Ima jedna zajednička nit koja povezuje narode bivše Jugoslavije. Svi oni, lako je ustanoviti nakon dvadesetogodišnjeg promatranja, užasno mrze svoje kriminalce i lopove, ali su istodobno itekako benevolentni prema svojim ratnim zločincima. Zato jer mafijaši, mahom u strukturama vlasti, kradu i otimaju našu lovu, misle Hrvati, Srbi, Bošnjaci…, dok su naši zločinci ionako ubijali one tuđe, druge, to jest neprijatelje. Otuda je i interes za temom ratnih zločina potpuno ispao iz mode, to se naprosto više ne nosi, štoviše kao da svima, i pravosudnim organima i građanima, vlasti pogotovo, priča o tome prilično ide na živce. U Hrvatskoj vrlo je in baviti se isključivo opačinama bivšega premijera i uživati u golemoj količini medijskih nasrtaja na ženski dio obitelji Sanader.

Neka bivša ministrica pravosuđa u Sanaderovoj vladi čak će izjednačiti svoga nekadašnjeg šefa i prijatelja ni manje ni više nego sa Ceauseskuom, čime valjda implicira da bi ga, baš kao toga rumunjskog diktatora, trebalo nasilno smaknuti. Sve na radost širokih narodnih masa. U takvoj atmosferi posvemašnjeg euforičnog bavljenja samo jednim kapitalnim mafijašem, u deseti su plan gurnute istrage o ratnim zločinima, a svaki spomen na krimen nekog od branitelja rezultira otvorenom pobunom te najzaštićenije grupacije Hrvata. Koji su ovih dana opet masovno izašli na ulice Zagreba i Splita, sve tobože zbog obrane jednog, u Bosni uhapšenog, ovdašnjeg osumnjičenika za ratni zločin, pa uz dreku i viku odaslali stare prijetnje svima koji bi se usudili i pomisliti kako je među tih pola milijuna ljudi bilo i onih koji su počinili zločine. Uz stalnu asistenciju svoje zaštitnice, hrvatske premijerke, pretorijancima su i danas dopuštene divljačke prijetnje i pozivi na nove sukobe sa Srbijom, mada bi već i nekom potpuno retardiranom trebalo biti jasno da im je jedini cilj zaustaviti nužno rezanje njihovih materijalnih beneficija.

U tom kontekstu ne čudi ni bizaran primjer policijskog šikaniranja jednog mladog čovjeka koji se je usudio propitkivati događaj iz jedne noći, davne 1991., kada su u malom mjestu blizu Splita „junaci“ u uniformama hrvatske vojske banuli u kuću svojih susjeda, obitelji Gašparević, odveli ih u šumu, ubili i njihova tijela bacili na obližnje smetlište. Svi su naravno znali tko su ubojice, znali su i da su se „zabunili“, krivo misleći kako su Gašparevići Srbi, pa je jedan od njih privođen, ali i pušten, da bi njegov zločin ovih dana krenuo ispitivati mladi aktivista jedne civilne udruge. Kojega je međutim policija odmah privela zbog uznemiravanja dotičnoga pukovnika Hrvatske vojske, pa ga satima maltretirala, a da naravno zbog tako grubog prekoračenja policijskih ovlasti nitko nije odgovarao. Ali cilj je postignut – mladi je aktivista zaprimio poruku da pazi gdje zabija nos, a ubojica obitelji Gašparević onu da može i dalje biti miran što se tiče njegovog davnog zločina.

Nekako istodobno oglasila se izvršna direktorica Amnesty Internationala s tvrdnjom kako hrvatsko pravosuđe ima dovoljno dokaza za procesuiranje potpredsjednika parlamenta i partijskog zamjenika Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa, zbog zataškavanja ratnih zločina u Slavoniji. Onih istih zbog kojih je njegov prijatelj Branimir Glavaš osuđen na osam godina zatvora. Dakako, Šeks je odmah dokumente koje posjeduje ta ozbiljna međunarodna organizacija nazvao urotom srbijanskog političkog pozemlja, no prava je istina da je taj opasni hadezeov ideolog, manipulator pravosudnim institucijama i zakonima, u vrijeme rata bio šef Kriznog štaba za Slavoniju, da mu je ured bio samo kat iznad garaža u kojima su mučeni i ubijani srpski civili, da je dakle sve znao o likvidacijama, pa je stoga branio Glavaša, a zapravo sebe, tako zdušno da ga je sudac ironično nazvao okrivljenikovim „četvrtim odvjetnikom“, a njegovo svjedočenje sramotnom laži. Zaštitnik ratnih zločinaca, s apsolutnim utjecajem na ovdašnje pravosuđe, ishodio je Šeks nedavno i skandaloznu odluku Ustavnog suda kojom je oslobođen ubojica 13 zarobljenih srpskih vojnika, dva puta ranije osuđen zbog ratnog zločina.

Ipak, unatoč ozbiljnosti optužbe Amnesty Internationala, ne treba stavljati ruku u vatru da bi se Državno odvjetništvo moglo konačno pozabaviti kobnom ulogom Vladimira Šeksa u osječkim ratnim zločinima. Zato jer ta pravosudna instanca ima namjeru baviti se isključivo progonom bivšega premijera Sanadera, njegove uže i šire obitelji. Potom zato jer ovdje visoka politička funkcija podrazumijeva i apsolutnu zaštitu od bilo kakvog progona. I konačno zato jer je političko podzemlje, svakako ne slučajno, upravo serviralo kompromitirajuće detalje iz biografije Glavnog državnog tužitelja. Koji da je početkom devedesetih, kao zamjenik vojnog tužitelja, i sam prikrivao ratne zločine, mučenja i ubijanja srpskih civila u zloglasnom splitskom zatvoru Lora. Bilo istina ili ne, svakako je to dobar pokušaj pacifikacije državnog tužitelja u istragama o ratnim zločinima, pa tako i one o ratnoj ulozi moćnog hadezeovog patrijarha Vladimira Šeksa.

A upravo je taj stalni proces međusobnih ucjena političko-pravosudne elite i njihov dugotrajni nonšalantni odnos prema zločinu i omogućio široki društveni konsenzus koji podrazumijeva nultu točku tolerancije prema korupciji, ali zato maksimalnu prema ratnom zločinu. Mada su i jedno i drugo autentično, strukturalno zlo, smišljeno i sistemski provođeno upravo od strane državnih institucija.

Mladina, 20.01.2011.

Peščanik.net, 22.01.2011.

Leave a Reply