Radio emisija, 19.12.2008, govore: istoričarka Dubravka Stojanović, sociološkinja Vesna Pešić, Biljana Kovačević-Vučo iz YUCOM-a i antropološkinja Svetlana Slapšak.

Svetlana Lukić: Košava je najzad stala. U Bibliji je Bog često predstavljen u obliku moćnog vetra. Možda je vetar simbol čistog duha u knjigama starostavnim, ali ovih dana u Srbiji je pre simbol čiste propasti koja nam se sprema. Osam godina nismo bili sposobni da izađemo iz kuće koja gori. Uplašili su nas krvavi tragovi koje smo ostavili za sobom i budućnost koja nam se činila nedostojnom nadnicom za patnju koju smo MI preživeli. Ljudi govore – bolje je nego pre, polako napred, zašto je Laki tako nervozan?

Nikada nismo doneli odluku da ćemo putovati za Brisel, pa smo pod Briselom počeli da podrazumevamo i Teheran, Havanu i Moskvu. Takozvana proevropska Srbija delila se na one koji su kao realni, uravnoteženi i smatraju da nije toliko važno da li ćemo u Evropu stići koju godinu pre ili kasnije, i one druge, nas, koji smo nerealni, radikalni i histerični. Ovi pametni, racionalni i nadasve uravnoteženi mudraci, kojima se nikuda ne žuri, zaboravili su da Srbija posle 5. oktobra nije samo sklepani splav pun brodolomnika, koji će se, malo veslajući, malo dremajući, jednog dana dokopati sigurne luke. Postoji i okean koji ponekad podivlja. I podivljao je. Veliku krizu koja ljulja celu zemaljsku kuglu dočekali smo rastureni i bedni. Zapadnjaci, koji životu pristupaju sa stalnim oprezom, pripremaju odbranu, a mi, kao pravi varvari, verujemo u sopstvene snage, ojačane Putinovom Rusijom.

Gledala sam grčke demonstrante kako zauzimaju državnu televiziju, bacaju molotovljeve koktele na parlament i zauzimaju Akropolj. De Ružmon je gledao Hitlera kako prolazi kroz Trijumfalnu kapiju i napisao da mu je Hitler izgledao kao manijak koji ulazi u kuću i trese svaki komad nameštaja – pa ako nameštaj odoli, on diže ruke, ako ne, lomi do kraja. Tako je Hitler, kaže De Ružmon, srušio sve što je bilo crvotočno u našem svetu. Ova finansijska kriza je kao Atila, Bič božji, kazna za sve koji su pokazali slabost. Grčka država i grčko društvo su slabi i korumpirani. Grci se, kao ni mi, nisu na vreme upristojili, baš ih je bilo briga za pitanja dobra i zla. Svega su se setili kada je ubijen jedan dečak, ali bilo je kasno. Zato Atina gori već danima. Strah me je da pomislim šta će se desiti sa nama ako se ne prenemo iz ove bele smrti. Ako je Grčka, sa sve svojim maslinama, morem, milionima turista, dugim periodom realativnog ekonomskog blagostanja tako eksplodirala, šta će se desiti ako naši ljudi izađu na ulice? Mi smo nekoliko puta naoružaniji, frustriraniji i siromašniji, a sklonost ka nasilju nam je postalo srednje ime. Jorgos Papandreu je proglasio državni slom. Kako će se zvati ono što ćemo doživeti mi, ako naša vlast i naše društvo pod hitno ne budu aktivirali nagon za samoodržanjem? Ako tako nešto ovde još uvek postoji.

Za Katare, ljudi su samo sablje kojima mašu duhovi čije ruke ostaju nevidljive. Gledajući juče Skupštinu i Tadićevog dobošara Vuka Jeremića, činilo mi se da su naši političari samo sablje kojima se bore EU i Putinova Rusija. Pobedio je duh iz Kremlja. Juče nam je Jeremić preneo završni zaključak Borisa Tadića, citiram:Preživeli smo direktan atak na ustavni poredak i pokušaj secesije. Srbija je delovala mirno, diplomatski i pravnim sredstvima. Prethodna i ova vlada su na secesiju odgovorile prilično dobro, jasno i nepokolebljivo. Politika koju je prošla vlada formulisala je politika koju ova vlada sprovodi u delo, rekao je Tadićev ministar spoljnih poslova. Nije to bilo samo još jedno buncanje Jeremića u kosovskom delirijumu. Posle gasno-naftnog sporazuma, izbacivanja G17 iz igre, zagrljaja sa Dačićem i ljubakanja sa Tomom Nikolićem, bila je to objava Borisa Tadića potpunog prekida evropskih integracija Srbije.

Ljudski um se razvijao malo po malo. Prvo je bilo neophodno ovladati fizičkom stvarnošću. To važi čak i za um Borisa Tadića. A fizička stvarnost govori da je Kosovo nezavisna država i da on tamo može da ode samo uz dozvolu KFOR-a i oklopni transporter. I on zna da je toj priči kraj, ali je nastavlja, kao alibi za svoju nespremnost da državu, koja mu je sticajem tragičnih okolnosti dopala ruku, povede tamo gde mora, ne bi li preživela.

Pogledajte kako se sve što se odnosi na normalno funkcionisanje države prolongira u nedogled. Nisu u stanju da urade nove pasoše. Ministar za prostorno planiranje, Dulić, kaže da se za iduću godinu priprema zakon o izgradnji, koji bi trebalo da doprinese smanjenju korupcije. Obećali su nam i metro, Dinkić za iduću decenuju planira modernizaciju železnice. Da ne pominjem skupštinski fucking poslovnik, i on će biti gotov iduće decenije. 117 sati, trećinu svog radnog vremena, poslanici su potrošili na priču o poslovniku.

Za ulazak u Evropu potrebni su nam političari koje ne možemo ni da zamislimo. Za približavanje Kremlju, dobri su i ovi koje imamo. Sa ruskim gasom oni će uvesti i Putinov odnos prema novinarima i Putinov način obezbeđivanja 16 predsedničkih mandata unapred. Usvojiće i najnoviji predlog ruske Dume da se radikalno pooštri definicija izdaje. Član Dume, Izvesni Lugovoj, koga su Britanci optužili da je otrovao disidenta Litvanjenka, izjavio je da svako ko nanese štetu ruskoj državi treba da bude istrebljen.

Zbog Kosova smo zabranjivali prikazivanje filmova, podržavali zabranu knjiga, Kubu i Iran, pa zašto ne bismo i Putinovo shvatanje ljudskih prava. Rusi imaju jake gasno-raketne argumente, mi nemamo ništa. Imamo samo ovu ekplozivnu smesu od poretka, koja će nam eksplodirati u lice.

Danas je Sveti Nikola, pola Srba će slaviti, a pola će ići u goste. Posle jučerašnjeg poziva Vuka Jeremića naciji na sabornost, ne mogu da se otmem slici na kojoj se, već negde kod posnih sarmi, i gosti i domaćini pretvaraju u zaverenike koji kuju zaveru o sopstvenoj propasti.

Na početku današnjeg Peščanika čućete vanredno Dubravku Stojanović. Naime, naš najveći izdavač, Službeni glasnik, jako je naljutio Dubravku Stojanović, a sve je počelo tako što je ona neoprezno otišla dva dana van grada.

Dubravka Stojanović: Prva primedba je to što ja uopšte nisam znala gde se u toj celoj stvari nalazim. Meni se javila neka sekretarica, ne znam ni kad je to bilo, možda u martu ili tako nešto, i rekla da oni pripremaju neki projekat biografija. Stvarno verujem da treba da se rade istorijske biografije, to se slažem. Pročitala mi je neku komisiju koja mi je bila u redu i ja sam rekla, dobro, javite se, doći ću na sastanak, videćemo. I ništa, onda sam ja prošlog vikenda bila na putu, vratila sam se u Beograd i zatekla svu štampu sa zakupljenom celom stranom na kojoj se najavljuje taj konkurs i ugledala sebe na mestu predsednice takozvanog stručnog saveta koji treba da oceni radove koji će doći na konkurs. Prvo sam tu zaista bila pogođena, jer sam to, verujem ispravno, razumela kao potpunu zloupotrebu imena. Neko me stavi na spisak a da ja ništa ne znam o projektu, izboru imena, o koncepciji, nisam znala da sam predsednica, nisam znala da je ovakva komisija, ništa nisam znala. I sad, ko god da mi izražava saučešće ja pričam da se osećam i mislim da svi treba u Srbiji da se osećaju kao velike bečke šnicle koje neko uvalja u prezlu i baci ih da se sprže. Eto, prosto se tako osećam, neko vas ubaci negde, smulja vas u neko društvo u kome vi nećete da budete, u neku koncepciju u kojoj nećete da budete, prosto kao s nekom idejom da ne može niko da ostane izvan, prosto mora svako da bude na neki način uvučen. Tako se osećam i ne mislim da je to ego-trip, kao „stavili ste moje ime bez mog znanja“ – što, naravno, mislim da je možda čak i krivično delo, nije važno – nego kao da sam ružno umuljana, čak i da nije bilo skandala.

Druga stvar s kojom se ja nikada ne bih složila, to je koncept romansiranih biografija. To je strašno opasno, ne znam koliko naši slušaoci to znaju, ali moje kolege istoričari i ja imamo problem oko saznavanja osnovnih stvari, osnovnih podataka vezanih za vrlo važne ljude iz naše prošlosti. I vrlo često moje kolege odlaze na Novo groblje gde će naći najsigurniji podatak kad je neko rođen, kad je umro i gde se rodio, i, daj bože, i gde je studirao, jer iz političkih razloga nije stavljen u međuratnu enciklopediju, iz drugih razloga nije stavljen u posleratnu enciklopediju, i mi smo zaboravili stotine ljudi kojima ne znamo osnovne podatke, jer smo hteli da ih u raznim fazama naše zanimljive istorije izbacimo iz nje. Prema tome, ne karikiram, nama je najpouzdaniji izvor Novo groblje. U tim okolnostima ja zaista mislim da bi bilo dragoceno raditi ozbiljne biografije, kritičke, ali pre svega naći relevantne podatke o tim ljudima. Romansirati biografije u ovoj sredini znači otvoriti novi prostor za mistifikacije. Naravno, nemam ništa protiv tog žanra, znam da ga ljudi veoma vole, ali prosto mislim da istoričarima tu nije mesto, to je književni žanr.

Osim toga, u tom oglasu veoma nejasno piše da će u knjigama biti suočene po dve biografije. Ako se pogleda taj spisak od 30 ljudi mogli bi se napraviti parovi, dakle, moglo bi se naslutiti na koga su oni mislili, mada kriterijum ni za to sparivanje nije jasan. Ali kad dođemo do novijih vremena, nesumnjivo ostaje da bi Draža i Tito bili u istoj knjizi ili da bi Stambolić i Milošević bili u istoj knjizi, jer ne vidim kako bi se drukčije napravili ti parovi. Čim sam to sve videla napisala sam jedno pismo Službenom glasniku, u kojem sam tražila da objave da ja s tim nemam nikakve veze i izrazila sam i ova svoja neslaganja sa samim projektom. Moram da priznam da me je direktor Službenog glasnika Slobodan Gavrilović odmah sutradan vrlo rano pozvao telefonom, lično mi se izvinio, rekao da nije znao da ja ništa o tome ne znam. Ne samo što se on meni javio, nego je povukao projekat i organizovao konferenciju za štampu na kojoj je odgovornost uzeo na sebe. Dakle, bez obzira na sve, ja sam tu zaista loše prošla i nemam mnogo razloga za razumevanje, ali ovo je bio mali eksperiment iz demokratije. Na to ćemo se vratiti kasnije, meni je sad bitno da kažem da je on rekao tada da je njegova ideja bila da spoji biografije autokrata i demokrata i da pokaže zapravo tu demokratsku, kako je on rekao, vertikalu kroz srpsku istoriju. To su opet vrlo opasne stvari, pogotovo kad su u pitanju romansirane biografije, kad ti ne znaš ni šta ćeš da dobiješ, koju vrstu romana, koju vrstu hepienda ćeš izvući, a za koju ličnost. Pričala sam i o Peščaniku, mi smo radili te grčke knjige sa multiperspektivnošću, gde ti predstaviš sve te učesnike i stavljaš ih u različite pozicije, i istoriju sagledavaš iz različitih perspektiva. Ali ovo je ipak nešto sasvim drugo i meni je najviše zvučalo kao nacionalno pomirenje. Moram da priznam, bez obzira šta je meni posle direktor rekao, to je meni tako zvučalo, a ja sam strašno protiv svakog nacionalnog pomirenja.

Nacija nema šta da se miri, svako ima svoje mesto u istoriji, svako je svoje mesto zaslužio, svako za svoje mesto mora da bude odgovoran, svako mora, ako je velik i odrastao, da pazi šta radi i da misli na to šta će mu se desiti, a ne da se nada da će za sto godina doći direktiva da se svi pomirimo i da se svima operu biografije. Ne mogu se biografije oprati. Važno je, moram da kažem, ako već razmišljam o naciji, čemu inaše nisam sklona, ali ako već razmišljam o naciji važno je da ona ima negativne junake, važno je da ona ima jasan sistem vrednosti koji se pravi na pozitivnim, ali i na negativnim junacima. Ako ih mi sve operemo, ako ih stavimo zajedno u jednu knjigu, jednog pored drugog, mislim da se u rezultatu dobija potpuna relativizacija, a to, ponovo kažem, u društvu bez vrednosti vodi daljem produbljivanju toga haosa. Spisak je takav kakav je, ja na njega ni na koji način nisam uticala, jer ništa nisam ni znala, a ono što mislim da je u ovom slučaju strašno važno je što je javnost videla da nema Zorana Đinđića i što je reakcija bila tako neverovatno burna, verujem da niko tako nešto nije očekivao. Razmišljala sam šta je značila ta reakcija javnosti, jer mi stalno, pogotovo ovde u Peščaniku, a vrlo često baš ja sama govorim da je naša javnost hipnotisana, da ona ne reaguje, da ona ne utiče na državu, da nema društva, da se ovde može sve desiti, a da neće izazvati nikakvu reakciju, da je prosto proizvedena, kao što su u početku 21. veka govorili, ta pena reči u kojoj, dakle, sve možete na kraju da kažete. Više nijedna reč nema težinu i ništa ne može da promeni. Paroksalno je da sloboda štampe proizvede potpunu neslobodu, jer više ništa nema smisla – ako je to uopšte sloboda štampe. Nije, naravno, ali to je anarhija koja dozvoljava sve što naša štampa dozvoljava.

U toj situaciji, da se u roku od jednog dana napravi ovakva reakcija svih – Večernjih novosti, blogova, raznih omladinskih organizacija, gde god sam mogla da pratim svi su na to strahovito snažno reagovali – mislm da je to neverovatno dobar signal koji niko nije očekivao. Em nas plaše krizom, pa ne znam, je l’ važi pasoš, od tih problema do svetske finansijske krize, čini vam se da sad niko ne bi reagovao. Ali ta snažna reakcija pokazuje da je Đinđić sada zaista simbol i da ljudi, kad pokušate da im uzmete Đinđića, reaguju samoodbrambeno. Ovo je bila reakcija samoodbrane, reakcija tipa: mi ne vidimo Đinđićeve ubice, ali znamo da su tu. I tu njegovu ideju mi ne damo makar se radilo o glupim romansiranim biografijama. Pa, mora i tu da bude! I to je za mene stvarno bilo uzbudljivo ovih dana, prosto nisam očekivala da će jedna moćna državna institucija kao što je Službeni glasnik reagovati na reakciju javnosti i obustaviti taj projekat. U celom tom incidentu zbog kojeg se ja, naravno, vrlo loše osećam, trudim se ipak da vidim jedan mali trzaj ozbiljnog društva, kao da je društvo lupilo rukom o sto, a država rekla: ciju, ciju, izvinjavam se, pogrešila sam, ja sam kriva, ja sam odgovorna, zaustavićemo ovu stvar, razmislićemo ozbiljnije. Možda se ja trudim uvek da vidim nešto lepo, ali za mene je, što bi rekli, najjači utisak ta reakcija samoodbrane kada je u pitanju ime Zorana Đinđića. Tu je podvučena crta, čini mi se. Radite nam šta hoćete, ajde, nećemo za Novu godinu da idemo van zemlje, nemamo budžet, nemamo ekonomski plan za finansijsku krizu koja dolazi, ništa od svega toga nemamo, ali dalje ne možete. Ovo je sada naše, vaše očigledno više nije, odrekli ste ga se davno, ali to nam nećete uzeti. To je bilo postavljanje praga i mislim da je to bio vrlo dobar znak, da se počne država učiti meri, šta se može, a šta ne.

Svetlana Lukić: Ali, kako oni uvek probaju preko njega da ispitaju stanje, on je lakmus-papir, da vidimo dokle možemo da idemo.

Dubravka Stojanović. Da. Hajde da probamo, možda su ga sad zaboravili, kao, hajde da vidimo, kad smo ga ono poslednji put pomenuli, kad je ono bilo? Aha, čekaj, pa nisu nešto mnogo pričali o njemu od 12. marta, pa ako sad prođe onda možda ni na taj 12. mart da ga ne pomenemo, ionako ima još oko tri meseca, hajde da vidimo sada, štih-proba.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Dubravka Stojanović. Uzgred, u današnjoj emisiji će govoriti samo žene. Druga žena po redu je gospođa Vesna Pešić.

Vesna Pešić: Ima pokušaja da se od haosa pravi establišment. Znači, ja čak mogu da pratim neke osobe koje nisu u strankama, recimo neki ekonomski stručnjak, ili i neku nevladinu organizaciju – ako neko duže vreme podržava to što radi Vlada, Boris Tadić i cela ta ekipa, taj će da bude zapažen. Tako da su se sad pojavile i nekakve nestranačke ličnosti koje pripadaju strankama, to se širi. Primetila sam da je čak i bolje biti nestranačka ličnost, a u vezi sa partijom, da je to bolja pozicija nego kad si član partije. I čini mi se da su bolji položaji sada dostupni vanstranačkim partijcima nego partijcima. Smatram da se tu sad uvlači jedna dosta široka paleta ljudi koje mi čak i ne znamo, i ne znamo koliko to široko ide. Vidimo, naravno, upravni odbor Politike. Tu je i Zoran Stojiljković, kad god treba evo ga Vladimir Vuletić, onda imate te neke konsultante ove ili one vrste, znači raznih koji uvek nešto pohvale – da, budžet je dobar, restriktivan je, baš je tako lepo kao što smo očekivali. Oni oportunistički osiguravaju haos. Znači, oportunistički zato što, ne držeći se nekih svojih principa, misle da mogu prosto da se okoriste. Tačno je da se taj sistem i pravi tako što u krajnjem slučaju ide jedan veliki poziv svima redom, pa ako se budeš na neki način priklonio, ne tražimo mi mnogo od tebe, ali ako pokažeš da ćeš malo da nas podržiš ti ćeš da dobiješ nešto zauzvrat.

Moja dijagnoza bi bila da se od 11. maja, od kako smo dobili proevropsku Vladu, jeste nešto novo dogodilo. Bilo je mnogo kritika pre toga sa jedne strane, zašto se drži ta neka crvena linija između proevropskih i antievropskih snaga. Prva i druga Srbija, mnogi su bili protiv te podele i onda je stalno bilo napada na tu liniju koja ih je delila. Nije se baš uvek tačno znalo koga ćemo da stavimo u prvu Srbiju, koga baš tačno u drugu Srbiju, ali ta linija u mozgu je postojala i mislim da ju je najviše napao Boris Tadić. On je odavno pokazivao jednu osobinu – da ne voli konflikte u društvu, da pokušava da ih otkloni i da ih na neki način rasturi. To ne znači da on planira da ukine višepartijski sistem, ne, ali on je pokušao da ukine i da razblaži, rastvori tu liniju. Mislim da to nije dobro, ta podela na prvu i drugu Srbiju, na evropske i antievropske snage nije izmišljena, linija podele među njima je stvarna. Međutim, ona je zamagljena, otklonjena, neko je imao potrebu da je izbriše. Ali, nama se 11. maja učinilo da je prevladala ova evropska struja. Međutim, ja ću pokušati sad da dokažem da nije prevladala, nego da je u stvari došlo do otklanjanja vidljivosti te podele, a ne da je stvarno nestala podela jer funkcionalno navodno više nije potrebna.

Moja prva teza je da, kad se ta linija otkloni, počinje strašno da se relativizuje pitanje koje vrednosti uopšte su u igri u Srbiji. Jer, to jeste u stvari vrednosni sukob, nije to sukob oko, šta ja znam, nekog ugovora, nego su to samo odbljesci te vrednosne podele. E, sad, to je Tadić uradio na dva načina. Jedan je uklanjanje i relativizacija vrednosti u Srbiji. To je uradio preko spoljne politike, ja to zovem mehur pun toksičnih kredita, to je ovaj bubble oko Kosova. Znači, vi imate u stvari jedno ništa, prazninu, zato što suverenitet, to smo sto puta rekli, ne postoji. Vi sada počinjete da nadzidavate prazninu, kao što su oni nadzidavali one kredite koji nemaju pokriće, tako ste napravili jedan kosovski bubble, ili mehur, piramidu oko nečega što ne postoji, što nemamo. Znači, vidimo apsurd da se zateže, upotrebljava se velika količina vlasti tamo gde nemamo nikakve vlasti, a tamo gde imate vlasti vi ste praktično paralisani. Tu paralizu najbolje u stvari pokazuje Skupština, i lepo je što se to vidi. Mnogi protestuju što ljudi to gledaju pa se nerviraju. Pa, gledajte tu paralizu, ona pokazuje kao ogledalo kako s Kosovom proizvodite tu paralizu, jer, praktično, vi u Kosovo ugrađujete veliku vrednosnu konfuziju. To je bilo ono pitanje koje sam postavila Jeremiću u Skupštini – u svakom razgovoru kada prikazuješ spoljnu politiku kažeš da je Kosovo prvi prioritet, kažeš da je drugi prioritet Evropska unija i kažeš da su treći prioritet susedi, regionalna saradnja. Kad pogledamo ta tri prioriteta mi vidimo da je sve to ništa, presipanje iz šupljeg u prazno, da tu nema nikakve politike, jer i kad pogledamo ono pobedonosno pitanje u Ujedinjenim nacijama, gde smo mi dobili, kao, podršku da ga postavimo – kad se to raspetlja na sudu dobićemo nešto što nije nikakvo rešenje za to pitanje. Znači, neće niko da vrati Kosovo pod srpski suverenitet, srpsku vojsku i policiju – dakle, šuplje i prazno. I svaka ta priča se uvek završi time da se kaže da, ukoliko bi nam neko postavio pitanje da li ćemo da izaberemo nezavisno Kosovo i Evropsku uniju, mi biramo ovaj mehur, mi biramo ništa. I još smo kažnjavali sve susede kad priznaju Kosovo. Mi koji smo okupirali jednu trećinu hrvatske teritorije imamo danas u parlamentu premijera Milorada Buhu, premijera u izbeglištvu, a sada se ljutimo na Hrvate, koji su praktično najbliži ulasku u Evropsku uniju od svih nas na Balkanu, što su priznali nezavisno Kosovo.

Kada je pokrenuta inicijativa da se osudi Iran za kršenje ljudskih prava, jer se tamo seku ruke i noge maloletnicima, izvršavaju smrtne kazne nad maloletnicima, gde postoji kamenovanje i tako dalje, Jeremić je glasao protiv toga. Ja sam ga pitala za razloge ovde u Skupštini i on je stvarno imao žutu minutu, jer na tu temu nema onog grgotanja, teritorijalni integritet i suverenitet. E, kad izađemo iz te priče i kad sam ga pitala kakav je naš vrednosni sistem ako ćemo mi da glasamo za Iran i za ovako teško kršenje ljudskih prava, kakvu uopšte ulogu politika ljudskih prava ima u našoj spoljnoj politici, direktno mi je odgovorio: zbog Kosova. I naravno, na pitanje čemu ruski sporazum, koji je ekonomski za nas, izgleda, potpuno neodrživ, opet je rečeno: zbog Kosova. Znači, sad mi vidimo da je u pitanju zaista Evropa ili Kosovo. Ne idu zajedno, ne zato što nam je neko postavio ono hipotetičko pitanje, nego zato što su to dva vrednosna sistema. Jer, ako je tu ugrađena i Rusija i Iran i sve ovo drugo, svađe sa susedima i tako dalje, mi vidimo da smo putem takve spoljne politike u stvari ukinuli svaki vrednosni sistem. Mi sad više ne znamo koji je naš vrednosni okvir, koje vrednosti važe u Srbiji. Znači, to je urađeno preko spoljne politike i Kosova kao prioriteta.

A drugi način na koji je Tadić sproveo ovu vrednosnu relativizaciju, to je preko unutrašnje politike. Preko unutrašnje politike je napravljena jedna drastična relativizacija one linije koja razdvaja proevropski i antievropski put, koalicijom sa SPS, ali ne samo tehničkom koalicijom, ono što sam ranije već govorila, nego deklaracijom o pomirenju. Ona je u stvari imala za cilj da razbije tu podelu na antievropejce i evropejce, da ukine tu crvenu liniju koja je njih toliko strašno nervirala. Znači, nemamo više razloga da se korigujemo u odnosu na prošlost, nemamo razloga više da preispitujemo koje su to naše vrednosti u odnosu, recimo, na devedesete godine, a onda je to ojačano raskolom u Radikalnoj stranci. Znači, podelom koja je bila izazvana, zato što je i Toma Nikolić i jedan deo Radikalne stranke shvatio da u ime vlasti treba da prilepe i tu Evropu, pa šta je to tako teško. Pa je onda on na osnivanju rekao: mi ćemo biti ugledni članovi Evropske unije i najbolji prijatelji Ruske Federacije. Znači, sad smo mi lepo osnažili taj deo i praktično omogućili tu polivalentnost svima. A sad, ako malo pretegneš na evropsku stranu, odmah uđeš s njim u sukobe, a ako bi možda preterao na drugoj strani, opet bi ušao u sukob. E, sad, pošto mi ne znamo šta su naše vrednosti, može i ovako i onako, sve je moguće, praktično je sve dozvoljeno u tom vrednosnom smislu. Ne možeš da uspostaviš nikakve standarde ponašanja, nikakav normativni poredak.

Tako praktično imaš situaciju koju je Stiven Luks u svom članku nazvao stanjem socijalne patologije. Znači, mi hoćemo da napravimo establišment od jedne anomične situacije, patološke, koja se više ne kreće u okviru gradnje nekakvog poretka, nego koja je skliznula negde u stranu. To je vrlo slično onome kako je recimo Džordž Soroš opisao zašto tržište nije dobro delovalo i kako je došlo do ove strašne finansijske krize, što se objašnjava ljudskim faktorom. Nema niko ništa protiv tržišta, nije uopšte u pitanju nikakvo tržište, nego je reč o tome kako ja počinjem da percipiram neku stvar, pa ako zanemarim da postoje nekakve vrednosti, da postoje nekakvi standardi, ako interes toliko mnogo probije u prvi plan, on u stvari odvuče ceo sistem u stranu. A u Srbiji naročito postoji iluzija da u modernom društvu vladaju isključivo interesi. Ne, nijedno društvo ne može da se zasniva samo na interesima, znači, ja moram da imam vrednosno-normativni sistem, kao dete koje dobija koordinatni sistem; ja sad biram svoje interese, ali u okviru nekakvog koordinatnog sistema. Stiven Luks – vi ste objavili taj članak na vašem sajtu – opisuje to stanje anomije kao veoma opasno zato što ni pojedinci ni društvene grupe nemaju više reper prema kojem bi se vladali. Oni ne znaju više šta je dobro, šta je loše, šta je legitimno, šta nije legitimno. Možete da pratite kod nas preko štampe kako ljudi više to stvarno ne znaju. Recimo, pročitate informaciju koja nije dobila baš nekakav veliki publicitet, da je neki direktor GSP-a svom zameniku kupio za nekih 2,5 miliona dinara, nekakav luksuzni auto. On kaže „mogao sam da mu kupim i skuplji“, znači, nema nikakvog ograničenja. E, pazite, sada kod nas je došlo do situacije da se legitimno i legalno jako razlikuju. Znači, mi vršimo pritisak na njega da to nije legitimno, a on pita „a koji to zakon meni zabranjuje?“. Kad ne možeš da uspostaviš čvrst sistem onda možemo da pričamo o tome koliko god hoćemo, svaki dan mi imamo nekakav novi primer, svaki dan imamo novi dokaz da ljudi ne znaju kako da se ponašaju. Sve je razobručeno i sad – šta da radimo u toj razobručenosti? Kao kad bi se deca podizala bez ikakvih roditelja, bez ikakvih vrednosti, bez ikakvih normi, ona se uopšte ne bi socijalizovala. Mi smo u stvari postali jedno asocijalno društvo. Stiven Luks govori o anomičnosti, jer nomos je zakon, znači, u bukvalnom prevodu anomičnost znači bezakonje. A u jednoj lepo pojačanoj figuri on to naziva moralnom bedom. Partijska država u stvari nije ništa drugo nego razobručeni interesi, jedna bezobalna smesa, ona nema sad odakle da krene da proba da tu razobručenu decu, koja kao i svi ostali rade šta hoće, uopšte vrati u nekakvo normalno stanje.

Kad imate vrednosni vakuum, kad nemate nikakve mehanizme kontrole, kad nemate nikakav sud takođe, policiju… Sve su to institucije koje su stvorene da budu kontrolorske, a da ne kažem da se zakoni ne primenjuju, da smo u izvršenju presuda najgori u regionu, da ne kažem da sam danas čula, kad je reč o reviziji, da smo mi jedini u regionu koji nemamo reviziju koja ozbiljno radi. Znači, svi mehanizmi kontrole su ukočeni, a ko to koči? Finansiranje stranaka da ne pominjem, znači, za sve ono što predstavlja neku kontrolu, on kaže „ne, ne treba nam“. Znači, ta razobručenost je ogromna, međutim, koliko god da se nekome čini da može da kaže „i Evropa i Kosovo i Iran i Rusija“ i da mlatara tim vrednostima, mislim da je to samo pitanje nekakve volje. Međutim, verujem da su posledice za nas prilično jasne i da mi u stvari vidimo da je vladavina Demokratske stranke na čelu sa Borisom Tadićem jedna izrazita politička impotencija. Ako uzmemo onih pet ciljeva koje Vlada postavlja, onda vidimo da je svuda rezultat nula. Zamislite u vašem ličnom životu da vam za svaki cilj koji postavite rezultat bude nula! Tako Dirkem objašnjava samoubistva: ako je sve nula, onda šta ćeš da uradiš nego da pucaš sebi u čelo, što god si se rešio da ostvariš, nisi nigde ostvario ništa. Znači, ako pogledamo sada ciljeve koje su oni sebi postavili, mi vidimo da svuda imamo jednu veliku nulu. Kosovo je nula samo po sebi, EU je takođe nula. Znači, sve se odložilo za 2009, 2010. više se već ni ne zna. I kažu, možda oni neće nas, možda mi nikad nećemo njih, možda ćemo voditi politiku ćilima sa rupom Tome Nikolića. Evropska integracija, a mi ćemo da budemo večita rupa. Pa, da li ste zapazili Bajatovićevu ideju? To je ta rupa u tepihu, on je rekao da je ruski gasovod naš ključni nacionalni interes, jer treba da se dokopamo te cevčine – nije rekao cevčine nego gasovoda, ali ja vidim da on tu misli na cevčinu. Ako ta cevčina prolazi kroz Srbiju, kaže on, jedan ćemo pipak te cevčine da pustimo Republici Srpskoj, a onda ćemo da razmislimo šta će ići prema Kosovu, a i prema Crnoj Gori, jer to nisu naši nacionalni interesi. Znači, jedan od socijalista koji su nekada na čelu sa Miloševićem vojnim sredstvima, brate, pravili veliku Srbiju, oni se sad zanose da kad zgrabe rusku cev, pa da mi držimo na Balkanu tu cev, a možda ćemo mi preko te slavine i cevčine ponovo da ostvarimo veliku Srbiju. Ne kaže se Bosni i Hercegovini cev, nego Republici Srpskoj, tako da su oni dobili jednu žutu minutu sa tom cevi, zamišljaju kako će da odvrću i zavrću i da će da postanu neke glavne zvezde, a možda će malo i da zezaju Austriju sa tim, kad počnu da zavrću taj gasovod.

Zato mislim da taj gasovod ima jedan povratni destruktivni smisao, to je ono kada kažu „mi smo se odrekli vojnih sredstava“. Aplauz za to, mi ćemo samo čisto cevno-diplomatskim sredstvima, malo ćemo cev, malo diplomatska sredstva, a pri tom, moram da kažem, kad to govori Jeremić, ja moram da ga opomenem – nije reč o tome da smo mi izabrali čak i to, pa mi ne možemo da upotrrebimo drugo nego diplomatska sredstva zato što tamo sedi onaj Kfor, pa i u Bosni, svuda su te vojske neke, pa kako to može? Ali dobro, to njemu lepo zvuči, da smo mi sad jedna ugledna, normalna zemlja, sve radimo mirnim i diplomatskim putem, ali pripremamo ove cevi koje neće možda da pucaju, ali možda mogu da se zavrću. Znači, da se vratim sada na ozbiljnu temu, posledica je toga da mi ne možemo da ostvarujemo svoje ciljeve, Evropu smo potpuno relativizovali, tu se više i ne zna hoće li Srbija ikad tu stići. Ponekad se malo stavi neki akcenat na to, evo, sad ćemo sami da primenjujemo taj Sporazum o stabiliazaciji i pridruživanju, i onda se odmah izbalansira nekim Iranom ili bilo čime što se dovede u vezu s Kosovom. Onda, recimo, treći cilj, ekonomski razvoj, to je sad postalo gotovo komično. Pa imamo onu borbu protiv korupcije, tu smo – kao što znamo, već imamo indeks – gori nego što smo bili. Možemo sada da ređamo svakog dana nove slučajeve, kroz koje se kriza iskazuje, ali to rasulo, dezorganizacija ili amoralizam, kako god hoćete, nije otvoreno prema nekakvoj strani koja bi nas povratila, stavila u igru neke vertikale, nego se, da budemo pošteni, otvara prema Srpskoj radikalnoj stranci. Pa, šta oni rade, šta radi Vučić? Ide u Hrvatsku. Kad sam ja tamo otišla sa Jelenom Šantić, ono posle Bljeska, pa oni su me na krst razapeli što sam otišla u zapadnu Slavoniju – šta tražiš na hrvatskoj teritoriji, šta te interesuju Srbi kad su to Tuđmanovi Srbi?! U stvari, oni su napravili otvoreni prostor prema najjačim strankama bivšeg režima. I sad imate okrenutost ka tom delu Srbije, ka tom delu biračkog tela, koji je više nagnut na tu desnu populističku, anomičnu, a neodređenu stranu, a ne prema nekakvim evropskim idejama. Ta strana kao da se nekako zatvorila. Možda se nekom čini da je ovo najbolje što imamo sada, da je to ta proevropska vlada. Pa, ako je ovo najbolje što imamo, ako je ovo najbolja proevropska vlada, šta bi sad drugačije bilo da stvarno dođu one tri žene, Nataša, i, ne znam, Gordana Poplazić? To je još ostalo, jer taj prostor je postao toliko nedefinisan da ljudi gube nadu i postaju oportunisti. Zašto ne bih i ja, kad više ne mogu ništa da promenim, negde namignula i uskočila i ja u tu priču? E, to je trenutna situacija. Nekako da promenimo? Ne znam odakle da menjamo, možemo samo da uskačemo u igru.

Kad se ta linija stvarnih razlika izbriše, nemaš više meru, a za to služe vrednosti, one su smernice moga ponašanja, mera stvari. Znači, neko je hteo da ukine meru stvari, a kad to uradiš, dobiješ ne samo te razobručene interese koji vređaju svakoga i zbog kojih ne znaš kako uopšte to može da se završi, nego to dovodi do umrtvljenosti, jer nema drugog izbora nego da budeš oportunista. Jer, ako pokušaš to da napadaš, a to je ogromno, onda kažu: vidi ovog ludaka, bog te… Ne znam, da se upišeš u šta? Toliko je postala neefikasna, mamurna, anomična, patološka situacija koju mi sad treba da podupiremo. I što je najgore, ovo što kažete, sad i inostranstvo podupire isto to. Pa, evo, šta hoćete, je l’ smo vam pomogli, imate sada i Tomu Nikolića tu, stalno ste nam pričali…. Evo, više nemate ni to. Nekad sam čitala Remarka – ona besciljnost, ne možeš da nađeš smisao života, ne možeš da se organizuješ… Znači, posle svih velikih kataklizmi onda javljaju se po pravilu te duboke anomične situacije, patološke ili socijalno patološke, u kakvoj je sad Srbija. Ali ako to treba da se obezbeđuje sa svih strana, da se to prizna kao red i poredak, onda to izaziva paniku. Ja se bojim da će ova anomičnost da traje zato što ne vidim kako će da se prevaziđe.

Naravno, veliko otvaranje iz takvih situacija jeste uvek put ka EU, znači, uvek smo završavali tako razgovor – ako krenemo tim putem problemi koje sam opisala će polako da se reše, pa će da bude i kontrole, uvešće se norme i vrednosti, malo po malo, pa će taj sistem nekako da se izgradi na putu ka EU. Sada, kad je to bačeno u kotao da se kuva zajedno i sa Iranom, i s Kosovom, i sa Rusijom, to više nije tako izvesno. Znači, mi smo izgubili izvesnost izlaska putem koračanja prema Evropskoj uniji. Koliko ja vidim, sadašnja vlast se ne otvara prema LDP, nego se otvara više prema Tomi Nikoliću, a ušla je u sukob sa Dinkićem. Ne ulazim sad u celu njegovu biografiju i šta je on kao političar radio, koliko je umešan u neke korupcije ne znam, ali je sigurno da je ovaj sukob vezan za to evropsko ili rusko pitanje, to je potpuno jasno. Na kraju krajeva, u istorijatu te stranke, šta god opet mi mislili o Labusu, on jeste izašao iz političke priče iz tog istog razloga, znači, onda kad je odloženo potisivanje Sporazuma. Dakle, ne otvara se sistem na tu stranu, jer vidimo s kime su upravo ušli u sukob u samoj Vladi, nego se otvara na ovu drugu. E, sad, kako, gde mi sad tu tražimo ponovo taj drugi pol, koji osećamo da nam nedostaje, nedostaje nam da ga osnažimo nekako, da se ponovo vrati u igru, jer su se ovi potpuno raskomotili razobručili te interese, mogu da rade šta hoće. Ovi aplaudiraju, „bolje nego da smo dobili nekog drugog“, to je sad kao nekakva proevropska vlada, ali taj mehur će da ipak pukne, on će da pukne zbog toga što je politički impotentan. Znači, ne može da se izdrži ta nefunkcionalnost, ne može da sve prosto bude na ivici totalnog rasula, ne može da se dovede sistem u stanje potpune dezorganizacije, a ovo brisanje vrednosti, normi, to vodi u slom. Oni će zbog te impotencije morati nešto da urade, zato što će neostvarivanje ciljeva i ta nefunkcionalnost, ta neefikasnost takvog ponašanja u stvari dovesti do takve blokade da će morati nešto da se dogodi.

Relativizacija o kojoj smo govorili u vezi sa Deklaracijom, u vezi sa Kosovom, u vezi sa Jeremićem i tom celom politikom, ta relativizacija vrednosti nije računala na ovu recesiju. Zato je sad to postalo dramatično, zato sam i ja počela o tome da razmišljam, jer kad si ovde sve relativizovao ti si smanjio svoju mogućnost adaptacije na spoljašnji svet. Mi očekujemo možda jedan ekonomski kolaps potpuno neopremljeno i pošto nema više vrednosti onda može da izbije agresija, kao što se dešava, dobar ste primer naveli, u Grčkoj. Problem je kada stigneš dotle da društvo potpuno rastoči te svoje osnovne strukture i vrednosti i norme, onda ostaje samo čisti bes. Mi smo pojeli revoluciju, ona je pojedena 2000. godine i nama šansa da se ponovo organizujemo u revoluciju nije više opcija, to je pojedeno, svi znamo da je pojedeno i da revolucija nije uspela. Zaista nam ostaje samo mogućnost agresije ili daljeg povlačenja, jer, vidite, nama je potrebna velika koncentracija sada da bismo se održali, a onda, mi se potpuno obeznanimo kad vidimo da mi ni neke jednostavne radnje ne možemo da uradimo. Recimo, sa tim ličnim kartama i pasošima, to je postalo već paradigmatično. Pitam kad se to u Hrvatskoj dogodilo, kod nas je to veliki problem, i odgovaraju mi da su oni su promenili pasoš i da ni primetili nisu kad su to uradili. Pa, kako to, mi ne možemo uopšte da izađemo iz tog kolapsa sa pasošima i sa ličnim kartama. Sve su to neke stvari koje su opet povezane sa Evropskom unijom, mi ne možemo tehnički, organizaciono da ih ostvarimo, a to nisu neke velike stvari. Kako ćemo neke krupnije probleme, recimo da stvarno sredimo, posle Krišta i njemu sličnih, da stvarno napravimo neki red u javnim preduzećima. Mi smo potrošili Krišta, uzbudili smo se, ali ništa nismo sada preduzeli da se to sad dotera u nekakav red. Znači, mi na tom nižem nivou već uveliko ne funkcionišemo, i nije samo što nečeg neće biti, pa će biti po starom, nego zato što se mi strašno demorališemo. Od svega na kraju bude buć, buć, buć – i ne bude ništa. Sada stalno idem u Skupštinu i raspitujem se, i negde u liftu malo pitam ove iz Demokratske stranke hoće li oni da preuzmu tu većinu i da počnu da delujete kao većina. Oni hoće to bezobalno ponašanje, oni misle da može – e, ne može. Znači, da bi sistem funkcionisao ili ćemo da se rasplinemo totalno ili uzmi tu vlast pa vladaj, bre, kako god znaš, kad si izabran. Uzmi vlast i vladaj. Mi bismo se bolje osećali da oni uzmu sada vlast u ruke. Pa dobro, hajde, vodi bitku za Kosovo, kažu da je to prvi, jedini cilj, pa hajde da vidimo. Oni su oterali Koštunicu zato što je bio opsesivan i zato što za njega Kosovo nije bio mehur, znate, a za ove je sve mehur.
Svetlana Lukić: Govori Biljana Kovačević-Vučo.

Biljana Kovačević-Vučo: Mislim da se svi osećamo isto, kao izduvani baloni. Imamo Miloševićevo nasleđe koje je potpuno legitimisano, Ivicu Dačića koji se potpisuje kao prvi potpredsednik Vlade – zamenik predsednika Vlade i ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić. Znači, tri reda funkcija i titula iza kojih se krije jedan mali Ivica Dačić. I on mi je, onako, paradigma Srbije. Kad je to Ivica Dačić, e onda je to i Srbija, a onda smo i mi ispražnjeni baloni. Ne znaš na koju stranu da se okreneš. Imamo veliki broj političkih stranaka da je zapravo došlo do takve konfuzije da ne znamo ni koji je njihov politički program. Evo, ja sam najbliža LDP i u njihovom sam političkom savetu, ali to ne radim zbog neoliberalizma, na kojem insistira Prokopijević, nego zato što je to, pod znacima navoda, revolucionarna stranka, revolucionarna u smislu promene onih suštinskih vrednosti, ljudskih prava i svega što bi trebalo da bude neki električni zec koji će nositi te standarde, ono što su radile nevladine organizacije kad su bile agilnije nego sada. Ali sad je takva situacija da su svi izduvani.

Svetlana Lukić: Ne znam da li si videla da je Čedomir Jovanović rekao „nije se promenio LDP, SPS se promenio“.

Biljana Kovačević-Vučo: Pa, da, svi se nadamo da će SPS da se promeni, međutim, SPS se nije promenio. Na stranu to što je SPS u nekim segmentima mnogo napredniji nego što je to bio, na primer, Vojislav Koštunica, pa i nego što je to Boris Tadić – mislim, prvi čovek u ovoj državi koji je rekao „Nedić van iz Vlade“ bio je Ivica Dačić, ja sam mu na tome zahvalna. Lako ćeš da nađeš dodirne tačke između Dačića i Čaveza, ta dodirna tačka da Nedić kao kolaboracionista mora napolje iz Vlade, i to je okay, ali to ne znači da se SPS promenio. Oni i dalje zamišljaju da su antifašistička stranka, iako su bili glavni nosioci fašizma za vreme Miloševića, kad su bili vladajuća stranka, kada je ovde zaista krenuo agresivni rat sa svima, kada je krenula diskriminacija, etnička čišćenja i sve ostalo, genocid. Ja ne znam po čemu se to SPS promenio, ja to zaista ne vidim, oni samo jesu prihvatili jedan novi govor koji potiče iz političke korektnosti međunarodne zajednice. SPS, da bi se stvarno promenio, mora da napravi distancu u odnosu na samog sebe i pre svega da kao vrhunske kadrove u državi stavlja one ljude koji bar javno nisu bili uprljani do sada. To sigurno nije Dačić, to sigurno nije Obradović, to sigurno nisu svi ti ljudi koji su ginuli na braniku Miloševića optužujući Haški kazamat, međunarodnu zaveru i slično za ubistvo Miloševića. Oni mogu da preduzimaju određene pragmatične poteze koji u određenom trenutku mogu čak da budu korisni, ali suština promene ne postoji. I to zapravo dovodi do nečega što je mnogo opasno – sa takvom banalizacijom promene kao takve, u jednoj državi koja je do te mere opterećena zločinom i prošlošću, koja se nije makla s mesta, ono što je izgledalo da će biti neka promena, makar i spora, više ne postoji. U takvoj situaciji tvrditi da se SPS promenio je jedan politički pragmatizam na koji se ja ne bih baš mnogo ozbiljno osvrtala. Još spadam u onu grupu ljudi koji glasaju za LDP, i dalje smatram da se oni zalažu za neke osnovne vrednosti kojima se druge stranke ne bave.

Nemamo javno mnjenje kao korektiv vlasti, javno mnjenje koga se vlast plaši. Ono što imamo je, na primer, da je prvi čovek u Srbiji koji je pomenuo štednju kad je krenula ekonomska kriza, pored silne javne potrošnje i zaposlenih u državnim službama, bio – pogodi ko? Ministar zdravlja Tomica Milosavljević. Genijalni Tomica kaže: u zdravstvu će da se štedi! Pa, gle, molim te, hajde da pobijemo bolesne, hajde da pobijemo siromašne, pa ćemo lepo tu da prištedimo, a onda ćemo da sačuvamo ovu elitu koja je uspela i da se obogati ili da se ugradi u javne službe i javna preduzeća i slično. To simbolizuje Srbiju. Kada si čula da u bilo kojoj zemlji prvi istrčava ministar zdravlja i kaže „menjamo zdravstvo“, i to usred onoga što je gradska sekretarka za zdravlje označila kao problem zdravstva – onih pet gradskih ustanova, tri bolnice i dva doma zdravlja? Dragana Jovanović kaže: da, možda tu ima nešto, ali to se tako ne radi, to se prvo uradi preko institucionalnih mehanizama pa se tek onda izađe na konferenciju za štampu. Jeste, a mi znamo da kod nas institucije funkcionišu stvarno perfektno. Pa im odneseš dokaze, a oni kažu: e, baš smo tebe čekali, super, samo smo tebe čekali, marš napolje!, i ništa ne bude od toga.

Znači, nama je ostala samo neka snaga javnosti, ali i jedno zaista jadno javno mnjenje koje ne zna više za koga je, za šta je, za šta se opredeljuje. Dobili smo tu veštačku tvorevinu koja se naziva Srpskom naprednom strankom, koja sada treba sa Branom Crnčevićem, Oliverom Antićem i ostalima da bude rezervna partija za pravljenje velike koalicije kao u Nemačkoj, tako to oni zamišljaju. Meni je i ovo sa G17 Plus koji se batrga i kome su pristigli dugovi na naplatu… mene je sramota više o tome da govorim, stvarno me je sramota. Verujem da to svi vide, ne samo ja, to vidi i to neartikulisano javno mnjenje i upravo to je ono čega se ja bojim. Kako će to javno mnjenje, kad se jednoga dana nešto artikuliše, kad ga neko izmanipuliše, kako će taj svet da reaguje, šta će da nam se dešava? Hoće li nam biti isto kao u Grčkoj? Hoćemo li imati neki novi populizam, ono, antibirokratsku revoluciju? A za to što je moguće da se desi bićemo odgovorni upravo mi koji smo imali iste bazične ciljeve – evropsku integraciju. Demokratska stranka svojim ponašanjem – naročito Boris Tadić i njegova kamarila u tom kabinetu, odnosno Vuk Jeremić, koga ne želim da spominjem kao posebnu osobu, izdvojenu od Borisa Tadića, jer je potpuno besmisleno, a i neukusno izgovarati ime Vuka Jeremića, a ne videti da iza te politike stoji Boris Tadić – oni pokazuju da pod evropskim integracijama podrazumevaju da ulazak u Evropu bude takav da mi svima pretimo prstom i govorimo kako su bezobrazni pošto nam postavljaju uslove, pošto nas neravnopravno tretiraju, da se svađamo sa susednim zemljama i da imamo nikad lošije odnose sa Hrvatskom, Bosnom, Makedonijom, Crnom Gorom. Mi ćemo biti krivi ako ne kažemo ono što je krajnje vreme da se kaže – ne, mi nemamo zajedničke ciljeve! Demokratska stranka, odnosno Boris Tadić i njegovi sateliti bliži su sada politici naprednjaka nego onome za šta smo na kraju krajeva svi mi glasali. Nemamo mi svi isti cilj, to je definitivno.

Mene užasno zabrinjava što mi više uopšte ne čitamo novine, mi ne znamo šta se dešava, niti mislimo da će nešto što se pokrene u medijima kao značajno, odnosno trebalo bi da bude značajno, stvarno i da postane značajno i da će da se rešava, ne samo institucionalnim putem, nego i putem određenih pritisaka od strane, na primer, nevladinih organizacija, intelektualaca, pojedinaca. To smo sve imali, sve vreme smo imali te električne zečeve, ljude koji su iskakali iz nekog konsenzusa koji vlada i koji su nametali određene standarde i pomerali stvari napred. Čini mi se da u poslednje vreme toga više nema i da među političkom elitom – postoje naravno bitne razlike u njihovim, naročito javnim, nastupima – postoji i konsenzus. Konsenzus oko načina rukovođenja državom, dalje feudalizacije, a sve više i oko ulaska u Evropsku uniju. Možda će radikali malo da talasaju i ove razne grupe… Ne znam kako će DSS da se ponaša, ali što bismo se plašili DSS kada imamo na našoj strani naprednjake koji su postali prihvatljivi svugde. Maja Gojković je velika carica, svi je cene, svi je poštuju, nema tu šta, svako ko drži do dobrobiti Srbije zna da moraju da se poštuju te vrste promena.

Bilo nam je lako za vreme Koštunice, optužiš Koštunicu i super, i onda se glasalo za Tadića kao manje zlo. Sad više nemaš ni manje zlo, to je taj problem. Opet moram da izdvojim LDP, drukčiji je, ali izjava o promeni SPS nabolje im ne ide baš mnogo u prilog, i ja se pitam koje su to ciljne grupe kojima se te stranke obraćaju. I da li uopšte stranke razmišljaju o novim izborima, da li se trude uopšte da opravdaju poverenje tih ljudi koji su glasali za njih. Jer, jedno je politički pragmatizam, ne možemo da budemo čistunci, to je meni savršeno jasno, ali ako politički pragmatizam postane dominantna vrednost u društvu, i to politički pragmatizam tog tipa da se zapravo nidopaštavaju birači, e, onda smo u problemu. Do sada sam uvek znala šta je to što treba da se desi da bi se krenulo na bolje, a sada ne znam da li me veći užas spopada od ideje da padne Vlada ili od ideje da Vlada opstane. Jer, ako opstane, osećam se kao taoc jedne politike koja sigurno nije dobra, a s druge strane, ako padne, osećam se odgovornom – čoveče, pa ja lajem protiv Tomice Milosavljevića, pogledaj, pada Vlada, G17 Plus, a ko će da nam dođe? Naprednjaci, Brana Crnčević, Oliver Antić? Pa, ne, ne, ja to ne bih preživela! I sada, eto, pristajemo na svaku varijantu. Čitamo po novinama šta ima da nam kaže Suzana Grubješić ili Tomica Milosavljević, pa se stalno smenjuju i stalno nam objašnjavaju iste stvari, stalno nam uvijaju u oblande svoj politički pragmatizam najprizemnijeg nivoa. I ti vidiš da oni znaju da mi znamo da oni to pričaju zato što pokrivaju sebe, i mi znamo da oni pričaju zato što pokrivaju sebe, i tu zapravo nema više nikakvog razgovora, nema pomaka napred. Srbija stagnira, a stagnacija je za Srbiju propast.

Mene neki prijatelji koji žive u inostranstvu pitaju „je l’ se to nama čini ili je u Srbiji sve do te mere trulo da se više ništa ni ne dešava?“. Nema sad tog događaja koji mene može da pokrene i motiviše, nema, upravo zbog mogućih posledica. Da li želiš da padne Vlada? Ne, ne želim da padne Vlada. Da li želim da se ljudi pobune? Ne, ne želim ni to, plašim se i toga. Šah-mat situacija je, mislim, prilično teška, a mi smo svi potrošeni i izduvani baloni. Šta će biti sada sa tom krizom koja nastane, šta će biti sa ovom sirotinjom, šta će biti sa ljudima koji su na dnu, šta se dešava kad se taj svet pokrene, ako se taj svet pokrene? Šta se dešava? Šta mi tu radimo? To mi sve deluje toliko katastrofično da ponekad odbijam da mislim o tome. Teško je, u stvari, živeti u državi u kojoj vidiš da stvari ne idu kako treba, a opet, nisu ni do te mere napete da moraš da bežiš. A ništa se ne dešava – a bilo šta da se desi, znaš da će biti samo gore. Znam da ne postoji recept, ali gde su svi ti pametni ljudi, gde su sve te individue, ako to više uopšte postoji, koje mogu nešto korisno da kažu, da ponude neka rešenja, da se otvori neki razgovor na tu temu? Ne znam, nemam rešenje, a nemam više ni entuzijazma, i čini mi se da ni ljudi oko mene nemaju entuzijazma. Šta sad znači ne rešiti pasoše? Opet smo njihovi taoci sa tim pasošima. Ja samo hoću da imam pasoš i hoću da budem građanka države u kojoj neće glavni problem biti imbecilnost i nesposobnost i lukrativnost, idiotizam, ne znam kako to da nazovem, političke elite u Skupštini koja nije u stanju da donese zakon o pasošima. Oni jadni, nikakvi političari desetorazrednog karaktera koji su se našli u tim poslaničkim klupama – mislim, ono svet nije video, onu garnituru! – oni demonstriraju tako svoju moć nad tobom, i oni imaju tu moć, a ti ne znaš čega se više bojiš, jer se te njihove moći ne bojiš, čini ti se, kad bi je video dunuo bi je, znaš, onako, i nju, i sve njih koji prave te kombinacije. A s druge strane, bojiš se upravo reakcije kod ljudi, izazivanja gneva, jer šta onda, koje je rešenje posle toga? Niko ne želi nikakav građanski rat, ne želimo Grčku, ne želimo nasilje…

Svetlana Lukić: Kod nas ne bi bila Grčka.

Biljana Kovačević-Vučo: Bilo bi gore, i zato ne smeš da praviš ni strašan pritisak, ne smeš sebi da dozvoliš ni da budeš gnevan, ni ljut. I tako, hajde, pusti ih da izglasaju zakone 20. decembra, neka nas zezaju, neka demonstriraju svoju moć, samo da ljudi ne polude i da ne krenu sa močugama na njih ili nekim vatrenim oružjem, ili da svaki taksista koji je frustriran zbog dozvole, ili svako ko je frustriran zbog urbane mafije, ne krene da izravnava svoje račune. To je katastrofa, u tome se ne vidi se izlaz, a oni se mnogo igraju time. I onda gledaš te poslanike koji samo demonstriraju svoju moć, a ta moć je jadna moć u jednoj državi koja propada i u kojoj je nezadovoljstvo ljudi tako veliko. Ono jeste izduvano, nije napumpano u ovom trenutku, ali ništa lakše nego napumpati ga, ništa lakše. I, šta posle? Da li neko u ovoj državi ima izlaznu strategiju? I da li Boris Tadić kao predsednik države u svom kabinetu, okružen svojim saradnicima, zaista ima sindrom Marije Antoanete, pa ne želi da vidi šta se dešava, zamišlja da to sve ide svojim putem zajedno sa tim njegovim desnim eksponentom Vukom Jeremićem? Da li oni zaista ne vide šta se dešava? Koja je njihova izlazna strategija? Šta je to? To meni više uopšte nije jasno.

Kako sad da se pravi alternativa u Srbiji? I za vreme Miloševića, i za vreme Koštunice postojalo je nešto za šta se veže, neko nešto kaže, pa se ti strašno obraduješ, tu ima ljudi koji su normalni, koji misle… Ali više nema ni toga. Slušaš Peščanik, čitaš novine – mislim, šta radiš u stvari, nije mi jasno. Za svaki medij u ovoj Srbiji tačno znaš koju političku opciju ima i ko stoji iza njega. Pa, odlazak Borisa Tadića na sahranu Alekseja, na primer, to se prezentuje kao državna vest, a to je privatna stvar. Ima pravo predsednik države da ode na sahranu, ali to je nama bila udarna vest bila. Mi se do te mere dodvoravamo Rusima da je to evidentno – ma, evidentno je da su oni odustali od politike Evropske unije i to je ovaj mali, takozvani ministar inostranih poslova sasvim jasno i glasno rekao i stekao je popularnost, on je najpopularniji političar. Eto, u tome je stvar, preko toga se testira javno mnjenje. Rusija, Rusija, Rusija, mi se stvarno okrećemo ka Rusiji i to je ono što mene užasava, taj despotizam i ta koncentracija vlasti.

Svi smo se mi podsmevali Borisu Tadiću što on izigrava neku vlast, a on je, čovek, zaista koncentrisao svu vlast, on je mrtav-hladan, on kaže, bez ikakvih posledica, da će smenjivati sve članove Vlade, on na svoj način imitira Putina, kao, pogledajte kakav sam, lajte vi samo, ali ja ću da smenjujem članove Vlade. I svi znamo da će on smenjivati članove Vlade i pitam se kako članove Vlade i tu Demokratsku stranku više nije sramota, da tu najveću stranku toliko srozaju. Pa, da li ima nekog autonomnog čoveka tamo koji će da kaže: aman, bre, dosta, ljudi! On tamo preti, ja ću da izbacim ovoga, ja ću da izbacim onoga, ja kao predsednik, ja kao predsednik stranke… Pa, čoveče, to je balkansko-srpska imitacija Putina, to je katastrofa. A Evropska unija, ona je nešto kao rezervna varijanta. Sigurna sam da postoje među poslanicima, članovima i biračima Demokratske stranke ljudi koji iskreno, autentično žele i sve bi uradili da uđu u Evropsku uniju, ali vlast je koncentrisana kod čoveka koji ne želi u Evropsku uniju, a to je Boris Tadić; Vuk Jeremić je potpuno nebitan, on je samo izvršilac određenih radova koje Boris Tadić nije u stanju da izvede. I opet kažem, pobedio je Dobrica Ćosić, to je taj takozvani evropski put Dobrice Ćosića koji nikad nije bio evropski, i njega oličava Boris Tadić, koji bez ikakvog stida, srama i protivustavno koncentriše celu vlast u svojim rukama. Ali pošto Boris Tadić ne deluje kao tip autoritarnog čoveka, poput Putina, mi se malo smejuljimo, jer, eto, jadna je Srbija u kojoj je Boris Tadić prigrabio svu vlast pored svih nas ovako genijalnih. Ali on to jeste uradio.

Bojim se da će sada da dođe ona situacija kada će svi ljudi koji su bili hrabri i lično angažovani reći: e, pa sad je bilo dosta, svi se ugrađuju, hoću i ja da živim i da preživim, ako imam tu sreću kao Iljfi i Petrov, teško je zamisliti da postoji takav gadan grad kao što je Pištislav, ali on postoji i s njim treba računati. Tako će da bude i ovde, teško je zamisliti da je nama baš pripala ta sreća, gadna sreća da živimo u ovakvoj zemlji kao što je Srbija danas, ali kad je ona takva, s tim treba računati. Dakle, daj da vidimo kako ćemo da se namestimo i da bolje prođemo, jer se entuzijazam koji je postojao pretvorio u budalaštinu, u stvar za ismevanje, ljudi ti se smeju. A ljudi moraju da vode računa o svojim porodicama, o svojoj poziciji, moraju da vode računa o starosti, žele da prežive, pa ne mogu da budu aktivisti celog života. Bojim da će sve veći i veći broj ljudi da se pasivizira, i to upravo intelektualaca kojih mora da bude. Uvek je Srbija imala veliki broj intelektualaca koji su odlično govorili, fantastične knjige pisali, fantastično promišljali to što se dešava u Srbiji. Ali danas imamo politiku ispuštenih guma. Automobili su najnoviji modeli, ali gume im ne rade, ne možeš ni da ih popraviš, ne mogu da se pokrenu. Tako je i to bogatstvo koje je postojalo u Srbiji počelo, putem kompromisa i raznih drugih oblika prilagođavanja, polako da nestaje sa scene i bojim se da će Srbija zapravo da ostane i bez tih angažovanih, pod znacima navoda, intelektualaca, koji su uvek davali jedan drugi ugao i zbog kojih si se radovao što živiš u Srbiji. Poznajem dosta ljudi koji zaista više ne žele da se mešaju i uradiće sve da prežive ovaj period u Srbiji, prema jednom opšteprihvaćenom konsenzusu, ne samo kod nas, nego i od strane međunarodne zajednice. Samo da Srbija ne bi talasala i da ne bi bilo još gore…

  • Gotan Project – Celos

Svetlana Lukić: Na kraju Peščanika čućete Svetlanu Slapšak. Svetlana je profesorka na Institutu za humanističke studije, prvom ljubljanskom privatnom postdiplomskom fakultetu. Ove nedelje je bila u Beogradu, gde je govorila na skupu o Jugoslaviji u Centru za kulturnu dekontaminaciju. I dok sam se ja preznojavala na promociji Peščanika na Palama, Vuković je levičarila sa Svetlanom Slapšak.

Svetlana Slapšak: Pre nekog vremena me zvala jedna holandska novinarka, TV-autorka zapravo, koja hoće da snima dokumentarni film o Jugoslaviji, o dve strane rata sada, i zamolila me da joj pomognem da nađe te dve strane rata. Ja sam pitala na koje dve strane rata misli i ona mi je rekla „pa, na one koje su bili protiv Nemaca i ove druge koji su trpeli posle“. I onda mi je objasnila koliko su trpeli posle, i sve ostalo, što ja vrlo dobro znam jer živim u Sloveniji. Vađenje kostiju je bilo popularno skoro četiri godine, manje-više dva puta nedeljno na televiziji, i ja sam joj odgovorila, pošto se u meni naravno akumuliralo mnogo iracionalnog besa, „jeste vi u Holandiji imali javnu debatu između onih koji su za spasavanje Ane Frank i onih koji su protiv, odnosno za denunciranje porodice Frank, pa neka se u javnoj demokratskoj debati suoče dva mišljenja“. Ona je na to zanemela.

Kolonijalna reinvencija Jugoslavije je do te mere napredovala i do te mere je danas opasna da mi moramo smatrati svojom dužnošću da ponovo uzmemo Jugoslaviju u ruke, možda ne kao politički projekt, ali svakako kao naučni projekt. S jedne strane, to je sigurno otvaranje Pandorine kutije, toga sam svesna, jer sam veći deo svog aktivnog života provela takoreći rušeći bivšu Jugoslaviju, sa određenim posledicama i cenama koje sam platila, smatrajući da onakva kakva je može da se popravi. Drugi su smatrali da ne može da se popravi, a danas smo sa rezultatom koji uglavnom svi vidimo – propast Jugoslavije se više ne upisuje u lokalne i regionalne pojmove. Ona se mora upisati u dekolonizaciju i kolonizaciju i krizu kapitalizma, jer drugačije rešenje ne može da se misli. U nekom smislu, paradoksalno, kriza kapitalizma nam pomaže da revidiramo Jugoslaviju, odnosno da rekonceptualizujemo Jugoslaviju. A zašto mislim da je nostalgija tako negativna? Zato što se iz depresije i očajanja i, zapravo, jedne melanholične filozofske misli uglavnom reinventira ono što je u nekadašnjoj kulturi bilo najjednostavnije, najvidljivije i, ja ću se usuditi da kažem i taj termin, najkičastije. Obnova partizanstva na nivou abažavanja novih heroja stripova ili nošenja uniformi o proslavama, ili pevanja partizanskih pesama sa babama i dedama je naravno emotivno zadovoljavajuće, ali kognitivno uništavajuće. Ja sam duboko uverena da nova konceptualizacija Jugoslavije mora da se odrekne toga, da konačno prestanemo da patimo za Buco-sirom i Gavrilović-paštetom, uostalom, imamo je, nije nestala, neke druge stvari jesu.

Dakle, na tom nivou svakodnevice treba da se odreknemo kristalizacije svakodnevice u šećeru i da primenimo jedan drugi model kristalizacije, isto toliko transparentan koliko i šećer, ali zdraviji za naša tela i naš duh. Ta druga vrsta nostalgiije značila bi pre svega legalizaciju žala za Jugoslavijom, legitimizaciju, ne legalizaciju, legitimizaciju u intelektualnim krugovima. Dakle, da je dozvoljeno žaliti za Jugoslavijom i njenim realnim dostignućima od kojih su neka direktno upisana u današnju svetsku krizu kapitalizma, kao što je jednakost, kao što je pravo na rad, kao što je zdravstvena zaštita, kao što je jednakost rodova i tako dalje. Dakle, taj žal treba legitimizovati. Drugi aspekt upotrebe i, ako hoćete, dekonstrukcije nostalgije jeste naravno vrlo praktično pitanje: zašto da uništavamo terapiju koja je tako uspešna, posebno za nas matore? Pa, upravo zato što se apsolutno ne sme prihvatiti stereotipizacija koja je dovela do katastrofalnih posledica onoga trenutka kada se reciklirala u novopečenim medijima. Dakle, tu opasnost treba po svaku cenu izbaciti. A treće bi bilo ponovno otkriće filozofije sreće – nisam toliko luda za Ernestom Blohom i njegovom revalorizacijom Karla Maja, ali mi je jako stalo do francuskih misliteljki 18. veka i njihove konceptualizacije sreće, privatne sreće. Gospođa Emili de Šatle, koja prevodi Isaka Njutna sa latinskog na francuski, ljubavnica je Volterova i nalazi sreću, i opisuje svoju svakodnevnu sreću terminima filozofskog zadovoljenja onoga što inače radi, a to je matematika i prevođenje sa latinskog. I konačno, ja mislim da je rešenje za nostalgiju to da se dislocira, da se premesti, da se premesti u jedno novo područje koje nije dovoljno istraživano, premda ima sjajnih primera u postjugoslovenskim kulturama. Mislim da nostalgija ne može biti ugrožena i ne može ugrožavati druge, jedino ako je smestimo u smejačku kulturu, koja u ovim krajevima nikada nije bila dovoljno razvijena, a sada bi mogla biti razvijena, jer raspadnutost institucija to u velikoj meri dozvoljava.

Kriza je uveliko već došla u siromašnija područja Evropske zajednice, udariće, ja mislim, u sam centar relativno brzo i imaćemo situaciju u kojoj će današnje plemenito pokrivanje banaka morati ipak da se pretvori u nešto drugo, jer sada države plaćaju banke i kapitaliste da otpuštaju radnike. To će se morati ozbiljnije misliti, i ja sam duboko uverena da će jedan od mogućih izlaza iz celokupne krize biti verovatno novo mišljenje socijalizma. Odnosno, bilo kakvoga sistema u kome će se na nov način, popravljen, korigiran, kako god hoćete, misliti jednakost, omogućavanje istih uslova, borba protiv najcrnje globalne sirotinje, nemogućih uslova i svega ostalog. Ne može drugačije, stvarno ne vidim budućnost kapitalizma u ovome što se događa, nema je. I u tome smislu, naravno, misliti Srbiju se mora drugačije, ona se prosto danas utapa u jednoj mnogo široj slici. Ja za to stvarno nisam stručnjak, polovinu argumenata koji se iznose uopšte ne razumem, ali sasvim sigurno razumem da se države strašno trude, počev od Amerike, koja se tim poslovima nije ranije bavila, da spasavaju najveće, što mi se stvarno čini potpuno ludim. I glasovi u Americi su mnogobrojni – pustite ih da potonu, izgubiće posao strašno mnogo mladih menadžera?, pa, neka ga izgube, bolje da oni izgube nego oni koji će bez posla izgubiti i život. Nameću se rešenja koja svet više ne može da prihvati. Ako je zaista kriza takva, ako će zaista se desiti svima, onda se što pre mora misliti na globalna rešenja. Tako da u svojoj potpunoj ekonomskoj naivnosti, ako hoćete, u svom potpunom amaterizmu, ja zaista mislim da je trenutak da se misle veliki društveni projekti, a ne da se spasavaju banke i kapitalisti koji su bili nerazumni dugi niz godina, pa im sad treba pomoć da oni prežive. Razvijeni svet je organizovan tako da će bogati biti zaštićeni u svojim tvrđavama, sa svojim lekovima, rezervama hrane, skloništima, mogućnostima da pobegnu prvi gde treba i tako dalje, oni su već osigurani, tako da se ne bih naročito brinula za psihičke nesreće koje će doživljavati kada se slomi ova ili ona berza. Problem u vezi sa krizom postavlja se na sasvim drugom mestu, a to, naravno, na velikim političkim telima uopšte ne čujete, prosto je cenzura takva da nikome ne pada ni na pamet da kaže da bi se društveni odnosi morali menjati.

Svetlana Vuković: Da, naši liberali bi se tu jako naljutili…

Svetlana Slapšak: Baš me briga, čujte, stvarno, liberali i treba da budu u potpunome šoku. Mene nimalo ne zadovoljava to što veoma omatoreli Grinspen kaže „pa, možda baš nisam bio u pravu“, za boga miloga, umesto da se odmah povuče u manastir i da dâ sve svoje bogatstvo sirotinji. To su rešenja koja se sada pojavljuju. Meni je jako žao, ali institucije i bogataši bi sada trebalo da se ponašaju sasvim drugačije, a oni to očigledno ne nameravaju. Nego, u prvoj fazi mi svi treba da samo potpuno hipnotisani i da se bavimo time kako su bogati nesrećni, jer se berze drmaju i ne znam šta sve pada njima na glavu. Who cares? Dolazi druga faza koja će biti nešto ozbiljnija, treba se bojati krvavih obračuna, revolucija, smenjivanja vlada i tome slično. Pitanje je tu ko treba čega da se boji. Oni koji nemaju ništa da izgube – da vas podsetim, citiram jednu poznatu pesmu, kao i neke poznate stavove nekih zaboravljenih teoretičara – oni koji nemaju šta da izgube biće u relativno boljem položaju u prvome trenutku, ali, kažem, bogati deo sveta već ima jako mnogo razvijenih mehanizama da se zavije u nekakvu fazu zamrznutog preživljavanja dok svi ostali ne izginu. I to je jedno od rešenja.

Svetlana Vuković: Kako se objašnjava to da u Grčkoj, istina, retko bude ovakvih nereda, ali kad buknu, onda praktično ne mogu da se zaustave?

Svetlana Slapšak: Naravno da ne mogu da se zaustave zato što je mnogo različitih organizatora i interesenata. To je tradicija ulične pobune koja je u Grčkoj dobra, stara, utemeljena, uhodana, ja sam takvih videla ne znam koliko puta. Mogu se setiti jednoga događaja iz ranih osamdesetih godina kada je jednu devojčicu od 17 godina, koja je raznosila komunističke letke u dvorištu neke fabrike, šofer koga je vlasnik uputio jednostavno smrskao o zid autobusom. To se desilo u podne, u 12 sati, sećam se vrlo dobro toga dana. U 5 popodne istoga dana na atinskim ulicama je bilo više od milion ljudi. Savršeno organizovanih, sa redarima koji su imali trake, sa odeljenjima protestanata, manifestanata sa sloganima napisanim na platno sa sve rupama da ne bi vetar razdro to platno i plastiku, sve je to bilo u 5 sati organizovano. To ne možete zamisliti ni u Parizu, koji je drugi veliki grad u kome se stvari vrlo brzo i jednostavno organizuju u velikim dimenzijama. To je u Grčkoj mogućno, oni imaju tu praksu i zato za mene nikakvo iznenađenje nije bilo – ubili su dete, šta god da se desilo, slučajno ili ne, naredne večeri su već anarhisti počeli da pale, narednoga dana su komunisti organizovali demonstracije, trećeg dana su se već i socijalisti, koji su videli da je tu i njihov interes, dodatno organizovali. Tu nema milosti, to je aparat koji je tako dobro podmazan, tako savršeno uigran, da vi zaista možete bilo gde u Grčkoj u bilo kom trenutku napraviti masu koja vam je potrebna.

A njima je sada potrebna masa, prvo da sruše Vladu, to je osnovni zadatak. A onda, zaista ima još jedan element u svemu tome što se događa – to je pobuna najsiromašnijih, jer su u Grčkoj već počeli, i to daleko dublje i daleko drastičnije, da se pojavljuju znaci krize. To su mi rekli ljudi koje poznajem, da već uveliko propada strašno mnogo sirotinje, da je proces uveliko krenuo nizbrdo, tako da se to mora razumeti u kontekstu u kojem se događa. Verovatno će srušiti Vladu, a koje će rešenje biti ja ne znam, jer već skoro deset godina imamo mrtvu trku između dve porodice, Papandreua i Karamanlisa, Karmanlida i Papandreuida, koji vode svoju politiku.

Najvažnije i najbolje promene koje sam ikad videla u Grčkoj bile su promene u diskursu. Kada je diskurs postao dobar, kvalitetan, sa pametnim zamislima, onda se probudila i mašta političara, mobilisani su ljudi i tako dalje. Reći ću vam jedan paradoks – meni se čini da je Grčku Srbija ubila u toj odvratnoj, histeričnoj izmišljotini o srpsko-grčkom prijateljstvu i o mržnji prema svemu što je drugo, a posebno muslimanima. Grčka je jednostavno pojednostavila svoj javni govor. Siromašenje misli direktno dovodi do ubistva, zaglupljivanje direktno vodi u ubistvo drugog, a zaglupljivanje je proces koji mediji dosta lako i jednostavno izvode, kada jedanput više nemaju šta da kažu. I to je to, bojim se da se zaista isti proces desio i u Srbiji i u Grčkoj, a u Grčkoj se desio pod uticajem novog izmišljenog prijateljstva sa Srbima, koje nije dovelo do toga da nemate vizu za Grčku, da vas podsetim. Ali, šalu na stranu, stvarno se bojim da je taj paralelan primer gubljenja komplikovanosti govora ključan, prvo za zaglupljivanje, a posle zaglupljivanja odmah ide agresija. Bojim se da su posledice tog zaglupljivanja strašno duge u Srbiji. Samozaglupljivanje je izvedeno između 1986. i 1987, više nije bilo ni potrebno, sve što je trebalo da se kaže u Srbiji da bi se ljudi zaglupili rečeno je tada.

Situacija u socijalizmu se promenila utoliko što institucije stavljaju ljude na položaje, ne biraju ih same institucije. To je, izvinite, promena koja je dosta radikalna, u tome smislu bi nekakva politika vrhunske vlasti, onih koji su na samom vrhu, morala da bude usmeravanje tih institucija. Zašto se tu ne poštuju nekakvi osnovni evropski kriterijumi, ja ne znam. Ako jedna stvar funkcioniše u Evropi, onda to jeste neprekinuto sporazumevanje vlasti sa institucijama koje označavaju učenje, obučavanje, vaspitanje i na kraju krajeva, i propagandu, odnosno medije. Ta komunikacija postoji – e, a ovde ne postoji. Moram priznati da ne razumem zašto, ali sasvim je sigurno uspela medijska manipulacija po kojoj su oni koji stalno govore o odgovornosti, o ratu, smešteni u nišu za divlje životinje. Bojim se da su to ključne greške najviše vlasti i njihovog uticaja na promenu javnog govora, za to ne može da bude odgovoran niko drugi nego onaj ko je najviše plasira.

Svetlana Vuković: Da li je Vuk Jeremić tako vidljiv spolja kao što je nama vidljiv iznutra?

Svetlana Slapšak: Slušala sam ga nekoliko puta i moram priznati da nisam primetila nikakvu bitnu razliku između njega i, neću da kažem uvredljivu reč, ali ogromne populacije mlađih političara danas u svetu koji se ne odlikuju ničim drugim sem svojom odanošću onome ko je viši. To je prosto tip koji je sada postao aktuelan. Videla sam ih na slovenačkoj sceni, ljude koji sa strašću brane svoju potpunu zavisnost od nekoga ko je iznad njih i to je jako žalosno. Premda kod Jeremića, ako ništa drugo, imate jedan novi kvalitet, čovek govori jezike i to dobro, vrlo lepo i to je vrlo dobar element. Ali, kada ga slušate kako govori o stvarima kao što je kosovski problem, koji ja mislim u Srbiji ne bi trebao više da postoji, u čemu je više problem? Imamo nezavisnu državu sa kojom treba ustanoviti pametne odnose da bi se eventualno uticalo na zaštitu manjina, i to je to. Ali sve dok se zadržava jedan tip govora koji je zavisan od više vlasti, šta hoćete da se desi? Ništa. Videli ste isto tako veoma mladog hrvatskog ministra za spoljne poslove, čovek bi na osnovu mladoga lica rekao da će nešto da se promeni, ali ništa se ne menja, samo je još veća apsolutna vernost onome ko je iznad. Prevara je mlado lice, vi biste očekivali mladoga čoveka da unese nekakvu novu ideju, a jeste li je možda primetili? To su naše zablude i naši stereotipi, evo, fino, mlad čovek, pa ćemo sad nešto…

Znate, jedna stvar je dosta ključna u modernoj Evropi, u modernom svetu, i to upravo sada sa krizom, a to je što ne moramo više dovoditi u direktnu vezu ono što govore političari i ono što se zaista dešava, to više nije povezano. Taj jezik se sve više odlepljuje, njihov način upravljanja sudbinama većine, čitavih naroda, postao je manje relevantan sa krizom, a to može da dovede do dobrih posledica. Ako se sećate Montija Pajtona, jedna divna epizoda iz one prve serije sedamdesetih godina bilo je dovođenje ministra u studio. Ministar počinje da objašnjava neku vrlo važnu stvar, a spiker se okrene drugome koji sedi i kaže „dok ministar govori mi ćemo…“, kaže neku potpuno trivijalnu, besmislenu stvar. Da, dok ministar govori – u tom smislu mi živimo u svetu u kome treba revidirati situaciju dok ministar govori. Ali to se, žao mi je, ali to se može jedino putem medija.

Svetlana Vuković: I mene mnogo iznerviraju, mnogo su glupavi…

Svetlana Slapšak: A gde su pa pametni, izvinite, možda poznajete svetsku državu u kojoj su političari pametni, razumni i znaju kako da se ponašaju? Pogledajte Island, zemlja se raspada, ja prosto ne verujem da savremeno parlamentarno organizovanje politike onako kako ga znamo više odgovara zahtevima sveta, ne odgovara više nigde. I ta stvar sa parlamentarnom demokratijom i demokratijom uopšte – mora isto tako jedanput da se nađe neka dobra igla da to pukne. To ne ide više nigde. Imali smo trenutak, jedno veče nadanja, slušali smo fantastičnu retoriku Baraka Obame, to je zaista bilo briljantno, to je najbolje u američkoj tradiciji, tako nešto dobro davno nisam slušala. Jedno veče – i dovoljno. Šta će biti dalje nije bitno, ali, prosto, naučimo se da oni ne mogu više da vode politiku, da svet zahteva neka potpuno druga rešenja. Znate, modeli koji se nude jesu tihe revolucije, srednje revolucije, burne revolucije, to je ono što se nudi kao dosta predvidljiv model. Bojim se da u drugim terminima više ne može da se misli o budućnosti. Evo nas opet na velikim temama, kuku mene, to najviše mrzim… Najviše volim finu malu analizu, a ne ovo…

Svetlana Vuković: Šta vi tamo predajete, držite neke kurseve, kako to…?

Svetlana Slapšak: Kako to izgleda? Predajem od 5. novembra do 23. decembra svaki dan, u 12 sati imam kurs na srpskom jer su to moji studenti zahtevali, takva je mešavina. Kurs se zove Invencija Balkana od antike do danas. Od 15 do 18h imam kurs na engleskom koji se prvo zvao Uvod u feminizme i feminizmi pre feminizma, a sada je Film, TV i pozorište i žene. To je pet puta nedeljno, a jedanput nedeljno još imam kurs Balkanske žene na slovenačkom. Tako to izgleda, šta da vam kažem.

Svetlana Vuković: Dobro je, znači revolucija, ili šta?

Svetlana Slapšak: Bojim se da sledi veoma ozbiljno premišljanje ozbiljnih promena, ako hoćete vrlo učtiv način za revoluciju, da. Na kraju krajeva, Evropa ima model welfare state koji je napustila već početkom osamdesetih godina, neke od tih mera će morati da se vrate. U Engleskoj su već počeli sa nekim takvim merama, prosto potkupljivanja, pomaganja stanovništva. Nadam se da to nije samo predbožićna akcija. Za to vreme jedna trećina sveta to već uspešno izvodi – umire od gladi i bolesti, ali nikoga nije briga, i to je deo krivice koji će nam se lupiti o glavu, takozvanoj Evropi. Ali se sada situacija promenila, jer je strašno mnogo mladih ljudi otišlo levo. Mene uopšte ne zanima kako, neki direktno imitiraju crvene marame i folklor, a neki ozbiljno misle u terminima trećega sveta, ponovo čitaju stare leve teorije, tako da situacija uopšte nije nezanimljiva. To je zaista potpuni preobrat, jer to rade mladi. Još uvek, naravno, postoji čitava serija privilegovanih desnih budala koji će tvrditi da je demokratija u tome da se levica zaboravila za sva vremena. Neka ih…

Svetlana Lukić: Bila je ovo Svetlana Slapšak, i još jedan Peščanik, doviđenja.

Emisija Peščanik, 19.12.2008.

Peščanik.net, 19.12.2008.