Radio emisija 22.06.2007, govore: Zoran Ostojić iz LDP-a, slikar i pisac Mileta Prodanović, istoričarka Latinka Perović i književnica Biljana Srbljanović.

 
Svetlana Lukić: Čeka nas još jedan užasno topao letnji dan, biće nepodnošljivih 36 ili 37 stepeni. Bilo bi, naravno, najpametnije da vas ostavimo na miru, da se nekako izborite za vazduh, ali ne možemo – naš posao je da vas mučimo. Ovo je pretposlednji Peščanik u sezoni, imamo mnogo sagovornika i ne smem da im trošim vreme. Govoriće Zoran Ostojić, Mileta Prodanović, Ivan Čolović, Biljana Srbljanović i Latinka Perović. Počećemo sa Zoranom Ostojićem iz Liberalno demokratske partije, koji govori o najnovijem pokušaju Demokratske stranke Srbije da dokaže kako ni ona ni njen šef nemaju nikakve veze sa atentatom na premijera Zorana Đinđića. Preko na smrt preplašenog Dušana Mihajlovića oni opet pokušavaju da dokažu da su atentat na premijera Đinđića izvršili njegovi najbliži saradnici.

Demokratska stranka Srbije je preko nesrećnog Andreja Mladenovića rekla šta je imala, a sada čekamo da se oglasi, na primer, Demokratska stranka. Podsećam vas na izreku jednog slavnog Engleza koji je rekao da zlo može da se valja ulicama samo ako dobri ljudi sede kod kuće.

Dok čekamo da se oglase dobre čike iz Demokratske stranke, evo njihovih kolega iz Liberalno demokratske partije. Govori Zoran Ostojić.

Zoran Ostojić: Mislim da je u pitanju nervoza vlade i premijera. Da nije počelo u zadnjim danima Živkovićeve vlade, ko zna da li bi suđenje uopšte počelo. Sigurno ne bi u specijalnom sudu, jer Koštuničina prva vlada je htela da ga ukine. Ono se ne bi odvijalo po ovakvoj optužnici, sastav na optuženičkoj klupi ne bi bio ovakav i suđenje se ne bi završilo sa ovim robijama u prvom stepenu, koje je izreklo veće sudije Nate Mesarević. Za sada, Legijino poverenje u Koštunicu, zbog kojeg se predao u izbornoj kampanji ne bi li pomogao Maršićaninu, je opravdano, jer Legija još uvek nije dobio nijednu pravosnažnu presudu: ni za Ibarsku, ni za Budvu, ni za Ivana Stambolića. Ko zna šta bi bilo sa tim procesima da ovo suđenje nije počelo. U završnici procesa je otvorena politička pozadina atentata, ne samo kroz zahtev za proširenje optužnice Srđe Popovića, nego i kroz krivične prijave koje su usledile posle presude. Iz završne reči predsednice veća jasno je da je politička pozadina ostala da visi nerazjašnjena. Što bi rekao Rade Bulatović – društvene okolnosti nisu dozvolile da Prijićeva optužnica ode od izvršioca ka nalogodavcima i inspiratorima. To će definitivno biti moguće kada na dnevni red dođe optužnica za oružanu pobunu, teško kriivčno delo koje do sada nije procesuirano. Ovaj penzioner, koji i dalje obavlja funkciju specijalnog tužioca, davao je nekakve izjave da će krenuti s tim, pa se valjda ugrizao za jezik. Ali s njim ili nekim drugim, to će kad-tad biti završeno i mi ćemo imati i političku pozadinu ubistva Zorana Đinđića.

Nervoza je nastala zato što više ne može da se odlaže pravosnažna presuda u jednom od ova četiri slučaja i pretpostavljam da nije prijatno sedeti u kancelariji i čekati šta će onaj tamo u Centralnom zatvoru da radi ili kaže, ako zaključi da je poverenje izigrano. To je jedan od razloga zašto se sada ušlo u kampanju protiv jedine opozicije u parlamentu, građansko liberalne opozicije, LDP-a i Čede, a preko napada na Bebu. Drugi razlog su porazi pred kojima stoji vlada, posebno kada je u pitanju Kosovo. Očigledno je pao dogovor da se to rešenje malo odloži, da Rusi kupe to što im je obećano od Koštunice, Đelića i Tadića, ali objektivno, do kraja godine Kosovo će biti međunarodno priznato, sa rezolucijom Ujedinjenih nacija i novim mandatom Evropske unije. Jedino što nije jasno u ovom slučaju je da li je ovo deo koalicionog dogovora između DS-a, DSS-a i G17 iz vremena sklapanja ove vlade. Zašto to kažem? Pa setimo se, kada je 2004. pravljena prethodna Koštuničina vlada, jedan od poslova koje je ta vlada trebalo da obavi bio je formulisan ovako – preispitati rad Biroa za komunikacije vlade Srbije. Prevedeno to znači – kada su SPO, G17 i DSS pravili vladu posle ubistva Đinđića, dogovorili su se da se obračunaju sa Bebom Popovićem. E, kako su to uradili za ove tri godine, tako će i sada. Ova kampanja samo može da za trenutak odvrati pažnju javnosti sa stvarne političke pozadine ubistva, ali to je i njen krajnji domet. Znači, poraz. Ne može se pobeći od istine. Ona se može odložiti i Koštunica to uspešno čini već četiri godine, ali da se pažnja javnosti trajno usmeri na drugu stranu prosto nije moguće, jer mi živimo u XXI veku.

Očigledno je da su socijalisti i radikali rezervna opcija ovoj vladi. Pre neki dan je na odboru za finansije Borka Vučić, tobože greškom, glasala za budžet, a videli smo i kako je Toma Nikolić poslužio Koštunici i Tadiću za lomljenje Demokratske stranke u prihvatanju ovakvog rasporeda resora u vladi. Mi iz LDP-a smo jedina opozicija. Kao povod za obračun sa nama ovoga puta je naveden pokušaj obračuna sa jednom od grupa duvanske mafije, kojih po izveštaju akcije Mreža ima osam. Taj izveštaj sedi na Jočićevom stolu od kada je on postao ministar unutrašnjih poslova u proleće 2004. Zašto se baš sada krenulo sa tim? Verujem da se oni kojima je savest nečista danas ne osećaju baš najbolje. A stara kockarska poslovica kaže – nije majka tukla sina što se kockao, nego što se vadio. Prosto, iz ovakvih stvari vađenja nema, pre ili kasnije sve će izaći na videlo.

Njihova namera je da Čedu i vrh LDP-a i uopšte tu politiku ponovo kriminalizuju, ali da usput daju i nekakvo objašnjenje naivnoj javnosti o političkoj pozadini zavere u kojoj je stradao Đinđić. To je bilo pokušano i u specijalnom sudu, kroz prepariranje Bagzija kao zaštićenog svedoka. On je kao aktere političkog konteksta pominjao Čovića, Šešelja i radikale. Trebalo je da tobože oni budu korisnici atentata i dođu na vlast. Pogledajte gde su sada Šešelj i Čović. Čović ili Šešelj, Beba ili Čeda, Hašim Tači, CIA i tako dalje, svi su bili osumnjičeni, osim onih čiji su se saradnici viđali sa onima iza stakla. Jasno je da optužnica kao proizvod tih društvenih okolnosti nije dozvolila Nati Mesarović da kao svedoke pozove Koštunicu, Bulatovića, i sve one koji su one noći dočekali Legiju, a sa kojim su se viđali i ranije. Ali kada dođe do procesa o pobuni, sve će biti jasno. Apsurdno je u šta se Srbija pretvorila za ovih par godina. Istina je zakinuta pogibijom Dušana Spasojevića i Lukovića u Meljaku, jer oni bi mogli da nam kažu šta su pričali sa Radetom Bulatovićem i Acom Tomićem. Bulatović je tada bio savetnik za bezbednost predsednika SRJ, Vojislava Koštunice. Pogibija ta dva čoveka je ostavila Bulatovića i Tomića kao jedine svedoke tih razgovora i kada se sutra pojave na nekom svedočenju, oni mogu da kažu da su pričali o nogama Ksenije Pajčin.

Oni nisu toliko naivni da pomisle da bi neko poveravao da Čeda, na kojega je Zvezdan Jovanović vadio nož u Kuli, Zvezdanu može bilo šta da naredi. Jedini kontakt koji je tu postojao ticao se priprema vlasti da pohapsi udbo-mafiju, a pri tome ne može da donese zakon o zaštićenom svedoku, specijalnom sudu i tako dalje, jer je deo DOS-a na čelu sa Koštunicom to opstruirao tokom 2002. Danas prisustvujemo pokušaju da se politika, koja nesumnjivo dobija potvrdu u javnosti, isprlja vezivanjem za nesporne kriminalce. Mislim da je to prvenstveni cilj, napraviti veliku buku i kriminalizovati političkog protivnika. Ista stvar je rađena tri godine prema Čedi, Bebi, posebno prema Čedi, pa je opet koalicija koju je on vodio ušla u parlament. Znači, to ne pije vodu.

Svetlana Lukić: Od kuda se sada pojavio Dušan Mihajlović i izgovorio taj tekst?

Zoran Ostojić: Ne znam šta da mislim. Možda je na neki način ucenjen. Na početku prvog mandata Koštuničine vlade on je bio optuživan da je svoj dosije odneo kući. Ko zna šta je sa Duškom Mihajlovićem, ali je nesporno da je on, ničim izazvan, u priču ponovo uveo Bebu tako što je rekao – mene je sa Canetom upoznao Beba, iako je Cane pre godinu dana u Insajderu rekao da mu je Duško Mihajlović pokazao izveštaj Mreže. Znači, ćutao je Duško, a sada je progovorio. I zašto se pominje samo Canetova grupa, a ne i ostale koje se pominju u Mreži. Reći ću inicijale tih ljudi – M.M, pa P.M, pa onda P.R, sa nadimkom C, sve su to grupe koje se pominju i koje su radile cigarete kao državni posao, plus Mira, Marko i tako dalje. Ne pominju se ni oni bez kojih sve te grupe ne bi mogle da rade, a to je tajna policija. Svi znamo ko je bio šef tajne policije u devedesetima. Sve će nam to Duško objasniti u osamnaestom nastavku svojih Povlenskih magli i vidika. Samo se nadam da nećemo dugo čekati na to.

Oni nisu dovoljno moćni da pređu granicu propagande i blaćenja. Sada će se videti i stvarni uticaj i želje Demokratske stranke: ona ima većinu ministara i ne može da izbegne odgovornost da je i ona deo ovoga. To što ja intimno Tadića i Koštunicu vidim kao braću Iliju i Đuru Čvorovića, je moje viđenje, koje možda nije tačno i previše je politički obojeno, ali činjenica je da je odmah posle ubistva Đinđića počela kohabitacija koja je vodila stvaranju ove koalicije. Tadić ne može izbeći svoju odgovornost. Mi koji smo 2000. znali da je Koštunica i naš i njihov kandidat, koji će pobediti samo njihovog Slobodana Miloševića, imali smo pogrešnu procenu o tome dokle Koštunica može da ide. Lično nisam verovao da on može da pređe neke granice, pa je moguće da i sada grešim u proceni, ali zato uvlačim u priču Demokratsku stranku. Njihova pogrešna politika je njihov problem, ali ne mogu zbog toga da krive druge i da iskaljuju bes na njima. Pitanje granice je metafizičko pitanje, ali mislim da je i Srbija prešla svoju granicu tolerancije i da više neće samo mirno posmatrati ono što se dešava.

Naši političari greše kada ne govore zašto je Tolimir u Hagu, jer to je mnogo važnije nego to gde je uhapšen. Isto važi i za Vlastimira Đorđevića. Nije toliko važno da li je on tri godine bio u Rusiji, pa ga je prvi ruski obaveštajac doveo i ostavio Milu i da li će Hadžić sutra biti uhapšen u Skoplju, samo zato da niko nikada ne bi bio uhapšen u Srbiji. To je manje važno od onoga zašto su ti ljudi u Hagu, a o tome se ovde ne govori. Tu ima krivice i Haškog tribunala. Oni su na hrvatskim slučajevima dozvolili da država stane iza ljudi koji su optuženi za najgora krivična dela koje čovečanstvo poznaje. Tako je zatvoren prostor da se kaže – ej ljudi, oni su optuženi za to i to, pa ako ne budu osuđeni i vrate se kao čisti ljudi, onda ćemo im dati i auto i počasti i patrijarha. Ali desilo se suprotno, oni su dobili sve počasti pre odlaska u Hag i posledica toga je da suđenja u Hagu neće doprineti suočavanju sa politikom politikom zločina. To ćemo morati da obavimo sami, iznutra, svojim snagama. Hag će poslužiti pranju savesti međunarodne zajednice zbog krvi koja se ovde prolila, što oni nisu na vreme sprečili, a suočavanje sa zločinima će ostati nama. Od sposobnosti društva da se s tim suoči bez pomoći Haškog tribunala zavisiće usvajanje novog sistema vrednosti, bez kojeg je nemoguće ući u Evropu.

Evropa nije to da li ćemo imati inflaciju 2 odsto i da li će PDV biti 14 odsto i da li ćemo imati agenciju za radio difuziju i hartije od vrednosti ili dobro tržište novca. Ispod i iznad toga suština je u sistemu vrednosti – ubijeno je 8000 ljudi i ako je Međunarodni sud pravde rekao da je to genocid, o tome nema diskusije, mi to prihvatamo i izvlačimo pouke. Mi kao savremenici time olakšavamo onima koji tek dolaze, koji nisu bili rođeni kada se to desilo. Oni ne treba da se suočavaju sa time samo zato što smo mi bili kukavice da priznamo sopstveni zločin. To je nemoguće postići ako predsednik države, predsednik vlade, predsednici svih političkih partija i većina medija o tome ne govore. Zamislite da imamo drugačiji javni servis, na kojem o ovome ne govorim ja, nego Tadić i Koštunica, Dinkić, svi. Posle godinu dana bi istraživanja javnog mnjenja pokazala da tako misle i ljudi u Srbiji. Kada bi Sinod govorio ovako, ova država bi bila potpuno drugačija i mnogo brže bismo stigli tamo gde želimo. Problem je u tome što ovde neko ne želi da stignemo tamo gde zvanično svi kažu da žele. Mladić i Karadžić su suština i vrlo brzo ćemo videti da li je ovo sa Kosovom i Rusima kupovina vremena da bi se odradili lokalni i predsednički izbori. Daće bog, završiće se i ti pregovori i šta će onda biti? Biće Mladić. Čeka nas i promena ustava i onda će se videti ko je za Evropu samo na rečima. U tom smislu, nećemo dugo čekati ni na lustraciju.

Svetlana Lukić: Da li je lustracija uopšte još moguća?

Zoran Ostojić: O, kako da nije moguća. Ni u jednoj zemlji, sem u Češkoj, ona se nije odigrala prvih godina. U Rumuniji, koja je 1989. imala dramatično skidanje prethodnog režima streljanjem bračnog para Čaušesku, zakon o otvaranju dosijea jedva je izglasan u parlamentu 1997. ili 1998. Društvu je potrebno vreme da sazri i oni koji su predmet lustracije polako se povlače iz javnog života. I ne treba lustrirati sve. U Poljskoj se dešava treći talas lustracije i ova dva brata blizanca, koji su ekstremni desničari, sada lustriraju još 700.000 ljudi po principu – ako si bio doušnik tajne policije, ne možeš da budeš ni poštar. Ali nije kasno i nemojte nasedati na tu priču Borisa Tadića. Ne, rano je, jer očigledno još nije vreme za lustraciju. Da je došlo vreme za to, to bi se desilo i kada dođe, desiće se.

Doživeli smo takva čudesa da smo postali rezistentni na najneverovatnije stvari. Ne govorim o izjavama političara, kao što je glupo-smešna Palmina izjava o Betovenu. Govorim o bombardovanju i atentatu na premijera, klanici iz devedesetih, raznim uniformama koje su špartale ovim gradom, Miloševiću i njegovoj ženi koja je išla u Indiju da joj gata neki vidovnjak. Uzdam se u ovih 40.000 ljudi koji svake godine stiču pravo glasa, oni će promeniti Srbiju. Oni su zdraviji od nas, manje su rezistentni na užas. Mi smo kao ljudi koji su uzimali previše antibiotika, pa više nijedan ne deluje na njih. Mi smo otupeli, ali nismo mi centar sveta, već oni koji dolaze. Mi smo tu da pokušamo da im ostavimo što sređenije stanje. Meni lično je to jedina ambicija, da ozdravimo tako što ćemo omogućiti dolazak onih koji su osetljivi na antibiotik. Živeli smo, odrasli, školovani smo u jednom sistemu koji je gajio neodgovornost. Znalo se ko je najpametniji, ko ne može da pogreši, a tvoje je da slušaš i ne moraš da brineš ni za posao, ni za školu, ni za letovanje, ni za vikendicu, ni za fiću, ni za stare roditelje. O svemu tome ima ko će da vodi računa, od tebe se traži samo lojalnost. Decenije u takvom sistemu stvore od ljudi trutove koji čekaju da im drugi rešavaju probleme. To je neodgovorno društvo i mi sada pokušavamo da stvorimo institucije koje će promovisati odgovornost, počevši od predsednika države, pa do onoga koji čisti ulice i zgrade. A onda će takvo društvo mnogo bolje voditi neki novi ljudi, nego mi ovakvi, rezistentni.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Zoran Ostojić. Najnovija ofanziva Demokratske stranke Srbije i njenih prijatelja može biti posledica različitih stvari. Možda je ovih toplih noći Koštunica imao noćne more. Neprekidno je sanjao istoga čoveka, pa su njegovi nameštenici odlučili da mu pomognu da se reši te utvare. A možda je Demokratska stranka Srbije prosto samo opijena svojim uspesima: zadržala je kompletnu vlast u zemlji, ponizila Demokratsku stranku, nastavljaju se pregovori sa Evropskom unijom iako je Mladić još uvek u Srbiji. Čak je i Karla del Ponte pohvalila ovu vlast, i Radeta Bulatovića, i tražila odlaganje rešenja kosovskog pitanja. Gazda od gasa, nafte, migova i nuklearnih bojevih glava je potpuno na našoj strani. I u pobedničkom zanosu, vladajuća stranka je rešila da se obračuna sa političkim neistomišljenicima, koje obično zove izdajnicima, a sada vidim da DSS analitičari u Politici više vole da nas nazivaju – patološkim ličnostima dostojnima sažaljenja.

U nastavku emisije slušate Miletu Prodanovića. U Beogradu je u toku Festival jednog pisca posvećen Stanislavu Vinaveru. U organizaciji Kulturnog centra Beograda slikar i pisac Mileta Prodanović je u nedelju vodio Beograđane omiljenim Vinaverovim ulicama. Ko je bio tamo, mogao je da dobije koferče slično onom čuvenom, po kojem su Vinavera prepoznavali na ulici. U tom koferčetu je i knjiga Vinaverovih tekstova. Slušate Miletu Prodanovića.

Mileta Prodanović: Sa Vinaverom se družim od najranijeg detinjstva, vrlo rano mi je dopala šaka njegova čuvena Pantologija. Nadam se da će posle ovog festivala mnogo više Beograđana znati ko je bio njihov sugrađanin Stanislav Vinaver. Razni okidači me često podsete na njega. Mislim da se preko njega može doći do jedne vrlo važne kategorije, čije značenje smo izgubili tokom poslednjh 15 godina. To je reč koja je i nestala i metastazirala – patriotizam. U nedeljnoj šetnji Vinaverovim Beogradom setio sam se onoga što o Vinaveru govori Rebeka Vest. Rebeka Vest je pisac jednog od najboljih putopisa britanske književnosti, Crno jagnje i sivi soko, u kojoj se Vinaver pojavljuje kao njen vodič kroz Jugoslaviju i krije se pod imenom Konstantin. Ona kaže da je Konstantin zdepast, brzih pokreta, radoznao i da je to čovek koji je stalno pijan, ali ne pijan zato što pije, naprotiv, on nikada nije pio – njega opijaju reči koje izgovara. I zaista, to je možda jedna od najboljih definicija Vinavera, ta kontinuirana očaranost jezikom. Onda ona nastavlja i govori o Hajneu i kaže da je Hajne najnemačkiji od svih nemačkih pisaca, iako nije Nemac. I onda kaže – isto važi i za Vinavera, koji uopšte nije Srbin. U tom smislu, patriotizam danas mora biti neetnički. Ono što je differentia specifica ove sredine jeste pre svega jezik. Tokom poslednjih 15 godina čuli smo mnoge patriotske fraze izgovorene na jeziku koji ne razlikuje padeže. Suština osećaja pripadnosti nekoj kulturi je jezik, a bojim se da smo ga mi u dobroj meri zapostavili čineći sve ono što smo činili u poslednjih 15 godina.

Početak XX veka je bilo vreme velikih imperija i mnogi slobodoumni ljudi ih nisu voleli. Nekima od njih je imponovala ta mala država Srbija, u kojoj je postojala potreba za svakom vrstom znanja i ljudi su prosto dolazili ovde, mladi arhitekti, naučnici. Mnogi naši velikani su etnički bili nešto drugo, ali su se adoptirali u ovu naciju i prihvatili je kao svoju. Josif Pančić nije bio Srbin, a bio je prvi predsednik Srpske akademije nauka, da ne govorim o brojnim Cincarima koji su se ugradili u ovu kulturu. Jedan od petorice najvažnijih oficira u srpskoj vojsci za vreme Prvog svetskog rata je etnički bio lužički Srbin. On je u Srbiju došao kao Paul Šturm, a umro kao Pavle Jurišić. Ono što se događalo tokom devedesetih je fokusiralo  javnost na uvek iste ljude. Zavladao je epski diskurs u službi tekuće politike. Naravno, jedan istorijski događaj može da se sagleda iz više mogućih tačaka. Pođite od Karađorđeve smrti, koja se najčešće tumači kroz vrednosnu matricu značaja kumstva kod Srba. Ali možda je Karađorđeva smrt bila i smrt ekstremizma. Da li bi Srbija postojala kao država da se taj događaj nije odigrao?

Nisam čuo da je Vinaver imao nameru da prevodi Šekspira, ali za ovu kulturu je dovoljno što je preveo Rablea. Naravno, Vinaver je duboko razumeo Šekspira i u tom smislu bih preporučio ponovno čitanje njegovog kratkog eseja Šekspirova minđuša. Povod za taj esej je otkriće portreta u Južnoafričkoj republici, za koji se veruje da je jedini portret urađen za Šekspirovog života. Svi portreti po kojima pamtimo Šekspirov lik su nastali kasnije. Veruje se da je za ovaj portret Šekspir pozirao i na njemu je prikazan sa minđušom. I Vinaver u tom eseju govori o tome da je takvu vrstu dramskog opusa mogao da napiše samo glumac. To je jedan vrlo toplo i strasno napisan esej, ali bojim se da bi se Vinaverov genije, u slučaju da je on uzeo da prevodi Šekspira, rasplamsao u neočekivanom pravcu. Rable je prosto jedna otvorena jezička ponuda i Vinaver je to iskoristio na najbolji mogući način. Njegov prevod obimom daleko nadmašuje original, ali Rable je stvaralac koji prosto poziva na to, dok Šekspir nije takav. Vinaverov prevod 1001 noći je pokretni praznik srpskog jezika i čim mi dete poraste daću joj da to pročita, jer nema boljeg učitelja ovog jezika od Vinavera.

Moj deda je svakodnevno pisao dnevnik tokom Prvog svetskog rata. Čitao sam ga pre nego što je objavljen, dok je bio u rukopisu, i čini mi se da sam shvatio njegove razloge za odlazak u taj rat. 1990. sam video sve suprotno tome. Jedno vreme sam bio u komisiji za imenovanje ulica i shvatio kako su u toj strašnoj militarizaciji ovoga društva čitave plejade sjajnih glumaca, pisaca ostale potpuno zaboravljene, zanemarene. Šta da vam kažem, Beograd nije imao ulicu Vaska Pope, Beograd nije imao ulicu Oskara Daviča. U podeli na levicu i desnicu, koju pokušavam da izbegnem, ljudi iz te komisije su bili napadani zbog desničarenja. Moje kontra pitanje je bilo – a ko se od vas setio da je Oskar Davičo jedan od najvećih pesnika XX veka. Mene ne interesuje kakav je on bio u partijskom smislu, ali moj jezik se ne može zamisliti bez poezije Oskara Daviča.

Pitanje urbane memorije je važna tema i zato bih voleo da Beograd dobije jedan atipičan spomenik Stanislavu Vinaveru. Mislim da je Vinaver pogodna ličnost za prevazilaženje 19-ovekovnog koncepta memorijalne plastike, koji je prošle godine buknuo na užasan način ovim silovanjem spomenika Nikoli Tesli. Taj limeni čika koji je nikao na beogradskom aerodromu krši sva pravila o postavljanju spomenika. Mislim da bi raspisivanje jednog anketnog konkursa među mladim umetnicima o tome kako zamišljaju spomenik Vinaveru pokazao da postoji i drugačiji set ideja, koji može doneti nešto novo na beogradske ulice, nešto što emituje energiju, život, nešto što se vrti, što govori. Moj predlog je – nađite najtiše, najsenovitije delove grada Beograda i u krošnje postavite zvučnike i izgovarajte lepe reči ovoga jezika i to će biti spomenik Stanislavu Vinaveru. Više od toga vam nije potrebno.

On je čovek koji je u trenutku kada je rat imao smisla tamo i otišao. Da je bio živ tokom devedesetih, sudeći po svemu što je pisao, on ne bi mogao biti za ovo što se dogodilo. Krajem 80-ih kod nas su komandu preuzeli nedovoljno obrazovani ljudi, čiji je vrednosni sistem bio zasnovan na izuzetno redukovanom poimanju srpske kulture. Zbog toga su događaji imali takva obeležja i zbog toga se sve završilo onako kako je nužno moralo da se završi – u zločinu.

Moja jedina kopča sa tekućim stvarima je ova radio stanica, i to ne ceo njen program. Evo jedne anegdote – otišao sam kod nekoga, video neke od takozvanih brzih novina i vrlo ih pažljivo pročitao. Vidim, nešto se pregovara o Kosovu, sav sam se uneo, da bih na kraju pogledao datum i shvatio da su to novine od pre tri nedelje. Eto šta se događa – ništa. Imamo novu vladu i čovek više ne zna da li je bolje imati je ili nemati. Takođe se ne zna da li je to nova vlada ili nije. Tu se motaju neki ljudi i imam utisak da smo u nekom limbu. Opet smo se zaglavili u varijantu čekanja. Ova vlada mi liči na neku prelaznu vladu, ali kada zrelije razmislite, sve vlade su prelazne, kao što je svaki trenutak u istoriji ove planete tranzicija. Feudalizam jeste dugo trajao, ali on je bio samo tranzicioni period između robovlasničkog i kapitalističkog perioda. Mi smo u školama učili da je i socijalizam tranzicioni period, tako da to što smo sada u tranziciji nije baš nešto novo. Videćemo gde će nas odvesti ova nova, podmlađena ekipa. Naročito mi se dopadaju podmlađenja naše vlade. Ovakav ministar inostranih poslova bi možda bio odličan kao ministar u Luksemburgu ili nekoj drugoj zemlji koja nema baš nikakvih problema. On mi liči na aspiranta za predsednika odeljenske zajednice u osnovnoj školi, koji to nikada nije postigao. On je kao lik iz crtanog filma, deluje kao da uopšte ne pripada stvarnosti, jer stvarnost ima vrlo ozbiljna obeležja. I sve što sada živimo u stvarnosti i sa ovakvim ministrom pokazujemo svetu, ostavlja utisak da mi ceo svet doživljavamo kao jedan veliki crtani film.

Priču o ovoj vladi stvarno pratim što manje mogu, ali po odjecima događaja koji stižu do mene sve me podseća na onaj vic o tipu koji uvek kupuje cipele za broj manje. Onda ga pitaju – pa dobro, zašto, a on im kaže – jeste, malo je blesavo, ali kada ih skinem, da znate kako je dobar osećaj. Suviše dugo smo trenirali to muljanje i ono nastavlja da živi kroz naše multiplikovane medije. 1989. sam prestao da čitam dnevni list Politika. Počeo sam da ga kupujem samo subotom i čekam da se te novine u celini uljude i odustanu od koncepcije da imamo destruktivne ludake na jednoj strani, ratoborne i sa noževima u zubima, i to su ekstremisti. Imamo i normalne, racionalne ljude i to su drugi ekstremisti, a prava pozicija je negde između njih. Dugo smo trenirali tu maglu i tu magmu i možemo samo da se nadamo da će događaji teći nekim svojim neumitnim tokom i da ćemo pre ili kasnije stići do zelene trave.

Svetlana Lukić: Odišeš pravim budističkim mirom.

Mileta Prodanović: Da li sam ja u budističkom miru? Pa trudim se da budem. Kao društvo i kao pojedinci mi smo spoljnom svetu dali dovoljno znakova da smo retardirani. Kod Dubravke Ugrešić postoji dobra rečenica – moja zemlja je mala, pa mi ju je žao. Mi smo tako mali, krhki i čekamo da nas neko prevede preko ulice. I to se izgleda i događa, negde u bekapu. Znači, sa novim ministrom inostranih poslova ili bez njega, to ide. U vreme Zorana Đinđića sam pomislio da će se ovde igrati jedna druga vrsta igre, ali posle njegove smrti izvršena je rekonstrukcija, koja nas je vratila tamo gde smo i bili – u enklavu. Onda sam rekao sebi – dobro, trenirao si deset godina, sada će ponovo biti tako. A onaj koji očekuje da zbog toga što pametno misli, lepo piše ili nešto radi dobije nešto od društva, u velikoj je grešci. Počeli smo sa Vinaverom, završavamo sa Vinaverom. Shvatio sam da su ti ljudi polazili u Prvi svetski rat sa idejom da u taj rat treba ići, a ne da posle njega dobiju neku latifundiju. Danas ovde tinja ogorčenje među ljudima koji su aktivno participirali u sukobima zato što ništa nisu dobili. Još samo i da su dobili, mislim, stvarno. Već imamo spomenik neznanom junaku i vreme je za spomenik ratovima devedesetih. Predlažem da se, možda širom bivše Jugoslavije, postavi tipski spomenik, ne nužno figura – neznanom dezerteru. Ovo zvuči vrlo radikalno, ali razmislite, građanski ratovi su gori od svih drugih i u njima je jedini pobednik onaj koji odbije da u njima učestvuje.

Svetlana Lukić: Nastavlja se diplomatska i verska ofanziva Srbije po pitanju Kosova. Ministar za Kosovo Samardžić nas je obavestio da smo Rusima poslali neki plan za Kosovo, ali on o tome ne sme ništa da nam kaže, dok mu Rusi ne odobre. Vladika Artemije ima čak dve genijalne ideje. Jedna je da svi Srbi sa Kosova potpišu peticiju da je Kosovo neotuđivi deo Srbije, a druga je da, kaže vladika, ne nasedamo na priču da postoji problem statusa Kosova, već da to treba zvati problemom šiptarske nacionalne manjine u Srbiji. Centarfor Tadić ide u Zagreb da vidi Putina koji će prisustvovati balkanskom samitu o energetici. Uključila se i bivša članica Građanskog saveza Srbije, a sada jedna od perjanica Demokratske stranke, gospođa Radmila Hrustanović. Na otvaranju renovirane kafane Ruski car smatrala je sasvim normalnim da joj društvo pravi ruski ambasador. To je kao kada bi na otvaranju malezijskog restorana bilo normalno da tu bude malezijski ambasador, a na otvaranju picerije italijanski. Vrlo je zanimljivo i šta je tom prilikom rekla gospođa Hrustanović. Sećate li se fotografije na kojoj igra tango sa Bogoljubom Karićem, još tada je trebalo da znamo s kime imamo posla. Dakle, citiram je – ovo je restoran u kojem se oseća ruska duša u srpskoj prestonici, a ruska duša je duša koju mi toliko cenimo. U nastavku emisije slušate gospođu Latinku Perović.

Latinka Perović: Danas se često može čuti da se Rusija vratila u Srbiju. Na tu konstataciju bi neko ko se bavi rusko-srpskim odnosima mogao da reaguje pitanjem – a kada se ona iz Srbije bila povukla. Veze između Rusije i Srbije su višestruke: državne, političke, verske, vojne, diplomatske i naročito idejne, mentalne, civilizacijske veze. Istini za volju, Rusi su uvek bolje poznavali Srbiju i Srbe nego oni njih. U Rusiji je upravo izašao prvi tom knjige, a predviđena su još dva, pod naslovom Rusi o Srbiji i o Srbima. Već u ovom prvom tomu 40 autora govori o Srbiji od 1868, ubistva kneza Mihaila, do 1915, vojnog poraza Srbije. Kod nas je proteklo mnogo vremena od Vasilija Popovića do pojave nekih važnih knjiga o Rusiji. Nije naročito primećena činjenica da je kolega Sava Živanov 40 godina pisao i objavio knjigu Istorija Rusije. Ima i mlađih kolega, u njih spada Miroslav Jovanović, koji je gostovao kod vas. Ali poznavanje činjenica o rusko-srpskim odnosima u velikoj je nesrazmeri kada je reč o istoriografiji Srbije i Rusije.

Ti odnosi imaju svoju filozofiju od čijeg razumevanja zavise konkretni koraci politike, države, njenih institucija. Kada se govori o odnosima između Rusije i Srbije u poslednja dva veka, oni se često posmatraju izvan međunarodnih konstelacija, koje su bivale vrlo različite. Jedno je odnos između Srbije i Rusije u vreme dok je Srbija u sizerenskom odnosu prema Otomanskoj imperiji, a veliki delovi srpskog naroda još žive u Austro-Ugarskoj. Prirodno je da je Rusija kao najveća slovenska zemlja snažan oslonac Srbiji i vrlo prisutna u njenim oslobodilačkim težnjama. Drugačija je situacija u doba istočne krize koja nastaje posle Berlinskog kongresa. To je jedno potpuno novo razdoblje, u kojem Srbija postaje ozbiljno poprište sudara između ruske i Austro-Ugarske imperije.

Teza o sudaru Istoka i Zapada, odnosno između zapadnoevropske i istočnoevropske civilizacije nije nikakva floskula kada je reč o istoriji Srbije. Opasno je to gubiti iz vida čak i kada govorimo o savremenim odnosima između Rusije i Srbije. Već polovinom XIX veka, pod uticajem ljudi iz Srbije koji su školovani u zapadnoj Evropi, došlo je do prodora važnijih evropskih ideja u Srbiju, pre svega one o predstavničkoj demokratiji. Već na te prve pokušaje stigle su ruske reakcije. Došla je čuvena Poslanica slovenofila iz Moskve, koja je upozoravala Srbe da se čuvaju novačenja, a naročito da nastoje da očuvaju svoju tradicionalnu opštinu, koja je embrion buduće države i da sačuvaju jedinstvo u pravoslavnoj veri. Na to je reagovao Đura Daničić rekavši da Srbija želi da stvori državu koja bi se rukovodila vladavinom zakona. Reagovao je i jedan liberalni publicist, inače ruski đak, koji je upozorio da je ideja slovenstva preživljena i da su nacije već postale nacionalne ličnosti, kako je on govorio, koje bi teško mogle da prihvate jedinstvo pod vođstvom dvoglavog ruskog orla.

Ruski istoričari su, kao i srpski, iz činjenice geografskog položaja Rusije i Srbije kao graničnih zemalja izvodili zajedničke karakteristike u njihovom razvoju. Tako je recimo Solovjev u XIX veku govorio da je činjenica da su tu vrata iz Azije u Evropu stvorila jednu posebnu civilizaciju, a profesor Milorad Ekmečić je 1989. godine rekao da posebnost položaja Srbije između Istoka i Zapada utiče na mentalitet srpskog naroda. Dakle, to je jedno područje u kojem se sudaraju civilizacijski procesi i vrlo je bitno shvatiti da postoje neprestana rusko-srpska ukrštanja, kao što u samoj Srbiji postoje ukrštanja slovenskih i zapadnoevropskih uticaja. Sam Nikola Pašić, koji je obeležio pola veka srpske istorije, govorio je da je srpski narod u sudarima između Istoka i Zapada uvek bio na strani Istoka zbog jedinstva u veri. Nikola Pašić je bio pod vrlo snažnim uticajem slovenofilskih krugova u vreme svoje emigracije posle Timočke bune 1873. U to vreme se tamo nalazio i mitropolit Mihailo, koji je sigurno bio najveći slovenofil u Srbiji i tada se formirala ideologija radikalizma, koja je računala na tradicionalne ustanove srpskog naroda: pravoslavnu veru, opštinu i narodnu državu, to jest, kako je govorio Pašić, državu kojom direktno upravlja njen tvorac, seljak, gunjac i opanak. Pašić je iz tog prava izvodio ceo jedan sistem koji u prvoj fazi ne računa na podelu vlasti, niti na bilo kakav kulturni i idejni uticaj Evrope.

Kao istraživač srpsko-ruskih veza mogu da kažem da svaka od krupnih pojava u Rusiji ima svoju repliku u Srbiji i da je to moguće egzaktno pratiti. Sama formula srpskog socijalizma nastala je pod velikim uticajem ruskih ideja 60-ih godina XIX veka. To je u Rusiji vreme zakasnelih reformi, njenog poraza u krimskom ratu, zakasnelom ulasku u okončanje feudalnog sistema. To je vreme jačanja revolucionarnih elemenata i ubistva cara. Revolucionarne ideje o preskakanju evropskog i kapitalističkog puta i projekat stvaranja slovenske civilizacije utiču na Srbe, koji tako dobijaju teorijsko obrazloženje za domaći supstrat, koji je u Srbiji stvoren pod Turcima: to je opština, samouprava, seoska zadruga, koja će preživeti do 50-ih godina XX veka. Drugo, to je ideja narodne države kojom neposredno upravlja narod, čije je najveće predstavništvo narodna skupština. Ta skupština kontroliše izvršnu i sudsku vlast i deluje kao neka vrsta konventa. Ova ideja obeležava razvoj srpske države i u sudaru je sa liberalnom koncepcijom koja zagovara modernu državu po uzoru na zapadnoevropska društva.

Osim samouprave, za koju ljudi misle da je nastala tek u XX veku, a bila je fundamentalni princip ideologije radikalizma od XIX, vezivni princip te narodne države je narodna partija, koja je takođe oblikovana pod snažnim uticajem ruskih narodnjačkih ideja. Ne mislim samo na čitanje dela jednog Lavrova ili Bakunjina već i na direktne organizacione veze. Narodna partija je do danas ostala jedini tip partije koji je Srbija temeljno upoznala i praktikovala. To je partija koja objedinjuje ustrojstva vojske i crkve. Kao vojska, ona je čvrsto organizovana od vrha do dna. Kao crkva, i ona ima vrlo temeljnu ideologiju, koja nije bez oslonca u samom crkvenom učenju. To je ideologija narodnog blagostanja u jednakosti, koja je dovela do beskrajne podele srpske zemlje, učinila ljude jednakima u siromaštvu i nazvala to demokratijom. Ovo su neke od ideja koje su određivale odnose između Rusije i Srbije i zato kažem da Rusija nikada nije odlazila odavde. Ona je ovde uvek prisutna u sudaru sa liberalnim, zapadnoevropskim idejama i institucijama, a pre svega sa idejom moderne države.

Srbiji je imponovala ruska realna imperija, jer je i sama imala san o imperiji i njenoj obnovi. To primećuju ruski istraživači u XIX veku. Jedan od njih je i profesor ruskog jezika na Velikoj školi u Beogradu. On je govorio da Dušanovo carstvo Srbima ne da mira i da je to put u pogrešnom pravcu, da je Srbiji potrebna prosvećenost, a da ona troši vreme na jednu iluziju. Navešću vam primer toga koliko je osećanje imperijalnosti vezivalo Srbe i Ruse. Uskoro izlazi deo dnevnika koji je srpski intelektualac Miloš Moskovljević vodio od 1916. do 1968.  Sada će biti objavljen onaj deo koji se odnosi na njegov boravak u Rusiji u mesecima revolucije u kojoj boljševici dolaze na vlast. Naravno da on u boljševicima vidi zlo, ali im odaje priznaje što su, bez obzira na to što su proklamovali samoopredeljenje i federaciju, uspeli da u tom haosu sačuvaju državno jedinstvo. Zanimljiva je i njegova mnogo kasnija beleška na dan Staljinove smrti. On kaže da je Staljin posle Ivana Groznog i Petra Velikog najveći ruski neimar, jer je za sobom ostavio veću državu nego što je Rusija ikada imala. Doduše, kaže on, u toj borbi za državu on se služio svakakvim sredstvima, terorom, ubistvima, osvajanjem teritorija, ali, kaže on, i Ivan Grozni i Petar Veliki i Kemal Ataturk su se služili tim sredstvima, pa su ipak tretirani kao velikani istorije.

Pojava Gorbačova u Rusiji ovde je bila primljena sa izvesnom rezervom. Ako se sećate njegove posete Beogradu i zdravice koju mu je tadašnji vođ Srbije Slobodan Milošević održao, to je bilo podsećanje Gorbačova na to šta je socijalizam. Raspad Sovjetskog Saveza kao velesile ovde je bio primljen kao velika svetska katastrofa. U periodu posle hladnog rata uzdiže se jedna druga svetska sila, Sjedinjene američke države, sa svojom arogancijom i bahatošću. Ali Amerika, uz bahatost velike sile, ima razvijeno društvo, a u Rusiji su država i društvo isto i prostor za kritiku nije veliki.

Mi vrlo malo poznajemo savremenu Rusiju. Ona na spoljnom planu želi da povrati poziciju velike sile i u toj težnji se služi svojim prirodnim bogatstvima, velikim resursima. Svet je uvideo opasnost od obnove ruske imperijalnosti uz nedovoljne unutrašnje promene. Krize koje su nastale zbog zaustavljanja isporuka sirovina Gruziji, Ukrajini, Belorusiji za razvijeni svet su bile ozbiljno upozorenje da se moraju tražiti alternativni putevi snabdevanja energentima. Rusiji je to opomena da njen nuklearni potencijal ne može biti jedino sredstvo kojim će se ona vratiti na svetsku pozornicu kao velika sila. Na unutrašnjem planu, u Rusiji se još uvek oseća postimperijalna trauma. Rat u Čečeniji dugo traje i predstavlja faktor unutrašnjeg razaranja i iscrpljivanja. U Rusiji teče proces socijalnog raslojavanja, pri čemu su se ogromna sredstva slila u ruke stare nomenklature. Ponovo su u prvi plan izbila trajna pitanja ruske istorije: pitanje položaja ličnosti, njenih sloboda, prava kritike i mogućnosti konstituisanja slobodnijeg društva. Nerešeno je i pitanje smene vlasti. U memoarima sina Nikite Sergejeviča Hruščova našla sam podatak da je Hruščova najviše uznemiravalo pitanje kako postići mirnu smenu vlasti u Rusiji, smenu bez krvi. To je zemlja koja nije prošla kroz političku pluralizaciju. Iako je uvek imala snažnu intelektualnu opoziciju autokratiji, ona nikada nije imala razvijen parlamentaran politički život.

Posle kraja hladnog rata u ruskim intelektualnim krugovima se obnovila ključna dilema da li će Rusija postati evropska ili evroazijska. Pominjem to i zbog ove akutne faze rusko-srpskih odnosa, koja se manifestuje na pitanju Kosova. Ruske vlasti ne skrivaju da im Kosovo samo po sebi nije važno, već da oni na tom pitanju odmeravaju svoje mogućnosti da postanu respektabilna vojna svetska sila i da utiču na kompoziciju Ujedinjenih nacija. Tu na kraju neće odlučiti nikakva slovenska osećanja, kao što nikada nisu ni odlučivala. Ali je zanimljivo da jedna mala zemlja kao što je Srbija, koja je prošla kroz teško razdoblje ratova u jugoslovenskoj državi, zemlja zakasnele, a po mnogima i propale tranzicije – sve stavlja na jednu kartu. Ona je rešila da isključivo u osloncu na Rusiju dovede u pitanje svoje odnose sa Sjedinjenim američkim državama, zemljama Evropske unije, Savetom bezbednosti i generalnim sekretarom. Taj međunarodni izaslanik nije ovde bio u funkciji trgovačkog putnika. On je bio izaslanik međunarodne zajednice koji je došao da reši jedan problem. Iskustvo međunarodnu zajednicu uči da kada dođe do ovakvih usijanja, proces treba razvući i prepustiti se pregovorima i merenjima interesa. Naša igra na jednu kartu je vrlo rizična za malu zemlju. Ona je i refleks njene ukupne politike, koja je trenutno u konzervativnom trendu. Problem Kosova i ukrštanja interesa oko njega samo je još jedna ilustracija duge linije odnosa između Rusije i Srbije.

Kod nas je prevladala istorijska inercija. Liberalizam ovde nikada nije bio snažna ideologija i uvek je postojao otpor kapitalizmu. Srbija nije postigla konsenzus u vezi sa evropskim integracijama i na vrlo brutalan način je postavila rezerve prema njima. Početak tog otpora vidim u antibirokratskoj revoluciji i pojavi Slobodana Miloševića. To jeste bio nacionalizam, ali on je bio neodvojiv od državnog socijalizma. Druga tačka otpora je bilo ubistvo premijera Đinđića. On je bio predstavnik forsirane orijentacije ka evropskoj integraciji i lično mislim da je to bio racionalan izbor. To je bio trenutak kada politika koristi šanse koje joj se pružaju. Svet je bio uz nas i mogao je da se učini veliki korak napred. Taj trenutak nije iskorišćen. U to su se upleli i procesi sankcionisanja zločina. Razlaz između dva pristupa nije bio eklatantan, ali to je ključni razlog zbog kojeg se još uvek nismo odlučili za evropske integracije. Drugi razlog je konsenzus oko takozvanog trećeg, srednjeg puta. Niko ne zna da objasni šta taj srednji put znači, ali definitivno se postavlja pitanje da li većinski deo srpskog društva želi evropeizaciju.

Ja prihvatam stanovište istoričara koji komunističko razdoblje smatraju crnom rupom, ali mislim da naše dijagnoze nisu precizne, da su suviše gnevne, kritičke. Nemam ništa protiv toga, ali ne mislim da je to rešenje. Ako pogledate istočnu Evropu, nas, Rusiju, moramo reći da razdoblju komunističkog terora nigde nije prethodio liberalni sistem i moderna država. Razdoblje komunizma možemo da tretiramo kao izgubljeno vreme. Lično ga vidim na tragu ovih tradicionalističkih procesa, ali mi više ne možemo da njime objašnjavamo sve. Ovih dana čitam Kolakovskog koji pominje jednu anegdotu. Njegov prijatelj mu prepričava svoj susret sa De Golom, koji mu kaže – komunizam je jedna epizoda u hiljadugodišnjoj istoriji Poljske. Drugim rečima, vi ne možete time da objašnjavate sve. 500 godina smo sve objašnjavali Otomanskom imperijom, a sada pokušavamo da sve objasnimo poluvekovnim komunističkim razdobljem. Mislim da treba otvoriti raspravu o suštinskim pitanjima, koju ne možete otvoriti bez pozitivnih znanja i ozbiljnog proučavanja. Za takvu raspravu su potrebne izvesne slobode. Vi kao istoričar ideja ne treba da budete dovedeni u situaciju da posle 30 godina rada neko od vas očekuje da potvrdite njegov utisak. Istraživanja su jako komplikovana i mislim da je važno da mladi ljudi odole stereotipima. Mi nismo društvo sa velikom liberalnom tradicijom, alternativa je kod nas uvek doživljavana kao neka vrsta subverzije i izdajništva – ali u odnosu na šta? U odnosu na taj petrifikovani socijalni model i u odnosu na to nacionalno jedinstvo. I vrlo često će vas mladi ljudi pitati – pa šta je taj nacionalni interes.

Prvo razdoblje srpskog parlamentarizma ipak protiče u pripremi za tri rata. Kada čitate stenografske beleške Narodne skupštine od 1903-1914, vi vidite da je prećutno sve tome podređeno. Pitanja unutrašnjeg razvoja, sukoba interesa, o čemu u skupštini govori Jovan Skerlić, imaju drugorazredni značaj, jer odvlače pažnju sa centralnog pitanja – dovršiti nacionalno oslobođenje. Pitanje je da li vi u XXI veku, u potpuno promenjenoj svetskoj i regionalnoj konstelaciji, možete taj problem da tretirate na isti način kao u XIX veku. Hajde da za promenu malo razgovaramo o sadržaju života, o njegovom kvalitetu, o idejama, o tome u kom pravcu se ljudi kreću, koliko mi razumemo svoje vreme, koliko smo kompatibilni sa regionom i svetom. Naše veze sa Rusijom su duboke i višestruke. To je velika zemlja koja će nas uvek zanimati i biti nam važna. Mi smo se ruskom kulturom bavili u vreme najrigidnijih prekida odnosa posle 1948. Bavili smo se kulturom koja je bila zaboravljena u Sovjetskom savezu i živela u egzilu. To je činila jedna grupa žena: Milica Nikolić, Nana Bogdanović, Lola Vlatković. Milica Nikolić je napisala odličnu knjigu, Ruska priča. To su stvarni dodiri sa ruskom kulturom i taj kontakt se nikada nije izgubio. Nema potrebe svoditi ga na čisto utilitarni nivo od danas do sutra.

Nasilje je ovde jedna od strukturnih konstanti. To je zemlja u kojoj je vrlo razvijena hajdučija, zemlja koja je imala mnogo pobuna, mnogo ratova. Od 1875. do 1914. smo imali šest ratova, što znači da smo u proseku ratovali na svakih sedam godina. Znači, u razdoblju od 40 godina vi imate deset godina efektivnog ratovanja. Izbeglice i preseljenja nas prate do današnjeg dana. Juče je bio dan izbeglica i svetske statistike pokazuju da u svetu ima 10 miliona izbeglica, od čega ih je milion iz Jugoslavije. Trenutno živimo posledice raspada države i državne ekonomije, nagle privatizacije. Čitava područja društva su u tamnoj zoni. Recimo, radno pravo i problem eksploatacije niko ne pominje. Ljudi kažu – danas nema levice u Srbiji. Ali šta da radi ta levica, kako da se istovremeno bori za profitabilno društvo i za socijalne kriterije. Mislim da bez obzira na privatizaciju i uključivanje u svetsko tržište mora postojati socijalni korektiv. Imaju ga sve razvijene kapitalističke zemlje i bez njega se ne bi održale.

I problem nasilja u porodici je težak i dugotrajan problem. Moj kolega Momčilo Isić je napisao sjajnu knjigu o položaju žene seljanke u Srbiji u XX veku. To je jedna potresna knjiga. Mi smo zatvoreno društvo koje prikriva te fenomene, koje ih se ne oslobađa time što ih čini javnima i dostupnima proučavanju. Ako vi počnete da govorite o tome, reći će vam da mislite da nešto genetski nije u redu sa srpskim narodom, a u stvari će rasistički reagovati na vas lično. A reč je o socijalnim, ekonomskim uslovima u kojima ljudi žive, njihovim navikama i tradicijama. Nisu sve tradicije pozitivne i kada počnu da vam otpor evropskim integracijama tumače sa stanovišta odbrane vrednosti, dajte da razgovaramo o tome koje su to vrednosti ugrožene. Onda ćete u razgovoru sa učenim ljudima često doći do toga da u te ugrožene vrednosti spada čitav niz vrlo grubih elemenata naše zaostalosti. Tako shvaćen nacionalni interes, mimo društva, mimo unutrašnjeg sadržaja, absorbuje svu energiju, rekonstituiše jednu tradicionalističku ideologiju i drži zemlju u mestu. I ne samo da je drži u mestu, nego je primorava da nazaduje.

Svetlana Lukić: Bila je ovo gospođa Latinka Perović. Za kraj Peščanika slušate Biljanu Srbljanović. Malo smo prekoračili vreme, vrućina nam je udarila u glavu. Obećali smo vam da ćete čuti i Ivana Čolovića, ali ostavljamo to za idući petak. Njegov tekst je povezan sa Vidovdanom. Prošlo je 18 godina od one nacionalističke histerije na Gazimestanu, kada je međ’ milion Srba helikopterom sleteo Slobodan Milošević. Tada smo skočili sa vrha solitera verujući da ćemo poleteti. Eto, nismo. Biljana Srbljanović, dramski pisac.

Biljana Srbljanović: Kada dođem ovde, uvek prvo izvršim biopsiju, uzmem isečak atmosfere, načina života i po tome vidim gde se nalazimo. Trenutno živimo pod koncentracionom vladom, u jednoj sabornosti stranaka. Svi su oni međusobno jako dobro umreženi i jako se dobro slažu i to može da se vidi kada uveče izađeš na neka mesta. Bila sam sa prijateljima u Klubu književnika. U bašti se odvijala neka vrsta makabrične svadbe. Svi su se sa svima pozdravljali, od direktora nacionalnog servisa do direktora Politike, do advokata Slobodana Miloševića, do izdavača knjiga Radovana Karadžića, do glavnog savetnika premijera Koštunice, ne, Tadića, ali dobro, to je isto, do predstavnika američkog nevladinih sektora iz devedesetih, do najčuvenijih reditelja, najčuvenijih pesnika. Svi sede zajedno, sto do stola, rame do ramena i kako neko novi uđe u kafanu, svi se dižu, pozdravljaju, ruke u ve. Osećaš se kao u kafiću U zdravlje, gde je svima njima nazdravlje, a oko njih potpuna propast svega. Znači, više se ne vidi nikakva razlika između direktorke Politike i advokata Slobodana Miloševića i Matije Bećkovića i Srđana Šapera. Svi se oni mnogo vole, mnogo ljube, mnogo rukuju, šale, tapšu po ramenima i dobro im je, tako da za njih važi ona rečenica – ako vam je dobro, onda stvarno ništa, jer je njima nikad bolje.

Nemam ništa protiv tih ljudi, naprotiv, među njima sede i ljudi koje cenim zbog njihove pameti i stvari koje su uradili i onda me utoliko više sve to pogađa. Strašno mi je kada vidim nekoga ko je meni nalik na mene, kako se tapše i rukuje sa nekim ko je simbol onoga zbog čega je ova država upropašćena. Osećam to kao ličnu izdaju. Cela jedna generacija je izdana. Ova vlada se održala u bivšem sazivu i sada se rekonstruisala zahvaljujući predsedniku Tadiću. On je predsednik velike stranke, parlamentarne sile koja je godinama ujedinjavala sve opozicione delove društva. Osećam se izdanom od svojih. Jutros sam slušala Đelića kako na radiju insistira na tome da nam je potreban nacionalni konsenzus i da ne treba da postoje disonantni tonovi na temu Kosova. Kosovo će biti izgubljeno zbog disonantnih tonova i nedostatka nacionalnog konsenzusa. Prvo, nacionalni konsenzus ne može da postoji, jer mi nismo nacionalna država. Ovde samo građani mogu da se dogovore oko nečega. Postoji konsenzus ljudi na vlasti i njihove satelitske stranke, radikala. Ta politička elita je postigla konsenzus, a građani nisu postigli nikakav konsenzus. Kada bi se sada raspisao referendum, njegov rezultat uopšte ne bi bio izvestan. Oni to znaju i zato ga i ne raspisuju. Nije istina da je aklamativna želja građana Srbije da po cenu sopstvene smrti, apsolutnog uništenja i predaje u ruke Putinovoj Rusiji zadrže Kosovo. To uopšte nije istina, ali direktorka Politike, šef nacionalne televizije, savetnik Tadića i izdavač Radovana Karadžića su postigli taj konsenzus. Većini stanovništva je jasno da je ta stvar izgubljena i da je sada samo pitanje kako se pozicionirati prema toj činjenici.

Zaboravila sam da kažem, mi sedimo u toj kafani, u jednoj bankrotiranoj državi, a služi nas kelner od 82 godine, koji nas potkrada već četiri decenije. I ti i dalje dolaziš da bi te on potkradao vukući se polumrtav. Potkradaju nas umrle ideje. Rečenicu ministra Đelića da međunarodna zajednica jedva čeka da čuje neki disonantni ton u vezi sa Kosovom, pa da se uhvati za to i iskoristiti protiv nas, smatram udarom na slobodu govora. Moje pravo je da kažem šta mislim da je bolje za ovu zemlju i ja bih to vrlo jasno elaborirala, kada bi mi se dao prostor u medijima koji nisu blog i vaša emisija. Mediji su apsolutno kontrolisani i oni se i povodom Kosova bave unutrašnjom politikom, jer je ovo izborna godina. Pred nama su izbori za predsednika, koji su sasvim neizvesni, jer je Tadić izgubio ogromnu popularnost kada je izneverio izbornu volju sopstvenih birača. Ta naša velika stranka, pod čijim kišobranom su bile sve ove naše male, posmatra nas kao glupake. Ja možda nisam mnogo pametna, ali toliko glupa nisam da ne vidim šta oni rade. Ja sam potencijalni glasač tog demokratskog kandidata, Borisa Tadića. Zbog čega ti pružaš ruku jataku Ratka Mladića, a ne meni, svom potencijalnom glasaču? On nikada neće glasati za tebe. Koliko god ti menjao svoju politiku, samo ćeš gubiti nas. Oni misle da smo mi podjednako glupi kao njihovi postupci i da ne vidimo šta rade. Ne treba zaboraviti ni pokrajinske izbore, za koje pokušavaju da promene sistem glasanja, ne bi li potpuno umanjili svaku mogućnost da se čuje bilo koji disonantni ton koji ne pripada korpusu DSS i radikali s jedne i G17 plus i DS s druge strane. Oni su dva pola jedne iste politike. Oni pokušavaju da naprave apsolutni monopol nad medijskim prostorom, u kojem je opet nastalo prozivanje izdajnika. A ko izda, zna se šta je.

Oni se jako varaju ako misle da je ta scena svadbe iz Kluba književnika javno mnjenje. To je mislio i Milošević, to je mislio i Hadži Struja, to je mislio i Vučelić. I oni su se tapšali na isti način i mislili da će tako lobotomirati građansko telo. Glasači jesu malo spori, preokupirani drugim temama, ali nisu glupi. Mislim da je to stvar koja će se, kako kažu Amerikanci, okrenuti i ujesti ih za zadnjicu užasno brzo, koliko do kraja ove godine.

Dešava se da na objavljenu vest u novinama da imam premijeru, čitaoci pozivaju na moje hapšenje, jer vršim veleizdaju i radim protiv ustava i ustavnog poretka time što smatram da Kosovo treba da bude, i biće, nezavisno. Kada to dolazi od anonimnih čitalaca, to je jedna stvar, ali kada istu stvar, samo malo umivenije, govori državni funkcioner, onda počinjem da se bojim. Ne postoji pravni sistem zaštite. Ja podsećam da je niti jedna presuda Ulemeku postala pravosnažna. Kada ne upali ta vrsta diskriminacije da te nazivaju izdajicom, onda si kriminalac. Ne znam ko za mene baš može da kaže da sam neki kriminalac i profiter, ali može za ljude koje politički podržavam. Vraćamo se na potpuno istu priču, vadimo iste transkripte razgovora. Čitala sam u Kuriru ovolicnu vest, u dva reda na levoj strani dole, da je Čedomir Jovanović dobio proces protiv dva čuvara Centralnog zatvora koji su tvrdili da je on posećivao Ulemeka. Sada se vadi ista priča, kao da na sudu nije ustanovljena istina. Oseća se neka vrsta dirigovanog nasilja u medijima. Oni te pritiskaju do tvoje granice izdržljivosti, a moja granica je veoma nisko. Posle 15 godina mojim živcima je dovoljno da mi neko pripreti sa dve reči i ja više ne bih da se prljam, ne bih da dobijam ružne reči i slike, pretnje, ne bih da svoju porodicu opet dovodim u tu situaciju. Mislim da je to i cilj, da svi dignemo ruke. Prosto ti kažu – pa to je demode. Mi smo zemlja u tranziciji, ljudi se zadužuju, imaju planove, ambicije, projekte u životu. Ako ti u takvom svetu nemaš ambiciju, nemaš plan, nemaš projekat, nego samo želiš da živiš ovaj trenutak, ti si prezren i isključen iz ove trke. Ako se još požališ na trenutak u kojem živiš, u smislu da ne pripadaš korporativnom duhu ove zemlje, onda si negativna i više nisi fensi. Moraš da budeš ambiciozan u odnosu na novac, moć, sopstveno pozicioniranje, moraš imati neku cenu i moraš ostvariti što veću cenu na političkom i javnom tržištu. Moja cena ne postoji, ja sam ili u bescenje ili to ne može da se proceni, i u tom smislu sam, kako kažu sportski novinari, deklasirana.

Doživela sam da mi naš prijatelj Goran Svilanović, kada sam rekla da sam protiv ulaska Srbije u NATO, kaže – ti se igraš sa tom idejom. Ne, ja se ne igram, ja imam ubeđenje. Još uvek ima ljudi koji imaju neka ubeđenja i nisu ih menjali zbog javnih funkcija, stanova, para i bankovnih računa. Ja ne verujem u militarizam i javno ću se zalagati da ne uđemo u NATO, bez obzira što mislim da ne bi trebalo da me poslušate, ali svejedno, to je moje pravo. Mislim, ja odgovaram za sebe i svoje pseto. Da li sutra, kada mi budemo ušli u taj NATO, mene ministar odbrane ili taj ministar za evropske integracije može da optuži za nacionalnu veleizdaju, ako kažem – mi treba da izađemo iz toga? Prosto ne razumem zašto se do te mere histerično primoravamo da svi mislimo samo jedno, kada je očigledno da to jedno nije tačno i nije dobro za nas.

Mi smo ona baba što daje groš da uđe u kolo sa Rusijom, a na kraju će dati oba bubrega da iz tog kola izađe. To će mnogo da nas košta. Znači, mi se distanciramo od mesta kojem pripadamo, od kontinenta se distanciramo, mi menjamo mapu sveta. Mi dajemo tajne planove za Kosovo Rusiji, za koje ne odgovaramo našim građanima, paktiramo nešto tajno i to ne sa bilo kojom Rusijom, nego Putinovom Rusijom, državom bez društva, bez javne kritike. To je država u kojoj takođe ubijaju novinare, koja se potpuno raspala na komade i koja je upravo uradila ono što pokušava da uradi naša koncentraciona vlada – da postoje samo država i vlada. I s kojim pravom mi uopšte tražimo odlaganje rešenja od međunarodne zajednice, a da prethodno građani ove države nisu otvoreno i jasno pitani šta tačno misle o sudbini Kosova? Ali to pitanje ne treba da glasi – da li ste za to da nam otmu svetu srpsku zemlju. Ne, u pitanju moraju biti navedene posledice – da li za to da se zbog 15 odsto teritorije na kojoj živi 5 odsto stanovništva paralizuje cela zemlja, da nas prodaju kao Moldavke ruskim tajkunima, da li pristajete da budete belo roblje, da li je to cena. Kolika je cena Kosova. Znači, nas niko ovde to ne pita. S kojim pravom ova vlast, koja za to nije dobila mandat, odlučuje o tome u naše ime? Stvar je u tome što oni znaju da je Kosovo izgubljeno i samo žele da spreče da ono ode u izbornoj godini.

Ista stvar je i sa hapšenjima za Hag. Ovde se zna da ja mislim da je Karla del Ponte nesposobni tužilac, ali Koštunica će i Karli del Ponte pružiti ruku, a neće je pružiti meni. On će se na kraju dogovoriti i sa predstavnicima Albanaca sa Kosova, a neće se dogovoriti sa nama, stanovnicima ove zemlje, kojih nije malo. Mi smo jedina nepromenjena snaga u 15 godina ratova, mobilizacija, ubistava, totalnog siromaštva. Mi nismo odustali. Ali on se ne obraća nama, građanima svoje zemlje, nego će nas radije strpati u geto. Prodao bi nas za vreću kamenja, samo da sa nama nema nikakvog posla. I mislim da je to pogubno po ovu zemlju, koja će se na kraju rasparčati unutar sebe. Ovde već postoji veliko socijalno raslojavanje, koje me strašno pogađa kada dođem ovde i vidim tu malu, provincijalnu, džetsetersku klasu. Ti vidiš da su oni okićeni povađenim zlatnim zubima. Sinoć sam prošla ulicom Strahinjića Bana, videla te ljude i ta kola, te sirote devojčice koje odlaze u trafiking na toj ulici pred svima nama – za dva zlatna zuba izvađena iz glave leša. To je ovde cena ženskog deteta.

Ovde je sramota biti solidaran, ovde ti se podsmevaju ako ne pregaziš drugog na pešačkom prelazu, da ne govorim o tome da nekom nešto daš, da podeliš, da nije tvoje, a da ne ukradeš iako možeš. Zastrašujući je podatak da deca više neće da dolaze na Fakultet dramskih umetnosti, jer im je lakše da plate privatni univerzitet vlasnika u bekstvu, čoveče, jer znaju da tamo nikada neće pasti ispit. I šta će sa nama luzerima, što bi slušao profesora koji je plaćen 25.000 dinara, kada onaj koji je plaćen soma i po evra sigurno ima više da mu da. Sve se meri time i ozbiljni ljudi mi kažu – čekaj, imaš te nagrade, imaš međunarodnu slavu, a nemaš para, kako nemaš para. Pri tome, ovde nemaš para ako nemaš milion. Ja se ovde osećam kao veoma neuspešno biće sa margine. Napisala sam komad o kučićima i ljudima i stvarno se osećam kao neko nerasno kuče. Neki je prošao pored nekog školskog dvorišta, pa mi zakačio tu moju mamu lutalicu i ja se tako rodila i tu i ostala i ne bih ni da idem. Ali u jednom svetu nakazno ošišanih pudlica, ružnih i glupih, ja sam prezreno kuče jer nemam pedigre. Ljudi koje dugo poznajem me gledaju sa prezrenjem, jer se nisam dobro prodala. Ovde se osećam kao potpuni autkast, nigde mi nije mesto, što valjda znači da sam neuspešna osoba.

Ta koncentraciona vlada se nije koncentrisala oko nacionalnog interesa i Kosova. Njihov jedini nacionalni interes je uništiti građansku poziciju, to je njihov najmanji i najveći zajednički imenitelj. Koštunica je s jedne strane sa radikalima, Boris Tadić je sa druge, a svi mi ostali ćemo ili izgraditi nekakav front prema njima ili ćemo pustiti da nas pregaze. Dosta toga dolazi od spin doktora oko Demokratske stranke, na primer ideja da je jedini neprijatelj radikalna stranka. To je jedna velika Baba Roga koje se svi mi bojimo i svi treba da se umrežimo i da stanemo u živi zid i poklopimo genitalije, jer oni pucaju u nas. Oni uopšte ne pucaju u nas, jer je njihova ideologija na vlasti. S druge strane, Demokratska stranka je proglašena centrom svemira, pupkom sveta i sve što je sa jedne ili druge strane su ekstremni polovi – imamo ekstremiste radikale i ratne zločince, a druga vrsta ekstremizma smo mi koji govorimo da istina nema cenu i da neistina ima vrlo visoku cenu, koju će platiti građani, a ne oni. To je jedna mantra koja se uporno ponavlja u svim medijma i ljudi me nazivaju ekstremistom. Ne vidim šta je ekstremno u mom stavu. Ja volim svoju zemlju, za koju se držim rukama i nogama, noktima se držim da ne odem odavde, a imam gde da odem, imam šta da radim. Znači, ja želim da doprinesem, a ništa ne tražim za uzvrat. Ja ne tražim ništa, ja samo hoću nešto da dam. Posle deset godina sam postala docent. Od trenutka kada sam diplomirala, zadržavala sam se na fakultetu noktima, jer smatram da imam nešto da dam studentima. Mislim da znam to da radim i da mogu da doprinesem srpskoj školi dramaturgije, koja je i mene napravila. Mene ne zanima ni privatizacija Telekoma, ni ministarstvo, ni da se metnem u bilo koju fotelju, niti da dobijem nešto za to i ne dozvoljavam da me se naziva ekstremistom. Postoje pošteni ljudi i postoje nepošteni ljudi. Nepošteni ljudi su ovog trenutka na vlasti, pošteni ljudi time neće da se bave. Onda ti se podsmevaju i nazivaju te patološkim slučajem. Znači, ti si patološki slučaj ukoliko ne želiš da se prodaš. Do juče si bio izdajica, ali sada cela država živi od stranih donacija, Koštunica živi od stranih donacija. Nisi više strani plaćenik, jer smo svi postali strani plaćenici. Tramvaj u kojem se voziš je plaćen sa strane, kontejner u koji bacaš đubre, ili pored njega, ti je takođe neko dao. Ali sada si patološki slučaj ako nemaš cenu koju ti oni konstantno nude, lovu, moć, da te miluju po glavi, da te ucene, da te maltretiraju, da ti prete, da te oteraju, da te devalviraju, da te opet maze po glavi. Možda ja jesam patološki slučaj, kada se tako uporno ovim mojim kandžicama držim za ovu zemlju i stalno hoću da uprkos nama samima nešto doprinesem. I kako sam ja dočekala da posle deset godina konačno imam svoju klasu na dramaturgiji, tako ćemo svi mi uspeti da ovu zemlju promenimo svojim kandžicama. 

Svetlana Lukić: Bila je ovo Biljana Srbljanović, bio je ovo Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 22.06.2007.

Peščanik.net, 22.06.2007.