Boga se čuje. To vladiki kad pevam kada putujemo on plače.

Patrijarh Pavle: Krivo je za nas postalo pravo, laž – istina. Zajedno sa psalmopevcem Davidom i mi možemo da zavapimo. Pomagaj, gospode, jer nesta svetih, jer je malo vernih među sinovima čovečjim. Laž govore jedan drugome, usnama lažljivim govore iz srca dvolična. Ratovi i čitav okean prolivene srpske krvi. Stradanje i nevolje su karakteristika proteklog veka ali i njegova ocena može da stane samo u jednu reč – neuspeh.

Slobodan Milošević: Danas je na redu Srbija. Ali posle će doći Španija, Francuska, Italija, pa bliska i daleka Azija, taj veličanstveni kontinent i drugi posle njega. I najzad ceo svet. Ova partija i ova zemlja poručuju čovečanstvu da raspolažu najmoćnijim i pri tom časnim oružjem – razumom. Uprkos svim udarcima, sami ni ovaj krvavi dug ne bi da vratimo i dalje smo skloni da hrišćanski ili levičarski, ko zna, verujemo u pobedu dobra i pravde. Uranijumske bombe, kompjuterske intrige, drogirane mlade ubice i potplaćene ili ucenjene domicilne ništarije, to su instrumenti inkvizicije koja je prevazišla po svojoj svireposti sve dosadašnje oblike osvetničkog nasilja koje je nad ljudima vršeno u prošlosti. Mi odavde, iz ove sale, stojimo na raspolaganju vremenu i ljudima koji imaju snage, znanja i hrabrosti da združenim naporima stanu na put mržnji i nasilju nad narodima i ljudima.

Jasmina: Onda sam sanjala neku bolnicu, neki požar i ja sa nekog brda kažem: “Miloševiću, jao, Miloševiću, jao”. A on ovako, kao televizor što gledam. Lupalo mi srce, i zbog toga što sam vikala Miloševiću probudila sam se, a da nisam vikala Miloševiću ko zna da li bih se probudila.

– Ej, ljudi, stanite šta vam je, gde vodite tog čoveka?

– Ide u zatvor. Ubio je.

– Ma ko ubio? Kako je moguće? Pa ne bi on ni mrava zgazio.

– Ubio sam, oče Savo. Proklet da sam, ubio sam.

Desimir Tošić: Ja sam protiv zapadne politike od ’45. a ne od ’90. i od ’99. Kažu da je poginulo 2.000, kažu da je bilo 5.000. Najviše što sam čuo je 5.000. Sada ja pitam braću četnike: da li ste vi zaklali u toku Drugog svetskog rata više od 5.000 partizana? Pa onda pitam drugove partizane: da li ste streljali pet hiljada, 50 hiljada ili 100 hiljada ljudi u toku rata i kada ste ušli u Beograd? A onda pitam drugove komuniste sa Golog otoka: koliko ste ljudi zadavili svojim rukama? Ako se ne varam, to je nešto više nego NATO. Šta vi ili mi cmizdrimo? Koliko je ljudi pobijeno u Bosni? Kako je bilo Sarajevo bombardovano dan i noć tri godine? Ne 78 dana. Gospodo, postavite pitanje: šta mi, šta mi?

Dušan Makavejev: Ne prođe ni pola sata a da ne stigne na internet do detalja šta se desilo na kom uglu u Beogradu i to može da stigne iz San Dijega, iz Vankuvera, iz Toronta, sa Novog Zelanda. Ljudi neverovatno prate šta se sve događa u Beogradu. Ne samo da su svi ti parkovi, staze, skverovi u srcu nego ti vidiš da ljudi dišu sa Beogradom. Nije tačno da su ljudi otišli, mada ponekad gledam tu njihovu prepisku, odjedanput počnu da razmenjuju neke recepte ili da se dopisuju, da pišu o tome kako je bilo na Karibima, kako je bilo na Baliju. Tek poneko se javi odavde pa opiše neku vožnju biciklom do Zvezdare i nazad, i tako. Neki moj Beograd, koji ja osećam, dobrim je delom rasturen po celom svetu. Ja to ne vidim kao dva grada, sem što ovde vlada ta neka teška atmosfera, kao čelik teška, što vlada neka atmosfera kao na dnu vrlo dubokog mora. Ima ta mora neka, mora od more, tako da ovde kada počneš da razgovaraš s ljudima oni to prekinu, ljudi nemaju šta da kažu. A ovi ljudi koji su napolju kada dođu do toga da nemaju šta da kažu, onda se sete kako je bilo. I onda se pojave odjedanput neke divne priče iz onog doba kada smo jeli bajadere i one bombone 505 sa crtom. Još uvek postoji radnja na Terazijama u kojoj mogu da se kupe bombone 505 sa crtom.

Mileta Prodanović: Bojim se da ćemo mi ako se ikada situacija u ovoj sredini normalizuje, doživeti neku vrstu blage verzije sarajevskog sindroma. Oni koji su otišli tvrdiće da su pobegli od nepodnošljivog totalitarizma i da su ujedno svi koji su ostali voljni ili nevoljni kolaboracionisti. Oni koji su ostali će opet biti u pravu kada budu tvrdili da je bez tih 300.000 ljudi nama ovde bilo teže da stvari postavimo kako treba. Na stranu to neko unutrašnje pročišćenje i gledanje šta sa ovim ljudima koji su ovde ovo sve napravili. Ja se vrlo često vraćam nečemu što je rekao jedan moj prijatelj arheolog u trenucima Četvrtog kongresa vladajuće stranke, kada su one nesrećne ljude kao i za kontramiting doveli tako beslovesne na ulice da nešto podrže. On je rekao: “Vidiš, ovi ljudi što su sada došli oni će da viču na smrt, na smrt, na streljanje, a mi ćemo da vičemo – nemojte, ljudi”. To je neverovatno koliko smo mi u 80-im godinama bili udaljeni od svake pomisli na politiku. Ima jedan divan stih iz pesme Idola sa ploče “Odbrana i poslednji dani”. To je po meni jedan neočekivani moto tih godina. Ta rečenica glasi: “Gledam sa svog balkona na barikadu”.

Jelena Đorđević: Prelazak preko granica, prljavština, put od granice do Beograda, ovaj čuveni autoput koji oni naplaćuju kao ozbiljan autoput, koji je jedna obična džada, puknuta, sa rupama, okolo prljavština kao da je na svakom mestu, na svaka dva kilometra bio neki vašar juče, pa su ostavili sve ono đubrište posle vašara. Ja sam mrtva bolesna došla kući, htela sam da plačem. To su ciganske čerge, to su kuće od kartona. Izgrađeno je nekih 10.000, 15.000, 20.000 kuća samo onako prividno nezavršenih, nijedna omalterisana, građeno kako je ko stigao. Strašno. Pa to je razrovano. Ja se uvek, da vam pravo kažem, kad sve to vidim pitam ko nama daje pravo da se osećamo tako uobraženim, superiornim. Odakle nam taj narcisizam, kada pogledamo šta smo za sobom ostavili. Sve što je ljudska ruka takla to je ružno. Mi ništa nemamo. Mi nigde ne možemo da vidimo ni trag kulturi. Trag koncepta. Trag nekog plana, nekog smisla. Vidi se da je ovde vladao totalni voluntarizam, da je svako radio u svojoj prćiji šta je hteo i koliko je hteo, bogatio se na tuđem radu i rušio, u krajnjoj liniji. Ništa uradio nije. Užasno, užasno, očajna sam.

Petar Luković: U celoj Sloveniji nema toliko rupa koliko u mojoj ulici. I onda vidiš koji su problemi tih ljudi. To su porezi, eventualno, da li ove nedelje da odu u Trst ili u Grac. Ja u nekom razgovoru pomenem originalni disk a oni kažu: “kakvi originalni diskovi? Pa kod nas samo i postoje originalni diskovi”. Meni Bugari odlučuju šta ću da slušam i šta neću da slušam. Slovenija je zemlja gde na televiziji imaš normalne vesti, imaš najnormalnije vesti iz sveta. Dakle, iz sveta, nemaš samo iz Moskve i Pekinga, nego iz sveta. Onda se voziš 16 sati autobusom u kome ne znam koga nema sve. To su penzioneri iz Leskovca koji su otišli prvi put u životu u Sloveniju da uzmu penziju, da je traže. Onda grupa ukrajinskih umetnica koja nije mogla da uđe u Sloveniju. Zatim grupa Roma koje su opet vratili sa neke granice. Onda neki narod koji čita “Večernje novosti” i “Politiku”. Naravno, tu je narodna muzika. Tu igraju tombolu u autobusu sa šest nagrada. Dobio sam jednu. Dobio sam foto-aparat, onaj plastični.

Jelena Đorđević: Moja svekrva me svaki dan zove telefonom, inače izučava “Politiku” po šest-sedam sati dnevno. “Ovo je gotovo. Čovečanstvo je potpuno propalo.” Ja pratim “Politiku” deset godina, deset godina izaziva metafizički strah kod ljudi. Ona neprekidno govori o strašnim nuklearnim katastrofama, zračenjima, čudima, šta se sve zbiva u kosmosu, i obožavaju da pričaju o bolestima, o virusima koji vladaju, pušteni odavde, odande, iz one laboratorije, strašno. A na prednjim stranama o našim velikim uspesima koji sve to poništavaju. Kažu – sve to nema veze, mi ćemo spasiti čovečanstvo. Ima li nečeg lepšeg? Nema veze ni mleko, ni ovo, ni ono. Lepo ćemo mi da živimo na onom svetu.

Petar Luković: Pročitam jedan divan tekst u “Politici”, neverovatan tekst. Predlaže se da Milošević bude predsednik sveta. Da li ste primetili? Predlaže se osnivanje nečega što se zove Svetska narodna skupština milenijuma a Milošević bi bio predsednik. Tu postoji i blagajnik, i grupa, i ustav, i povelja… Dok vlast živi u nekim snovima, evo ti ovde u Jovanovoj, baš jutros, petoro se bije za kontejner. Redovi u gradu, pogledaj kako izgledaju ljudi, gledaj kako su obučeni ljudi. Gledaj šta nose sa sobom, kese, srećni kada kupe flašu ulja. Evo, na naslovnoj strani “Novosti” pre neki dan slika čoveka sa uljem i piše naslov “Sreća”. Oni to ozbiljno misle. I onda čuješ na Radio Beogradu onog Branka, onog idiota koji razgovara s tim ljudima, i kaže neka žena: “Jao, hvala vam, neka živi naš predsednik Slobodan Milošević”. Pa, jebote, pa jesmo li stvarno došli dotle?

Biljana Srbljanović: Prošle godine dok je trajalo bombardovanje, pa kad misliš da li da se iseliš iz zemlje ili ne, meni je najveći problem bio zbog čega sam ja odlučila da ostanem. Zato što sam kupila novu veš-mašinu. I shvatila sam da sam radila 4 meseca da bih kupila tu veš mašinu i sad je ne bih ostavila pa taman sekire da padaju, što je i bilo, je li tako? I u suštini, pogledam šta se sa mojim životom dogodilo u poslednjih deset godina. S mojim ličnim, privatnim životom. Pre dva dana je tu bila neka Amerikanka sa Jejla, koja je urednica nekog dramskog časopisa i koja je američka feministkinja i levičarka. Sada ona meni objašnjava kako je meni super. Sad da ja njoj objasnim da moj privatni život izgleda tako da ja od tačke od pre deset godina, kada sam manje-više postala punoletna, do sada imam veš-mašinu i to je to. Znači, nije to sirota buržujka, nije to ta varijanta uopšte, nego ja nemam ništa. Nemam porodicu, nemam plan u životu. Ako bih htela da odem na vikend da se kupam, osim što mi treba moja mesečna plata za to da idem na more, i to ako me uopšte potkrpi za jedan vikend u Crnoj Gori, treba da gledam ko je ubijen ovog vikenda, ko glasa ovog vikenda, gde tačno glasa, ko otvara koji most. Ja nemam nikakav privatan život. Ne mogu ni na glupavi vikend, a kamoli bilo šta drugo u životu. Singl devojka, ja i dalje sedim sa mojom veš-mašinicom, mojim najvećim blagom u životu.

Ja sam u jednom trenutku stala sa kupovinom knjiga. Rekla sam sebi – zašto da kupujem knjige, šta ću ja s tim? Da mi bude samo žao. Kupuješ garderobu koja je za sve klime, pošto ne znaš gde ćeš da završiš i kada. Kao, bila sam u Americi pre pet godina i onda sam kupila neke divne haljinice i onda sam ih čuvala i shvatila sam sada da su, osim što više ne mogu da stanem u njih, potpuno izašle iz mode. Znaci, džabe ja čuvam sebi to, sve oko mene teče, nešto se dešava, samo ja stojim. A onda sam pogledala malo te moje najbliže prijatelje i – svi smo na istom. Što si više vezan za to šta se dešava, što više učestvuješ u tome na hiljadu načina, a ne možeš da ne učestvuješ, to si više zaglavljen. Tebe sada kada pita bilo ko od tih ljudi iz inostranstva kako si, ti kreneš: evo, dobro, bila policija, nije bilo strašno, večeras je… I on te u stvari ne pita kako si ti nego te pita kako je srpski narod, kako stoji večeras.

Pa onda ta gomila sveta koja je otišla. To je neki ozbiljan gubitak. Ja ne volim tu priču – Beograd se promenio, Beograd se isprimitizovao ljudima koji su došli. U tome se ogleda veličina grada. Da li grad može da proguta to što dođe ili to proguta grad. To je očigledno do jedne određene mere progutalo grad. Posebno me nervira moja mama koja priča o tome da je ona rođena Voždovčanka, koji je dupe svemira. Pa šta onda, to nema nikakve veze s životom, ali je strašan gubitak tih ljudi koji su otišli i to se užasno oseća. To mi isto govore stranci. Kažu – vi se svi ovde znate. Toliko nas malo ostalo iz tih generacija da ih sreceš svaki dan. To je isto kao kada odeš na demonstracije, onda vidiš mamu, tatu, sestru i tu se završi ta skupina ljudi. To je jedna ista grupa ljudi koja se muva od mitinga do mitinga, od jedne oaze do druge. Da li je to Medija centar ili neko drugo mesto kao free space area, šta god da je, ti si u nekom potpuno zatvorenom krugu i zbog toga ti imaš to kao neku vrstu kolektivnog iskustva.

Milutin Petrović: Da li ću znati deci da objasnim koliko sam mrzeo Slobu Miloševića ovih deset godina. Koliko sam mrzeo Slobu i tu neku njegovu ekipu, to je biblijski. Ja sam opsednut bio kletvama prema njemu i njegovoj porodici. Ja sam sasvim siguran da su moje kletve učinile, između ostalog, da on padne, i kletve još 100.000 ljudi. Išao sam u crkvu da se molim Isusu Hristu da ubije Slobodana Miloševića. Nismo mi živeli normalnim životom pa smo sada posle 5. oktobra ušli na rajska vrata i sada će odjedanput svi koji su na vlasti da budu anđeli. To valjda niko nije očekivao, nego smo mi živeli u noćnoj mori, najstrašnijoj noćnoj mori, u nerealnosti, što znači da smo mi samo iz strašne noćne more – u kojoj smo se pri tom ukakili i upiškili u krevet pa će morati još da se peru čaršavi, da smrdi, da se stidimo zbog toga – ušli smo u jedno normalno jutro. Mi smo se sada samo uključili u svet onakav kakav on realno jeste. Vrlo sam relaksiran. Drago mi je da ću konačno izaći iz usrane sobe.

Ja od Koštunice ne očekujem ništa specijalno. Ja mislim da je on i dalje sto puta bolji nego što bi mogao da bude pa da meni bude zadovoljavajuće. Mi smo svi zaboravili da smo do pre šest meseci bili spremni da nam se sve ovo desi sa Vukom Draškovićem na čelu. Je li tako? Svi smo bili spremni da popušimo, da kažemo – ma pusti i Vuka i Danicu, samo da ovoga skinemo. Pa smo imali tu sumanutu sreću da nemamo Vuka i Danicu nego da imamo Koštunicu. Ja sam lično otkinuo na Koštunicu. Ja sam odlepio na njega. Baš se brinem da ne ispadnem naivan. Ne bih nikako voleo da za tri godine kažem sebi – uh, opet sam ispao naivčina. Ja moram da priznam da sam jedan od ljudi koji je kada se Sloba pojavio mislio da će on da bude neki Gorbačov. Nisam provalio u prve dve godine da je on monstrum. Nisam provalio. Pa sam veliki magarac ispao zbog toga.

Čak ću da priznam i jednu najapokrifniju stvar koju danas niko neće priznati – da sam ja otkinuo na Šešelja kada se pojavio. Pa su mi izrasle uši do neba. Koga je zmija ujela, guštera se plaši. Mene je krokodil ujeo. Stvarno se plašim da pričam dobro o Koštunici, posebno otkako to na RTS-u, kada ovi njihovi novinari govore reč Koštunica, zvuči onako. To je drugog dana počelo da zvuči kao Sloba i stvarno je to opasno. Ja sam to rekao pa sada ako sam zeznuo ljude, zeznuo sam ih. Ja ću bar da priznam da sam ih zeznuo. Kao što su mene zeznuli ovi pametnjakovići kada sam bio klinac ali nikada nisu rekli da su me zeznuli. Ovi akademici.

Dragan Babić: Šta je optimističko? Optimistička je naša priroda. U to sam potpuno ubeđen. Mogao bih i to da upropastim ali neću. Mi, zaista, kao deca imamo jedan optimistički pristup stvarima, možda zato što smo tako infantilni. Možda zato što nismo upućeni u sve teškoće koje nas čekaju. Ili, naprotiv, imamo taj optimizam divljaka kome su sve prepreke savladive, što je divno. To je ono što je najlepše u nama. Sve to mi radimo sa lakoćom, ma to je ‘čas posla. To ćemo mi časkom da savladamo. To je možda jedna sjajna odlika ali je ne bi valjalo iskušavati strašnim zadacima. To je kao kad sa nekih volovskih kola pređeš na F-16. Tu ima toliko posla. Ne znam, možda je veselje naše bezrazložno. Ne znam, možda Đinđić to hoće. Možda hoće da stavi Srbe pred neke neverovatne sportske zadatke: trči, skači, plivaj. Srbi navale ka nekom cilju. Sva njegova leksika je “tako da”, on odmah izvlači zaključak i “znači da”. Mislim da to užasava Srbe. On je pun zaključaka. On hoće da mi rintamo od jutra do sutra. Je li on lud?

Srbija je jedan potpuno renesansni koncept. Sva je sreća da me niko ne pita i da nemam tu moć. To treba pustiti potpuno. To je tako anarhično i ludo sve. To treba do te mere atomizovati, kakvi regionalizovati, to treba pretvoriti u gradove nezavisne, kao u srednjem veku. Svako da tera svoje. Oni ludaci tamo da prave sir, oni tamo da vade onaj bakar. Ovi u Valjevu ne znam šta će da rade, nemam pojma. Ovi da gaje šljive. To sve treba pustiti, neka svako radi svoje. Ko to hoće da dovede u red taj strašno greši. Anarhičan jedan svet. Pusti sve to neka radi šta god ko hoće. I onda bi oni bili srećni. Pa ima mnogo filozofa koji ne vole da rade. Što da rade? Legnu ispod drveta, zevaju onako, broje avione. Tolike pare zarađujemo na tom radio faru. Najskuplja srpska privredna grana je to što po nebu idu neki ljudi i voze se dole na jug. Mislim da se oko 40 miliona dolara godišnje uzima od te tehničke usluge. Može neko lepo da sedi i da broji. Ja bih recimo strašno voleo da brojim te avione. Ide neki srećan svet, vozi se. Mi zevamo u ovoj rupi odozdo – ko su ovi, kud idu ovi noćas? Što rek’o Zuko: “Kud će ovi noćas?”

Drinka Gojković: Kad se na televiziji najavljuje posle 5. oktobra predsednik Koštunica, kažu: “Predsednik Jugoslavije”, i ja vidim kako se grčim jer očekujem Miloševića a dolazi “Koštunica”, i opet primećujem kako se opuštam i kako mogu da odahnem.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. U poslednjem delu emisije govorili su otac Sava Janjić, Borka Pavićević, Mimoza Ahmetaj, supruga Bajrama Keljmendija, patrijarh srpski gospodin Pavle, Slobodan Milošević, Desimir Tošić, Dušan Makavejev, Mileta Prodanović, Jelena Đorđević, Biljana Srbljanović, reditelj Milutin Petrović, novinar Dragan Babić i prevodilac Drinka Gojković. Brehta je pevušila Rahela Ferari, a pesmu o čobaninu Stojanu i njegovom izgubljenom stadu pevao je jedan od lidera DOS-a, Momčilo Trajković.

Emisija Peščanik, 03.01.2001.

Peščanik.net, 03.01.2001