I Srbi odnedavno imaju svog Prvog Potpredsjednika, a ako je za utjehu onima koji se užasavaju nad lakoćom prepotencije Radimira Čačića, njegov srbijanski parnjak po funkciji uhvatio se još opasnijih uzda – resora obrane. Iz Moskve je najavio zajedničku srpsko-rusku tvornicu ’složenih sustava naoružanja’, što podsjeća na neka druga vremena.

Mlađahni Aleksandar Vučić, opterećen mnogim dužnostima i ovlastima, stigao je ovih dana čak u Moskvu – njihov Rim, onaj Treći – da odatle Srbima pošalje važne vijesti. Prvi potpredsjednik vlade, ministar obrane, Glavni Koordinator Službi i vršilac dužnosti predsjednika Srpske napredne stranke poručio je, dakle, iz daleke Moskovije sljedeće: skandal oko Agrobanke (300 milijuna zamračenih eura) bit će rasvijetljen i nema milosti ni za koga. Rat korupciji nastavit će se svim sredstvima; država, veli on, samo što nije otkrila tko sve stoji iza sumnjivih privatizacija glavnih tiskanih medija (Politika, Večernje novosti i novosadski Dnevnik). Tko stoji? ’Stranački Levijatan’, odgovorio je Vučić svojim drhtavim melodramatskim tenorom. Na kraju je slavodobitno priopćio da će ’do kraja godine’ proraditi nova tvornica ’složenih sistema naoružanja’ u suradnji s Rusijom, naravno.

Tako se polako sve preciznije profiliraju priroda ’reformirane i proeuropske’ Srpske napredne stranke i njezine namjere. Mladi Aleksandar Vučić ključno je lice u tome poslu, sada kada je Tomislav Nikolić izašao iz stranke i ceremonijalno se povukao na mjesto predsjednika Republike i kada se za kraj rujna sprema kongres stranke na kojemu će biti birano novo rukovodstvo. Povijest se u Srbiji – kao što, na žalost, znamo – ubrzala toliko da je i rok trajanja političara skraćen, pa se ne bismo trebali začuditi ako Nikolić ostane puki predsjednik Republike; možda za četiri i pol godine bude nanovo izabran, nikad se ne zna. Iz razloga prije svega bioloških, mladi se Vučić nadaje kao logički nasljednik na čelu stranke, tim prije što se dočepao važnih operativnih ovlasti u Vladi: novi Aleksandar Ranković, daleko bilo.


Nož u leđa Šešelju

Naravno da naprednjaci i Vučić, čim su se dokopali vlasti, viču o ’borbi protiv korupcije i kriminala’; to je jedan od pokazatelja da je riječ o desničarsko-populističkom pokretu, da ne velimo baš fašističkom. Uzgred, Tomislav Nikolić svojevremeno je obećavao da će biti ’srpski Sanader’; na svu sreću, ta ga je ambicija ubrzo prošla jer nije stigao na vrijeme na vlast.

Njima, stranci nastaloj oceubojstvom, nožem u leđa Vojislavu Šešelju, zapravo nije lako. Povijest se ubrzala, ali se nije ubrzao zaborav: obojica, Nikolić i Vučić, bili su najbolji učenici Voje Šešelja, njegove uzdanice i trabanti i toga se svi sjećaju – uključujući birače koji su ih na vlast doveli u svibnju, ne zaboravimo to nikada. Upravo stoga im nije lako: s jedne strane njihove pristaše očekuju od njih staru radikalsku politiku i misle da je proeuropsko lice stranke tek taktička maska. S druge strane, njima (Nikoliću i Vučiću) jasno je da to tako ići neće, sada kada su na vlasti. Odatle demagoške priče: borba protiv kriminala i korupcije, gospodarstveni preporod uz prateće ruske ’investicije’, uopćena obećanja oporavka i ozdravljenja. Fali još samo ’duhovni preporod’, ali on spada u krajnja sredstva, kad sve ostalo ode u stečaj.


Atila Hun u usponu

Sada se Aleksandar Vučić neizbježno penje na vrh, htio on to ili ne. Taj mladac, sin novinarke koju sam poznavao (fina gospođa), pojavljuje se prvo 1992. negdje na Palama, na nekom Karadžićevom radiju kao novinar. Kroz vojnu evidenciju ne prolazi; kasnije napreduje unutar ’aparata’ Šešeljeve Srpske radikalne stranke, da bi se krajem devedesetih našao na mjestu generalnog tajnika stranke, odakle u ’vladi narodnog jedinstva’ (1998 – 2000) dobiva lisnicu ministarstva informiranja. Na tome mjestu pokazao se u svim svojim kapacitetima, ojadivši ono malo slobodnog i neovisnog novinarstva u Srbiji.

Prvo su na brzinu usvojili zakon o informiranju dostojan Atile Huna; onda su uveli praktičku cenzuru koju su formalizirali za vrijeme ratnoga stanja (ožujak-lipanj 1999). Vučić je uživao: onako nadmen, bestidan i lažljiv kakav jest, nasilnička priroda, poput Šešelja i Nikolića, uostalom, prijetio je, huškao je i potkazivao – sve do prevrata 2000. kada se zavukao u mišju rupu. Tako je trajalo do 2008. i političkog umorstva Voje Šešelja. I onda što? Dok bi čovjek rekao ’Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica’, eto nama mlađahnog Vučića kao prvog potpredsjednika proeuropske vlade premijera Ivice Dačića (Miloševićeva glasnogovornika do kraja), ministra obrane i novog Berije u Srba.


Nas i Rusa…

Od samoga početka, podsjetimo se, Šešeljevi radikali (natražnjaci i naprednjaci, svejedno) polažu svoje nade i uzdanja u Matušku Rosiju; s početka tužno i nujno (Jeljcin ih nije volio), a nakon Putinova uspona sa sve većim oduševljenjem. Ljubav je uzvraćena umjereno i pragmatički, verbalno, dakle: stanoviti savjetnik Veleposlanstva u Beogradu (rezident SVR, vanjske obavještajne službe Rusije) redovito je nazočio radikalskim, a zatim i naprednjačkim presicama i javnim nastupima, a privatno se hvalisao prijateljststvom s Nikolićem i Vučićem. Taj je sumnjivi običaj nastavio i ruski veleposlanik Konuzin, Aleksandr Vasiljevič, koji na zvanične prijeme i koktele demonstrativno poziva lica pravosnažno osuđena zbog običnog kriminala, poput Cece, udovice Ražnatović i raznih opskurnih tipova s ekstremne desnice. Prije nego što se kandidirao za predsjednika, Tomo Nikolić javno je govorio da bi Srbija trebala postati ruska gubernija; poslije se opametio.

Nije, dakle, čudo što Aca Vučić upravo iz Moskve šalje svoje najvažnije političke poruke i što obećava tvornice ’složenih sistema’ naoružanja, o čemu drugi put, jer to je duža priča. A kad je o privatizacijama ključnih tiskanih medija riječ – jedva čekamo vijesti o ulozi ’stranačkih Levijatana’ i – što je mnogo važnije – njemačkog WAZ-a, upetljanog u sve te priče.

 
T-portal, 26.08.2012.

Peščanik.net, 26.08.2012.