Preko dvije novinske stranice u “Slobodnoj Dalmaciji” objavljena je reportaža o “Cicibeli”. Ushićena reporterka ispovijeda čitateljima kako je “na poziv ‘Cicibele’ napustila sve”, te se onda, ne žaleći muke i odricanja, “preko sedam mora i sedam gora s fotoreporterom Jadranom stvorila u škveru čuvenoga betinskog kalafata Ćira Burtine”.

“Cicibela” je drvena gajeta sagrađena 1931. godine – osam metara duga, a tri široka – koju je vrijedni betinski kalafat, poslije sedam godina napornog rada, uspio obnoviti, i brodica se na dan reporterkina dolaska “onako prelijepa kočila na skaladi, na važima, spremna za porinuće”. Tako je taj “simbol hrvatske graditeljske tradicije”, izgledom i svojstvima isti kao prije osamdeset godina, doista i porinut, u svečanome ambijentu, uz klapsku pjesmu, Božji blagoslov i pečenu janjetinu (ovčje mladeži je, prema izvještaju, stradalo komada pet), a najviše zasluga za to ima vlasnik Marino Mijat iz Tribunja, koji se u “Cicibelu” zaljubio čim ju je ugledao, makar je bila propala i u neizrecivo jadnom stanju, odlučivši istog trena da joj “vrati dušu” i stari sjaj.

“‘Cicibeli’ je u materijalu ostala tek petina od starog broda”, saznajemo iz reportaže, a sve drugo je iznova ugrađeno po starinskim receptima. Kalafat je isprva dvoumio da li da se uopće prihvati zahtjevnoga posla, no onda je ipak pristao, i počeo je “sedmogodišnji hod po mukama” – dvojica Siščana drvo su nabavljali i pilili po Baniji, pazeći “da svaki komad bude s prirodnim zakrivljenjem”, posljednji betinski kovač na vatru, Ante Bilić Pepac, napravio je sve brodske okove, a kalafat, po godinama skoro “Cicibelin” vršnjak, uložio je sve svoje iskustvo i umijeće da gajeta izgleda kao nekad. “Ovi je brod simbol naše graditeljske tradicije, ali i narodne opstojnosti, a Ćiro je njegov uskrsitelj”, ponosno je kazao vlasnik Marino.

To s “narodnom opstojnošću” toliko je valjda razgalilo reporterku da je, dok su joj nosnice upijale miris friško opiturane gajete, marno pribilježila i sljedeću izjavu vlasnika Marina: “A danas kad je bacamo u more – znate ko joj je kum? General Ante Gotovina. Dao je pristanak! Nadam se da će zaploviti na njoj…” Pokazalo se to krucijalnom informacijom: “Slobodna Dalmacija” reportažu je objavila pod naslovom “‘Cicibela’ čeka kuma Gotovinu”.

Tako je projekt oživljavanja tradicijskih vrijednosti – inicijativom privatan, angažmanom lokalan, a značajem nacionalan – ostvaren svojevrsnom fuzijom staroga i novog, drevnoga i suvremenog, te dobismo nešto kao “narodnu opstojnost” u plovnom stanju. Komadu reanimirane drvene baštine – osam metara dugom, tri širokom – dodana je u ulozi simboličkog pokrovitelja figura koju je internacionalno sudište obilježilo kao ratnoga zločinca, jer se smatra da oboje, i brod i kum, oličuju iste trude i plemenska postignuća. Na taj bi način lokalni spomenik kulture – ili barem medijski poduprti pokušaj da se od gnjilog drveta to načini – mogao steći međunarodnu reputaciju.

Pretpostavka je, naime, da su i zločini dio tradicije koju valja njegovati, konzervirati, po potrebi obnoviti i predati kao zalog budućim pokoljenjima, naročito ako su žrtve markirane kao remetitelji “narodne opstojnosti”. Svježi duh nacionalnog nasilja obogaćuje baštinu, a zacijelo vrijedi i obratno. Jednom, tko zna, original haške presude Anti Gotovini možda će se čuvati u staklenoj vitrini, poput Baščanske ploče.

Naposljetku, efikasan progon Srba u zadnjem ratu također bi mogao spadati u “hrvatsku graditeljsku tradiciju”, imamo li u vidu da se tada, umjesto “Cicibele”, gradila država. Kao i kod veličanja uspjeha starih kalafata, koji su drvenim gajetama ozbiljno konkurirali “Titanicu”, taj dio baštine jedva da se štiti od zaborava uz pomoć faktografije i dokumentarnih banalnosti, već se to mnogo češće čini u ritmu deseterca, kroz žanrove mitova i legendi. Pola koljem, pola Šarcu dajem – rekli bi hrvatski povjesničari.

Prije svečanog porinuća, “Cicibelu” je blagoslovio šibenski biskup Ante Ivas, svećenik čija retorika, kada su u pitanju tako ozbiljne stvari kao što je “narodna opstojnost”, odiše jasnoćom i fašističkom gorljivošću, a isti je tom prilikom recitirao stihove pjesme “Leute moj” Tome Bebića. I eto još jednog primjera uspješne fuzije kojom se različite stvaralačke namjere i oprečni kulturni kodovi privode istoj tradiciji. Pokojni Toma – dosljedni humanist s kojim sam popio više voćnih napitaka nego što u “Cicibeli” ima drvene građe – bez sumnje bi se okretao u grobu, samo da može, ponajprije zato što njegova poezija uopće prelazi preko usta nekome poput biskupa Ivasa, a bojim se da mu ni “kum” ne bi budio drugačije osjećaje.

Ostaje, zahvaljujući Jadranu, novinska fotografija ušminkane gajete koja pluta nedaleko obale, starija i ljepša nego ikad, čuvari baštine nespretno pokušavaju vesla privesti svrsi, dok se na jarbolu klati nacionalna zastava veća od jedra, a možda i od cijele “Cicibele”. Čovjek prosto poželi malo nenadanog vjetra i prodor Oluje u kadar. Poželi poštenu neveru koja će – bez ljudskih žrtava, podrazumijeva se – hrvatsku kulturnu baštinu zauvijek sljubiti s morskim dnom, kako bi trud neimara i obnovitelja simbola “narodne opstojnosti” bio što bliži rodnoj grudi. Bilo bi to dodatno iskušenje i za reporterku “Slobodne Dalmacije”: moguće je da bi “na zov ‘Cicibele’ napustila sve”, pa preko sedam mora i sedam sika doprla do slavne tradicije u ronilačkom odijelu.

Da se drži Splita, takav joj napor ne bi bio potreban. U ovom je gradu, primjerice, gigantski poster generala Ante Gotovine u vojnoj uniformi, veličine dva četvorna metra, već godinama izložen tako da prekriva više od polovine čuvene romaničke heksafore, zaštićenog spomenika kulture i jednog od najupečatljivijih segmenata gradske baštine.

Poster je, na baroknoj građevini kod zapadnog ulaza u Dioklecijanovu palaču, postavila Hrvatska čista stranka prava – partija profašističke orijentacije, idejno posve bliska biskupu Ivasu – i nitko se, uključujući policiju, komunalne redare, konzervatore i institucije što su plaćene da vode brigu o zaštiti spomenika kulture, ne usuđuje primijetiti da bi njime bio devastiran najvrjedniji sačuvani detalj romaničke arhitekture u Splitu. Naprosto se, prema općem dosluhu, radi o sretnoj fuziji – na jednome mjestu ispreplela se blistava prošlost s ponosnom sadašnjošću, sparena su dva moćna “simbola hrvatske graditeljske tradicije” u jedinstvenu kulturnu činjenicu.

Da osjeti “zov” kakvog emitira obnovljena brodica, reporter bi tu naišao na rudno blago: svakoga dana, svakoga sata, ispod zidina se zbijaju grupe bojažljivih turista i nišane fotoaparatima prema gore, u smjeru heksafore, točno kako im prstom pokazuje turistički vodič, pošto ih je doveo do neizbježnog punkta u obilasku glavnih gradskih znamenitosti, i još im objašnjava karakteristike romaničkog stila gradnje, a odozgo ih strogim pogledom obuhvaća “Cicibelin” kum i maše im gigantskim epoletama. Utisci posjetitelja vjerojatno su višeslojni, nisu ipak očekivali nešto do te mjere egzotično.

– Oprostite, a tko je gospodin u uniformi? – možda upita netko od odvažnijih.

– Gospodin je naš heroj – rutinski odgovara turistički vodič.

– Zaista? A kakva je herojska djela gospodin napravio?

– Takva da je dobio dvadeset i četiri godine zatvora pred Međunarodnim sudom za ratne zločine.

I turisti učas shvate kako su “simboli hrvatske graditeljske tradicije” prošli međunarodnu verifikaciju. Nije to bofl kakvog su im znali podmetati u drugim dijelovima svijeta.

U Splitu se ovih dana povela tupa debata – koju, ironično, predvodi “Slobodna Dalmacija” – o tome je li ekspanzijom štekata nagrđena stara jezgra i do koje su mjere time promijenjene karakteristične gradske vizure. O prekrivenoj heksafori, međutim, više se godina organizirano šuti. Redovito ju je spominjao “Feral”, ali glasovi pokojnika ne vrijede, osim kad ih se, poput Tomine poezije, uspije korisno zloupotrijebiti. Progovoriti bi se možda drznuo tek znatiželjni turist:

– Oprostite, a zašto ste gospodina u uniformi istaknuli baš preko heksafore?

– Kako to mislite?

– Pa zbog čega njegov poster, ako ga već želite slaviti, niste izvjesili na nekom drugom mjestu? Ili ga barem pomaknuli, malo lijevo ili malo desno, tako da ne zakriva više od pola zaštićenog spomenika kulture?

– Vidite, naša poanta je baš u sljubljivanju. U fuziji. U povezivanju kulturno-tradicijskih i aktualno-društvenih vrednota. A zašto vam to smeta?

– U zemlji iz koje dolazim to bi se smatralo nasiljem nad tradicijom, nedopustivim kulturnim zločinom.

– Kod nas ta pravila ne vrijede, gospodine. Ne može biti zločina nad tradicijom tamo gdje se njeguje tradicija zločina.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 30.07.2011.

Peščanik.net, 02.08.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)