Hrvatska ima lijepo more i olimpijsko zlato u vaterpolu, te je i dalje jedna jako lijepa zemlja za posjetiti, pod uvjetom da imate novaca. I da vam očekivanja nisu pretjerana. Recimo, petero-segmentni, niskopodni, odlično klimatizirani zagrebački tramvaj po komforu nimalo ne zaostaje za tzv. Svijetom, no i dalje puzi po površini, ograničen prometom i semaforima, umjesto da juri pod zemljom.
Odavno se isplatilo iz Amerike doći i popraviti zube, a odnedavno je, na vlastitom iskustvu primjećujem, i jeftinije i brže popraviti kompjuter ili iphone u Hrvatskoj. S takvim rezultatima mislim da čak niti loši političari, ni gramzivi tajkuni, ni ulazak u EU ne mogu baš neku tešku štetu nanijeti. Eventualno će strpljenje prema političarima i tajkunima popustiti, te će si ljudi sami valjda složit svoju televiziju i svoje novine na internetu.
Druga strana širokih auto-cesta i punih polica potrošačke robe je nedostatak vlastite proizvodnje, rasprodaja državnih dobara da bi se isplatilo preživljavanje državnog aparata, konkomitantno zaduženje, nezaposlenost i nezadovoljstvo građana. O tome već svi govore i pišu. Ekspresija građana na zidovima putem grafita ujedinjuje ex-SFRJ regiju. Nigdje na svijetu nema toliko grafita kao u Zagrebu, Podgorici, Beogradu i Sarajevu, gotovo kao da su nekad bili ista država! To je nekako prvo što se primjeti kad se dođe iz počišćenog, sanitiziranog, steriliziranog Zapada.
Ono što se ne vidi, već se samo može naslućivati iz naoko nebuloznih političkih i ekonomskih odluka, je da Hrvatskom vladaju dvije nevidljive ruke – jedna je ona nevidljiva neoliberalna ruka tržišta uvezena iz EU i SAD-a, koja uzima onima koji nemaju da bi dala onima koji već imaju previše, a druga je domaća nevidljiva ruka neuništivog sigurnosno-obavještajnog aparata koja i dalje to uzeto raspoređuje prema običajima i uzusima svog bratstva. Postojanje tajkuna, tj. vlasnika sredstava za proizvodnju, doživljava se kao svojevrstan napredak nad bivšim sustavom u kojem je sva politička i ekonomska moć, priča se, bila koncentrirana u rukama tog bratstva.
“Bratstvo” nije samo UDBA, u užem smislu te riječi, kao organ nasilja, iako je i to dio posla kojeg su obavljali, no uvijek je osnovni interes bio ekonomski (i nasilje je, baš kao kod mafije korišteno protiv onih koji su prekršili “kod”, kao Đureković, npr.) – kao što egipatska vojska i iranska revolucionarna garda kontroliraju ključne elemente egipatske i iranske ekonomije, tako je Služba državne sigurnosti kroz svoje ljude svuda kontrolirala tok novca u SFRJ. Posebno su se tu isticale dvije firme koje su obavljale jugoslavensku vanjsku trgovinu: srpski Genex i hrvatska Astra Mašinoimpex, čiji ljudi su preuzeli kontrolu nad Hrvatskom, kad je Tuđman postavio Franju Gregurića, dugogodišnjeg generalnog direktora Astre, za premijera.
Rat, u kojemu je Hrvatska nastala, napokon je dovoljno daleko, da ga se nova generacija punoljetnih i ne sjeća, a izabrani politički vođe više nemaju potrebe cmakati zastave, križati se u crkvama i prenemagati se na državnim proslavama. Isto tako, sve više ljudi nema pojma, niti ih baš pretjerano zanima zašto je tako kako jeste i kako je do toga došlo. Recimo odakle su se pojavili političari za koje narod glasa? Uglavnom su svi dovoljno stari da su se nečim bavili i prije rata, ne? Ili, kako su se najednom stvorili tajkuni? Odakle im početni kapital?
Političari su svi nekada bili vezani za jednu jedinu političku stranku (SKH) i društveno-političke organizacije koje je ista kontrolirala (SSRNH, SSOH) i većina ih – u dva tuceta ili više hrvatskih političkih stranaka danas – dolazi iz tog miljea. To ne znači da su oni svi “bivši komunisti”, nego da su profesionalni političari, karijeristi, jer SKH osamdesetih nije imao puno veze s komunizmom, nego se u njega ulazilo da bi se bolje uhljebilo. Oni bolje povezani među njima, izabrani s povjerenjem “bratstva”, isposlovali su za sebe jeftini kapital i privatizirali nekad društvenu imovinu, te su tako nastali tajkuni. Astrini ljudi su ih naučili otvarati tajne račune u švicarskoj i fiktivne firme u Zugu.
Bivši sustav se osigurao da preživi u potpuno novim okolnostima. Naizgled, od jednostranačkog totalitarizma postala je više-stranačka demokracija, a od samoupravnog socijalizma i društvenog vlasništva, postao je tržišni kapitalizam i privatno vlasništvo, no isti ljudi, koji bi profitirali od bivšeg sustava, profitiraju i od danas postojećeg (kao npr. bivši omladinski rukovodioc Stipe Orešković), s izuzetkom etničke diskriminacije, “istočnog grijeha” nastanka hrvatske države: kad su ne-hrvatski rukovodeći kadrovi jednostavno protjerani ili sami emigrirali u Srbiju i drugdje. Hrvatska je bila manje sputana međunarodnom zajednicom nakon rata, a svjetsko javno mnijenje priznalo joj je da je vodila obrambeni rat, tako da je imala najviše slobode u toj čistki kadrova.
No, taj transformativni model je u grubim crtama jednako primjenjen od Vardara pa do Triglava, ujedinjujući Južne Slavene u načelu da je, barem sa pozicije državnog službenika, bolje biti svoj na svome i imati sedam država nego jednu. I da je najbolje dati sposobnima i okretnima, tj. ratnim profiterima (jer tko je sposobniji i okretniji nego netko tko uspije izvući profit iz teške situacije, kao što je rat), kontrolu nad ekonomijom. Potonja proliferacija ambasada, ministarstava, sekretarijata, zavoda, instituta, agencija, ustanova i ureda dovela je do toga da se danas svuda, u svim državama na teritoriji bivše Jugoslavije vodi ista bitka: užurbana rasprodaja nekadašnjeg društvenog kapitala da bi se isplatio sve glomazniji državni aparat.
Privatizacija se obavlja posuđenim stranim kapitalom, po poznatom neoliberalnom receptu Wall Streeta, po kojemu profit pripada privatnom vlasniku, tajkunu, a gubitak i dug se socijaliziraju i prebacuju na grbaču svih građana u formi raznih poreza, tako da Hrvatska danas ima drugi najviši PDV na svijetu, 25%: za svake 4 stvari koje kupite u Hrvatskoj, jednu kupite državi. U Crnoj Gori se dovijaju problemu na druge naćine: umjesto da podignu PDV, kako bi pokrili gubitke aluminijskog kombinata KAP u vlasništvu ruskog kralja aluminijuma, Olega Deripaske, koji u svoju privatnu luku u Tivtu uplovljava s dvije jahte, jednu koristeći samo za prtljagu, tamo su odlučili uspostaviti novi namet na mobitele – 1 euro ide državi svaki mjesec kod prvog poziva.
Hrvatska je već na sličan način privatizirala sisačku Željezaru, a uskoro će i Dinu i Dioki. Najveći zalogaji bivše zemlje uglavnom uvijek završavaju u rukama stranih vlasnika, uz garanciju države da će pokrivati gubitke (na teret vlastitih građana), a lokalni, politički izabrani, tajkuni se zadovoljavaju masnom provizijom što su tako uspješan “deal” dogovorili. Hrvatska je bogatija, razvijenija i ima bolje ceste od Crne Gore, ali tako je bilo i prije rata i teško je vidjeti koje su točno ekonomske prednosti nezavisnosti i suvereniteta, kad se razlike u okolnostima nisu promijenile, dok su se svima zajedno okolnosti pogoršale.
U tako kontinuirano sve goroj ekonomskoj situaciji političarima je najlakše i najprofitabilnije zalagati se za projekte koji maksimaliziraju pažnju medija, bez obzira na stvarne potrebe i rezultate. Recimo, Zagreb ima jednu od najskupljih skijaških staza na svijetu, sve sa velikim izgrađenim bazenom rezervoarom za vodu potrebnom za pravljenje snijega. Zagreb nema skijalište, na kojem bi velik dio građana mogao uživati tokom zime, nego jednu skupu stazu, koja se i ne otvara do medijski intenzivne trke Svjetskog kupa, a nakon toga se drži otvorenom samo par tjedana. Projekt, dakle, služi da bi “stavio Zagreb na mapu”, i da bi zadovoljio nacionalni ponos, a bio je ipak znatno jeftiniji nego spustiti tramvaje pod zemlju u centru Zagreba.
U Podgorici tako niču gigantski i bijesno klimatizirani shopping-centri u kojima ljudi šeću dok je vani 45 stupnjeva, popiju kavu i ne kupuju ništa, jer je sve beskonačno precijenjeno – traperice koje u Zagrebu koštaju 100 eura, a u SAD-u ih kupim za 30, u Podgorici koštaju 120. LEGO Star Wars setovi su točno dva puta skuplji nego u Americi. Daleko od očiju medija i budžeta grada, romsko naselje, “mahala”, najveće takvo na Zapadnom Balkanu, ovog je ljeta, međutim, pušteno da do pola izgori.
Ništa od toga neće se znatno promijeniti niti nakon što Hrvatska, a potom i druge bivše-jugoslavenske zemlje jedna za drugom uđu u Europu, gladnu novih tržišta. Osim što će zubarima i ovim dečkima, koji tako dobro popravljaju kompjutere, biti lakše otići raditi u Englesku ili Njemačku, i što će Hrvatska morati povezati poluotok s kopnom nepotrebnim mostom, da bi zadovoljila kontinuitet Shengenskih granica, i što se više neće moći kupiti sir i vrhnje na tržnici.
HDZ oporba manje napada Milanovića nego što Republikanci u Americi napadaju Obamu. Zapravo, čini se da bi bivši lopov, a nakon toga doušnik, Karamarko, u bilo kojem momentu mogao zamijeniti poštenjaka=budalu Milanovića, a da to većina građana ne bi niti primjetila. Možda bi malo drugačije bile obilježavane državne svečanosti ili bi PR firme bile drugačije tretirane?! No, Hloverka bi i dalje bila na televiziji, sin Josipa Perkovića bi i dalje bio savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost, bez obzira tko bio predsjednik, a Hrvatska bi i dalje ulazila u EU pod istim uvijetima (koje Hrvatska ne diktira) i Dioki bi i dalje bio privatiziran pod istim okolnostima (koje Milanović ne diktira). Teže bi bilo zamijeniti Čaćića, koji bi, lako, na nesreću Hrvata, mogao nastaviti obavljati svoju dužnost prvog podpredsjednika i kao koalicioni partner druge stranke, onako kao što je FDP u Njemačkoj godinama bio neprestano na vlasti uz jedva nešto više od 5 posto glasova, u koaliciji malo sa SPD-om, malo sa CDU-om.
Iako nemam iluzija da će se išta od toga desiti, volio bih vidjeti snažnu Zelenu stranku sa dvadesetak mjesta u Saboru. Zar ne bi Mirela Holy tamo više pripadala nego u SDP? I volio bih vidjeti socijal-demokratsku stranku koja brani interese radnika, a ne interese kapitala, čak i kada su radnici objektivno u krivu. I volio bih da Nijemci ne odustanu od izručenja Josipa Perkovića kao uvjeta za konačni ulazak Hrvatske u EU. I volio bih vidjeti vladu koja ne daje državne garancije stranom kapitalu da će pokrivati njegove gubitke, nego koja daje takve garancije domaćim inovativnim kompanijama (kojih jeste malo, ali ih ima, kao npr. Rimac Automobili, i uopće nisu ni na radaru vlade i države). I volio bih da se manje novca troši na razne “urede za istraživanje ruda i gubljenje vremena”, a više na konkretne potrebe i programe. I radije bih vidio most od Pelješca do Korčule, nego od Pelješca do kopna. I volio bih da me slijedeći puta, kad dođem u Zagreb, tramvaj vozi ispod Ilice, a ne po njoj.
H-alter, 13.08.2012.
Peščanik.net, 15.08.2012.
