Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Pitaju me moja deca, strepe, šta mislim da će biti 25. Kažem im, nemam pojma. Zaista ne znam. Ali, iako ne znamo, možemo da pobrojimo moguće scenarije.

1. Pobeda studenata. Vučić vrlo rano uveče priznaje poraz i kaže da će se povući iz politike.

Smejete se. Nismo mi te sreće, mislite. Ne treba ja ništa da vam kažem, tako sami sebi pokazujete koliko je to verovatno.

2. Studenti idu preko 40 posto. Obe stranačke opozicione liste prelaze cenzus. Zajedno imaju preko pola mandata u parlamentu. Vučić priznaje rezultate i kreće u pregovore za stvaranje većine u parlamentu.

Više se ne smejete. Ovo vam već ne izgleda neverovatno. Raste strah od opozicionih stranaka. Ne verujete im. Strepite da će se dogovoriti s Vučićem? Ne mislim da je to verovatno. Štaviše, mislim da je nemoguće. Opciju 2 bih mirno dodao opciji 1. To je scenario iz sna, i Vučić tu nema nikakvu šansu da ostane na vlasti. Jedino što bi ga nada da bi možda mogao da se dogovori s nekim sprečila da odmah posegne za nasiljem.

3. Studenti idu preko 40 posto. Jedna od dve liste opozicionih stranaka prelazi cenzus. Sada sve zavisi od odluke predstavnika manjina, na koju će stranu. Neizvesnost je velika. Bes prema listi ispod cenzusa eksponencijalno raste. Ali, upravo zato, manja je verovatnoća da ćemo gledati nasilje. Pored toga, to bi, kao i 1. i 2. bio definitivan, ali zakratko odložen poraz Vučića, izborni poraz od kog politički neće biti u stanju da se oporavi. U tom smislu, 1, 2. i 3. su scenariji pobede pobunjenog društva.

4. Studenti idu preko 40 posto. Obe stranačke opozicione liste ostaju ispod cenzusa. Vučić ima otvoren put ka formiranju vlade. To je scenario u kome Vučić izlazi iz krize a da nije izgubio vlast. Istina, ostao bi na vlasti ali znatno slabiji nego što je bio ikada pre. Na duge staze, to nije loš ishod. Ali, razočaranje među pobunjenim žiteljima Srbije je ogromno. Bes prema strankama opozicije je neobuzdan. U potrazi za krivcima za poraz, one su prvi kandidati. Koliko god to bilo opravdano ili neopravdano, te stranke će se iz toga teško izvući i to će verovatno biti njihov kraj.

5. Studenti idu ispod 40 posto. Obe liste stranaka opozicije prelaze cenzus. Ali, sve to nije dovoljno za parlamentarnu većinu protiv režima. Ovaj scenario se dalje deli na dva moguća toka.

5a. Pobunjeno društvo ne prihvata rezultate i kreće borba za utvrđivanje istine o iskazanoj izbornoj volji.

5b. Nema dovoljno činjenica da se pokaže da je režim krao više nego što je to radio ranije, nema volje da se rezultati ne prihvate. Atmosfera poraza i rezignacije širi se pobunjenim društvom. Samo što za to nema razloga. Ako je razlika u parlamentu između broja poslanika većine i čitave opozicije razumno zanemarljiva, to se i dalje može videti kao kraj, ili barem početak kraja režima s Vučićem na čelu. Ne treba zaboraviti, idu predsednički i lokalni izbori, i nema sumnje da će na njih režim izaći slabiji nego što je sad. Pa ako sad jedva pobedi, to znači da ga u sledećem koraku čeka poraz.

6. Svi akteri pobunjenog društva na izborima idu slabije od očekivanog. Vučić proglasi ubedljivu pobedu. I ovde, kao i kod 5. imamo dve opcije.

6a. Pobunjeno društvo ne prihvata rezultate. Izlazi sa dokazima o masovnoj krađi i poziva ljude da se tome suprotstave i odbrane svoju izbornu volju.

6b. Nema dokaza za masovnu krađu. Razočaranje je ogromno. Nema više volje da se borba protiv tekućeg režima nastavi.

Sve zajedno, to je osam opcija, to jest osam mogućih scenarija za 25. oktobar i dane posle. Moguće je da sam još neku opciju prevideo. Ako jesam, to ipak ne menja na stvari. Evo šta hoću da kažem: ako i ne možemo da predvidimo šta će se 25. zaista dogoditi, možemo da pobrojimo moguće ishode i zapitamo se šta radimo u svakoj od mogućih situacija tog dana i u danima posle.

Za sad se čini da imamo konsenzus oko toga da i u slučaju ubedljive pobede pobunjenog društva u bilo kojoj od dve moguće varijante, režim to neće priznati i prihvatiti. Ali, umesto da razmišljamo o režimu, hajde da stignemo 25. do te pobede, i hajde da uradimo sve da tu pobedu možemo da dokumentujemo, da je činjenicama potvrdimo.

To znači barem dve stvari. Prva je da svi, ali baš svi moraju da izađu i glasaju protiv režima. Da li samo za studente, ili za studente i stranke opozicije – svako će za sebe odlučiti gde će mu otići glas. Ima rezona da se glasa za stranke opozicije ne zato što sigurno prelaze cenzus, nego baš naprotiv, zato što to nije sigurno, a ne bi valjalo da se izgubi ijedan glas, pa onda – za stranke opozicije da sigurno pređu cenzus. Jeste, rizik postoji, odluka nosi sa sobom veliku odgovornost, ali tu smo gde smo, odrasli smo ljudi, na nama je da glasamo kako mislimo da je najbolje da bismo stigli do zajedničkog cilja.

To je prva stvar i ona zavisi samo od nas, običnih ljudi, samih birača. Druga stvar je do izbornih aktera pobunjenog društva. Pretpostavka je da će pobunjeno društvo imati članove u najvećem mogućem broju biračkih odbora. Druga pretpostavka je da će pored njih imati i ljude koji će se kretati između tih biračkih odbora i služiti kao veza i kao živi štit protiv zloupotreba na dan izbora. Najmanje 40.000 ljudi mora biti aktivno u biračkim odborima i oko njih 25. oktobra, da bismo uopšte mogli bilo čemu da se nadamo.

Treća i jednako važna stvar, čim se zatvore izborna mesta i čim se prebroje glasovi a zapisnici potpišu ako je sve bilo u redu na biračkom mestu, slikati zapisnike i odmah ih učiniti javnim, dakle podići na mreže, na mesta koja su za to predviđena i unapred najavljena. Samo sa tim zapisnicima biće moguće osporiti izborne laži režima u noći posle izbora.

Četvrto, pošto očekujemo da će pritisak na članove biračkog odbora biti ogroman, možda već u toku dana, a svakako uveče, da se okupimo oko svojih biračkih mesta i tako podržimo i ako treba zaštitimo svoje predstavnike u biračkim odborima. To predlaže Marijana Pajvančić, osoba s ogromnom dokumentacijom o izbornim prevarama tekućeg režima i velikim iskustvom u praćenju izbora. Treba je poslušati. Za sad možemo toliko da predvidimo, a posle toga, opet možemo samo da razmišljamo o mogućim scenarijima.

Naravno, čitalac sad već vidi da je moja lista od osam scenarija i njena elaboracija u jednom važnom vidu manjkava. Ako režim proceni u toku izbornog dana da mu stvari izmiču i da ne može da kontroliše i namešta izborni proces, to jest da ne može da krade i laže u meri u kojoj mu je to potrebno za pobedu, nije nemoguće i da vidimo prekid izbora. To bi onda bio scenario 9. Ali, taj je scenario nemoguće elaborirati.1 Bio bi to ulazak u izborni, politički i društveni mrak. A opet, treba i na to misliti – u mraku je sve moguće. Nasuprot uobičajenim očekivanjima, možda se taj mrak ne pokaže kao naš košmar, nego, naprotiv, kao noćna mora režima.

Peščanik.net, 20.10.2026.


________________

  1. Evo jednog primera zašto je teško predvideti kako bi se ponašali ključni akteri u ovoj situaciji. Uvreženo je mišljenje da će klijenti režima, uključujući i kriminalce, po svaku cenu braniti režim uprkos svemu. Ali, to mišljenje bi se moglo pokazati kao neutemeljeno, to jest kao pogrešno. Jer, evo u čemu je stvar: ako se složimo da je Vučić iracionalni akter, vrlo verovatno sklon destrukciji i autodestrukciji, to ne mora važiti za njegove klijente, uključujući tu i kriminalce. Klijenti, za razliku od Vučića, mogu se pokazati kao racionalni. I može se ispostaviti da im je prvi prioritet posao/kriminal kojim se bave, a ne odbrana režima. Ako preživljavanje režima znači izolaciju Srbije, pošto će nasilje biti više nego dovoljan razlog da niko izvan Srbije ne prizna rezultate izbora, to znači i dramatično sužene mogućnosti da se održi posao/kriminal. Pošto im bude ugrožena zarada, klijenti mogu okrenuti leđa Vučiću i odbiti da ga upotrebom sile zaštite. Isti rezon može biti blizak i osobama na višim mestima unutar sistema. Ne kažem da će tako zaista biti, samo kažem da će oni ozbiljnije od Vučića računati koristi i štete, a da iz te računice mogu izvlačiti izvode koji su nam sada praktično nezamislivi.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)