Radio emisija 31.10.2001, govore: Branislav Jović, Branko Pavlović, Mirko Đorđević i Petar Luković.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan poštovani slušaoci. Je l’ da da život i reforme pa čak i predsednik Koštunica izgledaju lepše po ovako sunčanom danu, ako je to ikako moguće? Uzdam se u ovaj sunčan dan, a i u mog velikog heroja, britanskog fizičara Stivena Hokinga, koji inače kosmos poznaje kao naš predsednik prava a premier menadžment. Dakle,ne znam da li ste možda pročitali, Hoking se oglasio posle ovih događaja u Americi i Avganistanu i on tvrdi da neće proći ni jedan milenijum a mi ćemo morati da se selimo na neku drugu planetu jer će nas ovde izjesti virusi.

Ljudska vrsta će morati da se širi u svemiru jer je previše nevolja koje nas ovde mogu zadesiti, kaže Hoking. To sa širenjem nama ne smeta, mi volimo svuda da se širimo i da se osećamo kao kod kuće dok nas ne izbace, a ja se nadam da nećemo morati da šetamo i mošti po svemiru a i da hoćemo neke ne bismo mogli jer ne znam da li ste videli – Haški sud ima jedno pravilo, ako slučajno u Hagu Bogu dođete na istinu, moraćete da budete sahranjeni na zatvorskom groblju te ćemo tako morati da se ukrcamo u vaseljenski brod bez nekih mošti.

Sve dok se ne preselimo na neki kamen bliže Suncu, nadam se, ostaje nam tačno jedan milenijum da rešimo odnose između Srbije i Crne Gore i da započnemo reforme i sada se obično govori o reformama u pravosuđu, i nekim drugim krupnim stvarima. Međutim, evo jednog malog primera koji nije dovoljno poznat u javnosti, to je situacija u Jugoslovenskom crvrnom krstu, odnosno našem Crvenom krstu.

Ja sam bila na toj konferenciji za štampu, međutim pošto sam slaba sa živcima, onda sam preskočila izveštaj sa konferencije za štampu, nećete ga čuti, nego je tamo bio jedan veoma zanimljiv čovek, naš kolega Branislav Jović koga u Jugoslovenskom crvenom krstu tretiraju kao neprijatelja broj 1, a često je i tačka dnevnog reda. Ja sam zamolila kolegu Jovića koji se bavi takozvanim istraživačkim novinarstvom da nam ispriča jednu malu kratku priču o Jugoslovenskom crvenom krstu. Videćete, ima raznih čuda.

Branislav Jović: Ako se u nekoj firmi ukrade dinar, to je naravno strašno, ali ako se ukrade u Crvenom krstu, to je pet puta teže. Crveni krst je jedna od organizacija koja je u proteklih deset godina, ako mogu tako uslovno da kažem, uspešno poslovala. Evo, recimo, za prošlu, 2000. godinu budžet je realizovan u vrednosti 34 miliona maraka i mnogo toga se izdogađalo što je rezultiralo sadašnjom situacijom, oni ne dozvoljavaju jednostavno da se njima kaže da su radili neke stvari pogrešno.

S druge strane, demantuje li ih ko? Demantuje ih policija, javni tužioci, i demantuje ih ono što je najneprijatnije u celoj situaciji, međunarodna organizacija. Naime, ovi evropski donatori, kada su videli da se tu nešto događa, da oni te pakete humanitarne pomoći dele nenamenski, oni su angažovali revizorsku agenciju, koja je jedna od najpoznatijih u Evropi i oni su izvršili uvid u poslovanje Crvenog krsta i napisali neke vrlo neprijatne zaključke.

Međutim, šta se zbiva? Odjedanput to postaje tajna. I što je najvažnije, ni evropske organizacije nisu to publikovale. Ima se utisak da oni tu malo štite i sebe, jer i njihovi ljudi su svemu tome doprineli. Recimo, radi informacije, koliko mi je poznato, samo Međunarodni komitet crvenog krsta u Jugoslaviji ima oko 300 zaposlenih ljudi. Teško je zamisliti da oni nisu imali u tom našem komitetu, u toj kancelariji u Jugoslaviji rade naši ljudi, da oni nisu imali neke posredne informacije da se neke stvari događaju.

Onda je ta agencija našla da su nenamenski deljeni neki paketi. Tema “brašno” je samo jedna od tema koja je izbila u javnost, i opet ne zahvaljujući tome što je neko od naših konstatovao da se to događa nego je digao glas, vrisnuo, da tako kažem, Robert Hauzer, čovek koji vodi kancelariju svetskog programa hrane u Beogradu. On je na kraju izašao u javnost i rekao – nama brašno preusmeravaju. Umesto da ide izbeglima, raseljenima, socijalno ugroženima, kažu da oni to preusmeravaju u đačke kuhinje, navodno u Beogradu već dve godine i više su se kifle spremale, pecivo za decu, za užine.

Niko nije smenjen. Taj sekretar gradske organizacije je na sopstveni zahtev razrešen nakon dva, tri meseca preganjanja jer je međunarodna federacija tražila pismeno da podnese ostavku. Ne traže to organi Crvenog krsta.

Svetlana Lukić: A radi se o kojoj količini…?

Branislav Jović: 6.700 tona. Jedna sitna količina. Policija je podnela krivičnu prijavu, opet ne za krađu brašna, jer to nisu mogli da nađu, sve je pokriveno papirima, deca su pojela, corpus delicti, ne možete da izbrojite šta je bilo u kiflama i koliko je… Znači deca “kriva”. Oni su podneli krivične prijave za falsifikate.

Svetlana Lukić: Da li mi to brašno moramo da vratimo sve skupa?

Branislav Jović: Da. Evo ispostavilo se da ceo ceh treba da plati Republički crveni krst. Obećala je republička vlada da će im pokloniti iz robnih rezervi, odnosno nadoknaditi 3.500 tona. U redu, to poklanja republička vlada, poklanja iz robnih rezervi, pripada svima nama, i vama i meni i svakom slušaocu koji ovo sluša. Ali ako već nešto poklanjam nekome ko je napravio to što je napravio, najmanje što imam pravo da zahtevam je da tih koji su to radili više nema tu. Ne. Nikom ništa. Samo likovi koji sede u organima Jugoslovenskog crvenog krsta, pa to bi trebalo da je već za veliko zanimanje javnosti. Tu je i od Zebića, Margit Savović, tu je Đura Smiljanić koji je bio predsednik skupštine Vojvodine, socijalista, Rica, Jovan Ristić.

Svetlana Lukić: To je Jugoslovenski crveni krst?

Branislav Jović: Da.

Svetlana Lukić: A u srpskom?

Branislav Jović: U srpskom su neke promene započete. Prethodni sekretar Crvenog krsta Srbije je bila jedan od najžešćih SPS-ovaca u organizaciji Crvenog krsta. Ona je podnela ostavku u decembru, u stvari na sopstveni zahtev otišla u penziju. Evo, za informaciju, imala je 46.000 platu kada je otišla. Možete da pretpostavite da sada žena krcka lepu penziju. A za nju su pronađene silne stvari. Čak je 11. aprila bila u jednodnevnom pritvoru sa bivšim šefom finansijske službe i bivšom blagajnicom pa su pušteni da se brane sa slobode jer je podneta krivična prijava. Došao je novi predsednik. A za predsednika, to je kao obnova, došla je gospođa Marija Todorović. Ona je inače penzioner.

Svetlana Lukić: To je ona Marija Todorović, da li mislimo na istu Mariju?

Branislav Jović: Mislimo, jeste. Gospođa Todorović je u vreme samoupravnog socijalizma bila predsednik Sindikata Jugoslavije. Odnosno ona je penzionisana u Pozorištu na Terazijama. Trebalo joj je još par godina do penzije i onda je Rica, Jovan Ristić, kada je bio upravnik, nju doveo za pomoćnika.

Međutim, kada se osnovao JUL, Rica je krenuo u važnije zadatke i odjedanput je gospođa Marija postala upravnik pozorišta. Koliko znam, odnosno znam, u ovom sadašnjem Ministarstvu za socijalna pitanja ona je savetnik, to je ovo DOS-ovo ministarstvo. Oni su je angažovali za savetnika, verovatno žena stvari zna i poznaje, pa su je angažovali da iskoriste to njeno znanje. Ona se uklopila već sa ovom novom garniturom i, eto, odjedanput došla u Crveni krst kao nova snaga, da obnovi….

Svetlana Lukić: Da li je sada situacija sledeća: da Međunarodna federacija Crvenog krsta u stvari ima prinudnu upravu nad Jugoslovenskim Crvenim krstom?

Branislav Jović: Prinudna uprava ide pod navodnicima, to nije bukvalna prinudna uprava, i ta prinudna uprava se odnosi samo na deo vezan za distribuciju humanitarne pomoći. Pazite, mi sada ovde imamo direktno rukovođenje i distribuciju na teritoriji naše države i to su ovi naši morali da prihvate jer su se jednostavno izblamirali. Ali to njima ništa ne smeta da i dalje tvrde, imam dokument, da su oni jedno od najboljih nacionalnih društava na svetu i to definitivno mora da se menja jer ili će Crveni krst definitivno da se izblamira, kao što se dogodilo u prethodnoj deceniji da su mađarski i albanski Crveni krst bili ugašeni ali ono što je najvažnije, najgore u svemu tome, glavne priče još nisu izašle iz Crvenog krsta.

Svetlana Lukić: Eto, imamo dva razloga da bijemo decu. Jedan je da vrate kiflice koje su pojeli a drugi je da postanu budući funkcioneri Crvenog krsta. Sada slušate gospodina Branka Pavlovića. On je potpredsednik Socijaldemokratske unije i član je skupštinskog Odbora za pravosuđe a i tela za kontrolu Službe državne bezbednosti. Branko Pavlović.

Branko Pavlović: Mislim da ćemo do kraja novembra imati DSS ponovo u vladi i da će se napraviti jedna vrlo ozbiljna ili u najmanju ruku veoma obimna rekonstrukcija vlade. Nije moguće da vlada opstane bez podrške DSS-a. Ja ne kažem da će se oni vratiti pod bilo kojim uslovima. Ako hoćete, i ponašanje gospodina Čanka je samo povećalo značaj njihovih 45 poslanika u parlamentu. Mislim da će naročito posle ovih lokalnih izbora ponovljenih u 18 opština po mojoj proceni DSS pobediti u većini, u više od polovine tih opština će samostalno biti na vlasti a u preostaloj polovini će biti pojedinačno najjača stranka jer je takav sistem, većinski jednokružni sistem je takav.

Sve to ukupno će vrlo ojačati pregovaračku poziciju DSS-a i mislim da se neće raditi o malim izmenama vlade a pod tim uslovima teško da oni mogu da odbrane i da kažu – ne, opet nećemo da se vratimo u vladu. Mislim da to nije realno. Opet dobijaju unutardosovski mir od jedno pet do šest meseci tako da nam onda ostaju samo ovi poluzanemareni društveni i državni problemi koji su u stvari ogromni. Nažalost, DOS je potrošio dobar deo tog potencijala koji je bio nagomilan 5. oktobra, potencijala za promene. Prethodno je ta situacija u Srbiji postojala pre 32-33 godine. Onda trideset godina ništa.

Dakle, nismo mi društvo koje iznedri svako malo neku situaciju da se ide napred, nažalost nismo, i to je po meni vrlo velika odgovornost pre svega vlade a onda i svih nas drugih u DOS-u. Dakle, taj potencijal se troši. Troši se zbog toga što ekonomski deo koji je inače mnogo hvaljen nije dovoljno dobar, to je jedna stvar. Druga stvar je da je postojala ta piramidalna struktura Miloševićeve vlasti.

Sada svako ko dođe u poziciju da je na vrhu te piramide nije sklon da razgrađuje piramidu. Trenutno je u proceduri, primera radi, iz moje oblasti, Zakon o krivičnom postupku. Ja sam u Odboru za pravosuđe i upravi republičkog parlamenta. Pojma nemam kako to izgleda. Mogao sam da se specijalno interesujem zato što sam čuo da je to u proceduri ali nikakva javna rasprava o tome nije bila.

Nabolji ljudi vam se onda drže po strani jer mu ne ulivate poverenje da vi zaista krećete na jedan nov način da radite i sve vam dalje sužava i smanjuje mogućnosti za ozbiljne promene i jedna vrlo ozbiljna stvar koja se sada na kraju odmotala, a prisutna je od samog početka rada vlade, preskočen je socijalni dijalog. Jednostavno, vi ste ugradili nešto što je tenzija i insistirate na tome da ste čvrsti, da nikakvih promena nema a sada će Zakon o radu po svoj prilici, da ne licitiramo, imati ne manje od 30 amandmana koji će biti prihvaćeni. Onda vi prosto nekom svojom upravljačkom nesposobnošću gurate društvo u tenziju a tenzija zamagljuje suštinu problema i odvlači ogromnu energiju u pogrešnom pravcu.

Ako nam gospodin Vlahović sada objašnjava kako je fenomenalno što je za cementare raspisan tender i da je to divna stvar, ja bih vas podsetio da je taj isti čovek došao iz Francuske i rekao nam da je Beočinska cementara već prodata La Faržu i da mi ne možemo da budemo banana republika, da mi moramo da poštujemo preuzete obaveze. I onda smo mu se svi okačili oko nogu i ruku, nije tačno, nemoj to da radiš. Sad on nama objašnjava kako je odlično što ta ista cementara ide na tender jer ranije to nije bilo transparentno urađeno pa je moralo da se odustane od čitavog tog projekta i jednovremeno nam objašnjava kako on više kada je uspostavio pravila igre ni ministarstvo ni on nemaju nikakve veze sa procesom privatizacije, pri čemu u trećoj rečenici kaže da je obavio 180 razgovora sa potencijalnim stranim ulagačima.

Sada mene interesuje kako izgleda taj njihov razgovor; 180 puta sedne s nekim i kaže – izvinite, vi ste pogrešili, ja s tim nemam veze, morate da se obratite agenciji, tenderskoj komisiji, ne znam ni ja kome. Mislim da ne samo da ne verujem u to nego ne veruje niko u ovoj zemlji.

Ogromna je pogodnost biti na vrhu ili pri vrhu piramide. Ne mora to baš da bude ni direktno u parama. Ne bih isključio tu mogućnost, ali ne mora to da bude tako da neko direktno zaradi pare ali ta moć da od vas zavisi, kada od vašeg poteza nešto zavisi, to je beskrajno primamljivo. Ne bih sada smeo da ulazim detaljnije u ocene jer nisam ekonomista. Nisam siguran da je stvarni kapacitet stručni svih tih ljudi zajedno takav i takav kako to izgleda iz ugla zapada.

Kada oni nabroje troje, četvoro ljudi i kažu – oni su fenomenalni, oni tim putem dodatno ruše institucije jer ne vezuju to više za ministarstva ili za neku instituciju nego za ličnost. Nisu oni zli ljudi, oni prosto rade ono što njima odgovara a njima odgovara da imaju sistem koji će odmah prenositi ili sa sa najmanje otpora prenositi ono što oni žele.

Što se tiče gospodina Koštunice, mislim da on jednostrano posmatra Crnu Goru, da je posmatra pretežno iz jednog ugla i time ne shvata celinu Crne Gore. Mislim da on jednostrano posmatra Vojvodinu i time ne shvata celinu Vojvodine i sa stanovišta nekoga ko je na poziciji predsednika države to su krupni nedostaci.

Mislim da je Socijaldemokratska unija ne znam koliko puta rekla da smo mi izrazito nezadovoljni time što je gospodin Pavković i dalje načelnik Generalštaba i tako dalje, da sada ne ponavljamo tu priču, moram da kažem da je u vojsci bilo prilično promena na drugim nivoima ali po našok analizi uglavnom je jačala pozicija gospodina Pavkovića. Dakle, najčešće ljudi misle pa kažu – a zašto gospodin Koštunica nije napravio promene na nivou vojske, a to je netačno. Prilične promene su napravljene ali je pitanje u kom pravcu. E, sad, šta je kod gospodina Koštunice dobro, on shvata značaj institucija.

Svetlana Lukić: Kako ocenjujete ponašanje Demokratske stranke Srbije u svim ovim mesecima?

Branko Pavlović: DSS sa moje tačke gledišta u smislu političkog marketinga stoji vrlo nisko. Oni krenu s jednom prilično opravdanom pričom vezanom za raspravu o korupciji a onda prihvate tezu da sada to treba da dokazuju u smislu nekakvog sudskog dokaza. Dakle, političar naravno da ne sme da bude korumpiran jer to je onda krivično delo, on ne sme ni da se ponaša na način koji izgleda kao da je korumpiran i to je dovoljno za njegov pad.

Svetlana Lukić: Rekli ste o greškama DSS-a u marketinškom smislu. A da li po vama postoji greška u nekom suštinskom smislu?

Branko Pavlović: Greška u suštinskom smislu je kod njih bila vezana za Haški tribunal. Dakle, ono oko čega se ja s njima apsolutno ne slažem bilo je vezano za izručenje Miloševića, i mislim da im je insistiranje na ministru zdravlja takođe katastrofalna greška. Veronauka takođe, ali, pazite, Đinđić je to uveo. Operativno to uradi Đinđić a iza toga vam jednako stoji Koštunica. A onda mi kažemo – zamisli kada bi Koštunica bio na vlasti? Pa šta, uveo bi veronauku? Pa to je već ovaj uveo.

Mene DSS ne sekira, ne zato što sam ja njima blizak, naprotiv, verovatno su oni meni najdalja politička stranka ali to je jedna politička opcija u Srbiji koja će tu biti u narednih 100 godina. Ja se nadam da će druga glavna biti ta neka socijaldemokratska opcija i da ćemo se mi onda političkim sredstvima tući u narednom veku. Oni nisu prevaranti, oni nisu opsenari na političkoj sceni. Oni su jedna politička opcija, meni nije bliska, dakle nemam ja šta da se nerviram, prosto, oni su oni a ja sam ja.

Ono što je nedvosmisleno u redu jeste to što je Milošević u Hagu. O svemu drugom sam sklon da raspravljam. Dakle, u pravosudnom sistemu vi imate šest ključnih funkcija. Predsednik Vrhovnog suda Srbije, republički tužilac, predsednik Okružnog suda Beograd, okružni tužilac Beograda, predsednik Višeg privrednog suda i predsednik Privrednog suda Beograd. Ovo je u stvari 70% ukupnog pravosuđa Srbije.

Od tih šest ključnih funkcija DOS je rešio tri u februaru a preostale tri nije rešio uopšte. To je nedovsmisleno katastrofa. Devet meseci nismo u stanju da izaberemo republičkog tužioca. Šta ćemo mi da reformišemo ako devet meseci nismo u stanju republičkog tužioca da izaberemo kao jednu od ključnih ličnosti u bilo kakvoj reformi bilo čega?

Svetlana Lukić: A zašto?

Branko Pavlović: Ne možete zbog toga što se ide putem nekakvih drugih a ne stručnih interesa. Sedam meseci postoji kandidat koji ispunjava sve stručne kriterijume i niko vam ne kaže da on ne valja, samo vam kaže – dobro, u redu je, ‘ajde samo još malo da razmislimo da vidimo da li imamo još nekoga. I to tako u nedogled.

Onda je Demokratska stranka smatrala da je izuzetno važno da blokira gospođu Jelisavetu Vasilić na mestu predsednika Višeg privrednog suda, i oni su u tome uspeli, i to je katastrofa. Kakva je korist od toga da imate republičkog tužioca na koga možete imati uticaj, to je prilično jasno. Onda imate situaciju u kojoj je neko ko je na vrhu vlasti, recimo premijer ili ministar pravde, istovremeno i tužilac. Problem je u sledećem: vi u Srbiji imate veoma ograničen broj ljudi na koje se ne može uticati a koji su istovremeno i vrlo stručni, i sa stanovišta svake izvršne vlasti dovoljno je da takve blokiramo pa posle neka to bude ko hoće, jer svako ko nije dovoljno stručan on je nesiguran. Čim je nesiguran, on je dobar za mene. Ne radi se o zlim ljudima koji su u vrhu izvršne vlasti.

Svaka izvršna vlast svuda na svetu težila bi za tim i sada je to stvar javnog mnjenja, političkih stranaka koje to sprečavaju i koje kažu – ne, ne, ne, znam ja šta bi ti voleo, ali ovde ćemo staviti najbolju ličnost. Najveći deo DOS-a je bio za Jelisavetu Vasilić, ali mi smo poslali najgoru moguću poruku pošto čak ni za Demokratsku stranku nije bilo sporno da je ona najbolja, Jelisaveta Vasilić za mesto predsednika Višeg privrednog suda, ni za njih to nije bilo sporno ali ne može da prođe.

Drugim rečima poruka je – nije dovoljno da budes najbolji, moraš ti još nešto da ispuniš. Ja ne znam šta je to ali ta poruka je katastrofalna. Ne tvrdim ja da oni to koriste ali stvaraju ambijent u kome ako im zatreba mogu da koriste. To je loše.

Ono gde jeste problem, ne vlade nego DOS-a, da ne stavljamo stalno vladu na tapet, da biste sproveli ono 5. oktobra sa što manje žrtava, morali ste da započnete razgovore sa čitavim nizom značajnih ljudi iz Miloševićeve strukture vlasti i onda, naravno, da se na izvestan način prema njima ophodite drugačije nego da ste normalno pobedili na izborima. Milošević je u Hagu zbog ratnih zločina, recimo vezano za Kosovo, a ovde ne postoji nikakav postupak protiv komandanta jedinice za specijalne operacije Državne bezbednosti – molim vas, Legija nikada nije bio komandant – protiv komandanta vam ne postoji postupak. Pa ko je to radio? Mladi gorani su to radili? Ko je to radio? Ako nisu oni, onda nije ni Milošević odgovoran.

Moram da vas podsetim da je organizovani kriminal ovde na delu. Situacija u Srbiji nije situacija Sicilije u kojoj nešto postoji vekovima pa se polako strukturira, pa polako ulazi u organe države, pa onda nastaje kao jedna mafija. Ovde je kod nas organizovan kriminal napravljen, direktno ga je napravila Državna bezbednost. Kada kažem “gospodin Stanišić”, ja ne mislim u smislu lično da se on obogatio, nego je on karika u Miloševićevoj vlasti koja je organizovala mnogo toga, pogotovo vezano i za Bosnu i za Hrvatsku i zato ja to personifikujem i vezujem za gospodina Stanišića.

Što se tiče ovoga što se sada događa u vezi sa gospodinom Karićem, ja pozdravljam sve inicijative prema grupaciji Karić i to treba da se raspravi, ali šta je sa Delta sistemom? Fokusiraju se reflektori na jednu stranu a imate Delta sistem koji kupuje ovde vrlo veliki plac u Beogradu, kupuje veliki plac u Novom Sadu, kupuje veliki plac u Nišu, sad će da uđe sa nekim stranim partnerom da radi neke supermarkete i ne znam šta, i onda će se to sve lepo legalizovati, i kao nema veze. Kao, gospodin Mišković – to je u redu. A gospodin Karić – u, to je užasan problem. Ako udaramo po svemu što personifikuje taj način ekonomske vlasti Miloševića, onda hajde da obuhvatimo sve. Ne može to tako – neko jeste, neko nije.

I treći deo je vezan za kriminalce. Naime, jedan deo je takođe bio angažovan 5. oktobra, kao ono, oštri momci pa im je to koristilo kao neka vrsta vaše organizovane udarne pesnice i onda naravno da je mnogo teže kasnije pokretati postupke zbog nekih drugih stvari protiv tih istih kriminalaca. To je onaj korpus za koji ja mislim da će neka nova vlast moći mnogo lakše i mnogo jednostavnije da rešava nego što je ova dosadašnja.

Svetlana Lukić: Ovo govori gospodin Branko Pavlović, potpredsednik Socijaldemokratske unije, to jest potpredsednik Žarku Koraću. Ne znam šta Žarko Korać misli o ovim istim pitanjima kritičnosti u odnosu na vladu ali, eto, to je poslednje pitanje koje sam postavila gospodinu Pavloviću, malo je neobično, odnosno od Socijaldemokratske unije bi se očekivala veća kritičnost prema Koštunici.

Branko Pavlović: Tu neku proevropsku reformsku, modernističku koncepciju Srbije pokriva vlada koja kaže da ona to radi isto, i onda sam ja, naravno, kao neko iz Socijaldemokratske unije, mnogo osetljiviji na ono što smatram da je greška jer se bojim da kompromituje ideju modernizma u Srbiji.

Dakle, moj prag tolerancije u odnosu na nekoga ko kaže da je reformista proevropski orijentisan, mnogo je niži nego za nekoga za koga inače mislim da je tradicionalista, nacionalista. Jednostavno, onome kome se sviđa Koštunica ja se nikada neću dopasti i tu nema govora, to su različita biračka tela, a ovde sam mnogo osetljiviji i ovde sam mnogo žešći – ej, ne valja ovo, ne valja ono, ispravi to, zato što osećam da je nešto što je korpus ideja za koje se ja zalažem u stvari kompromitovao.

Svetlana Lukić: Bio je ovo dakle Branko Pavlović a sada slušate gospodina Mirka Đorđevića. On je publicista i prevodilac, inače on je preveo jednu veoma zanimljivu knjigu Mihajla Mihajlova “Planetarna svest”.

Tu je i polemika sa Solženjicinom i drugi eseji ali i još jedan tekst koji je veoma zanimljiv, u poslednjoj Republici je objavljen deo. To je prepiska između Umberta Eka, koji je naravno agnostik, i milanskog kardinala Karla Marije Martinija, koji je, kako kaže gospodin Đorđević, najozbiljniji kandidat za budućeg papu.

Inače je zanimljivo kada ovi silni kardinali biraju papu. Svaki put kada ne uspeju da ga izaberu moraju da spaljuju listiće, stavljaju neku crvenu smesu i onda se iznad Vatikana vije tamni dim i svi vernici znaju da nisu uspeli u izboru. A kada uspeju onda je tu beli dim, beli dim se onda vije iznad Vatikana.

Danas je istorijski dan kada bog ulazi u škole po Srbiji i zaista je bilo pitanje kakav će se dim viti iznad srpskih škola, da li je veronauka uvedena ili nije, ko će tamo uopšte da ide. Dakle, ovaj razgovor sa Mirkom Đorđevićem počinjemo obeležavajući ovaj veliki istorijski trenutak.

Mirko Đorđević: Ovako uvođenje veronauke u građanske škole rezultat je dogovora struktura moći. Na jednoj strani je crkva, na drugoj država. Motivi, naravno, nisu bili ni za koga tajna pa se došlo do toga da za odziv koji je relativno slab jedni druge krive. Ubacili ste nekakvo ništa, pa su svi izabrali ništa. Model nikakav nije pronađen. Bukvalno nikakav. Otišlo se dotle da se stvar spori pred Ustavnim sudom, gde su stvari relativno jasne, država i crkva su odvojene.

Najbolje rešenje je bilo da veronauka ostane pri crkvi i u crkvi jer je jedino tu legitimna verska pouka i ona jedino tu ima pravi smisao i ja mislim da su deca dobro razumela o čemu se radi, da stariji igraju nekakvu igru od onih koje smo se tokom desetak godina naigrali i sve ih izgubili i da su vrlo iskreno reagovala. Ako imate strpljenja da bacite pogled na planove i programe koji su publikovani, programe su odobrile verske zajednice, crkve, religijski su totalno neutralni, svode se na jednu puku, dosadnu informaciju za koju se bojim da će uopšte nešto savremenom detetu značiti.

O veri se uopšte ne govori kao o veri, kao o činu ljudske slobode, gde čovek veruje u nadnaravno, natprirodno, onostrano. Jednostavno se ređaju činjenice. Šta je pravoslavlje, zašto se tako zove, kada je nastalo, kako je nastalo, u čemu se razlikuje od drugih, pa su čak i te razlike pobrojane tako stidljivo da se zapravo nijedan verski elemenat u tim programima ne oseća. To se, nažalost, vidi u svim programima. Cilj verske nastave nije isto što i ćilj nastave fizičkog vaspitanja, nastave zoologije.

Cilj verske nastave je specifičan problem da pronađe rezonancu u ljudskoj ličnosti, detetu, mladiću, devojci, koja odgovara ili ne odgovara vokaciji vere.

U veronauci za islamsku veroispovest pominje se šta je džihad ali je to ostavljeno nedorečeno, kada se pažljivo čita Kuran smisao toga je u tome da mi stalno vodimo u sebi džihad, rat da sebe usavršimo a ne da pokrećemo rat protiv drugih.

Bojim se da će ovo biti jedna nacionalna didaktika, retorika, nacionalistički dosta utemeljena, ali ako bude savesnih ljudi ne mora to i tako da bude. Videćemo, doduše, predstoji još jedno dodatno, kako ga zovu, izjašnjavanje dece. Možda će i to nešto reći. Ja se ovde bojim da ne bude svađe, ako hoćete, i među decom. Mi pripadnicima islama stalno pripisujemo, u javnosti smo stvorili sliku, taj džihad. Ali zaboravljamo da i po našem učenju postoji sveti rat. Koliko je svetih ratova bilo.

Teološki gledano nijedan rat ne može biti sveti i nema nikave teologije rata, osim ove koja je pod Miloševićem bila izmišljena. To je bila prigodna teologija rata koju su pravili neki neteolozi: Bećković, i Đogo i Nogo i družina. Već deca koja počinju da uče, samo da uzmemo taj primer, svađaju se oko Bin Ladena. Jedni ga brane, klinci ga brane neki. Neki ga napadaju. Ja se bojim da će u glavama dece doći do onoga što se u Svetom pismu zove Vavilonska pometnja, kad se sve smuti i sve pomeša, pa ne znamo kojim jezikom govorimo.

Prvo, bitno je znati i ja sam to isticao u više navrata, mi sada nemamo više onaj opasni, agresivni, naoružani Miloševićev nacionalizam koji je ratovao sa svima sa kojima je mogao da ratuje i izgubio je te ratove. Sadašnji nacionalizam je neki bezubi nacionalizam, ali sadašnje nam vrhuške i DOS-ovske strukture nude da trčimo još jedan nacionalistički krug. Mislim da je beznadežan i taj krug. Svaka ponavljanja istorijska se pretvaraju u farsu, nikakva druga nacionalistička formula nije rešenje. Rešenje je jedino u otvaranju.

Zašto se Amerika našla na udaru talibana i agresivnih militantnih grupa? Našla se, između ostalog, i zato što je Amerika takva kakva je. Ja ne idealizujem njihov način života, ponudila je svetu jedan model otvorenog društva koji je na udaru takvih snaga. Model otvorenog društva u kome crnac može biti gradonačelnik Vašingtona. Ministar rata može biti crnac. Srbin može biti predsednik Sjedinjenih američke države. Nemate u svetu zemlju u kojoj postoji veći stepen tolerancije. Pa nigde pravoslavlje, crkvena struktura ne cveta tako kao u Americi, pa i naše srpsko pravoslavlje. Toga se svet boji.

Uvaženi predsednik je posetio sinagogu nedavno. Ne znam da li ste obratili pažnju na sadržaj te posete, ali on u svom govoru u jednom momentu forsira onu tezu da smo mi Srbi i Jevreji najprogonjeniji narod. Mi smo dovoljno bili progonjeni u istoriji, mi Srbi, i stradali smo u Drugom svetskom ratu i sada, ali takve šeme kada se prelamaju u svesti naroda, onda ispada da smo mi neki pravednici.

Mi ne možemo govoriti, znate, mi smo narod koji nikome nikakvo zlo nije učinio, što se stalno ponavlja i sreće. Mi u Batajnici otkrivamo stotine, hiljade leševa, gde postoji zemlja tu je i grob, ali ko su ti ljudi, ko je to činio? Nije to sam Milošević činio, lično on. Formirane su i nekakve komisije za istinu i pomirenje. Da li ste primetili da, kako su formirane, počele su da pljušte ostavke njihovih članova, i nije prošlo ni mesec dana više se te komisije i ne pominju, pitanje je da li uopšte i postoje.

Jedan od najvećih srpskih komunista, Živojin Pavlović, ’41. je napisao jednu knjigu u kojoj je među prvima u svetu progovorio o Staljinovim logorima. Srpski komunisti onoga doba, to je bilo vreme Užičke republike ’41. godine, ubili su ga. Da vam ne pričam na kakav način.

Svetlana Lukić: Je l’ ono kada su ga jurili…

Mirko Đorđević: Ma u komade su ga isekli. Ubice su žive danas, nasledile su njegovo mesto ali bilo je potrebno da prođe 60 godina do pre neki dan kada se tek saznala puna istina o njemu. Ti problemi kod nas, distance, antidistance, komplikovani su zato što se ovde sve prelama prema potrebi dnevnopolitičke moći koja je u igri i mi imamo, otuda i te famozne beline u istoriji. Proći će sigurno jos 50 godina dok se dokaže šta je to u stvari bilo sa Rankovićem. Najmanje 50 godina. Poslednja knjiga koju Ćosić objavljuje kod u izdavačkoj kući Filipa Višnjića, u kojoj žestoko brani Rankovića, kao što znate, pokazuje da će to potrajati i stotinak godina, do te mere je stvar zamućena a to je bilo koliko juče, studenti smo bili, sećam se toga. Ovde nema kritičkog mišljenja. Ovde se mitovi i legende privijaju na dušu kao melem.

Veliki pomak u našoj istoriografiji učinio je jedan veliki srpski istorićar Arhimandrit Ilarion Ruvarac. Nesretni Ruvarac je u svoje vreme, nije to tako davno bilo, pre 150 godina, ne znam ima li i toliko, došao do belodanih činjenica da Vuk Branković nije bio nikakav izdajnik i to je objavio.

U javnosti se pojavio val protesta. Veliki pisac Stevan Sremac kada bi neko probao da kaže da Vuk Branković ipak nije izdajnik, znao je da se tuče. Mnogi ljudi kada vide istinu oni kažu – pa šta, šta vam to znači, šta će vam ta istina? Pa dobro, u redu, kažu oni, šta je činio zločine, vodio ratove, Srebrenica, znamo mi to sve ali naš je čovek pa šta sad, ne možemo mi to. Srbin je, kažu.

Video sam jednu šalu nedavno, ne znam da li ste videli pre nekoliko dana neki od ovih političkih kozera interpretira kako je počeo susret između Koštunice i Hansa Hekerupa. Dolazi Hans Hekerup na te razgovore i kaže – Mirdita šok, Koštunica, a ovaj mu odgovara – Bog ti pomogao, brate Srbine.

Vidite, molim vas, izjave velikog pesnika Matije Bećkovića. Da li ste se ikada zamislili šta to znači? On odjednom daje izjavu koja glasi – svi se otimaju za vlast, svi grabe novac, zlo i muka u svetu, niko se ne otima za krunu. Totalno vas baci…

Čitate njegovu pesmu, “Trojeručica” se zove, pesnik je. Pesma na početku ima nadahnutih tonova jednog doživljaja Bogorodice ali već posle prve strofe nastupa nešto što je laž metafore. Ovo je naš narod koji je jedini na svetu poštuje troje, jer ovo je narod koji osam vekova posti bez prestanka. Osam vekova mi Srbi, kaže on, postimo bez prestanka. Šta je to? Ja ću vam reći, kako god analizirate tu pesničku tvorevinu, to je jednostavno loša metafora.

A ovaj čovek u tekstu dokazuje kako je Velimirović najveći um na svetu. Neka mu bude, nije to sporno, tako on misli. Pitam ja ko je taj čovek, kažu – profesor na Pravnom fakultetu dokazuje drugu tezu, kod njega antisemitizma nema a ne poziva se ni na šta. I na jednom mestu doslovce piše: “Nikolaj Velimirović je podelio sudbinu Jevreja ubijenih u nacističkom logoru Dahau”. Ja kakav sam, okrenem telefon, pitam, nađem urednika, pitam ga: ” Jeste li vi?” “Jesam”. “l to tamo piše”. “Piše”, kaže. Ja kažem “Znate li da čovek nije ubijen u logoru nego je umro u nedelju 5. marta u Americi u svojoj sobi u 56. godini?” “Ma nije to, gospodine, bitno”, kaže. Ja kažem: “Čekajte molim vas, kako nije bitno?” “Vi ste, kaže, ozbiljan čovek, pustite to”. “Pa čekajte”, kažem, i on je ozbiljan čovek, je l’ on profesor univerziteta?” “Jeste”, kaže “on je redovni profesor na Pravnom fakultetu”. “Pa čekajte”, ja probam sad “znate, ove vaše novine čitaju građani…” “Pa čitaju”, kaže. “Pa čitaju i u svetu”, kažem ja. “Pa vrlo važno, što ste toliko zapeli, vi ste neki čudan čovek”, kaže on. “Dobro, doviđenja”, “Doviđenja”.

Ja se držim one staromodne teorije – treba reč da obavezuje. Novine su na Balkanu i u čaršiji fatalne. Imali smo mi Srbi krajem XIX veka jednog čoveka, Prečanin, Milorad Petrović se čovek zvao, ali mu je nadimak Morski. On je iz neke bogate porodice u Vojvodini pa ga je otac slao na studije u Beč, Grac, London, naučio silne jezike čovek, ali je živeći na zapadu putovao u neke kolonije brodom i, sad, Srbi čuli, mi nemamo more, čovek video i more, i vozio se lađama po morima – i nazvali ga Morski. Nije on bio poznat samo po tome. Došao je u Srbiju, ovde, vođen rodoljubljem, stvarala se srpska država, i prvi je kod nas ponudio prevode po časopisima, dragocene prevode Kanta, Hegela, Tenisona, Čosera, formirao prevođenje kod nas.

Jednoga dana čovek u jednom elitnom beogradskom časopisu objavi petnaestak strana prevoda iz Mahabharate i Ramajane, pesma o kralju Rami, prvi Srbin koji prevodi to. Časopis razgrabljen, Srbi se sada prvi put upoznaju s tim. I ne lezi vraže. Neke beogradske novine se dosete iz pakosti i kažu – ma, gospodin Petrović, jeste on putovao dosta, ali on folira, ne zna on sanskrit. Čovek nije ni rekao da je prevodio sa sanskrita, ništa nije rekao.

Pukne bruka u novinama da je on obmanuo javnost, da ne zna sanskrit, a on čovek nije ni prevodio to sa sanskrita, sa engleskog je prevodio, sve je bilo do te mere da se on zatvorio u kuću, nije smeo da izađe na ulicu, svi pokazuju na njega, to je taj o kome novine pišu. Nakon nekih mesec i po dana odluči se on da se spremi, da izađe i da prošeta. I krene on Sarajevskom ulicom, nesrećnik ide, tek odjedanput šegrti i kalfa peru neku radnju i ribaju, počne da se dere šegrt: “Eno ga onaj!” “Ko ti je taj?” “Pa eno ga vidiš onaj!” “Ko ti je taj, šta se dereš, ko ti je taj, bre?” “Ma ne znam, onaj što ne zna ni sanskrit”.

Svetlana Lukić: Bio je ovo gospodin Mirko Đorđević, a sada stiže vama pozdrav od Petra Lukovića.

Petar Luković: Danas sresti građanina koji će ti reći – jeste, ja sam podržavao Miloševića sve ove godine, jeste, podržavao sam sve što je on radio – nigde takvog čoveka nema. Nema više tih ljudi. Odlično se sećam 23. aprila 1998. godine, na čuvenom referendumu kada je trebalo da odlučimo da li će da dođe Filipe Gonzales i još dva neka pedera Španca, da dođu na Kosovo, da nas ne bombarduju, i OK. I onda je 5.300.000 Srba reklo – ma ko vas jebe, ne treba nam niko, mi ćemo to sami, 5.300.000 ljudi. Da li se sećas, da li se neko seća toga? To nije bilo 100 sto godina, to je bilo pre tri godine, jebo te bog.

Kola su se igrala, pekli su se janjci, kulturno-umetnička društva, nose se slike Miloševića, 5.300.000 ljudi je došlo da kaže – ko vas jebe. Gde je nestalo tih 5.300.000 ljudi danas? 5.000.000 je verovatno ušlo u DSS ovako, verovatno, ne sumnjam u to, i zaboravilo automatski da je ikada pripadalo bilo čemu nego Koštunici, njima se u glavi pretopio Milošević u Koštunicu ko u filmovima, i to je sve zaboravljeno. Gde su ti ljudi? Gde je 800.000 ljudi koji su kupili Miloševićevu knjigu “Godine raspleta”? Gde su te knjige, gde su ti ljudi? Ovde su milioni ljudi koji su prešli na drugu stranu.

Pa jebote, pa jesam li ja stvarno jedini koji pamti sve ovde? Pa šta je bilo 1999. godine u februaru, mesec dana pred bombardovanje? Pa nisi mogao da prođes od mitinga, te u Pinkiju, te u Pioniru, te ovde gore, pa jebaćemo im majku, pa nećete doći na srpsku zemlju, pa ubićemo ih, pa svi smo mi Srbija. Pa gde je taj svet? Pa gde je taj narod? Pa gde su ovi koji su glasali za Miloševića, 2.500.000 koji su glasali? Pa su udarali kola, udarali transparentima u glavu posle pobede. Pa gde su ti ljudi? Gde je to nestalo?

Oni posle govore – Srbija je sada nekakva demokratska zemlja. Jeste, kurac. Mislim ne možeš ti da odeš od socijaliste Miloševića do Koštunice i da kažeš – puj pike ne važi, i sad ja volim Voju i sve je super sada. Druga je stvar ta njegova partija, kako se god zove, tu može da dođe ko god ‘oće, jebote. Mene čudi da nisu ona 32 Avganistanca uhićena juče u Somboru što ih nisu odmah učlanili u partiju. To mi je baš bilo čudno. Why not? Da imaju, jebiga, internacionalni karakter. DSS – prva međunarodna partija kod nas.

Hoću da kažem da tu više nikakvog kriterijuma nema. Ko god dođe – dobrodošao, super je, primamo te. Gde si bio nije važno, šta si radio nije bitno. Jesi klao, jebeš ga, uđi, nema frke. Važno je da si legalista i da si ušao unutra. Posle svega toga, mi očekujemo u ovoj zemlji mentalne promene kod ljudi. Kakve mentalne promene?

Prikaže se film o Srebrnici na televiziji, sastao se anketni odbor u skupštini. Pa jebote bog. Ko se setio Sarajeva, ko se setio Dubrovnika, ko se setio deset godina Dubrovnika? Gde je Milijana Baletić, čuveni ratni reporter, koja se polugola izležavala sa srpskim vojnicima i vikala “dole ustaše” i “kako ćemo im jebati majku”. Mislite da bi me čudilo da bude i voditelj na televiziji? Ne bi me čudilo nista. Ne bi me čudilo, kao što me ne čudi da ja sada na televiziji RTS slušam pozive na registraciju ljudi s Kosova, govore isti oni glasovi koji su nam ovih godina govorili, pošto ne mogu da se pojave, onda ‘ajde makar da se njihovi glasovi čuju. Pa nemojte ni njihove glasove, nemojte da mi se pojavljuju uopšte, jebote.

Pink, molim te, dozvolite mi da kažem o Pinku. Ta televizija, kao da se ništa nije desilo, sada funkcioniše kao vrhunski informativno-politički program. Ko smo mi u stvari? Prvi dan napada Amerika na Avganistan. Sve televizije, including Pink, naravno, prenose 25 sati one crne slike na ekranu sa nekim mrljicama, mogu da budu gliste, mogu da budu paramecijumi, može da bude slika iz mora, može da bude mulj, ništa ne vidiš na onoj slici.

Ne, Pink mi… Pazi, preko Pinka mi objašnjavaju šta je Avganistan, šta je Amerika, kakav im je geostrateški položaj u svetu, 20 sati. Jebo te Avganistan da te jebo! Znaš gde je Avganistan, ma jebo te Avganistan. Pa ako je tako zanimljivo što ga ne prenose svaki dan, što ga danas ne prenose 20 sati?

Pink će da odigra svoju društveno-političku ulogu i da objasni svojim inteligentnim gledaocima gde je Avganistan, ko su talibani, ko je Bin Laden. Koga se stvarno to tiče, preko Pinka. Olivera Kovačević, pazi.

I svaka od ovih budala dođe tamo normalno i kada ga pitaš zašto si došao, kao što ja nekada pitam, kaže – pa on se gleda. Pa, jebote, čita se i Svet novosadski, daj skini se go, daj mu ga na osam strana, slikaj se go i Svet se čita. Šta je merilo slušanosti i merilo gledanosti – to je sad merilo potpuno bitno.

Dakle Pink moramo da čuvamo zato što svi gledaju Pink. A ukinimo sve ostale, koji će nam onda? Znaš, ta vrsta amnezije je strašna. Željka Mitrovića se sećam na onim skupovima JUL-a, ideološka grupa oko medija, tu je bio. Tu je bio. Da ga neko pozove pa da kaže – dobro, čoveče, šta si radio, o čemu ste odlučivali tamo, gde ste bili i šta ste radili svih tih godina?

Ne. Svi su živi i zdravi. Hadži Antić, Pink. Pre neki dan Minimaks piše za Danas. Pazi ovo. Pa mislim, pa je l’ ima kraja? Kada je prešao s Pinka na Palmu rekao je da je to govno, to đubre, taj Mitrović, da je to najveće đubre, da nikada tamo neće da uđe, otišao kod onog fašiste Vujovića – by the way, gde je taj čovek nestao, pobegao? – i sad treba da se pravimo kao da se ništa nije desilo. Kako da ti kažem, ne postoji mikročestica morala u svemu tome. Ne postoji ništa u ovoj zemlji.

Ja o tome često i pišem i radim i onda sam ja kriv. Što god ja kažem – to je problem. Ako ja kažem da su se Srbi radovali zbog napada na WTC – kako ja to smem da kažem. Jeste to istina, ali zašto bih ja to rekao? Ako ja kažem da sam prekinuo prijateljstvo sa Stojanom Cerovićem – kako ja to smem da kažem? On je ugledni komentator, novinar, američki prijatelj, prijatelj Koštunice i ja ga sad ja pljujem.

Nije mi se dopao ni Protić. Pa je l’ ima nešto da se meni dopada u ovoj zemlji? Ja sam za mnoge ljude mizantrop koji sve mrzi i koga ništa više neće da zadovolji. Neki dan čitam – Ćosić kaže da nije on kriv za Vukovar, on je 67 dana ležao u krevetu. Pa, jebote, ležao je u krevetu a ovi bombardovali. Nije mogao da pomogne svojim drugovima u Vukovaru da lično baca bombe i to ali šta je radio pre tih 67 dana i posle 67 dana? Taj čovek, taj Ćosić, taj… Taj čovek čija je izjava da je naša zaostalost naš najveći intelektualni potencijal, taj mi govori o demokratiji, i njegova knjiga takođe….

Ja ne mogu da zamislim da napišem tekst u kome ne pominjem Koštunicu. Prosto je nemoguće. Mislim to je stvarno nemoguće iz prostog razloga što je taj čovek inkarnacija svega lošeg, naprosto inkarnacija zla u ovoj zemlji. Iza njegove priče o legalizmu, o demokratiji, o toleranciji među nama, o Srbima koji moraju da se drže zajedno i svega ostalog, tu se prepoznaje, rekao bih, jedan omladinac Milošević koji je nekada, verovatno u svojim omladinskim danima, govorio tako i razmišljao tako.

Ali iz tog razmišljanja i iz te prakse mi danas imamo situaciju u kojoj osnovno jezgro DSS-a, da budemo pošteni, čine socijalisti, radikali, fašisti, nacionalisti koji su se samo preobukli, uzeli sliku iz stare članske karte i stavili je u novu člansku kartu i to sada sve funkcioniše kao da se ništa nije desilo.

I ta njegova opsesija za legalizmom, rekao bih, da se praktično primenjuje na dve stvari. Pre svega, na tu njegovu potpuno protuprirodnu, što bi rekli Hrvati, ljubav prema vojsci, prema Pavkoviću. To su ti njihovi zajednički, ne znam, po nekakvim, šta su to, nekakvim, ne mitinzima, kako se to zove? Aeromitinzi neki, neke vežbe, nekakvi ljubavni pogledi, neko očijukanje, super je to sve, fenomenalno funkcioniše. Taj Pavković, pa jebo te Pavković… Stvarno moram da kažem, ja sam i bio ubeđen – kreten, da će on šestog biti ili ubijen ili streljan ili u zatvoru, isporučen Hagu i ne znam šta. Ne. Godinu dana nakon toga on je načelnik Generalštaba i dalje – nikad jači, nikad bolji. Kada ste pročitali poslednji loš tekst o Pavkoviću kod nas, bilo koji tekst. Ljudi su se umorili da ga pominju više.

To očijukanje s vojskom a, drugo, ta jedna apsurdna želja za nekoga ko je rekao čuvenu rečenicu: “Vlast me neće promeniti”. Promenila ga, jebote, 180 stepeni. K’o da je opsednut đavolom pa mu se glava okrenula za 180 stepeni, potpuno opsednut do one mere da ja, recimo, njegovu priču o Crnoj Gori shvatam samo kao njegovu patološku potrebu da opstane kao predsednik države, ništa drugo. Uopšte ga ne interesuje Crna Gora ni Srbija, nego naprosto – biti predsednik države čak i za Koštunicu puno znači. Primati nekoga, pa se rukovati, pa dolaziti u onim lepim odelima, pa super, ovako, pa ići… To je super.

Dogovor njegove stranke o specijalnim odnosima sa Srpskom demokratskom strankom od pre par meseci je jedna od najstrašnijih stvari koja se desila na prostoru bivše Jugoslavije, rekao bih, zato što ta vrsta podrške Karadžićevim simpatizerima u Bosni ne samo da izlazi iz okvira zemlje u kojoj mi živimo, kako se god ona zvala, već duboko zadire u odnose i u Bosni, a samim tim odnosi u Bosni zadiru u odnose u Hrvatskoj. I mislim da je ta vrsta podrške u stvari jedna vrsta signala mnogima i u Hrvatskoj da s druge strane podrže najgore ustaštvo, najgoru desnicu i sve ostalo.

Obećavam da neću govoriti o uvođenju veronauke u škole, da neću govoriti o popovima, neću govoriti o njegovim posetama crkvama, o osveštenjima, o tome ne. I ako on dobije… ako on bude prednost ove zemlje i neko ko će biti većina u ovoj zemlji i čije će mišljenje biti de facto politika ove zemlje, mi smo ga najebali. Mi smo ga najebali u bilo kom slučaju, da se razumemo i odmah smo, ali smo ga tek onda najebali.

Smeta mi kod Đinđića ta jedna vrsta tehnokratske patologije, mogu da kažem. Ne možeš da budeš čist tehnokrata u zemlji u kojoj je nacionalizam još uvek na vlasti. Ne možeš se ponašati kao da te ništa više ne interesuje sem para i miliona dolara koji još nisu stigli, by the way. I postoji ta osobina Đinđića da on neće da se bavi stvarima koje su neprijatne.

Pitanje ratnih zločina, pitanje ratnog nasleđa Miloševića, to izgleda nije u opisu njeogovog radnog mesta. I to je ono što meni lično najviše smeta kod njega. S druge strane, imamo Koštunicu pa sad hoću da kažem, jebi ga, ovaj je ovakav, a ovaj je još gori.

Mi živimo u jednoj šizofrenoj državi. Imamo dve vlasti, de facto imamo dva predsednika, dva koncepta. Jedan je strogo ekonomski, pragmatičan do besvesti, drugi živi negde gore po nekim manastirima i naprosto i jedan i drugi koncept; ovaj koji te udara cenama ulja, telefona, jebe te svaki dan. Ovaj gore koji ti govori svaki dan da Srbi nisu zločinci, on ne čuje dobro takođe, Koštunica takođe – ne čujem dobro, ne znam o čemu se radi – tako da mi živimo u jednom vrlo šizofrenom društvu.

Ja bih strašno voleo da jednog dana ljudi kažu – naše granice su te i te. Granice države da znam dokle mi je država. Prvo, da znam kako se zove. Veruj mi da bih voleo da kaže neko The name of my country is… popuniti.

Da li Srbija ima more? Mislim da li Srbija ima more? Pre svega, to je pitanje na koje niko ne može da mi odgovori, čak ni u Kešolovcu Šta je Jugoslavija? Voleo bih da mi neko kaže šta je Jugoslavija. I onda se na kraju ispostavi da se ispostavi da je Jugoslavija u stvari Palata federacije. Kad kad želimo da posetimo Jugoslaviju, verovatno ćemo praviti ekskurzije – ‘ajmo, deco, sad idemo da posetimo Jugoslaviju. Idemo sada u Palatu federacije, ovo vam je predsednik Jugoslavije. I to tako…To je Diznilend gore.

Ja bih da sam na mestu Koštunice napravio Diznilend. Ovo vam je Jugoslavija. Više bismo para imali od posete Jugoslaviji nego od ideje da Jugoslavija stvarno postoji, kad Jugoslavija ne postoji već godinama. Ne postoji. ‘Ajde makar to da iskoristimo u komercijalne svrhe. Mislim da bi me Đinđić podržao da napravimo Diznilende ovde gore, obučemo Koštunicu u neka vesela odela, on vodi decu tamo gore, objašnjava im, deca ga zasmejavaju, on se ne smeje, naravno – ali to bi bilo fun. Puno mačaka, puno domaćih životinja, tobogani, super Jugoslavija. Utopija konačno. Da napravimo Diznilend, utopiju konačno.

Eto šta smo doživeli, da od jedne od najlepših zemalja na svetu danas imamo Palatu federacije. Možda to nije loša sudbinana. Možda to, kraju, i nije loša ideja i možda je to na kraju, u suštini, i pravedan ishod nečega u čemu je Srbija i te kako učestvovala.

Svetlana Lukić: Bila je ovo emisija Peščanik a slušali ste Branislava Jovića, Branka Pavlovića, Mirka Đorđevića i Petra Lukovića.

 
Emisija Peščanik, 31.10.2001.

Peščanik.net, 31.10.2001.