Radio emisija 03.10.2008, govore: Miljenko Dereta iz Građanskih inicijativa, Biljana Kovačević-Vučo iz Yucoma, novinar Miša Brkić i istoričar Nikola Samardžić.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan. Mnogo ljudi u našoj zemlji smatra da se sa ovom Vladom situacija u zemlji stabilizovala i da smo doplivali do obale, a da smo mi koji se stalno žestimo samo preterano osetljiv, neurotičan i nestrpljiv svet. Ako je tako, onda imam pravo da kažem, kao preterano neurotična i osetljiva, da mi strašno ide na živce rečenica koju stalno čujem: tako je u svetu, i još gore. Kada kažeš, na primer, temperatura je šest stepeni, a vi ne puštate grejanje, oni se pozivaju na pravilnik koji ne priznaje hladnoću pre 15. oktobra i samo što ne kažu „a kako li je jadnim Eskimima“. Kada kažeš, pa kakva je to zemlja u kojoj je 50 odsto vode koju pijemo neispravno, tolerantni i konstruktivni kažu, pa toga ima i u Azerbejdžanu, a da ne pominjemo da deca u Africi umiru od žeđi. Kada pomeneš zagađenje u Pančevu i Boru, oni te podsećaju na Černobil. Kada kažeš da zemlja ne može da se nazove demokratskom ako nema nezavisna regulatorna tela, oni ti na mapi pokazuju Severnu Koreju i Kubu. Kada kažeš da u prestonom Beogradu nemaš internet, oni podsećaju da su građani Kube tek pre nekoliko nedelja dobili pravo da kupuju komjutere i mobilne telefone. Kada kažeš, pa ne mogu neonacisti i klerofašisti da terorišu ljude u prestonici, oni kažu, pa neonacista ima i u Nemačkoj i Izraelu. Tom zavrtanju mozga nema kraja.

Jeste da svega ima pod kapom nebeskom, ali nikako da čujem takozvane pozitivne primere reakcija država ili udruženja građana na sve te stvari kojih, pobogu, ima svuda u svetu. Italijanski ministar Butiljone hvalio se svojim seksizmom, ali su mu zato u Evropskoj uniji rekli da upravo zbog toga ne može da se kandiduje za mesto u Ministarskom savetu. Čuveni vojvoda Le Pen tvrdio je da nemačka okupacija i nije bila tako strašna, ali je zato osuđen pred francuskim sudovima. Gradonačelnik Zadra je na zidu držao sliku Ante Gotovine, ali ga je Sanader zbog toga izbacio iz stranke. Fudbaler Paolo Di Kanio slavio je svoj gol fašističkim pozdravom, ali su ga sportski reporteri naterali da se izvinjava. Nedavno je francuska Vlada dekretom uvela policijsko vođenje dosijea za osobe iz sveta politike, sindikata, ekonomije, ali i za građane koji bi mogli da odigraju značajnu političku, ekonomsku ili religioznu ulogu. Predviđeno je da se dosijei vode za osobe starije od 13 godina. Odmah se 700 nevladinih organizacija u Francuskoj diglo na noge i osnovalo udruženje za borbu protiv ovog dekreta. I niko njihove predstavnike nije pokušao da linčuje ili da ih nazove Bin Ladenovim špijunima.

Od 21. februara ovde je u toku neprestana žurka desničarskih, rasističkih i klerofašističkih organizacija. Palili su ambasade, policajca, pretili sudijama usred sudnice, upadali u Helsinški odbor i agenciju BETA, prete RTV B92, bejzbol-palicama lomili džipove fudbalera, maltretirali gej ljude, blokiraju saobraćaj u gradu kad god hoće… Zamislite kako bi vam bilo divno ovih dana u Srbiji da ste ultradesničar i rasista. Skoro da nema boljeg provoda od ovoga, to je za ovaj polusvet bolji provod čak i od rata. Tamo im je glava bila u torbi, mogu, na kraju krajeva, i da ih uhapse zbog ratnog zločina, ali ovde te svi ovih dana, od šefa države do najistaknutijih članova takozvane nacionalne elite, tretiraju kao osobu čija politička uverenja u najmanju ruku treba uvažavati i zaštititi od – koga? Od evroslinavaca koji, kao što je poznato, idu okolo sa nožem u zubima i terorišu tu nezaštićenu manjinu.

Simpatično je što se kao manjina, i to uplašena manjina, oseća ovih dana i Slobodan Antonić, koji je u poslednjem intervjuu pre neki dan za neki opskurni list rekao kako je onog dana kada je proglašena nezavisnost Kosova probuđena silna nacionalna energija koja je loše iskorišćena. Ona je morala biti upotrebljena, kaže Antonić, da se obrazuje vlada nacionalnog spasa koja bi afirmisala nove nacionalne vrednosti. Prvi pokazatelj tog srpskog kulturnog kolonijalizma je, prema Antoniću, bilo sistematsko proterivanje ćirilice. „I ja sam pisao latinicom, mislio sam da je to svejedno, ali kad sam video kako bojovnici iz Helsinške povelje i Peščanika mrze ćirilicu, shvatio sam da ipak nije svejedno. Mora se makar u toj tački pružati otpor.“

Organizacije Krv i čast i Nacionalni stroj uz podršku srpskog ogranka organizacije Stormfront najavile su za 11. oktobar okupljanje na platou ispred Filozofskog fakulteta pod nazivom „Srpski marš 2008“. Te organizacije su poznate po propagiranju ideologije utemeljene na rasi, glorifikovanju nacizma i antisemitizma, zastupanju ideje o arijevskoj rasi, čistoj naciji i objavljivanju dela nacističkih vođa iz prošlosti poput govora Adolfa Hitlera. Zanimljivo je da istog dana u sali Doma sindikata svoj skup najavljuje organizacija 1389, naši prijatelji iz Srpskih dveri, Nomokanon i Svetozar Miletić. Okupiće se na kraju krajeva izgleda na Trgu Republike u znak protesta zbog hapšenja i izručenja koga drugog nego Radovana Karadžića.

Mi smo na našem sajtu www.pescanik.net objavili jedan apel državi, našoj državi, rođenoj državi, u kojem između ostalog kažemo da, citiram, „država, naročito njeni najviši organi moraju da shvate da je delatnost ovih organizacija uperena zapravo protiv nje i država mora da se brani. Za tu odbranu sama država je propisala pravne instrumente i mora ih primeniti. U ovom vremenu, međutim, država se ponaša kao da nema dovoljno energije da odbrani i zaštiti samu sebe, kao da i nije svesna toga da je napadnuta. Građani Srbije moraju odlučno zahtevati od nadležnih organa, a na prvom mestu od narodnih poslanika, tužilaštva, sudova, policije i predsednika Republike da u okviru svojih nadležnosti otpočnu krivični progon pojedinaca koji izazivaju i šire rasnu, nacionalnu i versku mržnju i netrpeljivost; da zabrane javne skupove čiji je cilj promovisanje i širenje rasne, nacionalne i verske mržnje i netrpeljivosti, kao i povrede ljudskih prava neistomišljenika; da hitno donesu zakone i druge propise o zabrani diskriminacije.

Država nije privatna stvar onih koji u ovom vremenu zauzimaju čelne pozicije u njoj, država mora da se brani, čak i onda kada njeni funkcioneri nemaju dovoljno energije za to. Odbrana države ne sme biti u privatnim rukama, a ova država je dopustila da snažan napad na nju potekne od privatnih pojedinaca i neinstitucionalnih grupa ne preduzimajući gotovo ništa. Pravna sredstva odbrane su važna i nužna, ali nisu dovoljna. Nacističko, rasističko i šovinističko verbalno nasilje koje svakodnevno prerasta u pretnju fizičkom silom ova država mora da zaustavi pravnim, političkim i drugim demokratskim sredstvima. Da li predsednica Skupštine, skupštinski poslanici, predsednik Republike, predsednik Vlade, predsednica Vrhovnog suda još uvek smatraju da ne treba jasno i javno da pozovu na hitni prestanak širenja mržnje u Srbiji? Ako država ne preduzme ono što mora preduzeće u nekom trenutku građani, a to tada prestaje da bude institucionalna demokratija.“

Ovaj apel koji možete u celini da pročitate na našem sajtu potpisali su između ostalih Vesna Rakić-Vodinelić, Vesna Pešić, Mirjana Miočinović, Latinka Perović, Mirko Đorđević, Srđa Popović, Petar Luković, Predrag Koraksić Koraks, Biljana Srbljanović, Biljana Kovačević-Vučo, Olivera Milosavljević, Nadežda Milenković, Borka Pavićević, Sonja Biserko, Miljenko Dereta, Teofil Pančić, Miša Brkić, Milutin Petrović, Nikola Samardžić, Žarko Korać, Vojin Dimitrijević, Miroslav Prokopijević i tako dalje. Ovo je Peščanik, na početku emisije slušate gospodina Miljenka Deretu iz Građanskih inicijativa.

Miljenko Dereta: Mi smo očigledno ušli u jedan period relativne stabilnosti. Takav period, čini mi se, na neki način razgolićuje sve slabosti države, društva, ljudi se slobodnije ponašaju, takoreći neopreznije govore, i zaista događaji kao što je taj najavljeni skup predstavljaju veliki izazov za svaku državu, a za našu posebno. U našim okolnostima tako nešto je užasno delikatno. Mislim da kod nas postoji jedna generalna isključivost i netolerancija prema svakom različitom mišljenju. Nema sumnje da je pravo na slobodu govora, jedan od prvorazrednih principa i pravo kojeg se treba držati, našim Ustavom i zakonima ograničena na, kao što znate, zabranu širenja verske, rasne i druge mržnje i tako dalje. I sad, vi ne možete s punim opravdanjem unapred zabraniti jedan skup jer pretpostavljate šta će se tamo dogoditi, ali jaka država mora da obezbedi takav skup, da ga potpuno izoluje od svakog mogućeg konflikta sa onima koji misle drugačije. Takvi skupovi svuda u svetu imaju svoje oponente koji vrlo jasno izražavaju svoje neslaganje sa ekstremnom desnicom, sa tim, u stvari, fašizmom i nacizmom. Država bi morala da uradi nešto što je počela da radi tek u malim količinama, a to je da kažnjava prestupnike. Dakle, u vreme kada je ovde sprečena izložba albanskog umetnika zato što je izložio ovo ili ono, uopšte nije bitno šta, one koji su to uradili trebalo je kazniti, a država to nije uradila. Tada još nije bila, da tako kažem, dovoljno pod kontrolom onih koji žele stabilizaciju. Nedavno smo imali primer sa navijačima koji su kažnjeni odmah, po hitnom postupku, i mislim da je to prava reakcija države. Na osnovu postojećih kriterijuma će se onda definisati ponašanje tih različitih grupa.

Naravno da ja, a pretpostavljam i većina vas i nas koji slušamo Peščanik, smatram najblaže rečeno neprihvatljivim okupljanje bilo kakvih fašističkih grupa u Beogradu. Njihova namera ne može biti dobra. Ako odgovarajući organi države ocene da je to tako, onda bi oni trebalo da preduzmu mere u skladu s takvom ocenom i da im odrede mesto gde će se njihovi skupovi odvijati. To ne može biti u centru, jer smo videli da se centar vrlo lako ruši, da mora biti obezbeđen tako da ne dođe ni do kakvih sukoba. Istovremeno, ja mislim da je veliki izazov za sve antifašističke snage da pokažu svoju snagu upravo u centru. Mi ne možemo i ne treba da budemo uvek reaktivni, da idemo tamo gde se oni okupljaju i da ih sprečavamo u tome, nego mi treba da organizujemo antifašističke skupove povodom datuma kojih ima mnogo više nego što ima datuma koji slave fašizam.

E, sad se postavlja pitanje zašto u našem društvu nije dovoljno urađeno da se te antifašističke ideje na pravi način očuvaju, da se neguju i da budu neki osnov vrednosnog sistema, recimo, pre svega, našeg obrazovnog sistema. Toga tamo ima jako malo, to je tamo sve relativizovano, opet iz nekih dnevnih političkih razloga kada treba miriti neke koje ne možete pomiriti, jer su istorijski nepomirljive stvari. Zato mi danas trpimo posledice problema iz neposredne prošlosti, raznih loših političkih kompromisa, trpimo činjenicu da država još nije dovoljno jaka da se na pravi način suprotstavi, nije čak politički dovoljno stabilna da se na pravi način suprotstavi izazovima kao što su ovi koji prete 11. oktobra. I sa treće strane, zapravo imate te sada već ozbiljno ugrožene nacionalističke grupacije, formacije, političke partije, koje osećaju da gubeći podršku trajno gube tlo pod nogama, da je vreme za neki drugačiji govor – oni sad pokušavaju na svaki način da nastave sa uznemiravanjem društva i sa destabilizacijom. To je deo političke borbe na koju mi sa ove strane treba da budemo spremni.

Dakle, država je nedovoljno stabilna, još je kao nesigurni vozač. Vi ćete naći u saobraćajnom zakonu obavezu da uz novog vozača sedi neko iskusan – ne znam ko iskusan može da sedi uz ove koji sada voze. Mislim da je država još slaba, država se još nije učvrstila, još je pravosuđe klimavo, kao što vidite, još je policija u nekom previranju, BIA je u rekonstrukciji, i tako dalje, i tako dalje. Vojska se, hajde recimo, stabilizovala na nekom svom reformskom kursu i u pogledu svoje organizacije, a sve drugo je još na nestabilnom tlu i tek hvata korak. A društvo kao takvo je još zatečeno. Ono bi sada vrlo lako napravilo tranziciju od nacionalističkog ka proevropskom – posle ovog izbornog rezultata svi su prišli pobednicima – ali to je plitko, to je plitak koren. Tako da ako je neko dovoljno agresivan lako može da počupa sve to i da nas vrati nazad. Demokratija jeste prihvatanje različitih stavova koji mogu biti ekstremni na jednu ili na drugu stranu. Sad treba imati aktivan odnos u smislu poštovanja zakona, Ustava i procedura, a sve drugo je u sferi ljudskih sloboda. Nekom će izgledati kao da ja relativizujem stvari, da treba seći mnogo radikalnije, ali ja mislim da radikalna seča ne sprečava rast posečenog nego ga samo gura u ilegalu, a čim je u ilegali ono postaje, po meni, opasnije i radikalnije.

Onog trenutka kad su se ti ljudi ispred Helsinškog odbora legitimisali, ja želim da znam kao građanin šta se s njima kasnije dogodilo, da li su pozvani kod istražnog sudije, da li su prekršajno kažnjeni, a trebalo bi. To svakako jeste ozbiljan događaj, ali nekako ja imam utisak da se politički sukobi kod nas stalno žele pretvoriti u velike događaje i velike afere. To je ipak jedan mali incident kakvih ima svuda u svetu, svaki dan na hiljade, svuda se oni koji se ne slažu politički na neki način sukobljavaju. To što su ovde, da tako kažem, našu stranu, moju stranu, vašu stranu napali članovi organizacija koje su ekstremno fašističke, je naravno posebno osetljivo i opasno. Opet, po meni, ne može se rešavati između nas i njih, nego se tu mora umešati država sa svojim instrumentima, sve drugo vodi u još veći haos. Ja moram da kažem da je tu našu netoleranciju i tu našu selektivnost odlično definisao, ako se sećate, Žarko Puhovski, kad je rekao da je kritikovao nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava kod nas zbog selekcije onih koje brane. Rekao je da nas, nažalost, ljudska prava – on je to nazvao idiotizmom ljudskih prava – obavezuju da branimo svakoga, ona su pravo svakoga. U tom smislu mislim da mi još moramo da sazrimo kao oni koji poštuju ljudska prava, i da razumemo da to ima svoje neugodne aspekte. Šta ćemo, takvo je kakvo je. Naše organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava ne bave se zaštitom ljudskih prava danas i ovde, nego se bave pre svega zapravo političkim pitanjem prošlosti, što je takođe tema za sebe, ali mi nemamo razvijen ovaj drugi aspekt. I nekako mi se čini, ako već ulazimo u neki period stabilizacije, normalnosti, da bi onda organizacije koje se bave ljudskim pravima trebalo da krenu da se bave onim što je takođe u njihovoj sferi delovanja, što nije vezano samo za našu prošlost, za ratove, za ratne zločine, mada, naravno, to sve treba i nastaviti.

Svetlana Lukić: Dakle, čime biste vi potkrepili konstataciju da se situacija u Srbiji stabilizuje posle ovih izbora, odnosno posle formiranja nove Vlade?

Miljenko Dereta: Imate sve činjenice da su se radikali raspali pod pritiskom nekog drugog sistema vrednosti. S druge strane, imate jednu relativno skladnu vladajuću koaliciju. Tačno je da je pravosuđe takvo kakvo je, ali vi sad imate jednu ministarku pravosuđa koja pre svega deluje mirno. Vi imate jednu proevropsku aktivnost koja je vrlo intenzivna, Đelić pokušava na sve moguće načine, a to što ne uspeva je zato što ne možete u svakom pokušaju ni da uspete. Znate, vi možete reći Ministarstvo obrazovanja je ovakvo ili onakvo, i zaista ono što su uradili sa nepriznavanjem prištinskih diploma sa potpisom Unmika je apsolutno nedopustivo. Ali, ja sam uveren da će se ta greška ispraviti u samoj Vladi. Greške će se praviti, greške će se i rešavati.

A s druge strane, vi ste sad dobili od Evrope veliku pomoć za reformu srednjoškolskog obrazovanja koju će to Ministarstvo da sprovede zato što sad više nema izbegavanja, nema više slaloma, nema više trošenja para. To mora da se izvede zato što je orijentacija cele Vlade proevropska. U tom smislu ja vidim stabilnost, mislim, stabilnost jedne generalne orijentacije. Sve to naravno delimično remeti problem Kosova, zato što je, opet zbog tog nezgodnog koalicionog partnera i zbog celog konteksta, proevropska opcija prinuđena da o Kosovu govori na način koji nama samima nije uverljiv i da se zalaže za rešenja za koja sam uveren da i sami znaju da ne mogu biti postignuta kao krajnji rezultat. Ali to je opet deo jednog, da tako kažem, političkog rituala prema unutra, prema Srbiji, kako ja to vidim, koji ima za cilj da nas povremeno podseća na Kosovo i tako na neki način da smiruje one koji bi inače, da se Kosovo ne pominje, dizali halabuku preko svake mere kroz svoje medije. A s druge strane vas nekako smiruje u činjenici da mi prihvatamo kao realnost nešto što je zapravo odlazak Kosova i nezavisnost Kosova u ovoj ili onoj formi. I onda vidite neke znake koje sam ja prepoznao na ulici.

Ja sam odjednom u jednom kafiću shvatio da je oko mene sedam beba, ja sam shvatio da su počele da se formiraju normalne porodice mladih ljudi, da ti ljudi imaju neko osećanje sigurnosti i perspektive. Ja mislim da je ta sigurnost nešto što stabilizuje celo društvo, ublažava vas, vi to već vidite i na televizijama, više nema onakvih ostrašćenih emisija. Sećate se, pred same izbore kako su izgledale – daj da se počupamo što više! Počeci demokratske kulture polako se, eto, pojavljuju i tamo gde je izgledalo da se nikad neće pojaviti, imamo sada, šta ja znam, Klopke, Zamke…

Svetlana Lukić: Jednog časa ste rekli da nije bilo sukoba u samoj Vladi, nije bilo teških reči. Šta to znači? I jedni i drugi rade u ministarstvima šta god hoće i onda je to osnova po kojoj se oni ne napadaju.

Miljenko Dereta: Vi ste u pravu kada kažete da je ova Vlada sastavljena od političkih opcija sa različitim biografijama, ali ja ne znam nijednu državu u tranziciji u kojoj reformisani komunisti nisu odigrali važnu ulogu u stabilizaciji i u podsticanju tranzicije. Mi smo bili jedina zemlja koja je bila bez toga, pre svega, naravno, zbog ratnog iskustva. Čini mi se da u ovom trenutku – i mislim da je to velika greška i tu javnost mora da reaguje – ta stranka u koaliciji vraća neke ljude čije biografije zaista nisu za ugled, o čijim biografijama bi moralo da se povede računa kad se imenuju na odgovorna mesta u državi.

Svetlana Lukić: Mislite na Matkovića, Goricu Gajević i takve?

Miljenko Dereta: I na onog u Ministarstvu obrazovanja, Brčina, i mnoge druge.

Svetlana Lukić: A, Miljenko, kako ćemo da reagujemo na Dačića? Pa Dačić je bio portparol Miloševića! Kad ste prihvatili Dačića onda pokulja za njim sva ta vojska koja je stajala iza njega, on je bio prvi u formaciji.

Miljenko Dereta: Da, kad smo prihvatili Dačića prihvatili smo sve.

Svetlana Lukić: To ide u paketu.

Miljenko Dereta: Pa ne ide u paketu. Vi možete Dačiću dati obavezu da se reši paketa, i zato kažem da je to odgovornost onih koji su s njim u koaliciji. Tačno da je on bio Miloševićev portparol, tačno je da ja mislim da se on u svojoj glavi nije do kraja reformisao, ali takođe mislim da će ga okolnosti naterati da se reformiše. Jedan od načina da ga reformišete jeste da ga uključite u ovaj proces, jer vama sâmo vršenje vlasti sužava mogućnosti za, da kažem, ekstremne stavove.

Svetlana Lukić: Tu normalizaciju smo nekako mnogo brzo prihvatili.

Miljenko Dereta: Postavlja se pitanje šta bi bilo da smo se suprotstavili tome, šta je alternativa?

Svetlana Lukić: Znala sam da ćemo se vratiti na pitanje „šta bi bilo kad bi bilo“.

Miljenko Dereta: Ali, to nije retoričko pitanje, to je praktično pitanje.

Svetlana Lukić: Ne, u redu je, ali ogroman broj ljudi je doneo odluku da je to najmanje loše rešenje.

Miljenko Dereta: Određene odluke podrazumevaju određena, da kažem, trpljenja.

Svetlana Lukić: Trpljenja, dokle?

Miljenko Dereta: Tako dugo dok ne prepoznamo u njihovoj retorici, u njihovom delovanju, tragove onoga što je činilo njihovu nekadašnju politiku, jer ovo jeste neka vrsta njihovog odustajanja od prošle politike. Mi ne znamo ko će biti sledeći koalicioni partner Demokratskoj stranci, na šta će ih okolnosti naterati.

Svetlana Lukić: I sad je, izvinjavam se, pitanje ko pravi okolnosti?

Miljenko Dereta: Okolnosti pravi… To je kompleksno pitanje, u igri su i međunarodni kontekst i unutrašnji kontekst, odnos snaga koji postoji u društvu. Da li mislite da je sada policija socijalistička?

Svetlana Lukić: Ja ne znam čija je policija, niko mi to ne govori.

Miljenko Dereta: Ja se nadam da je ona državna, da je ona svih nas. Očigledno je, to ne možete da poreknete, da je upravo u ovom periodu promena uhapšen Karadžić i odmah isporučen.

Svetlana Lukić: Dva dana posle formiranja Vlade.

Miljenko Dereta: Nije bilo dva dana.

Svetlana Lukić: Bilo je, bukvalno su bila u pitanju dva-tri dana. Sad se vraćamo na pitanje kako su uspeli da ga nađu za dva-tri dana, ali da ne ulazimo u to. Ne, neću ja poklonu da gledam u zube u tom smislu.

Miljenko Dereta: Taj kompromis je morao biti postignut između koalicionih partnera, u tom kompromisu su veliku žabu progutali socijalisti, ogromnu. Pa, kad im je ona prva proterana, onda će proterati i druge manje žabe kroz ta već sada razjapljena usta. Vlast i vršenje vlasti vas tera na neke kompromise.

Svetlana Lukić: Gledam to, pa mi se zavrti mozak. Znači, Tadić je morao da pravi kompromis i da dâ Vojvodini taj Statut da bi nadoknadio činjenicu da je on ipak dao Rusima gasovod za 400 miliona. On je bio taj koji je u Moskvi potpisivao tih 400 miliona, jer je morao da napravi kompromis sa Koštunicom…

Miljenko Dereta: I stigosmo mi unazad do Kosovskog boja.

Svetlana Lukić: Koji je to čovek onda, je l’ on ima neku viziju?

Miljenko Dereta: Ja mislim da on ima jednu generalnu viziju, a to je Evropska unija, ja to prepoznajem. Ako je to njegova vizija, meni je to dovoljno, pravo da vam kažem.

Svetlana Lukić: Postoje neke premise o kojima nema rasprave kad je u pitanju Evropska unija, a to je da li je rasna diskriminacija dozvoljena, da li država to mora da kažnjava, da li je stepen korupcije tako nadrealno veliki da i predsednik mora na Glavnom odboru  da upozorava svoje članove da paze šta rade?

Miljenko Dereta: Ja bih uvek to shvatio kao jednu pozitivnu inicijativu, dakle, on ne samo da je svestan da je društvo korumpirano, nego je svestan da je njegovo okruženje korumpirano i on treba nešto da preduzme u vezi s tim. To uopšte nije lako, pre neki dan je Ivan Krastev iz Bugarske na jednom skupu vrlo duhovito rekao „znate, korupcija vam je kao Nokia, it connects people“, povezuje ljude. Znači, to su mreže koje su neverovatno isprepletene, koje je užasno teško razbiti i koje postoje svuda, nemojmo se zavaravati, one postoje i u najrazvijenijim demokratijama.

Svetlana Lukić: Meni se činilo da je to paradigma njihove često uzajamne blokiranosti. Eno vam onaj opskurni čovek, koji je govorio o uvozu 100.000 žena iz Azije koje će da rađaju decu, da oru njive, ne znam šta će sve da rade – njegov nadležni ministar je Rasim Ljajić, koji vam eksplicitno kaže da se on s njim ne slaže, ali da on njemu ne može ništa.

Miljenko Dereta: A ja mislim da je tu propuštena jedna prilika koja se Rasimu Ljajiću ukazala – kad je ovaj rekao „ako treba, ja ću da napustim svoje mesto“, Ljajić je trebalo da kaže: treba. Trebalo je to da vidi Ivica Dačić i da kaže: izvini, molim te, skloni ga, za tvoje dobro i za moje dobro.

Svetlana Lukić: Ali, pošto je to propušteno da se uradi, sad će „da se desi“ i ovaj Matković iz Sartida.

Miljenko Dereta: Da, desiće se još koješta zato što su ti ljudi još živi.

Svetlana Lukić: Mnogo puta to čujem – dakle, pravac je dobar, imamo predsednika i tu takozvanu stožernu stranku koja je proevropski orijentisana. Ja mislim da se od nas mnogo više očekuje da im verujemo na reč nego što to pokazuju, jer ako to kažete na Glavnom odboru, onda za nekoliko dana moram da vidim da su pokrenuti ti zakoni i da recimo zakon o borbi protiv diskriminacije nije praznjikav i bez sadržine – a mi smo u  inovativnosti iza Ugande i Burgine Faso, to sam zapamtila, taj sendvič.

Miljenko Dereta: Vidite da se u Americi ruši finansijski sistem, da se nama ljulja ovde, da se Evropa cela ljulja. Ta globalna povezanost je danas takva da, kako bih rekao, naši problemi sa Zakonom o diskriminaciji deluju potpuno irelevantno.

Svetlana Lukić: U poređenju sa Severnom Korejom mi odlično stojimo, to je tačno.

Miljenko Dereta: Ne, ali hoću da kažem, iznutra gledano, pitanje obrazovanja je tek na poslednjem mestu. U Ministarstvu obrazovanja imaju problem sa platama, sa strujom u školama, sa grejanjem škola. Meni jeste, i vama jeste prioritet pitanje Zakona o diskriminaciji, to su sve ideali kojima treba težiti, ali do toga treba dolaziti postepeno. Mislim, jedino je moguće postepeno, i to treba shvatiti kao metod.

Svetlana Lukić: Kad se desi nešto, kao što se desio 21. februar, da se sruši Beograd, zapale se ambasade, nema investicija, ako postoji nasilje u ovoj zemlji i grupe koje su izložene nasilju, ako su ti ljudi nesigurni sa sopstvenim kapitalom ovde, ako moraju da se pakuju i da beže iz Beograda, ako smo mi tolerantni prema klerofašistima koji naravno odmah dođu u Tursku ambasadu, i odmah dođu u Bosansku ambasadu i McDonald’s – onda je jasno da je ta pretnja sve vreme realno prisutna i ja ne verujem da je moguće rešavanje tih sofisticiranijih stvari o kojima govorite, dok ne rešimo problem nasilja.

Miljenko Dereta: Ako država i ne reaguje kako treba na nasilje, ono što ja ipak vidim kao ohrabrujuće – opet ja sa pozitivnim – jeste ovo što se dogodilo sa navijačima. Naravno da ne gore svuda ambasade, i bilo je apsolutno nedopustivo što je država, da tako kažem, potpomogla tako nešto, jer je postavila i zapalila fitilj. Ali te vlasti više nema, bar ja mislim da je nema, ta vlast je otišla u opoziciju i u fazi je raspada, pregazilo je vreme. I ja prosto mislim da će normalizacija o kojoj govorim, stabilizacija, učiniti da investicije budu sigurnije. Ipak je taj Fiat došao, najavljuju se još neki veliki, iako jeste da smo po mišljenju nas mnogih Naftnu industriju prodali budzašto. Ako mi ne želimo da shvatimo da je ovo period stabilizacije, on to neće ni biti. Kako bih rekao, ako hoćete da tražite pokazatelje dubokog cepanja koje se ovog trenutka odvija u društvu, uzmite crkvu – pa tamo su se ljudi zapravo tukli oko političkog pitanja. Ako je do toga došlo u takvu instituciju, ako je cepanje do te mere zahvatilo i crkvu, onda mi se čini da je to cepanje vrlo ozbiljno u društvu i da te dve strane više niko ne sastavi, ta dva dela. Jedan deo će sada potpuno ojačati i dobiti krila.

Svetlana Lukić: Koji su razumni rokovi? Ako se nešto ne desi onda to naravno u velikoj meri gubi smisao, kao presuda da se dete dodeljuje ovom ili onom koja stigne posle 20 godina, a dete je već odraslo.

Miljenko Dereta: Taj problem sa pravosuđem ima i Hrvatska, Hrvatska koja je kandidat za EU. Ja ne znam koji je to rok, zaista ne znam, ja se slažem da je naravno ta dužina čekanja, ako govorimo samo o pravosudnom sistemu, nešto što treba ubrzati. Naše je da se za to borimo, naše je da guramo, pritiskamo one koji mogu da donose određene odluke. Mislim, ne možemo očekivati da će se sve dogoditi za našeg života, pod jedan, a pod dva, ne možemo očekivati da ćemo imati idealna rešenja. Nikada nećemo.

Svetlana Lukić: Ali kako ljudi da budu motivisani ako im mi stalno govorimo da je verovatno, ako se ovim tempom krećemo ka Evropskoj uniji, da za našeg života to neće biti?

Miljenko Dereta: Ali, ja se izvinjavam, kada mi budemo stigli u Evropsku uniju to takođe preko noći neće promeniti ništa! Dakle, kao što ni 5. oktobar, ako se sećate, uz sva naša očekivanja nije preko noći promenio ništa. Kada vi govorite da kod nas tranzicija postoji osam godina – postoji formalno, ali uz neka ozbiljna kočenja tokom skoro tri godine, to je period Koštunice, pa se ovo društvo od toga otrglo. Ovo društvo je pokazalo da ne dozvoljava da ga taj zamajac koji ga je zahvatio više vuče nazad. Možemo tako da gledamo na celu situaciju, mi smo se otrgli od toga da nas se stalno vuče nazad, pa daj sad da potrčimo što brže možemo, da svi pokušamo da pomognemo. Da pomognemo ovoj državi i ovoj vlasti da stvari rešava što je bolje moguće u datim okolnostima. Dolaze nove generacije, ja sam uveren da će one biti mnogo pragmatičnije od nas, mnogo manje emotivne i da će samim tim učiniti mnogo više da bolje žive oni sami. Videćemo.

Svetlana Lukić: A gde ćemo mi?

Miljenko Dereta: Mi svi treba da se učlanimo u Stranku penzionera, da je vrlo brzo preuzmemo i da postanemo parlamentarna stranka u društvu sa Koštunicom, koji je takođe u penziji.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije slušate Biljanu Kovačević-Vučo iz Yucoma.

Biljana Kovačević-Vučo: Čak i kad bismo pošli od prava na stav, opet bi slučaj Sonje Biserko bio paradigmatičan za Srbiju. Zapravo se Sonji Biserko negira pravo na stav. Sonja Biserko i Helsinški odbor za ljudska prava su, kako to obično i rade nevladine organizacije, izašli sa jednim izveštajem u kojem ne pišu autori, i to nije nikakva misterija, ali za Srbiju je to, naravno, dovoljan osnov za teoriju zavere. „Ko zna ko stoji iza toga“. Još se tu pojavljuju i neke hrvatske reči, aha… U pitanju je izveštaj za 2007. godinu; oni se bave nacionalizmom kao jednim od najvećih uzroka onoga što se dešava u Srbiji i uzrokom stagnacije u razvoju i demokratizaciji Srbije. I, kakva je to organizacija koja se bavi ljudskim pravima – to je argument druge strane – koja ukazuje na uzroke pojava i koja ukazuje na nacionalizam? Dobili smo jednu zaista orkestriranu kampanju koju je potegao onaj nesrećni Antonić u Pečatu, inače Vučelićevom listu. Sad će opet da kažu: pa, čekaj, ima i on pravo da izda list. E, po meni nema pravo, ali to što on ima to pravo je propust ove države. Taj čovek bi po svim kriterijumima morao da bude uhapšen, ne samo zbog onoga što je radio kao direktor RTS-a, kao Miloševićev sluga, sa tom televizijom, kako je podstrekivao na rat, nego i zbog raznih finansijskih malverzacija koje nikada nisu utvrđene, o čemu je govorio i Vladimir Beba Popović u Insajderu. Ali, on jednostavno ima pravo da izdaje svoj list i sada su se on i njegovi istomišljenici našli svi na istom mestu, u nekom listu koji se zove Pečat i koji bi bio smehotresan u svakoj zemlji, ali u Srbiji nije smehotresan nego veoma opasan. I sada postaje potpuno legitimno da se iz Pečata preuzima razmišljanje frustriranog Antonića, jer je njegova politička opcija izgubila, i počinje da se širi histerija protiv Sonje Biserko, prava inkvizicijska histerija, kao u srednjem veku – našli smo jeretika!

Tu su homogenizovani Srbi uz pomoć mutirajućeg nacionalizma i primitivizma koji u Srbiji vladaju i koji su raspoređeni u Politici na jedan način, u Kuriru, Presu, Pečatu na drugi način, koji su zapravo potpuno ravnopravno raspoređen – tu su svi zajedno. Recimo, kada treba odbraniti srpstvo, zločine koji nisu učinjeni u naše ime nego su učinjeni nad nama, ali dopuštamo da smo i mi krivi za pojedini zločin… To su neke fraze koje se stalno ponavljaju u raznim varijantama, na razne teme, ali u svim medijima podjednako. I to su potpuno iste konstrukcije rečenica, od Politike do Kurira – pa čak i Politika je sebi dozvolila da u tekstu Biljane Mitrinović govori o tome da je izveštaj pisan na hrvatskom! I na kraju, završetak nam je serviran u tabloidu u kojem se ponavlja tekst o Sonji Biserko kao lezbijki koja se sveti. Sonja Biserko, vlasnica Helsinškog odbora za ljudska prava nekažnjeno špijunira za Hrvatsku, ponovo se objavljuje njena adresa, broj stana u kojem stanuje, njeno poreklo, objavljuje se laž da joj je brat poginuo u zengama i da se ona od tada sveti, kaže se kako ona radi direktno za hrvatsku obaveštajnu službu, kako harasira lezbejke, i slične užasne stvari. I sada je jedan izveštaj o kojem bi trebalo da se diskutuje, jednostavno da se raspravlja u Srbiji koja pretenduje da bude demokratska 2008. godine, stavljen bez ikakvog upozorenja na stub srama.

Odjednom svi su počeli da gađaju u Sonju Biserko lično, pri čemu bismo mogli lako da detektujemo da se tu radi o jednoj organizovanoj hajci koju podržava država i to upravo da bi se zataškale izvesne činjenice koje se iznose u tom izveštaju. Helsinški odbor je zapravo svoje stavove ovoga puta potkrepljivao sasvim konkretnim citatima i te citate je kvalifikovao tako što je izneo svoje stavove o njima. Napadačima, međutim, ne smeta njihov stav, smeta im to što postoji grupa ljudi koja se bori protiv zaborava i koja smatra da je kultura sećanja veoma važna za jedno društvo, kako bi se ono razvijalo, i kako se određene stvari ne bi ponavljale, i kako bi moglo da se ukazuje na štetne pojave. Ono što mi je lično najstrašnije, što me poražava i što me stvarno tera na plač, to je da se zapravo kroz slučaj Sonje Biserko vidi da civilno društvo u Srbiji ne postoji.

Mi smo juče napisali jedno saopštenje, Solidarnost sa Sonjom Biserko, koje nažalost  ni jedan jedini nedeljnik nije objavio osim e-Novina, a koje je potpisalo preko trideset organizacija. Nisu ga objavili. Mi tu zahtevamo od države da prestane da se pravi luda, da konačno preuzme odgovornost i da počne da preduzima mere protiv onoga što sebe naziva i u medijima se predstavlja kao protest. Je l’, 1389 se predstavlja kao protest! Kako može da se organizuje protest protiv zakonitog ponašanja? Ti si protiv zakonitog ponašanja ako protestuješ zbog toga što je uhapšen čovek koji je na poternici deset i više godina, koji je optužen za najteže zločine. Ti protestuješ protiv zakonitog rada države. To nije protest, to je nešto što država ne sme da dozvoli. Kada država to dozvoljava, znači da nema snagu da kaže: vi to ne možete da radite, gotovo, zabranjeno vam je. I taj takozvani protest čine u stvari vandali i nasilnici koji terorišu ovaj grad i koji uteruju strah u kosti. Unapred su najavili – pisalo je da su bile postavljene kamere i da su ih pratili novinari – da će ići u Rige od Fere na Helsinški odbor. I onda su se popeli tamo, zakačili kukasti krst, pedeset ljudi je ušlo u zgradu. Zamisli tu količinu straha kada ti čuješ da dolazi pedeset ljudi koji brane Radovana Karadžića. Suštinski, oni ga ne brane zbog toga što misle da je nevin, oni njega brane zbog toga što ga podržavaju u tome šta je uradio, šta se pravimo blesavi, oni to jasno i glasno kažu. Zamisli pedeset ljudi koji ti ulaze u zgradu, zamisli koja je to količina straha, zamisli koja je to pretnja.

I to se kod nas u novinama zove protest 1389, oni već sedamdeset dana protestuju, pa su u toj svojoj protestnoj šetnji svratili do Helsinškog odbora i zakačili kukasti krst, ali, kaže, nije bilo incidenata?! Čoveče, ne da nije bilo incidenata, nego je sve što su uradili u najmanju, ali najmanju ruku incident, ne možeš to da kvalifikuješ slabije. To je vandalizam, to je pretnja, to je nelegalan i nelegitiman pritisak i to je zastrašivanje koje želi da ućutka jednu nevladinu organizaciju koja na drugi način promišlja ono što se dešava u Srbiji, na način koji se ne dopada onima koji bi da uvedu jedan mainstream i da nam utuve u glavu kako nam je super, i kako nam je sve bolje i bolje, i kako će nam biti sve bolje i bolje, za šta i ja navijam, naravno. Isto tako smatram da kada jedna nevladina organizacija kritički ukazuje na pojave, i, ono što je najopasnije, kada činjenično potkrepi svoje stavove citatima određenih ljudi koji su strašno ponosni na ono što su izgovorili, nikad se nisu stideli zbog toga, kada citiraju jednog klovna, opasnog klovna Momu Kapora koji Šiptare, kako ih on zove, naziva ljudima bez tradicije, kulture, primitivnim, koji nam otimaju teritoriju – e, kada stave taj njegov citat kao ilustraciju onoga što se dešava u Srbiji, on dobije prostor u svim medijima u istoj Srbiji da obrazloži kako se Sonja Biserko nikad neće probuditi ni lepa, ni pametna, i dopušta mu se da izlije jednu salvu novih uvreda na njen račun.

Sad kad pratimo ovo što se dešava sa Sonjom ponovo se vraćamo na ono što predstavlja zapravo zakonski osnov za preduzimanje mera od strane države, ali ne zakonski osnov kao mogućnost, nego kao obaveza države. Na taj način se štiti država, demokratska država, kada preduzimaš određene mere kako bi sprečio da krivično pravno ponašanje postane ideološki stav. Ali činjenica je, ti sad imaš državu koja – to jeste legitimno – procenjuje čak i da li je bolje da pustimo ove budale da šenluče ili je možda veći rizik i veća opasnost za demokratiju i za institucije ukoliko ih zabranimo. To može sebi da dozvoli na primer neka razvijena država, Švedska. Okupe se tamo neke budaletine i nešto tamo arlauču protiv doseljenika, imigranata i oni, na primer, izračunaju: čekaj, nije to neki veliki rizik, nećemo ništa da preduzimamo. Ali je opasno kada to postane legitiman politički stav u određenoj državi i kad on zapravo predstavlja samo, da kažem, do kraja izveden većinski stav. Eto, to je opasno, to je ono što se upravo dešava u Srbiji i zato se protiv njih ništa ne preduzima i zato se to proglašava legitimnim političkim stavom.

Austrija je kao članica Evropske unije dobila sankcije kad je pobedio Hajder, koji vodi legitimnu političku partiju, oni su dobili sankcije zato što je procenjeno da ne može on sa svojim rasističkim izjavama da bude na čelu Austrije. Imaš presudu Evropskog suda za ljudska prava kojom se oslobađa novinar koji ga je nazvao idiotom – jer ga  smatra idiotom, u presudi samo što i to ne kažu. Način na koji je on govorio o drugima, o imigrantima, izazvao je indignaciju kod jednog novinara, pa ga je nazvao idiotom. Evo, to je istovremeno jedno pravdanje Pere Lukovića, jer za mene Pera Luković svojim stvarno teškim rečnikom – ne dao ti bog da dođeš pod njegov udar – stvarno detektuje pojave i ogoljava ih do kraja. Ti ne možeš da kažeš da smatraš legitimnim osuđivanje nekoga ko govori hrvatskim jezikom. I sada, argumenti tipa  „čekaj, u Hrvatskoj sve isto prevode na hrvatski“… Ej, čoveče, ne znači da se ti slažeš sa tim, pa mi skupljamo dokaze protiv drugih da bismo mogli da budemo još gori, da bismo pokazali koliko naša država greši i u stvari je odgovorna što ne sprečava ove stvari i to u ime demokratije.

Pre svega moramo da se pozovemo na Ustav Srbije, zatim na sve postojeće zakone koji u sebi sadrže određene klauzule o tome šta se smatra protivzakonitim delovanjem, kada se smatra da jedna organizacija ne može ni da deluje ni da bude registrovana, kada politička stranka mora da bude zabranjena i kako tužilac pokreće postupak. I to sve manje više deklarativno postoji u našim zakonima, međutim, nikad nije primenjeno, jer da je primenjeno Srpska radikalna stranka odavno ne bi postojala. Upravo zbog tog stava mi ne smemo da se bavimo zabranama – kakve su to nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima, koje se bave zabranama, Savet Evrope kaže „nemojte da zabranjujete“… A kad su posle toga dobili delegaciju u kojoj su bili članovi Srpske radikalne stranke i Socijalističke partije Srbije rekli su „a, pa to ne može!“ Čekaj, izvini, može, vi ste rekli da je to legitimno.

Oni zagovaraju etničku i rasnu mržnju i diskriminaciju, i to se već vidi na njihovom sajtu, nema tu šta da se raspravlja. Ako im treba veštak neka nađu veštaka, pa neka vide da li je to to. Organizacije civilnog društva obično kažu: mi smo protiv zabrana, mi smo da se to uvede u edukativni sistem. Ma, naravno, da se uvede u edukativni sistem, ali ovo je obaveza države, nije stvar za raspravu. Mislim, mi ne implementiramo konvencije koje smo potpisali, iako smo i žrtva i uzročnik tih pojava, iako je to uzrok problema u ovoj državi. E, sada, ono o čemu smo već pričali – kod nas postoji jedna velika zabluda, a to je da druge zemlje nemaju tu vrstu zabrane i da su one zato demokratske. Evo, Nemačka ima iskustvo holokausta, Nemačka je bila poražena, Japan je doživeo poraz, posle toga i prosperitet. Ako ti pričaš o Japanu i ako praviš izvesne analogije to ne znači da navijaš da neko baci atomsku bombu na Srbiju. Mislim, to su uprošćavanja stvari koja uništavaju ljude. Niko od njih nije izašao na trg i vikao „ja sam nacista i ponosan sam što sam nacista“ kao što ovi naši viču  „ja sam pomagač Ratka Mladića i ponosan sam“, ili Karadžića, sasvim svejedno. Znači, to „ja sam senator kod Karadžića“ – senatori su kod nas i dalje glavni intelektualci u Srbiji. Oni imaju pravo da ne budu na spisku? Ma nemoj, pa bićeš na spisku kao senator Radovana Karadžića, uostalom bićeš na spisku jer mi kažemo da je to nešto najgroznije što je moglo da se desi Srbiji. Oni su i dalje ponosni, pa što se onda bune, što se bune zbog toga?

Nemački krivični zakon sada sadrži precizne odredbe protiv govora mržnje, tako da je kažnjavana svaka distribucija propagandnog materijala neustavnih organizacija, znači, oni jasno definišu šta su neustavne organizacije, koje organizacije su Ustavom zabranjene, kao što su neonacističke stranke. Upotreba svih simbola takvih organizacija, pozivanje na mržnju i nasilje protiv određenih grupa, te odobravanje, negiranje ili umanjivanje genocida, skrnavljenje uspomene na mrtve – sve je to zabranjeno. Postoji stalna telefonska linija na koju građani mogu da se javljaju, da prijave sve napade neonacističkih grupa i sve što primete u smislu kršenja zakona. U Velikoj Britaniji zabranjuje se verbalno i svako drugo nasilje, štampanje i distribucija materijala koji podstiče na rasnu mržnju. Ovo se odnosi i na muziku i na film, akt o rasnim odnosima zabranjuje i svesno i nesvesno davanje rasističkih izjava kojima se opravdava diskriminacija. Akt o nogometnim, fudbalskim prekršajima zabranjuje – nogometnim, i kod mene su Hrvati upleli prste – zabranjuje rasističko navijanje. A mi smo došli u tu situaciju da se antifašisti pravdaju, jer, otprilike, da nema antifašista ne bi bilo ni fašista, da nema antinacista ne bi bilo ni nacista, da nema nas koji se borimo protiv zločina ne bi se ni oni tako bunili. Tako da mi njih nerviramo, pa bolje da ih pustimo, onako, da se napravi ravnoteža, ipak smo mnogo dosadni.

Postoji tendencija u našem civilnom društvu da se nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima nipodaštavaju i da se proglase suviše provokativnim, jer uzdrmavaju državu i remete idilu koja postoji između civilnog društva i nove proevropske Vlade. Međutim, ja moram da razočaram te dobre pripadnike civilnog društva koje pozivaju na konferencije u Brisel i koje ljudi uglavnom i podržavaju, ja moram da ih uzdrmam u njihovoj idili. Organizacije koje se bave ljudskim pravima su autonomne, mogu da imaju pojedine projekte sa državom, ali nikad neće postati servis države, jer se onda gubi suština njihovog postojanja. Postoji određena podela rada u svakoj državi i u svakom društvu, i njihovi argumenti su, pa, na nivou kišne gliste, kao što kaže Pera Luković. Prema tome, bilo bi isto kao reći da državni tužilac ipak ne bi trebalo sada da pokreće krivične postupke za određena krivična dela jer se država nalazi na pravom putu. Mi smo neprijatni svedoci onoga što se dešavalo i insistiraćemo na odgovornosti, bez obzira koliko država bude napredovala, insistiraćemo na odgovornosti, ne samo zbog žrtava neodgovornosti, odnosno zlodela, nego zbog toga da se takve stvari ne bi ponavljale.

Nismo mi nikakvi lešinari koji žele da zaustave ovu državu u njenom daljem razvoju, daleko od toga. Podržavamo proevropsku Vladu, progutali smo to što se naziva proevropskim socijalistima, ali zaista je previše očekivati od nas da budemo pioni koji će žrtvovati istinu o uzrocima pojava, i posledicama, ne samo zločina koji su učinjeni u naše ime, nego i svih ostalih povreda ljudskih prava u ovoj državi a u ime toga da bi država išla napred. To je, zapravo, totalno nerazumevanje ne samo suštine postojanja nevladinih organizacija, nego je to suština nepoznavanja ljudskih prava, jer tek kada ova država stane na noge i tek kada ona zaista krene putem evropskih integracija, što na moju veliku žalost još nije pokazala, nevladine organizacije mogu da rade svoj posao. Evo, juče je opet Vuk Jeremić nešto tako pričao tamo, stvarno da se uhvatiš za glavu, ne znaš o čemu čovek priča, pričao je o povlačenju priznanja Kosova – mislim, to čak ni Tadić nije rekao. Nemačka se razvila demokratski do nekog stepena o kojem mi možemo samo da sanjamo, nikada nije prestala potreba  za organizacijama koje kritički promišljaju ono što se dešavalo. Mi kao branioci ljudskih prava nikad nećemo odustajati od toga da se bavimo zaštitom ljudi čija su prava ugrožena i smatramo da nema takve situacije u kojoj treba žrtvovati ljudska prava jednog čoveka, koji je izložen nekoj torturi zbog toga da se to ne bi videlo,  zbog toga što ova država stremi Evropskoj uniji.

Meni je jako žao što u toj podeli posla mi radimo poslove koji ne prijaju ni nama – i ja bih isto volela da se bavim uzgajanjem cveća. Ali takva opravdanja, kao i kritika našeg postojanja, koja dolazi iz samog civilnog društva, zapravo je uzrok izostajanja solidarnosti sa Sonjom Biserko, koja je izvrgnuta neviđenom linču, zaista opasnom po život. I onda, u takvoj jednoj situaciji, mi ne možemo da pričamo ni o elementarnoj moralnosti ljudi koji daju takve izjave. Ako ti ne prepoznaš da je ta žena u opasnosti u ovom trenutku i ako joj ne pružiš solidarnost bez „ali“ – ali ja se ne slažem s njenim izveštajem, ali principijelno sam protiv toga da organizacije koje se bavi ljudskim pravima prave spiskove – onda… Sonja Biserko nije pravila spisak, ali mi ćemo napraviti spisak, evo, ja to obećavam, mi ćemo napraviti spisak. Ja pristajem i na amnestiju svih, ali želim da postoji spisak, želim da se zna ko je šta radio u ovoj zemlji.

U isto vreme kad se Vlada stabilizovala mi imamo zaključivanje ugovora sa NIS-om, tog jednog zaista kolonijalnog ugovora. Kad sam videla onog Šojgua, kako se već zove, ja sam se živa isprepadala, stvarno, čoveče! On je u pravu, država je zaključila ugovor sa njim, nema nazad, ili ga ratifikuješ ili ne, i kraj. Ali onda Dinkić, koji kao sedi u Vladi, ali neće učestvovati u pregovorima, onda će on promeniti cenu, onda se on nešto dernja… I? Ništa, evo ga, ćuti kao bela lala. I onda, navodno, dolazi Fiat, ja sam se oduševila za Fiat, to je super baš, Fiat u Kragujevcu, ali posle sam čula Prokopijevića i rekla sebi: bože, što si glupa! Jer, ja se ne razumem mnogo u te stvari. Ali bez obzira na sve to, čak i pod uslovom da je sve idealno, onako kako te organizacije hoće sve da prikažu, uvek, ali uvek u svakom društvu postoji neka kritička svest, ne možemo se pretvoriti u amorfnu masu. Ne možemo sada svi da budemo idolopoklonici Borisa Tadića i njegove politike i svega što on izgovori. Pa, dovoljno je što podržavamo, što smo srećni što je Koštunica pao sa vlasti, razbijeni su radikali, super, nije Koštunica više na vlasti, super, došli su socijalisti kao manje zlo, OK, imamo Vladu koja se deklarativno zalaže za Evropsku uniju, super. Podržavamo Vladu u svim njenim potezima koji znače približavanje Evropskoj uniji, ali ne na račun ljudskih prava i ne na račun žrtava i ne u ime zataškavanja i ne u ime toga da zaboravimo šta se zbilo u ovoj zemlji i ne u ime toga da mi budemo žrtve evropskog približavanja Evropskoj uniji.

Izvini, niko ne želi da bude Ifigenija ovde zbog toga što je, eto, država rešila da se približi Evropskoj uniji, pa da, onako, ukinemo svedoke onoga što se dešavalo, jer nam to ovog trenutka ne odgovara. Eto, uznemirio ih je izveštaj za 2007. Pa čekaj, pa ta vlada iz 2007. više nije na vlasti, koga to uznemirava? Nije ona napravila spisak profesora, oni su napravili svoj spisak, oni su se potpisali tu, ona je samo obelodanila dokument. I opet kažem, ne može se u ime napretka Srbije zabraniti da deluje sud, tužilaštvo, da se vode sudski postupci, da se ti boriš za pravdu za sebe, za svoje, za svoju porodicu, za druge, sasvim svejedno. Ako ova država nije u stanju da izdrži jedan izveštaj Helsinškog odbora koji je kritičan i koji ona doživljava kao napad na sebe, ako pusti ove razne pse sa lanca koji vode hajku po medijima, onda ja ne vidim gde je tu napredak.

Svetlana Lukić: Čuli ste da je na neodređeno vreme odloženo potpisivanje one čuvene deklaracije o nacionalnom pomirenju između demokrata i socijalista, međutim, izgleda da ta deklaracija uopšte neće biti potrebna, biće potrebno da crkva i država spreme mnogo ordenja, i to za umetnika Dušana Otaševića. Taj beogradski umetnik je sinoć u beogradskoj Art galeriji predstavio jednu čudesnu napravu, to je naprava koja briše sva neželjena sećanja, uspomene, poboljšava sklonosti ka zaboravljanju, otklanja vezu između uzroka i posledice. Ta sprava se zove amnezijator. Ona liči na električnu stolicu za izvršenje smrtne kazne, međutim Otašević je umesto kape sa električnim provodnicima stavio srpsku šajkaču. I sve do 28. oktobra svi Beograđani i gosti moći će anonimno da zapisuju sopstvene želje za amnezijator i da ih ubacuju u kutiju. Džaba su radili ovaj rebalans budžeta, moraće ponovo, država bi trebalo da naruči jedno pet, šest, sedam ili osam miliona ovih spravica i onda neće biti potrebe za ovom emisijom. A do tada postoji potreba za ovom emisijom i postoji potreba da čujemo novinara koji se pre svega bavi ekonomijom, a to je Miša Brkić.

Miša Brkić: Ja sam video izjavu premijera, koji kaže „pomno pratimo šta se događa na svetskim finansijskim tržištima“. Da je Srbija na nekoj drugoj planeti Sunčevog sistema ta izjava bi imala smisla, dakle, pomno pratimo, ali nas ne dotiče mnogo i ne tiče nas se, ali je problem što se sve zemlje u svetu, pre svega svetske finansijske institucije, Monetarni fond i Svetska banka ubiše ovih dana da upozore sve svoje članice i sve zemlje sveta da kriza postaje globalna, da nikog neće mimoići, pitanje je samo kada će u koju zemlju stići. Ja sam dobio neku informaciju iz City bank da bi za dva do tri kvartala taj svetski talas mogao da zapljusne Srbiju vrlo ozbiljno. Poslednja analiza je rađena u RS grupi, dakle, u Beču i tamo se takođe čula jedna upozoravajuća rečenica koja kaže da će priliv direktnih stranih investicija i kapitala u zemlje jugoistočne Evrope biti smanjen. Mi smo sve naše planove, državne i ekonomske planove pravili pošavši od porasta direktnih stranih investicija i ulaska kapitala u zemlju da bismo mogli da održimo ovakav životni standard i da bi mogli kao da se razvijamo. Dakle, svi se spremaju na ozbiljne poteze, a ja nisam video da su, recimo, naš premijer, ministar finansija, guverner, direktorka berze, predsednik Komisije za hartije od vrednosti, seli i doneli nekakve odluke, odnosno napravili nekakve odbrambene bedeme, jer je nemoguće da se kriza ne prelije kod nas.

Za mene je vrlo interesantan podatak da državne rezerve ne stoje u zemlji i u Narodnoj banci, nego ih Narodna banka drži, kako se ono kaže, u prvoklasnim svetskim bankama. Ja vidim da su sve prvoklasne svetske banke kontaminirane lošim plasmanima, da uglavnom propadaju, da idu na spajanje, merdžovanje, prodaju i ostalo, i da ne znamo šta je sa sudbinom deviznih rezervi. Narodna banka depozite takođe drži u nekim bankama po Evropi, po svetu – o tome takođe ništa ne znamo. Vidim da su Hrvati pre neki dan pristali da mađarskom Molu, naftnoj kompaniji, prodaju deonice INA po sramno niskim cenama. Objašnjenje je države: jesu sramne cene za akcije koje nudi Mol, ali s obzirom da dolazi svetska finansijska kriza bolje da uzmemo vrapca u ruci nego da čekamo goluba na grani, jer ga nikada nećemo dočekati. Češke banke ne odobravaju pozajmice jedna drugoj, dakle, u okruženju se mnogo stvari događa na tom planu, jedino kod nas polako, svi smo mrtvi-hladni, ništa nas ne interesuje. Moje pitanje građanima Srbije glasi: bojite li se mraka? Jer ovde se ništa ne preduzima da se, recimo, dugoročno reši problem sa električnom energijom. Mi samo kažemo: imamo para, pa ćemo da uvozimo struju. Pa, nemamo! Sad nam je Evropska banka za obnovu i razvoj odobrila kredit da počnemo da popravljamo energetsku mrežu, jer mi, i da imamo devize, ne možemo da uvezemo struju, nema struja kuda da prođe. Naša mreža je u tako lošem stanju da ne možemo ni da uvezemo struju, ali o tome ne samo što niko ne razgovara, nego niko ni ne obaveštava javnost da se na nečemu radi, da mi vidimo da ova vlast ima nekakvu ozbiljnu strategiju, da brine o nama.

Dakle, sad ne treba ulaziti ni u kakve rizične i velike investicije, kupovinu stana, kupovinu automobila. Predsednik koji vrlo često voli da kaže da je on tu da brine o životnom standardu građana, o povećanju njihovih zarada, rekao je u onom intervjuu koji je imao na RTS-u kad se vratio iz Amerike ono što smo mogli i očekivati: ljudi, jeste ozbiljno, malo povedite računa o svojim kućnim finansijama. Ja sam očekivao da možda i Vlada na jednoj konferenciji za štampu izađe u javnost i, bez panike, naravno, kaže ljudima realno: možda će naš rast biti nešto manji nego što je dosad bio, možda na nivou države nećemo imati dovoljno para kao što smo imali do sada, direktnih stranih investicija. Za mene bi to bila socijalno odgovorna vlast. Ima još jedna stvar vezana na ovo, a to je rebalans budžeta o kojem se raspravlja, za ovu godinu, i planovima za budžet za iduću godinu. E, sad, u celoj toj stvari mi se ponovo ponašamo kao da nismo na planeti Zemlji. Rebalans budžeta za ovu godinu, i plan za iduću je – eskalacija troškova države. Bio je MMF, lepo rekli ljudi, alo, ne možete da trošite 500 milijardi dinara više nego što država proizvede na godišnjem nivou, to će da vam se obije o glavu. Do sad je moglo, zato što si razliku u nedostatku para nadomeštavao time što si uzimao pare iz sveta, kroz direktne strane investicije ili kroz kredite. Svi kažu da toga neće biti u narednoj godini u tolikoj količini, a ti se i dalje ponašaš kao da će biti.

Pa JAT – mi ćemo da restrukturiramo JAT, jer tu krntiju niko nije hteo da kupi sad na ovom tenderu. Čekaj, ako niko nije hteo da ga kupi znači da ništa ne vredi, zatvori ga! To je za državu najjeftinije. Ne, mi ćemo da ga restrukturiramo sve dotle dok se ne pojavi neki kupac u svetu  da kaže: jao, kako je taj JAT divan i kako je Srbija lepa i mi ćemo baš to da kupimo za velike pare. Treća važna stvar, kriza je u avioindustriji, velike kompanije se spajaju, gutaju male. Malo-malo pa čujem: JAT je nacionalni ponos. Ma, u čemu? 10 miliona evra prošle godine gubitak, koliko će da košta restrukturiranje? Znaš, Amerikanci su za sebe izračunali koliko: ako oni onih 700 milijardi dolara daju propalim firmama i bankama, to će svakog Amerikanca godišnje da košta 2.300 dolara. ‘Ajde, neka nam kaže naša država koliko će svakog pojednačno da nas košta restrukturiranje JAT-a, 100 dolara? Pa, zašto bih ja bacio 100 dolara na nešto što nema perspektivu? Ko je u poslednje četiri godine, dok je JAT još mogao da se proda, vodio tu kompaniju? Predsednik upravnog odbora Miloš Aligrudić, visoki funkcioner Demokratske stranke Srbije. I taj čovek i dalje suvereno daje izjave medijima i niko ga ne pita: izvinite, šta ste vi kao partijski čovek u JAT-u uradili za četiri godine? Pa nemojte više da se pojavljujete, ne pričajte više ni o čemu. Pazi, čovek je skrcao, ne znam, 20-50 miliona evra, bacio.

Pre neki dan vidim saopštenje iz Demokratske stranke Srbije: ova Vlada je kriva za propast JAT-a i najbolje bi bilo da ga proda Aeroflotu. Pa, čekaj, da li to saopštenje znači da je po istom principu prodata Naftna industrija? Hajde da je uništimo i da je prodamo što jeftinije.

Dakle, sva državna preduzeća koja je imala Demokratska stranka Srbije prošla su isto: hajde da ih dovedemo do prosjačkog štapa, pa poklonimo Rusima. Ako je tako, onda bi neko morao da povede ozbiljnu raspravu o tome je li ta stranka bila štetočinska za ovu državu. Dobro, onda bi neki javni tužilac morao da se pozabavi time, a da ne kažem i policija. Vidim Dačića, pojavi se i kaže „mi već dugo pratimo Gorana Kneževića, ovog gradonačelnika Zrenjanina“. Pa, čekaj, a da li ste dugo pratili svoje stranačke kolege, pošto je ministar policije u prethodnom sazivu bio iz Demokratske stranke Srbije, pratite li vi te ljude koji uništavaju srpska državna preduzeća? Aligrudić je doveo JAT do prosjačkog štapa i sad kaže „hajde da ga prodamo Aeroflotu“. Za koliko? Pa, koliko da. A koliko ćemo da tražimo? Pet evra. Rusi kažu, kao i za NIS, je li došao Šojgu i rekao da se, bre, ne bunite, jeste vi rekli za 400 miliona, jesmo vam dali? Jesmo. Šta sad hoćete? Ko je to ponudio 400 miliona? I zašto 400? Ili je možda malo više, pa je neko uzeo ostatak kao cenu troškova pregovora? Čekaj, bre, došao predstavnik strane države, pri tom ministar za vanredne situacije, pregovara o gasnom i naftnom aranžmanu – to je baš degutantno. Kao da su Rusi hteli da nas ponize – evo vam ministar za vanredne situacije, vi ste u vanrednoj situaciji i taj aranžman je vanredna situacija. Pri tom, on s ministrom policije ode u Niš i onako pljune novinare i kaže „dosta mi je više da vas slušam“. Samo što nam ne kaže: istražite ko je to od vas nama ponudio 400 miliona? Ko je lud da ne prihvati.

Kod nas se sve svodi na kampanju. I ovo hapšenje Kneževića. Ali zaista, prva asocijacija mi je bila vladavina Josipa Broza i oni njegovi plenumi kad je oterao Đilasa, pa Rankovića. Dakle, malo-malo je imao obračun sa mangupima u svojim redovima. Predsednik države je na Glavnom odboru svoje stranke, Demokratske stranke, pokrenuo tu priču o mangupima u svojim redovima, i sad se država tri nedelje u svim medijima zabavljala pitanjem ko su mangupi, da li je ovaj ili onaj, da li predsednik hoće da se obračuna sa ovim ili onim stranačkim kolegom. Nedelju dana pošto je predsednik rekao da neke mafije na lokalnom nivou nešto mute izašao je izveštaj Svetske banke i izašla je bela knjiga stranih investitora sa predlozima kako da se popravi poslovna klima u Srbiji. I jedna i druga institucija kažu da je korupcija problem koji onemogućava veći priliv direktnih stranih investicija u Srbiju. U predlozima kako to da se reši oni kažu: pa, rešite sistemski, a ne obračunom sa mafijama. Imaš, recimo, onaj primer: u Mađarskoj, za dozvolu za gradnju u Budimpešti treba ti 6 drugih dozvola za 12 dana, a u Srbiji ti treba 26 dozvola za 279 dana. Ako sam ja investitor i dođem u Beograd i vidim koliko mi vremena treba da počnem posao, ja odem u Skupštinu grada i nađem čoveka koji izdaje te dozvole i kažem: slušaj, ja nemam vremena da čekam, izgubiću 5 miliona evra, evo tebi 500.000 evra, daj mi za tri dana.

Dakle, to je sistemska podložnost korupciji, mehanizam je jednostavan. E, sad je ključno pitanje političke volje – da li je političarima na ovim prostorima ostala ta Brozovska filozofija, „hajde da mi ovim našim ljudima kojima upravljamo s vremena na vreme bacimo kosku, pa neka je glođu“? Sve to – predsednik na Glavnom odboru, mangupi u našim redovima, pa uhapsili Kneževića, pa ljudi koji počinju da cokću i govore „da, da, znam ja to, ima toga, ako“… – ali ta vrsta naslađivanja je besmislena. Ja bih više voleo da je predsednik izašao i rekao Vladi pred građanima: sram vas bilo, nijedan antikorupcijski zakon niste doneli, šta je sa Zakonom o finansiranju političkih partija kao jednom od antikorupcijskih zakona, šta je sa, recimo, lokalnim zajednicama? Jeste li doneli odluke i propise kojima se smanjuje broj potrebnih dozvola i smanjuje vreme za njihovo izdavanje?Znaš, kad ti imaš šumu propisa, ti onda imaš mogućnost da svaki činovnik arbitrira, a čim imaš arbitražu imaš korupciju, gotovo. Meni je u stvari dosta skrivanja vlasti iza opstrukcije parlamenta. Ako ti nešto hoćeš da uradiš, postoji način. Ove demonstracije, gušenje parlamenta u poslednjih, recimo, mesec i po, to je samo plod nesposobnosti rukovodstva parlamenta. Kad imaš takvu nesposobnu vlast na nivou parlamenta onda otvaraš prostor hohštaplerima kao što su radikali, oni dobijaju dovoljno prostora da se razmahnu. Zapravo, oni su samo ona vrsta štetočine protiv koje nije upotrebljen onaj prašak za zaprašivanje, DDT. Da ti hoćeš to da dovedeš mogao bi, ali ono što meni smeta je što ponekad vidim da vladajuća koalicija kao da namerno hoće da nam kaže: evo, pogledajte kakvi su oni. To je lepo nedelju dana, ali kad od toga počne da ti zuji u ušima, odnosno cela država da trpi, odnosno kad tranzicija u Srbiji stoji zato što se neko naslađuje time što rade radikali, onda više ne valja. Demokratija zna da se brani od takvih primitivaca kao što je njih nekoliko koji sede u parlamentu.

Tih tridesetak, pedeset ili sto ljudi koji svako veče prave kolaps u Beogradu mogli bi to da rade na Ušću, a da mi sprečimo njihovo pravo da demonstriraju. I da se ljute, ali da ne sprečavaju naše pravo da živimo. Dakle, ja to tako vidim. Kao i oni gvozdeni pukovi sa juga Srbije, iz Kuršumlije, Leskovca, Kruševca, što malo-malo dođu u Beograd kad pada kiša, kad je i inače kolaps. I onda, pošto ih ima stotinak, umesto da im policija kaže „demonstrirajte pred Vladom ali na trotoaru“, ne – oni dođu onako bahati, gledao sam ih na televiziji, kao da dolaze s namerom da uživaju da maltretiraju grad. A da ne govorim o finansijskom aspektu tog gvozdenog puka i tih rezervista. Pa, neka idu, bre, kod onih koji su ih poslali u rat na Kosovo da traže dnevnice! Jedan od razloga inflacije ove godine, jedan od razloga visokog budžeta za iduću godinu su dnevnice vojnim rezervistima koje je Milošević 1999. šutnuo i poslao na Kosovo da tamo kao brane srpstvo. I sad oni došli, kao, ej, dugujete nam pare. Ma, kakve, bre, pare, šta ti dugujem, beži tamo! I to je sad postalo moda, ceo jug Srbije viče: fali nam kinta da kupimo kupus da kiselimo, ajmo pred Vladu da uzmemo neki dinar, oni su ionako svi šonje, kad se mi pojavimo uvek nas primi neki ministar i kažu da će naći pare. Da vidimo koliko su para potrošili ti rezervisti i zašto dolaze deset godina posle rata? Ljudi se sveste, a pri tom, oni malo-malo pa hoće opet na belom konju da ušetaju na Kosovo. Hoćete… Eno vam divno Ušće, naložite vatru, kuvajte riblju čorbu, radite šta hoćete, ali vi nemate pravo da radite to što radite. Istovremeno, zaprepašćuje me nezainteresovanost gradskih vlasti, izlaze li oni u pola sedam uveče u grad, šetaju li ulicama? Prevše olako ljudi na vlasti gledaju na te svakodnevne probleme. To što nam obećavaju u budućnosti, to počinje ponovo da mi liči na crkvu: živite tegobno ovaj život, a što ćete dobro da živite u onom životu kad odete na nebo… E, tako i ovo, sve se projektuje u budućnost; kad završimo Koridor 10, kad popravimo mostove i tako dalje. Dajte mi nešto brzo, gušimo se! Pogledaj ove nesrećne Pančevce tamo, ekološki genocid, i nikom ništa…

Znaš, ja bih voleo da imam novine ili elektronski medij, recimo televiziju koja će svaki dan da pita Vladu: šta ste danas uradili na približavanju Evropskoj uniji? Imamo onih 4.000 pitanja na koje Srbija mora da odgovori, ako bi nam svaki dan odgovarali na jedno pitanje to je 4.000 dana, koliko je to? Oko deset godina. Ali ne možemo mi toliko da čekamo. Dakle, što neki medij ne počne da objavljuje po 10 pitanja i da kaže: hoćemo sutra odgovor od Vlade, pošto ona mora to ionako da kaže Evropskoj uniji, Briselu, hajde neka kaže i nama, kad odgovori Briselu neka odgovori i nama. Uverite i nas da nešto radite na tome. Zbog toga smo glasali, narod je plebiscitarno glasao za evropske integracije. Super, i dobili ste mandat da to radite, hajde sad dajte nam malo elana, ohrabrite nas malo, dajte nam ga da vam verujemo da stvarno radite to zbog čega smo glasali za vas.

Videla si polemiku oko ovog prelaznog trgovinskog sporazuma, svi su ministri rekli i svi analitičari da je to dobro za građane, više roba na tržištu, veća konkurencija, jeftinija roba, bolji kvalitet. Ma, istog dana je krenulo sa čovekom u Vladi Srbije koji je rekao: a, ne, ne, mi ćemo da razmislimo da li ćemo da prihvatimo predlog Olija Rena da mi sami počnemo to da primenjujemo, jer, znate, naš nacionalni ponos… A onda se pojavilo neko udruženje iz Privredne komore, udruženje tekstilaca, i reklo: ma, kakav prelazni trgovinski sporazum, to će uništiti našu tekstilnu industriju. Moje pitanje je: izvinite, gospodo, šta ste uradili da se spremite za konkurenciju na tržištu Evropske unije? Ništa. Pa neka vas preplavi i neka vas uguši, što bih ja ovde plaćao skuplju robu nego što plaćaju građani u Evropskoj uniji. Kaže, ako potpišemo, biće smanjene carine. Da, sad sam bio u Podgorici – čak i u Delta City, i u mnogim prodavnicama su sve robe 20 do 30% jeftinije nego u Srbiji. Crnogorska država je za toliko jeftinija od srpske države, jer su porezi, carine manji nego u Srbiji. Kaže, srpsko mleko je jeftinije u Crnoj Gori, sram ih bilo, ove u Srbiji! Pa, čekaj, hajde da napravimo računicu koliko u ceni mleka učestvuje država, upravo toliko koliko je mleko jeftinije tamo, odnosno skuplje ovde, to je učešće države. Pa, čekaj, ali to mi plaćamo. Jeste, ali imamo izdatke za vojsku. Čekaj, pa nemamo para za to. Kaže, moramo da se naoružamo da bismo očuvali bezbednost regiona. Ima tu još nešto, hajde da pođemo opet od kuće.

Recimo, tebi i meni je ugrožena kuća, počnemo da se naoružavamo, kupujemo zolje, kašikare i na to potrošimo, ne znam, 100.000 dinara, a onda u stvari shvatimo da ima neka agencija koja te čuva za 10.000. Šta ćeš reći? Da si bio lud i trošio pare, a tu je neko ko za manje para daje isti efekat. To ti je i sa državom, imaš zajedničku, kako bih rekao, bezbednosnu agenciju koja te čuva, koja čuva sve zemlje u Evropi, Partnerstvo za mir, i ti kažeš: ne, ne, mi ostajemo neutralni. Dobro, važi, koliko to košta? Kaže, toliko košta. Je l’ imamo pare? Nemamo. Pa kako ćemo da ih dobijemo? Pa tako što ćemo da uzmemo od vas, građana. Ali čekaj, nemam ni ja više. Aha, pa možemo da naštampamo malo para. Dakle, mnogo su to ozbiljnije stvari nego priče ministra odbrane ili premijera, koji dođu da nam kažu kako će, eto, vojna neutralnost da košta. Ima i ova druga stvar koju vole da ponavljaju ovi vojni nacionalisti: ima nekih stvari o kojima se ne može razgovarati spominjući novac. Ma nemoj, samo mi kaži koja je to stvar i ko će da da te pare. Ako ti daješ, okay.

To je takođe, ja mislim, lukavstvo vlasti – živite od danas do sutra, ako vam je danas lepo, dosta vam je, a za sutra razmišljajte kad se ujutru probudite. Ta briga od danas do sutra te kao pripadnika jednog društva, kao građanina toliko ophrva da ti nemaš pogled dalje od sutrašnjeg dana. To te i sprečava u nekoj vrsti građanskog aktivizma. Tu si da preživiš i to ti je dosta. Ali, ja mislim da smo u maju glasali ipak za nešto drugačiju viziju i sad je već prošlo dosta vremena od kako imamo novu Vladu. Još jedan detalj koji vidim u toj Vladi – šta god da uradi kao da nije uradila Vlada, kao da su uradile stranke, a i sve što urade, tu odmah počinje stranačko prisvajanje. Hajde, bre, zato valjda Vlada postoji, da radi kao tim. Ne, ovde je svaka stranka tim u Vladi. Imam utisak da oni u Vladi i ne mogu više da se dogovaraju, uskoro ćemo imati blokadu Vlade kao blokadu parlamenta. Jedna stranka će izaći sa jednim zakonom, a onda će druga stranka da kaže: e, usvojićemo ovaj tvoj zaključak, ali imam i ja još jedan, ako hoćete da usvojim vaš, moraćete i moj da usvojite. Tako se parališe sistem, onda će Vlada morati pre sednica Vlade da ima koordinaciju na kojoj će da se dogovore šta će da usvoje na Vladi. To je paraliza sistema. Hajde, nemam ništa protiv ugovora Fiata i Zastave, i tom sporazumu jeste najviše kumovao ministar ekonomije, ali zar nije logično da ugovor sa Fiatom potpiše premijer, jer to je Vlada.

Onog dana kad je Jusuf Kalomperović, crnogorski ministar policije, došao u Beograd da pregovara sa Dačićem o dvojnom državljanstvu sa Crnogorcima, istog tog dana avion Vlade Srbije je odleteo u Podgoricu, odvezao premijera. Iz saopštenja se vidi da su dva premijera razgovarala o dvojnom državljanstvu. Čekajte, ljudi, ako razgovaraju ministri, koji i treba da razgovaraju o tome, zašto bi onda i premijeri o tome razgovarali? Neka ministri završe, pa neka dođu na Vladu. Kao da postoji nepoverenje, ministar policije ode sa onim već pomenutim Šojguom u Niš i pričaju o naftnom aranžmanu, o energetskom aranžmanu. A zašto ministar policije? Tako da je moj utisak da svako od koalicionih partnera pokušava da ćapi što veći kolač popularnosti da bi rekao biračima: vidite, kao, kako mi to dobro radimo. Ta potreba za marketingom može da dođe glave ovoj Vladi. Premijer, hajde da kažem, nije loš, on je stručnjak, ali nisam siguran koliko će imati i ljudskih, naročito političkih kapaciteta da bude kohezioni faktor te Vlade. Previše je centripetalnih sila članica koalicije i politički marketing je takav kao da će sutra da budu izbori. Vlada, cela vladajuća politička elita se ponaša kao da će za mesec dana biti izbori. Od predsednika države do ministra, svi vode kampanju. Čekajte, ljudi, sad ste dobili izbore, predsednik nešto ranije, ali ove godine, a Vlada je nedavno formirana, pred vama su četiri godine, ne treba nam vaš marketing, trebaju nam vaši ozbiljni, odgovorni potezi. Dakle, žive od danas do sutra i nas teraju da tako živimo. Tu si da preživiš i to ti je dosta.

Svetlana Lukić: Ova saga o 400 miliona evra Gaspromu, Gaspromnjeftu i ona o Sergeju Šojguu traje i dalje. Danas je Miša Brkić napisao jedan tekst zapravo koji će biti postavljen na naš sajt i tu ima nekoliko novih pitanja na koja bi stvarno neko morao da odgovori, a mislim da su pitanja vrlo zanimljiva. Miša pita da li u sporazumu zaista piše da Gaspromnjeft kupuje svu imovinu NIS-a pobrojanu u jednom članu, da bi onda u zagradi pisalo kupuju i sve ono što nije nabrojano u tom članu sporazuma? Zatim, da li Ustav Srbije zabranjuje prodaju državnih infrastrukturnih dobara, na primer, izvorišta nafte, naftovoda, i ako zabranjuje kakva je dalja uloga nadležnih državnih organa, recimo, državnog tužioca na primedbe pojedinih domaćih stručnjaka da je u pitanju veleizdaja. Da li ima primera da je još neka zemlja u svetu prodala izvorišta nafte. I još jedno zanimljivo pitanje na koje bi trebalo da dobijemo odgovor: da li je ruska strana zaista Srbiji ispostavila zahtev koji bi mogao da se nazove „manite nas ekologije“ i da li ta rečenica znači da Gaspromnjeft neće ulagati u zaštitu čovekove okoline ili, kao što tvrde domaći naftni stručnjaci, to znači da Rusi neće modernizovati proizvodnju u rafinerijama i tako obezbediti evropski kvalitet naftnih derivata proizvedenih u ove dve rafinerije u Srbiji? A modernim tehnološkim rečnikom rečeno, ekologija danas u naftnom biznisu znači benzin i dizel po eurostandardima. Gaspromnjeft se sporazumom obavezao, dakle, da investira 500 miliona u modernizaciju, ali ako traži da ga Srbija oslobodi ekologije onda to znači da tih 500 miliona može biti potrošeno na zakrpe postojeće tehnologije kako bi mogla da radi u naredne dve-tri godine i da se potom ugasi, a onda, naftni derivati bi morali da se uvoze iz Rusije. Na kraju emisije Peščanik slušate istoričara, profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu Nikolu Samardžića.

Nikola Samardžić: Izveštaji Helsinškog odbora su veoma dragocene publikacije, zapravo na jednom mestu okupljaju sve najvažnije činjenice iz političkog i društvenog života, naravno iz perspektive ljudskih prava koja se ne mogu jasno izdvojiti iz tog jednog najopštijeg konteksta. Zapravo, kao što misli advokat Dragoljub Todorović, ljudska prava ne postoje, postoji vladavina zakona ili to uopšte ne postoji. Vladavina prava podrazumeva poštovanje svih normi, podrazumeva i robiju za Uroša, podrazumeva i istragu protiv svih korumpiranih funkcionera Demokratske stranke, ne samo onih koji su zglajzali, mada s druge strane, nekako se ovde istina uvek relativizuje kao i sve ostale vrednosti. Dobro je makar ko da zaglavi u zatvor, bar će ovi drugi više paziti šta rade i to je, nažalost, jedna od osnovnih linija naše tranzicije i evropeizacije. U ovom poslednjem broju koji sam čitao, nisam ni primetio te spiskove, jer to nisu bile stranice koje su me toliko interesovale, jer su to stvari koje su veoma očigledne. I tu naravno ne bi trebalo da bude ništa sporno, dakle, ti spiskovi ne pozivaju ni na kakvo nasilje, ne pozivaju čak ni na krivičnu odgovornost, a postoje osnovice za tu krivičnu odgovornost.

S druge strane, Sonja Biserko lično je bila podvrgnuta jednom organizovanom linču koji do danas traje. To nisu samo tekstovi kolege Antonića koje on objavljuje u mafijaškim medijima, to su i dve veoma gledane referentne televizijske emisije, jedna kod Dragana Bujoševića, a druga kod Olje Bećković, gde su je novinari isleđivali. Njihov ton je oštriji nego onaj koji se koristi kad su njihovi gosti Boris Tadić, Rasim Ljajić ili neki drugi koji su posredno ili neposredno vezani za zajednički zločinački poduhvat koji Sonja Biserko između ostalog istražuje. Naravno, ceo taj kontekst hajke protiv Sonje Biserko u vezi je sa budućim prestrukturiranjem Politike, tako da se stvara jedna lažna ravnoteža između takozvanog slučaja Helsinškog odbora i Sonje Biserko s jedne, i jednih dnevnih novina s druge strane, koje su se ponovo, po ko zna koji put u svojoj istoriji, srozale na nisko, podlo partijsko glasilo, a to je Politika postala pod Ljiljanom Smajlović kao izvršnom urednicom politike Vojislava Koštunice, DSS i klerofašističkih i razbojničkih grupa vezanih za tu politiku.

Od svih podmetanja kojima su provejavala javna isleđivanja Sonje Biserko, poturala se još jedna takođe opasna teza da novine uređuje država, da premijeri dovode glavne urednice ili glavne urednike i da ih oni navodno i smenjuju, i da je to jedini razlog smene Ljiljane Smajlović, koja tobože profesionalno uređuje novine, čiji je tiraž, koliko znam na osnovu podataka kojima raspolažem, pao ispod dnevnih 50.000 primeraka. To naravno ne mora da bude simptom nekih promašaja u uređivačkoj politici, ali ukoliko krenete da analizirate font, slog, raspored naslova, podnaslova, taj vizuelni uređivački deo, ako krenete da analizirate sadržaj, vidite da su to postale zaista provincijalne, dosadne novine, jedna ogromna kupusara lišena ozbiljnog sadržaja. Isto tako se poturila još jedna opasna teza, da bi tu trebalo ponešto promeniti, ali da bi trebalo ostaviti kolumniste. I to je ta totalna relativizacija, ne bih rekao vrednosti, nego osnovnih demokratskih političkih i kulturnih normi, gde se u istu ravan stavljaju tekstovi koji pozivaju na linč i ubistvo pojedinih ličnosti ili etničkih, verskih ili rasnih grupa sa tekstovima koji govore o javnom životu, o politici, tekstovi ličnosti koje za te teme nisu kompetentne, a u pitanju je Politika koja je jedan ozbiljan i, navodno, konzervativan građanski list. Da ne govorimo o stranicama posvećenim kulturi gde se oživljava taj jedan mrtvac koji je trebalo da je nestao u našoj nedavnoj prošlosti, to je ta zločinska vertikale koja poništava ulogu ličnosti, njenih sloboda, između ostalog slobode da se ne bude kao svi ostali. Možda su te novine novine za dokone, one koji imaju suviše vremena, ali to nije jedini argument zašto su one nekako ostale izvan cele epohe u kojoj bi Srbija trebalo da se danas nalazi. Ako je to bio razlog da se održava na javnoj sceni Sonja Biserko, da bi se spasio jedan umrli, zombirani kulturni i politički koncept, to samo govori o tome kako se u Srbiji ništa nije dovoljno promenilo, kako bismo mogli da pojedine teme ostavimo, zatvorimo za nama i gledamo ono od čega se zaista sastoji naš svakodnevni život.

Svetlana Lukić: Kad je u pitanju ova hajka na Sonju Biserko, na činjenicu da su grupe kao Krv i čast i Nacionalni stroj zakazale taj marš u Beogradu, oči su, naravno, uprte u državu, odnosno njene razne predstavnike.

Nikola Samardžić: Koliko sam primetio, u korpusu koji je formirao vlast funkcioneri SPS su se do sada najjasnije izjasnili u pogledu tog događaja, rekli su da je on za njih kao stranku koja nastavlja antifašističke tradicije neprihvatljiv. Naravno, nije sporno da je SPS nastao na antifašističkim tradicijama kao jedna frakcija u Savezu komunista i da su verovatno funkcioneri SPS iz takvih porodica. Ono što se događalo tokom devedesetih je zapravo jedna linija razvoja našeg antifašizma koji je otišao u nacionalizam, pa u fašizam. A to su u stvari procesi koji su se događali od 1941. naovamo, koje Srbija još nije uzela ni u kakvo ozbiljno razmatranje. Tako da se Ivica Dačić pojavljuje kao šampion evropske ideje na našoj političkoj sceni, on ne pokazuje nikakav resantiman u komunikaciji sa javnošću, sa medijima, trudi se da bude dopadljiv i simpatičan, i to naravno više govori o jednoj dugoj krizi u Demokratskoj stranci nego o činjenici da nam je potrebno da se Ivica Dačić menja, da promene budu javne i očigledne kako bi bile primer celokupnom srpskom društvu koje se vezalo i još uvek vezuje za njegove nekadašnje ideje. Ja mislim da su to procesi koji su od izuzetne važnosti, zato bi im možda trebalo dati šansu, otvoriti vrata, kako bismo se nekako izluftirali i na taj način. Naravno, sve te grupe koje divljaju Beogradom svakodnevno, navijačke horde, te nacionalne organizacije su pod nečijom kontrolom i troše nečije budžete. Uostalom, i profesionalni sport i pojedini krugovi u vojsci, možda i policiji, političke stranke, to su sve nereformisani slojevi društva koji su još dobro organizovani. Spiskovi u izveštaju Helsinškog odbora zapravo svedoče o njihovoj organizovanosti i zbog toga je i ta reakcija bila toliko žestoka i histerična. Država bi morala, kao i naši javni servisi, da se suoči sa tim grupama, država bi morala da se suoči sama sa sobom i našim očekivanjem da partije koje se smatraju i izjašnjavaju kao demokratske, koje su danas na vlasti, proevropske, zauzmu veoma jasan stav prema tome.

Država jeste neprijateljski raspoložena prema društvu, jer je predimenzionisana, jer je prerazvijena, jer je još vlasnik dobara za proizvodnju i prirodnih bogatstava, umesto to da budemo svi mi kao akcionari ili kao većinski vlasnici, kako god hoćete. Ja bih upravo zbog toga u Srbiji privatizovao sve, da državi ostavim onu odvratnu zgradu SIV-a, neka nabiju tamo sva ministarstva, ionako su sva ta ministarstva potpuno suvišna. Vidite, vi imate Ministarstvo za ekologiju u zemlji u kojoj vlada ekološka katastrofa, to ministarstvo uopšte nije potrebno. Ekologija bi trebalo da je predmet organa lokalne samouprave, dakle, da opštine i gradovi brinu o tim pitanjima. Veoma je sporna ta podela Beograda na opštine, umesto Beograd da bude jedna jedinstvena opština, jer su te nadležnosti potpuno nejasne. Pre neki dan kod Hrama je nikao ceo sprat na jednoj zgradi, tamo gde je, kao, najskuplji kvadrat u Beogradu, pa smo zvali taj čuveni Sekretarijat za urbanizam gde je sad valjda sekretar neko ko ne zna tri ulice u Beogradu, pa su nam rekli „mi znamo za taj slučaj“. Pa, dobro, gde je onaj MiG da bombarduje taj sprat, ako znate za taj slučaj? Ja ne znam kako bih drukčije to… ali, šalim se, naravno. Na izvestan način je Srbija i preregulisana i deregulisana i zato živimo u ovom totalnom haosu koji oduzima energiju svima. I predsednik i premijer dolaze na posao izmučeni verovatno posmatrajući taj haos oko sebe, gužvu u saobraćaju. Pedeset metara od kancelarije Borisa Tadića srušena je kuća koja je pod zaštitom tog famoznog Zavoda za zaštitu, koji vam inače ne dozvoljava da u zaštićenoj zgradi srušite neki zid, promenite prozor ili vrata. Ali se zažmuri kad nestane cela jedna kuća, i to secesija, jedna fina zgrada, Andrićev venac, ja mislim broj 5. Ali predsednik svakog dana prolazi i bilo bi dobro da se raspita koji od funkcionera Demokratske stranke stoji iza tog vandalizma. Naravno, ta iracionalna regulacija koja vam ne dopušta da kupite staru zgradu i da je organizujete kako vi želite, dovodi do varvarizma, tako da vi, ako imate vezu u Demokratskoj stranci, G17 ili kod radikala, bilo gde, ili kod tog sekretara za urbanizam koji je doveden ne znam ni ja odakle – a znam odakle – da tu zgradu uništite. Ali ta suvišna regulacija dovodi do anarhije, u čijoj osnovi je, naravno, korupcija.

Zašto je korupcija tako važan problem? Ne zato što će neko na taj način nezakonito da se bogati, nego što korupcija upravo proističe iz predimenzionisanosti države koja ulazi u domene i raspolaže imovinom kojom ne bi trebalo da raspolaže. Državi kao državi nisu potrebne šume, pašnjaci, oranice, autoputevi, železničke pruge, avio-saobraćaj, apoteke, šta god hoćete. To bi sve trebalo da bude privatizovano i zato se odlaže tranzicija, je je to plen kojim se zadovoljavaju partijski funkcioneri. To je njima plata, to je njima taj drp, naravno, s tim što se desetkuju s vremena na vreme, kao što se dogodilo gradonačelniku Zrenjanina. I onda niko ne zaključi, ili onaj ko prati sve te svinjarije ne kaže „pa, dobro, oni su pohapšeni, jer su lopovi“; ne, oni su pohapšeni jer je Boris Tadić, koji je spojio funkcije i predsednika stranke i predsednika države, rekao na Glavnom odboru da neće dati podršku onima za koje se ustanovilo da su podložni korupciji i da ne bi svi trebalo da se raduju toj njegovoj rečenici. Ukoliko se ta istraga o korupciji ne nastavi onda će oni koji su sumnjičavi prema tome biti u pravu, ali najbolje je da ti izvori korupcije što pre nestanu i da se svedu na minimalnu meru, pa ako je potrebno da korupcija postoji, ona može da se propiše zakonima, kao što se radi u Americi.

Ne postoji opoziciona demokratska stranka koja bi mogla da na narednim ili bilo kojim budućim izborima formira vladu umesto Demokratske stranke. Dakle, Demokratska stranka, hajde da kažemo da jeste demokratska – ovde se svaka stranka koja u programu ili u praksi nema pojedinačne ili masovne likvidacije zove demokratskom – dakle, ona nema ozbiljnu demokratsku protivtežu. Ponavljam, i pod uslovom da je tako, i da ne smeta što je Demokratska stranka u toj koaliciji sa SPS – koja je za njih verovatno bolna zbog dela plena koji moraju da predaju SPS –Boris Tadić se svakako pojavljuje kao neki srpski Kemal Ataturk 21. veka. Međutim, Turska pod Ataturkom nije mogla da se demokratizuje upravo zbog tih veoma bolnih unutrašnjih pitanja koje nikad nije uspela da reši. Tako, bez zatvaranja tih velikih pitanja koje Turska nije uspela da zatvori u 20. veku, pa se suočava sa ogromnim problemima na početku 21. veka, ni Srbija ne može u potpunosti da se demokratizuje, a to su pitanja njene ne samo najnovije prošlosti, nego i celokupne političke kulture, to je pitanje njenog odnosa sa susedima, to je njen odnos sa svim manjinama, od verskih preko političkih do seksualnih. To su dometi hristijanizacije i evropeizacije srpskog društva. Dakle, to su veoma važna pitanja za koja nije dovoljno da samo jedna stranka raspolaže demokratskim kapacitetom – hajde da kažemo da Demokratska stranka tim kapacitetom raspolaže. Tu mora da se stvori jedna politička ravnoteža, jer  šta imate na drugoj strani? U samoj svojoj koaliciji na vlasti Demokratska stranka ima SPS. O tome ne bih govorio da ne bih trošio vreme.

A s druge strane, sad imate dve radikalne partije koje će, svaka od njih, svakako tragati za načinom kako i dalje da nastavi da se razvija. Drugim rečima, umesto da ta jedna radikalna partija potpuno nestane, ona se udvostručila. Nakon toga su odmah usledili sramni komentari političkih analitičara o jednom od lidera koji je otpao, da je on evropski orijentisan, da je gotovo liberal i tako dalje, da ne ponavljam sve te bedastoće, zaista nisam ni u stanju da ih ponovim. Uostalom, ja nisam politički analitičar, mene ta delatnost ne interesuje. Kad je u pitanju Srbija tu delatnost duboko prezirem. Nakon izbora je bilo celishodnije više ćutati i posmatrati, kako bi se ipak formirala ova Vlada koja je formirana. Mislim da kao političko društvo nismo imali dovoljno snage i energije za alternativu koja se nudila nakon izbora, a to je bila Vlada radikala, DSS i SPS. Mislim da bi ta alternativa proizvela jednu dugoročnu političku i ekonomsku katastrofu. Kad gledate kako ovi brljaju, a ponavljam, brljaju na svim pitanjima – ukoliko pokušavate da reformišete sistem van institucija onda morate da brljate i da pravite gluposti, jer to jednostavno u savremenom svetu ne može da funkcioniše. Dakle, ceo sistem čeka još ne znam koliko dugo, dok se ne ispucaju ove žene u Parlamentu, dok ne saspu sve uvrede i kletve i to može u nedogled da traje. Dakle, sve čeka, i zagađenje i vodovod i vazduh, zbog opstrukcije u Parlamentu sigurno dnevno umire ili će umreti jedno dete u Beogradu ili u Pančevu, sigurno, zbog odustajanja od reformi celokupnog sistema. Tako da ja mislim da je moje angažovanje u tom smislu zaista potpuno nevažno, uostalom, ja nisam neko ko ima pristup medijima, osim vašeg i dnevnog lista Danas za koji ponovo pišem, niti mislim da su moje poruke namenjene publici koja prati mainstream medije. Nije ni potrebno, potrebno je da oni koji su preuzeli odgovornost glasovima te publike takođe sprovode reforme za koje se ja zalažem.

Ako ste mislili na LDP, nadam se da će on nastaviti da se razvija, verovatno će to biti i u nekom pravcu koji ja sad ne mogu da vidim. Za mene je to postao nažalost one man band, onako – tehnika dvojka, umjetnički dojam nula. Ja ne mogu da podržim određene odluke koje su doneli pre svega u parlamentu, ispada da je Nataša Mićić bila dobra Zoranu Đinđiću, a nije LDP-u za potpredsednicu parlamenta i da tamo sada sedi osoba koja nije prošla cenzus na lokalnim izborima. Ti lokalni izbori su bili zapravo simptom jednog lošeg stanja u organizaciji koja baš zbog toga ne može da iznese program reformi za koje se zalaže. Pretpostavljam da je to pitanje koje ste vi postavili i da je to stvar koja interesuje naše slušaoce, ne šta se događa sa mnom, nego šta se događa sa jednom političkom organizacijom koja je nastala pre tri i po godine kad smo počeli da radimo na tom projektu.

Od osnivanja Demokratske stranke 1989. do kampanje “Pošteno” krajem 1993. godine Zoran Đinđić je tu jednu sklerotičnu i mešovitu tvorevinu uspeo da reformiše, da pokrene, da joj da energiju, da uđe sa 20 poslanika u Parlament. I ta organizacija, kakva je takva je, bila je u stanju da sa SPO u koaliciji i sa Građanskim savezom pobedi na lokalnim izborima 1996. godine. Ja, nažalost, mislim da LDP sad nije na tom putu i verovatno je to bila posledica strašnih pritisaka sistema u celini koji je nekako primorao LDP da se prilagodi sistemu i njegovim vrednostima umesto da nastavi da taj sistem menja i da utiče da se te vrednosti prilagođavaju normalnoj savremenoj evropskoj civilizaciji. Znate kako, mi smo se kandidovali svi na ovim izborima i mislim da naši birači nisu dobili ono za šta su se opredelili, a u politici možete i da lažete i da kradete i da se bavite nečasnim poslom, može vaš lični život da odudara od vrednosti za koje se javno zalažete, ali birače možete samo jedanput prevariti, ne nekoliko puta. I promocija vrednosti i politika, pod znacima navoda, preuzimanja odgovornosti o čemu LDP danas govori, to je potpuno tačno i to su neki naši politički prioriteti, ali ti politički prioriteti važe za sve. Ljudi su kod nas umorni, ne samo zbog nepodnošljivih uslova života, nego i zbog nepostojanja političke strukture koja će zastupati njihove političke potrebe. Tu ste izgubljeni u političkom prostoru, vi ste lišeni i svojih političkih predstavnika u opštini, u pokrajini, u gradu i u Republici. Ja mislim da većina naših birača ne oseća da ih iko u institucijama zapravo zastupa, i tu ne delim birače, da li su to birači LDP, radikala ili demokrata, jer su političke partije i politički funkcioneri otuđeni od te izborne baze i zato su ljudi tako umorni.

Nisam mogao da odem na otvaranje Oktobarskog salona i kad sam odslušao govor gradske funkcionerke koja je otvorila beogradski Salon, imao sam na umu dve stvari – zar Demokratska stranka nema ličnost koja bi bila primerenija tom događaju, koji je veoma značajan, to je jedna oblast u kojoj smo mi zaista uspešni kao urbana kultura. I drugo, zar nema ko da sedne i to napiše, pa neka to bilo ko pročita. Ja mislim da sam ja bio više onako vizuelno iritiran tim papirom koji je ta osoba držala, onako ispresavijanim, i glupostima koje je čitala, i osetio sam neku vrstu umora. Nije ni važno da li me kao nekog ko ovde živi zastupa osoba iz ove ili one stranke, zamara me i iritira to nepoštovanje svih nas, tretiranje političkog društva kao mentalno zaostalog. Iako ono po svim parametrima to možda i jeste.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Nikola Samardžić, a na kraju Peščanika još jednom vas pozivam da, ako imate volje i vremena na sajtu www.pescanik.net pogledate tekst apela koji je Peščanik zajedno sa svojim sagovornicima i saradnicima uputio nadležnim državnim institucijama sa zahtevom da se zabrane organizacije koje šire versku, rasnu i drugu vrstu mržnje i da se zabrane njihovi skupovi. Potpisao je veliki broj naših sagovornika. Naravno da ne znamo kako će i da li će država uopšte reagovati, međutim, morali smo nešto da pokušamo, pa makar naišli na podsmeh kod ministara i predsednika, kao što je na podsmeh u Vašingtonu negde sredinom 19. veka naišlo pismo koje je uputio jedan indijanski poglavica svom kolegi belom poglavici u Vašingtonu. U pismu mu je rekao: „Razmotrićemo vašu ponudu da kupite našu zemlju, a odlučimo li se da pristanemo zahtevamo da se beli čovek ophodi prema životinjama kao prema svojoj braći. Što god da zadesi životinje brzo snađe i ljude. Moraćete učiti decu, beli poglavico, da nam je zemlja svima majka.“ Ovo je bio Peščanik, doviđenja do idućeg petka.

 
Emisija Peščanik, 03.10.2008.

Peščanik.net, 03.10.2008.