Kako me je ucenjivao ministar policije I

Moji advokati predali su vam 25. maja ove godine izjavu u kojoj sam izneo svoja saznanja o radnjama organizovane kriminalne grupe, na čijem su čelu Milan Beko i Miroslav Mišković. U dopisu sam pojasnio i potkrepio dokazima mehanizme po kojima je ovaj dvojac uz pomoć političara na vlasti u Srbiji, u periodu od 2004. do 2008. godine, nezakonito i kriminalno učestvovao u skoro svim privatizacijama u Srbiji. Predao sam vam dokaze o nameštanju tendera, davanju mita ministrima i vladinim službenicima, pre svega članovima kabineta i vlade Vojislava Koštunice.

Pored opštih mehanizama koje sam prezentovao, predao sam i konkretne dokaze za razna krivična dela u privatizaciji dnevnog lista “Večernje novosti”. Kao posebni dodatak predao sam i saznanja i dokaze o raznim kriminalnim delima Manojla Vukotića. Na kraju tog dopisa najavio sam da ću vam poslati i svoja saznanja iz ostalih kriminalnih privatizacija koju je ova grupa godinama činila, pre svega “Luke Beograd” i “Industrije građevinskog materijala Trudbenik”, jer su one međusobno povezane.

Kako je neposredno posle mog dopisa, početkom juna, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije Verica Barać upravo vama uručila krivičnu prijavu protiv 17 lica za nezakonitu privatizaciju “Luke Beograd”, smatrao sam da bi dostavljanje mojih saznanja i dokaza bilo necelishodno i da bi ometalo istragu koju po njihovoj prijavi, nadam se, vodite, pa sam se pismeno obratio Savetu i njima ponudio svoja saznanja i dokaze, koja sam imao nameru da dostavim vama.

Ukoliko, pak, tokom istrage vi ili vaši saradnici budete želeli da se upoznate sa informacijama i dokazima koje o ovoj privatizaciji posedujem, kao što sam već u dopisu više puta pomenuo, spreman sam da ih u neposrednom razgovoru sa vašim saradnicima ili vama lično pružim na uvid.

Dopis koji vam ovim putem dostavljam, odnosi se na moja saznanja o krivičnim delima koja je počinio jedan od članova ove organizovane grupe, Dušan Mihajlović, bivši ministar policije Vlade Srbije. Protiv pomenutog Mihajlovića, kao i još 22 lica, podneo sam 19. marta ove godine nadležnom tužilaštvu u mestu mog boravka, Ženevi, u Švajcarskoj, krivičnu prijavu za vršenja više krivičnih dela, između ostalog iznude, ucene i reketiranja, a koje je Dušan Mihajlović činio, kroz zloupotrebu položaja ministra policije Vlade Srbije.

Tužilac je prihvatio krivičnu prijavu, stupila je na pravnu snagu i po njoj tužilaštvo uveliko radi. Međutim, smatrao sam da je potrebno da i vama dostavim moja saznanja u formi izjave, ne samo zato što se ova dela gone po službenoj dužnosti, već i kao pomoć vašoj javno izrečenoj nameri da će tužilaštvo postupati profesionalno, bez političkih uticaja i da neće biti nedodirljivih, posebno političara.

Još jedan razlog za predaju ovoga dopisa leži u činjenici da se radi o članovima iste organizovane kriminalne grupe, kao i činjenici da posledice kriminalnih radnji koje je Dušan Mihajlović činio kao ministar, postoje i danas i značajno utiču na rad pravosudnih institucija, pre svega Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal na čijem ste čelu. Tako se pred Specijalnim sudom vodi postupak po vašoj optužnici KT. C 11/07, kao posledica policijske akcije “Mreža” koju je osmislio i nezakonito i tajno sprovodio Dušan Mihajlović, s namerom da “reketira” i ucenjuje bogate pojedince, među kojima sam bio i ja.

***

Da bi se jasnije shvatila suština pokretanja akcije “Mreža”, kao i pravi motivi aktera, neophodno je da se hronološki vratimo do sredine devedesetih i početka raspada jednog diktatorskog režima, oličenog u teroru porodice i institucija Slobodana Miloševića.

Posle više od deset godina provedenih u Francuskoj, gde sam radio i živeo, sa značajno ušteđenim kapitalom, vratio sam se u Srbiju i novac investirao u proizvodnju tekstila, što mi je bila struka. Bio je to kraj osamdesetih, početak devedesetih, vreme vlade Ante Markovića, kada se svima činilo da Jugoslaviju čekaju uspešna vremena. Posao je krenuo jako dobro i sav profit sam ulagao u povećanje proizvodnje i širenje prodajne mreže. Međutim, uspehe i optimizam ubrzo smenjuju strah i beznađe, započinjanjem ratnih operacija. Posao počinje da poprima nove forme i pravila, ukidaju se bankarski načini poslovanja i plaćanja, rizik u poslovima prevazilazi sve poznate granice. U nemogućnosti da naplatim prodatu robu izvezenu za Makedoniju, prihvatam šleper cigareta “Tutunskog kombinata Skopje”, na ime protivvrednosti duga. Ne posedujući bilo kakvo iskustvo ni u prodaji ni u trgovini cigaretama, sve cigarete stavljamo u prodaju u jedan od naših objekata i sasvim slučajno otkrivamo da je to izuzetno isplativ posao. Ne samo da smo ceo šleper rasprodali za jedno pre podne, nego smo i zaradili mnogo više nego što je bila vrednost duga. Poslovni instinkt naterao je sve nas iz firme da potražimo još robe i tako sam ušao u poslovni svet trgovine cigaretama.

Koristeći svoje dugogodišnje iskustvo iz zapadne Evrope i brojne kontakte, stupio sam u vezu sa samim proizvođačima cigareta i ubrzo potpisao i prve ugovore o zastupanju i distribuciji za veliki deo jugoistočne Evrope. Do sredine devedesetih bio sam jedan od najvećih zvaničnih zastupnika i distributera skoro svih proizvođača cigareta za region Balkana. U to vreme u Srbiji, istrošenoj ratovima i sankcijama, vladaju nemaština i beda. Najveći broj ljudi je osiromašen. Kriminal povezan sa državnim strukturama ima apsolutnu moć. Radeći ovaj posao, silom prilika, morao sam da se upoznam i sa brojnim tadašnjim moćnicima, bez čije dobre volje niste mogli da dobijete ni jednu jedinu potvrdu neophodnu za legalno obavljanje poslova. Tako sam upoznao i šefa tajne policije Jovicu Stanišića, šefa javne bezbednosti Radovana Stojčića, šefa poslaničkog kluba tada vladajuće partije SPS, Milorada Vučelića i mnoge druge moćnike. Odgovarao sam na sve njihove zahteve da svojim parama pomognem raznorazne akcije i projekte za koje su tražili moj doprinos, verujući da tako pomažem i svom narodu i svojoj državi. Verovao sam da je naš međusobni odnos iskren i prijateljski.

Tih godina u posao trgovine cigareta ulazi i sin predsednika Srbije, Marko Milošević, pa ubrzo ovaj biznis poprima drugačiji oblik. Kako je sin predsednika bio sklon bahatom ponašanju, kretao se stalno u okruženju kriminalnih osoba, a na njihov predlog, uz pomoć svoje majke Mirjane Marković, tada najmoćnije osobe u državi, Marko postaje najveći diler cigareta u Srbiji, s ciljem da bude – jedini.

Otmice, prebijanja i ubistva postaju sastavni deo života u Srbiji. Za policiju su to nerazrešeni slučajevi, a za sve ostale jasne poruke Marka Miloševića, njegovog klana, kao i policije koja je bila u čvrstim rukama maminih i tatinih poslušnika. Moja firma i ja nismo u početku imali problema, jer smo bili zvanični distributeri i nismo se bavili “uličnom prodajom”, pa tako nismo ni bili konkurencija Markovim apetitima. Ali, kako je Marko ubrzo našao izvor falsifikovanih cigareta, robnih marki čiji sam ja bio legalni zastupnik, naše prisustvo je počelo da mu smeta. Počelo je sa “dobronamernim” porukama prvo ljudi iz posla, a kasnije i iz vlasti, da se ne zameramo Marku i Miri, da je bolje da sve prepustimo njemu i slično.

Posle ubistva Markovog poslovnog partnera i čoveka koji je radio taj posao za Marka – Vlade Kovačevića Trefa, kao i ubistva šefa javne policije Radovana Stojčića Badže, te su pretnje i upozorenja postali svakodnevni. Preteće poruke sadržavale su upozorenja da se vladarima Srbije dodatno zameram svojim bliskim vezama sa Milom Đukanovićem, koji je bio veliki trn u oku bračnom paru Milošević-Marković.

Kako nisam poslušao nijedan od ovih “saveta”, reakcija države je ubrzo usledila. Tokom mog porodičnog letovanja u Grčkoj, jula 1997. godine, u moje stambene i poslovne objekte u Srbiji upali su pripadnici policije, bez naloga suda ili tužilaštva, predvođeni Miodragom Vukovićem, desnom rukom tadašnjeg šefa kriminalističke policije Dragana Ilića. To je taj isti Vuković, koji će 2003. godine, samo sada preobučen u demokratsko ruho i pod zaštitom Dušana Mihajlovića, započeti tajnu akciju “Mreža”, ispunjavajući naloge koje je još 1997. dobio od Mire Marković.

Prilikom istovremenog upada u sve moje objekte, osim fotografisanja svega, pa čak i dečije garderobe, izvršena je zaplena dokumentacije, memoranduma, pečata, poslovnih knjiga, nekoliko desetina hiljada nemačkih maraka, raznih ostalih predmeta. Bez odluke suda, tužilaštva, čak istražnog sudije i bez njihovog znanja, privatna garda Mire Marković, preko šefa kriminalne policije Dragana Ilića i njegovog izvršitelja Miodraga Vukovića, poslala mi je jasnu poruku (Prilog 1a, Prilog 1b, Prilog 1c). Iz kontakata s dotadašnjim prijateljima, nisam uspeo da saznam šta je razlog za ovakvo postupanje policije i po čijem nalogu oni to rade. Samo sam dobio poruku da iza toga stoje Mira i Marko, i da je „bolje da se ne vraćam u zemlju“. (Prilog 2a, Prilog 2b, Prilog 2c)

Tek šest meseci posle ovog vandalskog upada, MUP je podneo dve krivične prijave protiv mene kao vlasnika preduzeća i moje tadašnje direktorke, i to prvu za prekršaj iz zakona o deviznom poslovanju i drugu za zloupotrebu ovlašćenja u privatnoj firmi (!!!), isto ono delo koje će mi deset godina kasnije isti taj Vuković staviti u optužnicu Specijalnog tužilaštva na čijem ste vi čelu, gospodine Radisavljeviću.

Iako su obe prijave MUP-a imale sudski epilog, gde sam presudom Vrhovnog suda pravosnažno oslobođen još 1999. godine, MUP mi nikad do danas nije vratio zaplenjenu dokumentaciju i pečate firme “Mia – Ub“, brojne druge predmete, kao ni ukradeni novac, pa je čak i IV Opštinski sud u Beogradu 2000. godine morao da donese rešenje o prinudnom izvršenju. (Prilog 3a, Prilog 3b)

Po nalogu Mire Marković lično, bez sudske odluke, MUP raspisuje potragu za mnom zbog sumnje da sam izvršio poresku utaju, a u kojoj se navodi da sam opasno lice, naoružan, da policija bude obazriva prilikom privođenja, mada nikad u svom životu nisam posedovao oružje.

Tih godina, bila je to jasna poruka svima u policiji i podzemlju da je ta osoba na listi za odstrel. Saznao sam na vreme za tu činjenicu i nisam se više vraćao u zemlju, već sam se sa porodicom odselio za Švajcarsku, gde i dan danas živim. U tom periodu “izgnanstva”, dobijao sam poruke da prekinem posao s Crnom Gorom, da prestanem da prodajem cigarete pojedinim kupcima, da će me plaćene Markove ubice pronaći itd (Prilog 4a, Prilog 4b). Nisam hteo da pristanem na pretnje i ucene, nastavio sam da obavljam svoj posao iz Ženeve

Pokušavao sam da zvaničnim putem, preko advokata i suda, dokažem svoju nevinost, što sam presudama iz 1999. i 2000. godine i uspeo. Međutim, Mirjana Marković se nije mirila s tim činjenicama pa je uz pomoć svojih ljudi, koje je u međuvremenu postavila kako u javnu i tajnu policiju, tako i sudove i medije, počela da pušta izmišljene priče o mom progonu koji je, navodno, posledica moje umešanosti u ubistvo Radovana Stojčića.

Pre nego što se ta priča prvi put pojavila u javnosti, jedan od prijatelja visoko rangiranih u tadašnjem sistemu rekao mi je da je JUL tu priču pustio i da će je javnosti saopštiti predsednik radikala Vojislav Šešelj, kome će taj nalog dati tadašnji pomoćnik šefa KOS ili DB, koji i “drže” Šešelja samo radi takvih akcija. Ubrzo se to pokazalo tačnim; Mirina priča, preko Šešelja, puštena je u javnost. Od tad pa do današnjeg dana, kad god nekom zatreba da me preko medija diskredituje – poteže se ta laž i izmišljotina JUL-a (Prilog 5).

Pokušavajući da na sve načine saznam prave razloge i inspiratore hajke koja je vođena protiv mene, uspeo sam da zaključim da pored Markove bahatosti postoji i još jedan, ne manje važni razlog, a to je moje bogatstvo. Naime, jedna grupa ljudi iz vrha režima nestašicu novca u budžetu pokušala je da nadomesti serviranjem priča Slobodanu Miloševiću i njegovoj supruzi da pojedinci poput mene, koji su se obogatili tokom devedesetih, treba da deo svog bogatstva poklone državi. Bilo je tu i lične osvete i ljubomore, kao i demagogije i licemerja, ali je to postala glavna tema u razgovorima kada je o finansijama bilo reči. Druga grupa pripadnika tog režima smatrala je da je to besmisleno, da se na taj način samo pokrivaju suludi projekti JUL-a i njihova gramzivost, ali da deo našeg novca treba da pripadne “državi”, s tim da oni odluče šta je – država.

Tako sam se, pored Marka i njegovih apetita, našao između dve “gladne” grupe pripadnika odlazećeg režima, kojima je jedini interes bio moj novac koji su ubrzo počeli da smatraju svojim i na njega uveliko računali! Nažalost, to je u narednih deset godina, i pored promene režima, ostao glavni motiv hajke protiv mene i moje porodice.

Rušenje Miloševićevog režima 5. oktobra 2000, naravno, dočekao sam sa neskrivenim oduševljenjem, spreman da predstavnicima nove vlasti, od kojih sam neke poznavao, pomognem na bilo koji način.

U Beograd sam, prvi put posle nekoliko godina izgnanstva, došao u januaru 2001. godine, neposredno pred formiranje nove Vlade. Tom prilikom sam i saznao da je policijska potraga koju su raspisali poslušnici JUL-a i dalje na snazi, jer me je na graničnom prelazu službenik jedva pustio da uđem u zemlju i pored prisustva predstavnika nove vlasti koji su me čekali na aerodromu. Prilikom te posete video sam se i sa Zoranom Đinđićem, koji je za nekoliko dana postajao premijer Vlade i saopštio mu za moje dugogodišnje probleme sa predstavnicima JUL-a i radikala u policiji. Dogovorili smo se da će on tražiti zvaničan izveštaj od policije, čim na njeno čelo dođe novi ministar Dušan Mihajlović.

Upravo ovim povodom i počinje moj neposredni kontakt s Dušanom Mihajlovićem. Taj će se kontakt posle ubistva Zorana Đinđića pretvoriti u lični sukob i završiće se Mihajlovićevim reketiranjem i ucenjivanjem, čija je posledica iskonstruisana optužnica na osnovu koje mi se sudi, a koju je, gospodine Radisavljeviću, potpisao vaš prethodnik na mestu specijalnog tužioca, kao rezultat političkih pritisaka od strane saradnika Vojislava Koštunice.

Nekoliko nedelja po uspostavljanju nove Vlade, dobio sam poruku od Zorana Đinđića da je proverio sa Dušanom Mihajlovićem i da je od njega dobio odgovor da je sa mnom “sve u redu”, da nema nikakve istrage ili postupka, da je jedino vođena ta istraga iz 1997, koju je sud odbacio 1998. godine. Đinđić me je pozvao da dođem i investiram u Srbiju, što sam ja i prihvatio (Prilog 6a, Prilog 6b, Prilog 6c).

Par nedelja kasnije došao sam u Beograd sa velikom delegacijom stranih investitora iz Evrope na zakazane sastanke sa predstavnicima vlade Srbije i ponovo doživeo isti maltretman, samo sada pred poslovnim saradnicima. Maltretiranje je skoro uvek izgledalo isto: prilikom predaje pasoša policajcu, uvek bi me izdvajali sa strane, pozivali nekoga telefonom ili motorolom, čekali na odgovore, mene ispitivali gde, zašto, kod koga, na koliko dana idem i posle 10 ili 20 minuta puštali da uđem u zemlju… a stepen maltretiranja i šikaniranja zavisio je od pojedinaca koji su tog dana radili na šalteru. Prema meni su se ponašali kao prema “sumnjivom licu”, osobi koja je opasna i problematična. Pojedinci su mi čak pretili i govorili da ja nisam, niti ću ikada biti slobodan čovek (Prilog 7a, Prilog 7b, Prilog 7c).

Neki su glasno, pred ostalim putnicima, preko motorola, komentarisali da je tu osoba sa poternice, ali bi me uvek posle perioda provedenog čekajući sa strane pustili u zemlju, bez objašnjenja zašto sam zadržavan.

Kako mi je na ovaj način bilo nemoguće da obavljam poslove, jer sam svaki put morao da objašnjavam poslovnim partnerima zašto me zadržavaju i proveravaju – tražio sam od Zorana Đinđića da me policija pozove i od mene uzmu izjave, ako ih nešto interesuje; ili da me procesuiraju ako nešto postoji, ili neka daju pravosuđu činjenice koje su sakupili, samo da me reše problema na granici ili makar kažu o čemu se radi (Prilog 8a, Prilog 8b, Prilog 8c, Prilog 8d).

U mom prisustvu je tadašnji premijer zvao Dušana Mihajlovića i preneo mu sve ovo, čak tražeći od njega da mu daju sve što imaju o meni, jer i on želi da zna da li postoji nešto problematično u mojoj biografiji, jer sa mnom želi da poslovno sarađuje, pa mora da zna sve relevantne činjenice. Mihajlović mu je odgovorio da će da traži od policije detaljnu proveru o svemu, ali da – koliko on zna – ne postoji kod mene “ništa sporno” i ne zna “zašto bi me iko zadržavao na granici” (Prilog 9a, Prilog 9b, Prilog 9c, Prilog 9d).

Kako bi bio siguran da će problem biti rešen, premijer Đinđić je tada pozvao svog najbližeg saradnika i bliskog prijatelja Vladimira Popovića i zamolio ga da on nadgleda ovaj proces, kako bi se sve efikasno privelo kraju. Okolnost da sam Popovića poznavao od ranije, samo je olakšavala moju trenutnu situaciju. Ubrzo je stigao odgovor od Mihajlovića u kome je jasno stajalo da ne postoji nijedan jedini razlog zbog koga bi mene neko zadržavao na granici, da je to posledica stare policijske potrage, ali koja je ukinuta i povučena, da možda negde to još nije zavedeno, pa da se zbog toga sve to dešava. Mihajlović je tvrdio da ima još kadrova Jugoslovenske levice po policiji, da to oni rade samoinicijativno i sve u tom stilu, ali da sam ja “čist” i “slobodan građanin” i da se to više neće dešavati (Prilog 10a, Prilog 10b, Prilog 10c, Prilog 10d).

Baš negde u to vreme, u Hrvatskoj, jedna grupa kriminalaca uz podršku Miloševićevih struktura, instaliranih u kabinetu predsednika SRJ Vojislava Koštunice, započinje plan rušenja legalno izabranih vlasti u Srbiji i Crnoj Gori. Za izvođača radova angažuju člana te kriminalne organizacije Ivu Pukanića, samoproglašenog novinara, a u suštini medijskog reketaša i izvršioca naloga šefova hrvatskog podzemlja u medijima koje je uređivao. Tako započinje “Duhanska afera” u hrvatskom “Nacionalu”, koju prihvataju njihovi saradnici u Srbiji i Crnoj Gori, pre svega u medijima i političkim strankama.

Moje ime i moja slika postaju sinonim za sva zla Miloševićevog režima i godina u kojima je kriminal cvetao. Iako je ceo tekst iz “Nacionala” zasnovan na lažima i podmetanjima, poluistinama i insinuacijama, kod pojedinih medija i političkih stranaka on je bio prihvaćen kao “Sveto pismo”, čiji se sadržaj ne dovodi u pitanje.

Medijska kampanja i haranga kojoj sam bio izložen samo je pogoršala moj tretman na aerodromskom graničnom prelazu, pa sam ponovo prestao da dolazim u Beograd. Moji advokati zvaničnim putem od nadležnih institucija tražili su odgovore na pitanja o mom statusu i maltretiranju kojem sam izložen svaki put prilikom ulaska u zemlju. U tim obraćanjima nadležnim institucijama tražili smo da budem saslušan ili procesuiran, da kažu već jednom o čemu se radi, jer je ovakav tretman kakav sam imao – bio neizdrživ. Svi odgovori su bili identični: nema ničega spornog i oni ne znaju o čemu se radi (Prilog 11d, Prilog 11e).

Vladimir Popović mi je to isto ponovio nekoliko puta, tvrdeći da je po nalogu Zorana Đinđića proveravao moj slučaj i kod Mihajlovića ali i kod drugih nadležnih u policiji, ali da su ga svi uveravali da jedino što postoji jeste ta “pasivizirana” potraga iz 1997. godine, da je nju nemoguće izbrisati, ali da policajci na osnovu nje ne smeju da zaustavljaju i ispituju pojedince, te da su to verovatno izolovani slučajevi. Kako se situacija nije menjala, ja sam potpuno prestao da dolazim u Beograd, a sastanke sam održavao u Crnoj Gori ili u Švajcarskoj, gde živim.

Neposredno posle ubistva Zorana Đinđića i okončanja akcije “Sablja”, do mene su počele da dolaze glasine da je onaj JUL-ov izvršitelj Miodrag Vuković, sad u svojstvu nekakvog načelnika u MUP-u, održao sastanak u Šapcu sa načelnicima policija okruga i da im je na tom sastanku rekao da je otvorena istraga o švercu cigareta iz devedesetih godina. Saznao sam da im je tom prilikom jasno stavio do znanja da istraga mora da pokaže da sam ja taj koji će biti glavni krivac.

Imajući prethodno iskustvo sa Vukovićem i znajući o kakvoj se osobi radi, javljam to Vladimiru Popoviću i molim ga da proveri ko vodi istragu i da mi samo organizuje da dođem u Srbiju, dam izjavu i priložim svu dokumentaciju oko toga, jer se bojim da će Vuković da nastavi montiranu i lažnu istragu kojom će političari pokušati da dokažu laži iznete u „Nacionalu“ i na taj način nastave hajku protiv nove vlasti, a posebno protiv Zorana Đinđića.

Paralelno s tim, moji advokati pišu dopise policiji, ministru, zameniku ministra, nadležnim načelnicima, tražeći da me pozovu i sa mnom obave razgovore, izvrše kontrolu, urade šta god je potrebno, samo da to bude po zakonu, legalnim metodama, a ne silom i montiranjem kako je navikao da radi Miodrag Vuković. Od policije ili ne dobijamo odgovore ili dobijamo nemušta negiranja; Vladimir Popović mi javlja da nikakva istraga ne postoji, da je sve proverio i da ništa ne postoji, da je u pitanju moja paranoja ili pokušaj nekih ljudi da me ucenjuju ili plaše lažima!

Međutim, mene i dalje svakodnevno pozivaju moji poznanici, bivši saradnici, prijatelji i javljaju da ih Miodrag Vuković zove i obilazi, da vrši pritisak na njih, da im saopštava da bi bilo dobro da me lažno optuže, ali je sve to u poluprijateljskoj, poluslužbenoj formi.

Za sve to vreme kroz medije ide nova, a zapravo stara kampanja i hajka protiv mene, mojih prijatelja i saradnika. Advokati i rođaci uhapšenih u akciji “Sablja”, ubica premijera, iznose svoje teorije o atentatu, gde optužuju mene, pominju šverc cigareta i slične besmislice.To sve obrađuje hrvatski “Nacional”, a onda se spinovanjem to isto vraća u Srbiju i Crnu Goru i na taj se način stvara pritisak na javno mnjenje i službenike u policiji, tužilaštvu, sudovima…

Tada se prvi put u mafijaškim medijima pojavljuje informacija o zapleni moje imovine koja je “stečena nezakonito”, iako tada nije postojao ni zakon, a još manje razlozi za tako nešto. Upravo je grupa ljudi koja je tu priču gurala po medijima, došavši kasnije na vlast, to i realizovala kroz tužilaštvo, neposrednim nalogom Slobodanu Radovanoviću da protiv mene podigne optužnicu, baziranu na lažima iz privatne istrage Miloševićevih ljudi.

U međuvremenu dobijam informacije da iz Srbije šalju upitnike u Švajcarsku, Lihtenštajn, Francusku, Kipar, da pominju istragu koja se vodi o pranju para i novcu čije je poreklo krijumčarenje i da se svuda pominje i moje ime! Čak koriste i slučajnost da se moj sestrić i jedan od direktora moje kompanije zove Nikola Milošević, pa prezime koriste kao aluziju na Slobodana Miloševića i mogućnost da je novac na mojim računima i promet, u stvari, novac porodice Milošević-Marković. To je, uostalom, Mlađan Dinkić i javno rekao, tvrdeći da je otkrio račun rođaka Slobodana Miloševića! Ja preko advokata i dalje tražim razgovor i nudim saradnju, međutim od svih dobijam isti odgovor – ne postoji bilo kakva istraga!

To mi potvrđuje i Vladimir Popović, koji mi čak kaže da je direktno o tome razgovarao i sa Dušanom Mihajlovićem, ministrom, kao i njegovim zamenikom Nenadom Milićem, da su mu obojica potvrdili da se ne vodi nikakva istraga i da su u pitanju neistine. Popović mi je čak rekao da me je ministar Mihajlović hvalio, da se o meni izražavao u superlativima i da je izrazio veliku želju da se vidimo. Zahtev ministra Mihajlovića koji je hteo da se sa mnom vidi, ponovili su mi Popović ali i neki drugi moji poznanici još nekoliko puta tokom leta i jeseni 2003. godine.

Istovremeno, do mene dolaze nove poruke o istrazi i dobijam imena dvojice inspektora čiji potpisi stoje na dopisima koji se šalju u inostranstvo. To su Branko Glušica i Bogdan Pušić. Te podatke javljam Vladimiru Popoviću i mojim advokatima i posle nekoliko dana me zove Popović i saopštava da sam bio u pravu, da je saznao da postoji istraga koju ta dvojica inspektora vode po nalogu Miodraga Vukovića, da je to tajna akcija koju je naručio ministar Dušan Mihajlović bez znanja zamenika ministra Nenada Milića ili načelnika javne bezbednosti generala Sretena Lukića i da je to razlog što niko za tu istragu nije znao.

Tom prilikom Popović mi saopštava da je razgovarao sa Mihajlovićem, da je ovaj u početku vrdao, ali kad mu je Popović saopštio da je saznao za istragu, Mihajlović je rekao da nije u pitanju istraga, već da Vuković piše knjigu o švercu duvana, da je zamolio ministra da dobije dozvolu i ovaj mu je dao, te da me puno pozdravlja i ponovo pita kada ćemo se videti!?

Ubrzo nakon toga, početkom novembra 2003, pozvao me je Popović i rekao da Dušan Mihajlović traži da što pre dođem u Beograd da se vidi sa mnom, da ne zna šta je razlog jer je njemu to Mihajlović javio preko telefona, ali da je to dobra prilika da saznam za razloge zbog kojih je pokrenuo tajnu akciju protiv mene i zbog čega toliko dugo insistira da se nađe sa mnom. Do sastanka je došlo u prostorijama sedišta Nove Demokratije (Liberala Srbije), u ulici Proleterskih brigada 76, gde sam otišao s Vladimirom Popovićem. Sa nama je bila nekolicina mojih pratilaca kao i nekoliko policajaca, pripadnika službenog obezbeđenja Vladimira Popovića koje je on imao u to vreme.

Na sastanak smo došli u 21.30 jer je Mihajlović bio zauzet stranačkim aktivnostima u nekom gradu u Srbiji, pa nije mogao ranije. Primio nas je Ivan Đorđević, za koga sam saznao da je lični sekretar Mihajlovića u stranci i istovremeno šef Mihajlovićevog kabineta u Ministarstvu policije. Dok smo čekali Mihajlovića, Đorđević je nekoliko puta razgovarao sa njim telefonom, saopštio da smo stigli i prenosio njegova izvinjenja zbog kašnjenja, a u tu su kancelariju ulazili i brojni drugi stranački funkcioneri i uglavnom se pozdravljali sa Popovićem. Mihajlović je stigao oko 22.15 i posle srdačnog pozdravljanja s Vladimirom Popovićem, pozdravio se i sa mnom, čvrsto mi stiskajući ruku, smeškajući se uz obraćanje: „Dobro došao, zemljače!“

S njegovom rukom preko mog ramena uveo me je u svoj kabinet izuzetno srdačno, ponudio pićem i odmah prešao na stvar, objašnjavajući da nemam razloga za brigu, da se „za dobrim konjem prašina diže“, da sam ja bogat i pošten čovek, da sam sposoban i pametan, da se nas dvojica dugo znamo, ali da nismo uspeli da se lično vidimo i sve tako u tom stilu.

Ja mu postavljam pitanje o problemima na granici prilikom ulaska u zemlju, kao i istrazi koja se protiv mene vodi, a da me niko nikad nije pozvao ni na jedan razgovor, saopštavam mu da mi to čini ogromnu štetu, ali da dovodi i mene i moju porodicu u opasnost i da nam je na taj način ugrožena bezbednost, te ga molim da me zvanično pozovu i obave sa mnom sve razgovore, istrage, sve što žele, samo da prekinu ovaj poluprivatni progon koji traje još od 1997. godine.

Mihajlović se zagonetno smejuljio i odgovorio da on i policija znaju da sam ja čist, ali da Koštunica i ljudi oko njega žele da me ocrne i ucenjuju u cilju da se obračunaju sa Milom Đukanovićem ali i sa pokojnim Zoranom Đinđićem, zato što žele da uzmu deo mog kapitala na koji su „bacili oko“. Rekao je da on to neće dozvoliti, da on vodi računa o meni i štiti me, da dok je on na mestu ministra policije meni dlaka s glave neće faliti i da je sad važno da što bolje prođe na izborima, koji su bili u decembru i da ima dogovor s mnogim stranim ambasadorima da će ostati i dalje na mestu ministra policije.

Za Vukovića i istragu mi je rekao da se ne brinem, smejao se glasno i komentarisao da Vuk (Miodrag Vuković) piše neku knjigu, da mu je on rekao: „Jebeš pisanje, mi smo policija, nismo pisci“, ali da ovaj hoće pa hoće. Mihajlović mi je takođe, tom prilikom, rekao da ništa ne brinem nego da pomognem njegovu stranku za izbore, jer on s kampanjom „Crna ovca“ u stvari pomaže Čedi na predstojećim izborima, jer je tamo u DS-u u toku pokušaj puča na čelu sa „instaliranim čovekom Vojske i KOS-a, Borisom Tadićem“, te da je važno da on sa Liberalima uđe u vlast i da računa na mene i neku sitnu podršku za kampanju od 50 hiljada evra. Ja sam ovaj njegov zahtev prihvatio i ubrzo posle sastanka novac uplatio agenciji koja mu je radila kampanju, upravo onako kako mi je Mihajlović i tražio.

U ovakvom stilu je protekao naš prvi susret, koji je trajao oko dva sata, a na samom rastanku zaustavio me je na trenutak, sačekavši da Vladimir Popović izađe prvi i šapnuo da bi trebalo da se ponovo vidimo, da će mi tada reći zašto imam tretman „sumnjivog lica“ i da sam dovoljno pametan da znam šta mi je činiti. Odmah po završenim izborima, na kojima nije sa strankom prešao cenzus, preko Vladimira Popovića, tražio je Mihajlović da hitno dođem u Beograd, da je jako važno i za mene značajno.

Dolazim u Beograd i sa Popovićem odlazim na sastanak u sedište „Lutre“ ili nekog „Lutrinog“ kluba u ulicu Majke Jevrosime 23. Tog dana je inače bio prvi put da me na granici nisu zaustavili ili bilo šta pitali. Na sastanak smo došli u 11 sati pre podne i čekali Mihajlovića do 13.30, jer je po rečima sekretarice bio na sednici Vlade i na neodložnim sastancima.

Prilikom susreta Mihajlović je ponovo bio vrlo srdačan, zahvalio mi se na finansijskoj pomoći koju sam im dao, ali je sve vreme bio zabrinut, posebno zbog loših rezultata na izborima i straha od dolaska Koštunice i njegovih „mračnjaka“, kako je njegove saradnike nazivao. Posle nekoliko minuta, zabrinutog lica predao mi je jedan veliki koverat, i tražio da pogledam. Otvorio sam koverat i među pedesetak papira otvorio prvi koji je bila nekakva šema šverca cigareta u devedesetim, gde se na vrhu piramide pored Mirjane Marković, Marka Miloševića, Mihalja Kertesa, Jovice Stanišića i mnogih drugih, nalazila i moja fotografija, kao i mojih saradnika iz firme „Mia-Ub“. Na vrhu je pisalo MUP Srbija, policijska akcija „Mreža“ i ja sam u toj šemi bio jedan od glavnih organizatora šverca cigareta.

Listajući papire i ostale dijagrame koje mi je ministar Mihajlović dao, uverio sam se da su sve glasine koje su do mene dolazile mesecima bile istinite, da je Vuković vodio naručenu istragu sa namerom da mene označi kao krivca, a prave švercere abolira.

Kako se u zaglavlju dokumenata videlo da se akcija sprovodi po nalogu ministra policije, pitao sam ga šta je to, a on mi je odgovorio: „To je taj Vuković, slagao me je da piše knjigu i vodio je neovlašćenu istragu, ne brini, sve ću ja to da bacim, to je tendenciozno rađeno da bi te reketirali, verovatno je to Vuković uradio u dosluhu sa Koštuničinim ljudima… Ha ha ha, nije hteo da piše knjigu, pa je uradio istragu… Nemoj da brineš zemljače, pa tu su i Miško (Miroslav Mišković), Pera (Petar Matić), Mira, Marko, Sloba… Ma, jebeš pisanje… Jasno mi je da je to konstrukcija, ne brini, taj Vuković je budala, sve ću ja ovo da uništim, hteo je da te stavi i u Belu knjigu ali mu ja nisam to dozvolio, ha ha… nego, daj ti meni tvoj broj, ja sam često u inostranstvu, da se mi vidimo i pričamo o ozbiljnim stvarima, a ne ovim glupostima, a i bezbednije je sad napolju nego ovde, kad dolaze ovi Koštuničini kriminalci…“

Napominjem da je sve ovo izgovorio u prisustvu Vladimira Popovića. Ja sam Mihajloviću dao broj telefona i napustio zgradu „Lutre“. Bilo mi je potpuno jasno da Mihajlović stoji iza svega i da on manipuliše svim ovim akcijama, samo još nisam znao tačan razlog, bolje reći – cenu!

Po izlasku iz „Lutre“ Vladimir Popović predlaže da odemo do njegovih kancelarija koje su bile blizu „Lutre“ i da pozove ministra pravde Vladana Batića da mu saopšti šta radi ministar policije. Ministar Vladan Batić je došao posle nekog vremena, tad smo se prvi put videli i upoznali. Vladimir Popović mu je pokazao dokumentaciju koju mi je ministar Mihajlović ostavio i objasnio da smo nas dvojica ubeđeni da Mihajlović to radi zbog ucene i pokušaja da izvuče neki lični interes. Ministar Batić je bio šokiran tim papirima, nikad za tako nešto nije čuo, na Vladi se o tome nikad nije razgovaralo, niti na sednicama za nacionalnu bezbednost, niti u okviru pravosudnih institucija na čijem je čelu bio. Kako je ministar pravde Vladan Batić u isto vreme bio i političar, predsednik jedne stranke, ubrzo je u tim papirima i šemama primetio da je to, u stvari, rađeno da bi se pokazalo da su optužbe Vojislava Koštunice, kojima je podržavao pisanje Ive Pukanića i hrvatskog “Nacionala”, u suštini, tačne, da je to bila osnova izborne kampanje opozicionih stranaka i da je jedini razlog rada na ovoj akciji dalja diskreditacija politike i stranke Zorana Đinđića.

Shvativši da posledice po mene mogu biti katastrofalne, da ministar policije manipuliše svojim položajem i da u Srbiji nemam od koga da dobijem podršku, obraćam se advokatima u Švajcarskoj i Francuskoj, predajem materijale koje sam dobio od Mihajlovića, ali ih dostavljam i zvaničnicima bezbednosnih institucija država, tamo gde sam poznavao njihove funkcionere.

Ubrzo posle ovoga susreta, krajem januara 2004. godine, Mihajlović me zove sa svog broja +38163255500 na moj mobilni +41793550572 i traži da se hitno sretnemo, “ali bez prisustva Bebe” (Vladimira Popovića), čak insistirajući da on ne sme ni da zna za taj sastanak. Prihvatam, dogovaramo se da se nađemo u Cirihu u “Grand Hotelu Doldler”, Kurhausstrasse 65, gde se nalazimo u vreme ručka i ostajemo zajedno punih sedam sati!

Tom prilikom mi je doneo novi organigram u kojem sam opet pronašao svoje ime, samo su sada u toj šemi i pravi šverceri cigareta iz devedesetih godina koji su to radili uz dogovor sa državom: Mirko Vučurović, Petar Matić, Dušan Zabunović, Miroslav Mišković, Bojana Bajrušević, Vanja Bokan, Marko Milošević… Na moje pitanje otkud ja među tim ljudima, kad ja nisam prodavao cigarete u Srbiji, već bio legalni zastupnik i trgovac na veliko zvaničnih proizvođača cigareta – Mihajlović mi saopštava da je to Vuković uradio po nalogu Državne bezbednosti (DB), Koštunice i „neprijatelja“ (ne objašnjavajući ko su oni), s namerom da mi oduzmu novac. Mihajlović je tvrdio da se on borio protiv toga i da ja još nemam razloga za brigu, jer on drži stvari u rukama. Tražio je od mene da o našim susretima nikoga ne obaveštavam, a posebno Bebu (V.P.), jer on nije političar, ne ume da čuva tajne, isteruje nekakvu pravdu, a to samo može da šteti nama dvojici i da se samo držim njega (Mihajlovića) i ništa ne brinem.

Iako je razgovor trajao sedam sati, vrlo malo sam uspeo da shvatim o čemu Mihajlović priča, jer govori u šiframa i zagonetkama, nerazgovetno, preskače započete rečenice i nastavlja druge, gestikulira, namiguje i mistično se smejulji. Jedino što sam jasno uspeo da shvatim je da mu hitno treba novac, da mu treba dosta novca za nastavak političke borbe, da bi se „on i njegovi“ suprotstavili „neprijateljima“. Ja sam se stalno vraćao na „papire“ koje mi je dao, objašnjavao mu da je to identično akciji koju je Vuković pokušao da sprovede 1997. godine, da je čak i tada, uz svu podršku države, na sudu izgubio i da danas kao njegov službenik radi to isto!

Mihajlović mi je tvrdio da zna sve o ulozi Vukovića u prethodnom režimu, da sam ja spasao glavu kad sam 1997. pobegao iz zemlje, da je Vuković po nalogu tadašnjeg načelnika kriminalističke policije Dragana Ilića, a po direktnom nalogu ministra Vlajka Stoiljkovića, imao zadatak da abolira prave švercere cigareta i da nađu žrtvenog jarca, da je izbor pao na mene, da su preko mene hteli da kompromituju i Badžu i prikriju njegovo ubistvo, da je uloga Vukovića u svemu tome bila jako prljava, ali da ja ne brinem, da će sve to on da sredi, a da ja samo gledam „kako da im što pre pomognem“.

Čitajući dokumentaciju koju mi je doneo, video sam da je glavni akcenat na nekoj zapleni cigareta u Novom Sadu, gde sam ja optužen kao organizator. Tražim od Mihajlovića da me što pre saslušaju, jer posedujem sve podatke da je to bila policijsko-carinska akcija koju je organizovala država, da sam ja samo iskorišćen da nabavim robu (cigarete), a da s time nemam nikakve veze i da želim da se to što pre sazna. Opet je Mihajlović tvrdio da nemam razloga za brigu i da nikakve izjave ne treba da dajem, da će se on pobrinuti da se to sve baci i zaboravi, a da ja gledam kako da što pre pomognem „njihovu borbu“.

Ja sam uporno insistirao da budem svedok u toj istrazi, rekao sam Mihajloviću da znam sve o švercu cigareta u devedesetim godinama, da znam ko je i kako i šta radio, da imam čak i dokumentaciju oko svega, da imam dokaze da je šverc organizovala država, odnosno Državna bezbednost i to preko Mirka Vučurevića, da se tim parama finansirao rat u Bosni, ratni zločini, a kasnije skrivanje tih zločinaca, te da je kasnije deo tog posla preuzela i Javna bezbednost, da je posao oko cigareta u Novom Sadu za državu uradio Vanja Bokan, da je slanje finansijske policije bio sukob javne i tajne policije oko crnog tržišta trgovine cigaretama, da se ovakvim akcijama samo skreće pažnja sa istine i navodi na pogrešan trag, da će posle biti kasno i da će se svi kriminalci izvući…

Mihajlović je sve odobravao, čak je za neke situacije znao i više detalja, svu krivicu svaljivao na Vukovića i njegove stare veze iz Jugoslovenske levice (JUL). Rekao mi je da je Vuković pokušao da ovaj materijal preda tužiocu, ali je tužilac to odbio jer je zastarelo, da mi je sve to doneo u Švajcarsku samo da bi mi pokazao šta bi moglo da mi se desi da nije njega!

Raspitivao se Mihajlović koliko mi to štete čini, koliko me to sve košta, uz komentar „kako sam zaradio velike pare, pa bi bio red da se malo odužim“. Tom prilikom mi pominje Peconija (Predrag Ranković), pa kaže: „Eto, on je lepo dao deo i sad je ugledni poslovni čovek! Lepo je došao kod Karića, pozvali su mene, došao i ja, sve se dogovorili i svi srećni!… Nego, zemljače, pričaj ti šta sve i gde poseduješ, pa da završavamo posao… Kaži koliko para i koje sve poslove… Šta su za tebe velike pare…“

Tada je već bilo očigledno da je njegov dolazak u Cirih isključivo u cilju reketiranja, ali kako je on i dalje bio ministar policije morao sam da budem oprezan i da pokušam da tačno vidim šta hoće. Tražim da mi kaže šta konkretno i koliko traži, i da mi kaže šta za uzvrat nudi. On nemušto mumla da je „stranka skupa“, da je život „skup“, da ih ima „mnogo“ (ne želi da mi kaže ko su to „oni“), da mene ovo mnogo košta, da će mi oni „povratiti imidž“ i da ću moći da normalno poslujem ubuduće, da ja njemu kažem koliko para imam, pa da će onda on „odlučiti koliki je deo potrebno da odvojim“! Da bih dobio na vremenu, govorim mu da novac ne mogu da dam u gotovini, već samo kroz projekte i to preko firmi i banaka. On mi saopštava da su „oni“ vrlo nervozni i nestrpljivi jer sve mora hitno da se završi i da će me brzo kontaktirati.

Odmah po povratku u Ženevu, kontaktiram moje advokate iz Ženeve i Pariza, saopštavam im šta mi se dešava, oni mi predlažu da nastavim komunikaciju da bi se pribavili dokazi o reketiranju koje sprovodi ministar policije Srbije, a predlažu da obavestim i tužioca u Ženevi, što sam ja i uradio. Deo tužbe koji se vodi kod nadležnog tužilaštva u Švajcarskoj je upravo protiv Dušana Mihajlovića i to zbog dela iznude, ucene i reketiranja.

E-novine, 11.08.2010.

Peščanik.net, 13.08.2010.

Kako me je ucenjivao ministar policije II

Kad mi se Dušan Mihajlović ponovo javio i tražio da se vidimo, po sugestiji mojih advokata sastanak sam zakazao u Parizu i to upravo u kancelariji advokata, kako bismo obezbedili dokaze o njegovim kriminalnim radnjama. Sreli smo se početkom februara 2004. godine u Parizu u advokatskoj kancelariji Veronique Lartigue (adresa: 4 Rue Dumont D’ Urvile). Na sastanak je Mihajlović došao s pilotskom torbom iz koje je izvadio neka vina meni na poklon, da bi praznu otvorenu torbu stavio na sto ispred mene, smeškajući se i gestikulirajući glavom da bi trebalo da je napunim.

Odmah mi je rekao da ga „dole“ čekaju ljudi koji su vrlo nervozni i nestrpljivi. Na moje pitanje šta se dešava sa „Mrežom“ i šta konkretno on očekuje od mene, počeo je da mi objašnjava da je situacija vrlo komplikovana, da će on uskoro napustiti mesto ministra policije, da je Vuković sve predao inspektorima Branku Glušici i Bogdanu Pušiću, s kojima je radio na ovoj akciji, da to sad oni vode i da ako brzo ne reagujemo, sve će doći kod Koštunice i novog ministra i da će tad biti kasno.

Rekao mi je da su i Glušica i Pušić njegovi ljudi, da je Glušicu on zaposlio u MUP na molbu jednog poslovnog prijatelja iz Slovenije i da može preko njega sve da završi, da kontroliše i Pušića i da mora brzo da se reaguje, gurajući mi torbu pod nos i pokazujući mi na njenu praznu unutrašnjost. Ponovo mu objašnjavam da ja nemam gotovinu, da mogu samo da investiram u projekte i to preko banke, ali da mora da mi kaže kakvi su projekti.

On nervozno traži da mu dam bar milion evra i to odmah jer ga čekaju u Beogradu jako nervozni saradnici, da to moram da dam kako znam i umem. Ja mu saopštavam da najviše što mogu da obezbedim jeste 100 ili 200 hiljada, ali da mi i za to treba vreme. Mihajlović počinje da bude neprijatan, da mi uvijeno preti, vadi neku cedulje iz džepa i pita šta je sa mojim računima na Kipru, tvrdi da je gledao te izvode i pita me gde su te pare.

Objašnjavam Mihajloviću da bi on trebalo da zna da sam na Kipru imao firmu koja je imala velike promete na bazi trgovinskih ugovora sa proizvođačima cigareta, da taj novac nije bio moj, da je to promet, da je mojoj firmi ostajalo šest ili sedam odsto od te sume, a da su i on i Dinkić išli na Kipar da navodno traže pare Slobodana Miloševića, pa su taj račun javnosti predstavili kao račun na kojem su, navodno, pokradene pare iz Srbije, samo zato što je ovlašćenje na tom računu imao moj sestrić koji se slučajno prezivao Milošević. Vrteći glavom Mihajlović ljutito počne da mi priča o Dinkiću: „Da, da to je ono govno od Dinkića… I mene je prešao oko Kipra. Ja sam kasno shvatio da je iskoristio prezime tvog sestrića da skrene istragu s pravih računa, a onda se utalio sa vlasnicima pravih računa. Đubre jedno. To je i Zoran Đinđić kasno shvatio i zato je hteo da ga najuri. Lopov jedan, sve je to sa Volfom Minićem i Koštunicom smuljao… Ali, pusti sad to, šta je bilo, bilo je. Nego šta ćemo mi za pare? Hoćeš da daš pare ili će biti problema…?“

Ja mu snishodljivo objašnjavam da nemam keš, da hoću da pomognem i finansiram „njih“, ali samo kroz projekte i preko firme. Vidno nezadovoljan, zatvorio je pilotsku torbu, promrmljao da je to vrlo loše, ali da će videti šta može da uradi oko nekih projekata, da bi zatim napustio kancelariju.

Napominjem da iako smo bili sami u kancelariji, moji su advokati preko video nadzora pratili ovaj sastanak i odmah po njegovom završetku sačinili zapisnik koji sam ga predao nadležnim vlastima u Francuskoj.

Tokom ličnih susreta, kao i telefonskih poziva i poruka, stalno me je upozoravao da Vladimir Popović o ovome ništa ne sme da zna, jer će u tom slučaju sve propasti, što sam ja i poštovao i nisam ništa od ovoga prijavljivao bilo kome sem mojim advokatima i nadležnim funkcionerima službi bezbednosti u nekoliko evropskih država.

Posle nekoliko nedelja Mihajlović me poziva sa istog broja, pita gde sam i traži da se hitno vidimo, ja mu saopštavam da sam u Marbelji, u Španiji, da ću tu ostati ceo mesec, on mi traži adresu jer mora hitno da me vidi, navodno, dolazi sa prijateljem oko projekta i sve je po njegovim rečima, jako hitno. U Marbelju je došao dva dana kasnije, a sa njim je u društvu bio i Slobodan Radulović direktor preduzeća “C market”.

Mihajlović traži sastanak nasamo sa mnom i sopštava mi da treba da uložim 20 miliona evra u “C market” i da je to jako hitno, jer Koštunica pokušava da otme to preduzeće preko Miškovića i Beka, da je on s obojicom dobar, ali da “C market” mora da ostane „njima“ i da će se preko “C marketa” finansirati svi „oni“. Tom prilikom, smejući se, saopštava mi da sam „dobro prošao“, da taj novac nije ništa za mene, a da činim i dobro delo. Radulović mi potvrđuje da je potrebno 15 ili 20 miliona evra da bi otkupili većinski paket akcija i da moraju da rade brzo, jer će Mišković oteti „C market”.

Na moje pitanje u kojoj formi im treba novac, kao investicija strateškog partnera ili finansijska pozajmica, obojica se gledaju u čudu, pa onda u mene, da bi Mihajlović tražio da sa mnom ponovo razgovara nasamo. Tada počinje da mi se obraća drugim tonom i preteći saopštava:

„Jel’ si ti lud? Nisi još shvatio da treba da daš pare ili si najebao? Tamo dole se situacija komplikuje, svi su zbog tebe nervozni, ako nastaviš da nas zajebavaš računaj da si gotov!“

Po savetima mojih advokata, nastavio sam „igru“ i saopštio da hoću da učestvujem u finansiranju projekta, ali da mi treba vremena, a pre svega da moram da dobijem projekat i vidim sve oko privatizacije i da moram da pozovem ljude iz moje firme koji bi vodili taj projekat. Ja sam time, razume se, kupovao vreme, Radulović je bio poluzadovoljan, a Dušan Mihajlović vidno nezadovoljan. Njegova su očekivanja bila da tog istog dana dobijem račun od Radulovića na koji bih ja uplatio 20 miliona evra i – da se sve završi isti dan.

Advokati mi savetuju da još odugovlačim i da uključim nekoga u dogovor, kako bih imao još svedoka. Obraćam se mom prijatelju Zoranu Bećiroviću, poslovnom čoveku iz Moskve i objašnjavam mu sve šta me je snašlo od strane ministra policije Srbije. On mi nudi pomoć i dogovaramo se da na sledeći sastanak dođe i on.

Sledeći sastanak se odigrao u Francuskoj, u Burgonju, u mojoj vinariji Louis Max, 6 Rue de Chaux Nuit Sant-Georges, gde je Dušan Mihajlović stigao sa Slobodanom Radulovićem. Pre početka poslovnog dela sastanka, šapnuo mi je da je situacija sa „Mrežom“ dosta teška, ali da on i „dalje drži“ inspektore Glušicu i Pušića i da ako ovo „zatvorimo“, sve će biti u redu.

Mihajlović je doneo neki papir, kao pismo o namerama i broj računa na koji bi ja trebalo da uplatim 20 miliona evra. Tada se u razgovor uključio Bećirović i objasnio da nije moguće tako lako uraditi transfer, a da prethodno nije urađen odit firme i finansijska analiza, da mi jesmo zainteresovani za finansiranje, ali da moraju da se ispune prethodni uslovi, da ni banke neće dozvoliti tolike transfere, bez odgovarajuće dokumentacije itd. Dogovaramo se da oformimo tim i pošaljemo ga u Beograd i da sa Radulovićem završimo taj posao.

Zoran Bećirović je stvarno ubrzo formirao tim i poslao ga za Beograd. Iako su na tome radili par nedelja, sve se na kraju svelo na to da ja treba da dam pare, a da ništa za uzvrat ne dobijam, ni strateško partnerstvo, ni dokaz o pozajmici, već da je to moja obaveza prema Mihajloviću, a da ću jednog dana, kad „oni“ ponovo dođu na vlast i „pobede neprijatelje“ i ja imati „koristi od toga“.

Mihajlović mi neprekidno šalje poruke, nekad je ljubazan, nekad ljut, povremeno preti, a onda me početkom maja 2004. nervozno i ljutito zove, traži da se hitno vidimo i ja mu saopštavam da sam 8. maja pozvan od strane vladike Lavrentija na proslavu u manastir Soko Grad i da možemo tada i tamo da se vidimo. Na svečanom ručku koji je priređen povodom uručenja pohvale i ordena koju sam dobio od vladike Lavrentija, Dušan Mihajlović je sedeo pored mene, a preko puta nas Ivica Dačić, današnji ministar policije. Prisutan je bio veliki broj zvaničnika, njih negde oko pedeset. U porti manastira bilo je nekoliko stotina ljudi. Posle ručka otišao sam u kancelariju vladike da primim orden i iskoristio sam priliku da mu se požalim na probleme koje imam i koje mi je Mihajlović napravio.

Došao je u kancelariju i Mihajlović i pred njim sam govorio o problemima koje mi je napravio, verujući da će ga to urazumiti. Vladika mi je obećao da će pokušati da mi pomogne. Dušan mi je rekao da ima pozitivnih vesti oko istrage i predložio da odemo do Valjeva u hotel njegovog prijatelja Vujića, a da potom odemo na Povlen i da će mi nešto pokazati. Na njegov zahtev, prešao sam u njegov džip, ali su nas moji ljudi iz obezbeđenja pratili u mojim automobilima.

U Valjevu me je upoznao sa vlasnikom hotela Vujićem i još nekim ljudima, malo smo popričali i onda krenuli na Povlen. Tada mi je dao koverat sa novim organigramom, gde sam ja bio znatno niže u piramidi nego ranije, rekao mi je da je to jedini način da se stvar reši, jer je sad sve u rukama novog ministra Dragana Jočića, ali da on i dalje drži sve konce u rukama, da i dalje kontroliše Glušicu i Pušića i da će me u narednih nekoliko nedelja „potpuno izbaciti iz šeme“. Vidljivo je bilo da je promenio taktiku i da sad pokušava da do novca dođe drugim putem. Stigli smo na Povlen i tu je iz čista mira počeo temu o Srbiji i značaju pojedinih ljudi. Sav mističan, počeo je da ogovara Zorana Đinđića i Vladimira Popovića, govoreći da su bili izdajnici, da su brda oko njega puna tajni, da ih on zna sve i tome slično.

Okrenuo mi se jednog trenutka i obratio: „Zemljače, možda ćeš jednog dana i ti saznati neke od tajni. Ali, moraš da se otvoriš! Ajde, koliko možeš, pa da problem rešimo! Je l’ ti pedeset nije puno? (verovatno misleći na milione).

Pokušavam da mu objasnim da sam potvrdio da hoću da finansiram „C market“, ali da još čekam informacije iz Beograda i da bez njih ne mogu ništa da uradim. On maše onom šemom akcije „Mreža“ i preti da mogu da nastradam ili da me skine sa šeme. Ponovo mi se obraća ljutito: „Zemljače, najebaćeš, ne budi glup! Svi su već platili svoj deo, ostao si samo ti, pa ne misliš valjda da možeš da se izvučeš!“

Pokazuje mi šemu i sa smeškom mi kaže da Miškovića više nema, komentarišući da „nije valjda Miško pametniji od mene“, dok mi se smeje u lice. Onda ponovo misteriozno ućuti, pa mi onda ljutito kaže da ako mu tog dana ne dam novac više neće moći da zaustavi moju propast. Ja mu ponavljam da nisam kriv i da nemam razloga da se plašim, jer nisam ništa protivzakonito uradio, a on mi odgovara: „Ma jebeš zemljače zakon, kakav zakon, ako ne platiš najebaćeš!“

Mihajlović me vraća kolima u Valjevo u hotel Grand kod svog prijatelja Vujića, daje mi račun hotela i kaže da mogu da uplatim pare i na taj račun, s naznakom „za povećanje kapaciteta“. I dalje mi traži novac i u aluzijama mi saopštava da možda mogu da budem i priveden na granici.

Nešto ranije sam Mihajloviću rekao da imam 200.000 hiljada evra u kolima kod mojih ljudi koje sam poneo da platim radove na crkvi koju sam gradio na Ubu, pa on insistira da mu donesem i predam makar to kao „prvu pomoć“ jer je situacija „vrlo, vrlo ozbiljna“. Malo u strahu da mi nešto ne napravi i da me stvarno ne zadrže na granici, ja pristajem i dajem mu 200.000 evra u gotovini. Uzeo je novac uz komentar da su to „mrvice“, da je to za troškove inspektora i da ih malo smiri, ali da ako ne dam pare koje očekuje ništa me neće spasiti…

Vraćam se u Švajcarsku, obaveštavam advokate i odlučujem da sa Mihajlovićem prekinem kontakt. Povlačim i Zorana Bećirovića iz projekta „C-market“.

Mihajlović, verovatno zadovoljan dobijenim parama, tek sad uveren da će dobiti još, šalje uglavnom ljubazne i prijateljske poruke. Pokušava da me dobije i telefonom, ali ja se ne javljam, niti odgovaram na poruke. On međutim neprekidno šalje poruke: navodim samo neke od desetina i desetina poruka dobijenih u tom periodu:

From  +381642574673 at June 02, 2004 08:07,14: Kad se cujemo?

From  +38163255500 at   June 28, 2004 11:08,52: Cekam da se cujemo.

From  +38163255500 at July 07, 2004 11:41,44: Sta je sa mojim prijateljem? Sto ga nema?

Ja, međutim, prekidam svaku komunikaciju s Mihajlovićem.  Posle sastanka održanog s mojim advokatima, zaključujemo da ima dovoljno elemenata za podnošenje krivične prijave, ali da je najcelishodnije to uraditi u Srbiji, kako zbog mesta boravka Mihajlovića, tako i zbog činjenice da je reketiranje obavljao koristeći položaj ministra policije Srbije i da to delo mora da se goni po službenoj dužnosti. Krivičnu prijavu smo napisali i ja sam se čak i dogovorio s advokatima iz Srbije oko predaje prijave Tužilaštvu. Da tužbu ne predam tada, naterali su me pozivi iz moje firme, gde su me zaposleni obavestili da je izvesni tužilac Pavlović uz dogovor sa već pomenutim tandemom Branko Glušica – Bogdan Pušić pripremio tužbu protiv mene i moje firme, da se radi o pitanju dana, da je to koordinisano s Koštunicom i da bi bilo najbolje da ipak pokušam da dođem do dogovora sa Mihajlovićem i sprečim nepotrebne neprijatnosti.

Inače mi je poruka da se „dogovorim sa Mihajlovićem“ stizala od kraja 2003. godine (dok je bio ministar), pa sve do početka 2005. (kada ministar nije bio već godinu dana). Imena ljudi koji su mi te poruke prosleđivali i „dobronamerno“ savetovali da ipak napravim dogovor sa Mihajlovićem, kao i brojne SMS poruke na tu temu, posedujem i čuvam, a sve imaju i moji advokati i spremni smo da ih dostavimo bilo kome iz Tužilaštva ukoliko pokrene istragu povodom ovoga teškog krivičnog dela.

Drugi razlog za odustajanje od podnošenja tužbe u Beogradu protiv Mihajlovića jeste bio taj što su na vlasti već nekoliko meseci bili Vojislav Koštunica i njegova ekipa. Neki od njih, osumnjičeni za umešanost u ubistvo Zorana Đinđića, dobili su najvažnije državne funkcije, oni su upravljali policijom, tajnom policijom, vojskom, pravosuđem, tužilaštvom… Zato mi je delovalo besmisleno da ja, Stanko Subotić, koga su godinama ti isti ljudi proganjali, podnosim tužbu njima i to protiv osobe koja je sa njima napravila „deal“, što je svima u Srbiji bilo opšte poznato.

Digao sam ruke od tužbe u Srbiji i tražio modalitet kako da tužbu podnesem u nekoj od zemalja gde je ta krivična dela Mihajlović takođe vršio. Avgusta 2004. dolazim sa porodicom na Ub da posetim roditelje i familiju. Naravno da me na aerodromu zadržavaju i odvajaju sa strane, ponovo s nekim razgovaraju telefonom, puštaju me da čekam i posle pola sata vraćaju mi pasoš i bez reči objašnjenja zašto sam zadržan, puštaju me da uđem u zemlju.

Nije prošlo ni par dana, a stigla mi je poruka od Dušana Mihajlovića.

From +38163255500 at August 11, 2004 21:18,19: Zar je moguce da se prijatelj ne javlja? Zbog obecanja ili traceva o kojima sam nesto nacuo? Nadam se da si drugaciji od vidjenog. Ali ti odlucujes.

Iako na poruku nisam odgovorio, dan ili dva kasnije na fiksni broj u kući na Ubu (koji ni ja nisam znao) pozvao me je Dušan Mihajlović i zamolio da dođem u crkvu na Ubu gde će me on čekati i da je jako, jako hitno! U crkvi je Mihajlović  razgovarao sa popovima, ali kad sam ja ušao tražio je da se izdvojimo i nasamo porazgovaramo. Odmah je besno počeo da mlatara rukama i glasno da mi se obraća:

„Zašto si ispričao Bebi za naše sastanke i dogovore?! Jel’ si ti lud? Hoćeš da završiš u zatvoru? Svi smo besni i ljuti! Počelo je da se priča da te ja reketiram i ucenjujem istragom! Batić me zvao i rekao da prestanem da te reketiram! Ej, jel’ ti znaš šta si uradio? Beba je ispričao svima, pustio je među novinare, sudije, policiju, političare… Sad si gotov“.

Ja mu kažem da nas je u Soko Gradu videlo hiljade ljudi, u Valjevu isto, da svi znaju da mi se pakuje i montira optužnica kao posledica lažne istrage koju je on naručio, da to, takođe, svi znaju i pričaju i da je logično da ljudi sami izvedu zaključak.

On urla, tvrdeći da nisu mogli da zaključe iz toga: „Kako je Beba saznao za „C-market“ i Pariz? Odakle Batić zna za 20 miliona evra? Zašto me prijatelji pitaju da li te stvarno reketiram?“

Ja sam mu tad odgovorio: „Pa šta je ovo Dušane, ako nije reket? Naručio si tajnu istragu protiv mene, tražio da mi spakuju i izmisle što više mogu, a onda si mi dao istragu i rekao da možeš da je uništiš ako platim! Uzeo si do sad 250 hiljada evra, daješ mi razne račune na koje tražiš da uplatim 15, 20 ili 50 miliona. Šta je to ako nije reket?“

Valjda nije očekivao da ću to da mu kažem, menja taktiku, smejulji se, pa me začuđeno gleda i cokće pa mi se  obraća:

„E moj zemljače, ništa ti nisi shvatio. Nisam ja tebe reketirao, ja sam tebi hteo da pomognem i da te spasim od neprijatelja, a predložio sam ti da i ti pomogneš nama, pa da zajedno pobedimo neprijatelja! Za ovo što si dao do sad, em je sitnica, em nemaš dokaz, sem za 50 hiljada evra što si dao za kampanju. A to nije ni zabranjeno i dao si dobrovoljno, naći ću deset svedoka da potvrde da si me molio da daš pare, a sve ovo ostalo, pa mi smo ti pružali priliku gde i kako da investiraš… Glupo je da se mi zemljaci svađamo, to je cilj naših neprijatelja… Pokušaću sve da zaustavim akciju od slanja u tužilaštvo, a ti budi pametniji nego do sad… U se i u svoje kljuse…“

Tačno je, međutim, da sam u to vreme već uveliko počeo svima da pričam da me Dušan Mihajlović reketira, da mi zbog toga preti montirana optužnica i trudio sam se da što većem broju ljudi saopštim šta se dešava. Tada sam to rekao i Vladimiru Popoviću (Bebi), kao i Vladanu Batiću, mnogim novinarima i poslovnim prijateljima iz Beograda, ali i tadašnjem šefu Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala (UBOPOK) Mladenu Spasiću.

Sastanak sa Spasićem mi je organizovao moj poslovni prijatelj iz Beograda Miloš Cicmil. Na tom sam sastanku šefu kriminalistike MUP Srbije, rekao sve šta mi se događa sa Mihajlovićem, ucenama, iznudama, o pripremanju optužnice jer neću da dam 20 ili 50 miliona… Mladen Spasić mi je rekao da i on, ali i skoro svi u policiji, znaju da je Dušan Mihajlović započeo akciju „Mreža“ da bi reketirao ljude. Da znaju da je od jednog broja ljudi novac uzeo, da je on u MUP doveo Glušicu i Pušića, da su oni praktično nastavili da rade privatnu istragu, ali da on tu ne može ništa, jer novi ministar policije Dragan Jočić na to gleda blagonaklono. Da je njemu jako žao, da mi je sve jasno, ali da je to van njegovih mogućnosti.

Mihajlović mi sve vreme šalje poruke i čeka da mu zakažem viđenje, ali posle sastanka sa Spasićem napuštam Beograd i odlazim za Švajcarsku. Ponovo sam prestao da odgovaram na njegove stalne poruke. A onda mi je prvog septembra 2004. poslao SMS:

From +381631111860 at September1, 2004 10:50,39: Saznao sam skoro sve zbrkano pa treba sloziti kockice, jer moze biti vrlo jednostavno. Bilo bi dobro da se vidimo i da se uozbiljimo uskladimo delovanje ali sam u problemima do guse po svim linijama pozdrav

Nekoliko dana kasnije me je pozvao s telefona bez identifikacije i molio da se vidimo, tvrdeći da ima povoljno rešenje za sve, pre svega za mene i moj problem. Ja pristajem, ali tražim od njega da sve proveri detaljno pre nego što se vidimo i da me samo interesuje finalno rešenje.  On mi par dana kasnije šalje novu poruku:

From +381631111860 at September 9, 2004 18:35: Komplikovano jer ima mnogo igraca nece preduzimati  nista bez dogovora. Mnogo posla u najgore vreme. Kad se vidimo?

Uz prethodni dogovor sa advokatima i agentima službi bezbednosti pozivam Mihajlovića u Švajcarsku i ponovo se nalazimo u hotelu „Dolder“ u Cirihu.

Razgovor je počeo objašnjenjem kako je došlo do akcije: „Jeste zemljače, ja sam  kriv, ja sam doveo tog Glušicu u MUP na molbu jednog mog poslovnog prijatelja iz Slovenije… Ja sam Vuku (Miodrag Vuković) dao da radi sa njim i Pušićem, Glušica je postao jako blizak sa Bogdanom Pušićem, a on je pa blizak s tim tužiocem Pavlovićem iz Novog Sada i oni bi sad da se proslave… Umešao se u sve i Jočić i sad je mnogo teže da se sredi… Vuković ipak piše knjigu… Pogrešio si, zemljače, puno, što si pustio da dođe dovde, trebalo je ranije da reaguješ…“

Onda je nastavio da me ispituje da li sam napravio dogovor sa strankom DSS, kakav sam sa Koštunicom, Jočićem, Tadićem, Kasom, Čovićem, Mirkom Petrovićem… Tvrdi mi da mi nikakav dil sa DSS-om neće pomoći, ako sam ga napravio, jer on i dalje sve drži pod kontrolom.

Pošto sam na  ovaj razgovor sa njim došao ozvučen, ja ga provocirajući pitam da li bi moglo da se sredi makar tada i koliko bi to koštalo: „Pa… ovaj…. možda… Ovo je poslednja šansa…. moglo bi sve da se sredi i sad… ali …. eeee… ovo je poslednja šansa. Tries’… i da se sve prekine“

Moje pitanje: Trideset miliona? Mihajlović odgovara: „Aaa… da, ali sve da se prekine…“ Uz već poznate ponude da pare mogu da uplatim na račune Slobodana Radulovića ili Vujića iz Valjeva, ili na neki treći račun ako želim, ali da sve mora da bude hitno, odgovaram da mi treba dva dana da razmislim i da ću mu dati odgovor. To je bio poslednji put da sam video Dušana Mihajlovića.

S prikupljenim dokazima odlučujem da protiv Mihajlovića podnesem krivičnu tužbu tužilaštvu u Švajcarskoj, a da o svemu zvanično i pismenim putem obavestim institucije bezbednosti u nekoliko evropskih država. Odmah potom, saopštavam svima koje sam poznavao o svemu šta je Mihajlović radio, a preko pojedinaca bliskih tadašnjim vlastima u Beogradu, obaveštavam skoro sve iz Vlade Srbije.

Kako sam u to vreme bio u poslovnim aranžmanima sa Dragim Mićovićem (sve je detaljno opisano u prošlom dopisu oko „Večernjih novosti“), preko njega sam obavestio skoro sve državne funkcionere oko reketiranja od strane Dušana Mihajlovića. Od generalnog sekretara Vlade Dejana Mihajlova, do direktora BIA-e Radeta Bulatovića, ministra policije Dragana Jočića i drugih.

Dobijao sam uveravanja da će policija i tužilaštvo proveriti moje navode i da će me pozvati da dam izjavu, ali ništa se od toga nije desilo, već je jedna privatna istraga, koju je naručio Dušan Mihajlović s namerom da reketira ljude, pretočena u, na silu, montiranu optužnicu koju je, gospodine Radisavljeviću, potpisao vaš prethodnik, po kojoj je započet montirani sudski postupak i koju još uvek i brani i zastupa tužilaštvo na čijem ste vi čelu.

Ova izjava je u direktnoj vezi sa izjavom koju sam vam predao 25. maja ove godine, jer su na osnovu istrage akcije „Mreža“ i kriminalnih aktivnosti Dušana Mihajlovića, njegovi bliski saradnici, takođe ministri Slobodana Miloševića, Milan Beko i Miroslav Mišković nastavili započet proces ucena i iznuda. Drugim metodama, kroz poslovne aktivnosti, uspeli su da mi otmu nekoliko desetina miliona evra, a montiranu istragu koju je uradio njihov prijatelj, takođe član organizovane kriminalne grupe, koristili su kao sredstvo ucene, što sam vam u prošlom dopisu detaljno objasnio.

Da je to sve urađeno da bi se meni oteo deo bogatstva, svedoči i činjenica da je od svih grupa koje su inicijalno naznačene u akciji „Mreža“, tužilaštvu predato samo šest, od kojih je navodno započeta istraga protiv tri grupe, da bi se u praksi to svelo jedino i isključivo na sudski proces protiv mene, gde se na sve načine, nezakonito i na silu, pokušava da dokaže nedokazivo.

Uz pritiske policije na svedoke, donošenje falsifikovane dokumentacije, medijske presude čak i pre podizanja optužnice, političke pritiske najviših državnih funkcionera, privatna akcija ministra Mihajlovića pretvorila se u šaradu i sredstvo za dodatne pritiske na mene u dnevno političke svrhe. Od izjave vašeg prethodnika Slobodana Radovanovića, povodom pitanja novinara da li će svih osam grupa obuhvaćenih istragom i preko 200 lica biti procesuirani on je odgovorio: “Sva lica koja su upletena u ilegalni promet duvana na srpskom tržštu biće obuhvaćena istragom i akcijom. Nemojte da me dovodite u situaciju da licitiram i navodim pojedinačno, ali kažem: sva lica ćemo obuhvatiti

Od tada je prošlo više od tri godine i javnost kao i vi, gospodine Radisavljeviću, znate da se to nije desilo, da su se pravi i najveći šverceri cigareta izvukli, da su danas ugledni privrednici i finansijeri političkih partija i da je jedini proces koji se povodom te akcije vodi, upravo proces protiv mene i mojih saradnika u sudu za organizovani kriminal, a za krivično delo „zloupotrebe položaja u privatnoj firmi“. Nemajući nameru da s vama polemišem oko optužnice i načina na kako je ona napisana, smatram da je nemoguće ne uzeti u obzir činjenice koje se nalaze u ovome dopisu i koje su dovele do podataka koje su činjenjem krivičnih dela, postale sastavni element optužnice koju i dan danas zastupa tužilaštvo na čijem ste čelu.

Ovo utoliko pre, jer ste i sami izjavili više puta da niko neće biti zaštićen od činjenja krivičnih dela, bez obzira na položaj i funkciju i da je u borbi protiv organizovanog kriminala, najvažnije da se otkriju i sankcionišu funkcioneri, koji su koristeći funkcije vlasti omogućavali i štitili kriminal. Pred vama je školski primer takve zloupotrebe vlasti, jedno od najopasnijih dela organizovanog kriminala: reketiranje, ucenjivanje i iznuda korišćenjem upravo resursa izvršne vlasti.

Pošto će ovaj dokument biti objavljen javno, u njemu nisam navodio imena i institucije kojima sam sve prijavljivao krivična dela Dušana Mihajlovića, kao ni sve potencijalne svedoke i njihove adrese, ali sam, naravno, spreman da ih predstavnicima Tužilaštva u neposrednom kontaktu predam, kao i svu prateću dokumentaciju.

Napominjem da posedujem, skoro svu SMS korespodenciju sa Dušanom Mihajlovićem, datume i vremena njegovih telefonskih poziva, snimljene razgovore (neke i audio i video), zapisnike urađene od strane advokata, s potpisima i izjavama svedoka, brojne hotelske i druge račune koji potvrđuju moje navode u ovome dopisu.

Sve ovo sam spreman da dam na uvid predstavnicima Tužilaštva, ukoliko ste spremni da po ovom pitanju otvorite istragu, koja se, ponavljam, vodi i po službenoj dužnosti.

E-novine, 12.08.2010.

Peščanik.net, 13.08.2010.