Povodom Svetskog dana beskućništva, u ponedeljak 10. oktobra 2022. u 17 sati kod Terazijske česme u Beogradu biće održan događaj „Niko bez hrane, niko bez krova, niko bez podrške!“ Govori Igor Mitrović iz ADRA-e (Adventistički razvojni i humanitarni rad).

Tokom ovog događaja, građani će moći da donesu: konzerviranu i suvu hranu, mušku i žensku obuću, muške i ženske zimske jakne, mušku i žensku odeću, rančeve i torbe, ćebad, vreće za spavanje, kišne kabanice, rukavice, kačkete, sredstva za ličnu higijenu, medicinska pomagala: štake i štapove, pelene za bebe i bebi kozmetiku. Na događaju će biti postavljena i kutija za doniranje novca.

Događaj u Beogradu zajednički organizuju udruženja Inicijativa A 11, ADRA, Klikaktiv, Caritas, PIN i Liceulice. Ovim povodom će u Novom Sadu u Kineskoj četvrti Omladinski centar CK13 organizovati događaj posvećen osobama u situaciji beskućništva.

Po popisu iz 2011. u Srbiji je živelo 18.287 beskućnika. Međutim, popisivani su samo ljudi koji su koristili prihvatilišta, skloništa ili centre za socijalni rad. Budući da većina beskućnika nema lične dokumente, da živi u vagonima, haustorima, pod mostovima, u šatorima, na ulicama, najveći broj beskućnika nije bio obuhvaćen tim popisom.

Ništa se nije promenilo ni za popis koji je u toku. Država nije razvila metodologiju koja bi joj pomogla da sazna koliko njenih građana živi i umire na ulicama. Prema procenama humanitarnih i nevladinih organizacija, samo u Beogradu živi oko 7.000 ljudi do kojih ne stiže socijalna pomoć, ni po 100 evra od predsednika, koji ne mogu da stanu u onih 150 kreveta jedinog prihvatilišta u gradu, koji ne mogu da se leče, okupaju, presvuku i ogreju.

Svetlana Lukić: 10. oktobra se obeležava Svetski dan beskućništva. To je jedan od razloga za razgovor sa Igorom Mitrovićem iz ADRA-e, drugi razlog je popis stanovništva koji je u toku. Čekamo da nam popisivači zakucaju na vrata. Međutim, u ovoj zemlji živi na desetine hiljada ljudi kojima niko neće pokucati jer žive ispod mostova, u šatorima, u napuštenim vagonima, na ulicama. Po popisu iz 2011. u Srbiji je živelo preko 18 hiljada beskućnika. Da li u ovom popisu uopšte postoji namera da se popišu i ti ljudi, ma koliko to bilo teško?

Igor Mitrović: Samo da dodam na taj broj koji si pomenula, 18 hiljada, bitno je da se razumemo: najveći broj odlazi na one iz podstandardnih, kako mi kažemo, romskih naselja, a svega 450 na one kojima se mi bavimo, beskućnicima ili osobama u situaciji beskućništva. Problem sa ovim popisom je što neće odmaći metodološki u načinu popisivanja u odnosu na onaj koji je bio pre 11 godina. Da podsetim slušaoce: popisuju se samo oni koji imaju registrovano prebivalište i oni koji u trenutku popisa koriste neku od usluga socijalne zaštite, misli se na one rezidencijalne, recimo deca i mladi u domovima, zatim oni koji su u sigurnim kućama, u prihvatilištima. Problem je što najveći broj osoba u situaciji beskućništva uopšte ne koristi nijednu od tih usluga tako da, kada budu popisivači kucali na vrata, zaobići će sve ove ljude i imaćemo opet ljude koji realno žive u Republici Srbiji, ali će ostati duhovi, dakle niko neće znati od nadležnih gde su, koliko ih ima. S tim se prosto sada mirimo i očekujemo da za 9 godina naredni popis bude drugačiji jer će se, nadamo se, promeniti metodologija popisivanja, kako bi i ovi ljudi bili obuhvaćeni.

Svetlana Lukić: Najnoviji podaci iz razvijenijih evropskih zemalja govore da se kod njih iz godine u godinu povećava broj beskućnika – to važi i za Nemačku, važi za Mađarsku, ali mi i dalje nemamo mogućnost da saznamo kako je kod nas, osim da pretpostavimo, jer vidimo na beogradskim ulicama ili po tržnim centrima te ljude kojih ima sve više i više.

Igor Mitrović: Tako je. Samo da opet prokomentarišem broj koji sam pomenuo na početku – 450 klasičnih beskućnika. Ja sam taj broj pomenuo jer je njega država iznela pre 11 godina i rekla: od tih 18 hiljada svega 450 živi na ulicama, a svi ostali do 18 hiljada su žitelji podstandardnih naselja. De facto, ono što znamo sigurno mi kao ADRA, nakon 4 godine svakodnevnog bavljenja ovom populacijom samo na ulicama Beograda, mi, dakle, imamo registrovanih od 450-700. Samo u Beogradu. Bojim se da ih je mnogo više, samo ne stižemo da ih otkrijemo. U prethodnih 5 meseci, recimo, primećujemo da nas svakog meseca 30 novih ljudi pronađe i postanu naši korisnici, a da ne govorimo koliki je mrak i nepoznanica koliko njih ima u drugim delovima Srbije.

E sad, vraćam se na ovo tvoje pitanje. Tako je, zvanični podatak zemalja Evropske unije je da je u prethodnih 10 godina registrovan porast osoba u situaciji beskućnika od 70%. U apsolutnim brojevima, to znači oko 400 hiljada ljudi su u ovom trenutku na ulicama zemalja Evropske unije, i to se zna sa sigurnošću. Hajde da budemo objektivni: da li to znači da je toliko realno porastao broj, ili da je samo metodologija registrovanja tih ljudi u Evropskoj uniji poboljšana? Verovatno je ovo drugo, ali ono što u komentarima iz Evropske unije stiže, to je da je de facto i apsolutni broj ljudi u porastu. Kriza 2008-9. godine i ti produženi negativni efekti, migracije od 2014-15. godine, govorimo dakle o onima koji su tražioci azila ili prosto migranti drugih zemalja, ali i efekti pandemije i sad ovog rata u Ukrajini, sve to govori da će se nastaviti taj porast u realnom broju, apsolutnom broju ljudi koji su praktično bez rešenog osnovnog prava na stanovanje.

Prošle godine, toliko je ovo postalo jasno u Evropskoj uniji, da su oni osnovali jedno posebno telo koje se bavi isključivo prevencijom i agresivnijim odgovorom na postojeće beskućništvo u Evropskoj uniji. Šta li je tek u Srbiji, šta se tek tu dešava. Mi nemamo predstavu. Mi možemo samo po nekom zdravom zaključivanju izvesti zaključak da ovde sigurno ta tendencija sigurno ide nagore. Ako sad dodamo na to da ljudi, svi koji mogu, odavde odlaze van zemlje, ovi ljudi sigurno ne mogu da idu, makar zbog toga što nemaju dokumenta. Tri četvrtine njih nemaju lična dokumenta. Dakle, i da hoće da traže negde spas, oni ne mogu, tako da se broj stanovnika u Srbiji smanjuje, ali broj ovih ljudi raste, tako da je i njihov udeo u procentima u opštem stanovništvu najverovatnije sve veći.

Svetlana Lukić: Procena je da samo u Beogradu ima između 5 i 7 hiljada ljudi koji su beskućnici, na ovaj ili onaj način, je li?

Igor Mitrović: Tako je. To su opet naše pretpostavke, zasnovane na nekim iskustvima. Popis bi bio jedino pravo rešenje, ali ko zna kada ćemo dobiti pouzdane informacije.

Svetlana Lukić: Šta je država radila da ti ljudi ne budu potpuno prepušteni sami sebi ili kapacitetima nevladinih i humanitarnih organizacija kao što je vaša?

Igor Mitrović: Ja bih izdvojio 3 stvari koje smatram prioritetnim. Prvo, jedino država može da okupi sve koje želi i da kaže: Haj’mo da vidimo, prvo, da li ispravno razumemo beskućništvo. Mi sad imamo zvanično podelu na primarne, one koje vidite da spavaju na otvorenom, i sekundarne, one koji su u podstandardnim naseljima. Problem je što čitava treća grupa propada kao pesak kroz prste, a to su oni koji nisu baš na klupama, nisu čak ni u podzemnim prolazima, već su naselili napuštene zgrade, nečije podrume i, onako, utišali se da ih niko ni bi primetio, pa ih niko i ne primećuje; barake na gradilištima, straćare u šumama, i sve ostalo. Oni su najmanje vidljivi, i njih moramo da imamo na umu, dakle da se ti pojmovi razbistre, da mislimo isto kada kažemo „osobe u situaciji beskućništva“. Država to još uvek nije uradila. I čekamo da se napiše neka jedinstvena strategija koja se bavi ovim problemom. To se nije dogodilo.

Drugo, početkom ove godine je izglasan Zakon o stanovanju. U njemu je analiza problema na dobrom nivou. Loše je što su opet izostale konkretne mere. Kolege koji se bave ovim, recimo iz Inicijative A 11, dobro su primetile: svuda u svetu gde postoji dobar, ili svakako mnogo bolji način rešavanja ovog pitanja, koristi se princip housing first, ili: prvo obezbedi ljudima prostor gde mogu da se sklone, izbave sa ulice, pa onda pružaj i niz ostalih podrški. To država radi jednim potezom. Ja sad možda to uprošćavam, ali se svodi na to: ako je rešena, onda ona naloži svim investitorima da jedan odsto stanova iz novog stambenog fonda moraju da dodele za socijalne stanove ili, što je u ovom slučaju još važnije, za takozvano priuštivo stanovanje.

Dakle, da tamo čovek može po nekoj nižoj ceni da iznajmljuje stan i da živi. To se nije dogodilo. Neko komentariše da je ovaj Zakon zapravo branio interese investitora a ne onih koji su najugroženiji. Niko nije od investitora na Zapadu propao zato što je bio prinuđen da ovaj procenat poštuje, pa neće ni ovde. Samo je do volje, a možda i znanja države da ovo mora da uradi, dakle da ovaj Zakon mora da obuhvati i taj aspekt.

Svetlana Lukić: Jedno od palijativnih rešenja, pogotovo kada se približava zima, jesu famozna prihvatilišta, ili da kažem u jednini, prihvatilište, jer u milionskom Beogradu postoji to jedno jedino prihvatilište koje je, da podsetimo, za vreme pandemije čak 8 meseci bilo zatvoreno, što je nečuveno. Vi ste apelovali na državu da što pre obezbedi dnevna i noćna prihvatilišta. Za početak, ovo jedno jedino prihvatilište, koliko ljudi može da primi? Koliko ima kreveta?

Igor Mitrović: Oko 150 u Beogradu. Podatak koji ja imam, 2 godine star, a verujem da se nije mnogo menjao: u Srbiji ima 74 ustanove socijalne zaštite sa kapacitetom od otprilike 14 i po hiljade korisnika. Od te 74 ustanove sa smeštajem, 67 su za odrasla lica i starije osobe, ali od toga je svega 8 domova za ovo o čemu mi sada govorimo. Pitala si za Beograd. Beogradsko prihvatilište je značajan resurs, ali kapacitet mu je 150 ljudi. U vreme korone skoro je bilo nemoguće neku osobu sa ulice tamo smestiti, provere, popunjenost, procedura koja je zahtevala da se ostavi više slobodnog prostora, dakle još manji kapacitet… Sve to je onemogućavalo brz prijem onih koji su bili urgentni.

Nekako smo na mišiće uspevali da neke, moram tako da kažem, tamo uguramo. Dakle, svega 8 domova u čitavoj Srbiji. Evo nekih brojeva: u Beogradu 150 mesta, u Futogu 60, u Zrenjaninu slično… za ostale gradove nemamo. To je u vezi sa smeštajem, što je zapravo najveća potreba, jer noću je najveći problem. Taj dnevni boravak im mnogo znači, i oni u Beogradu, evo drugu zimu za redom, ovo će biti treća, očekujemo da budu otvoreni na nekoliko lokacija. To je značajno. Dođu, ogreju se, mogu da se okupaju, mogu da popiju nešto toplo, da pojedu, ali oni se zatvaraju onda kad nastupa najhladniji deo dana, i ti ljudi skliznu u ono gde su bili do tada. I to je problem.

Jedino pravo rešenje je da se znatno poveća kapacitet prihvatilišta. To se obećavalo. Koliko znam, do sada to nije rezultovalo realnim kapacitetima koji su otvoreni, ali i ova zima, bojim se, neće biti zima u kojoj će veći broj ljudi moći da se skloni od onog koji već znamo, a to je tih 150 u prihvatilištu.

Svetlana Lukić: Država je potrošila milijarde da bi tokom pandemije pomogla, kako je govorila, socijalno najugroženije grupacije stanovništva. Da li postoji način da nešto od toga stigne do ljudi koji su u stanju beskućništva, jer rekao si maločas, prvo, da većina njih nema ni dokumente, nemaju ni adresu stanovanja. Dakle, tu se sada vraćamo ponovo na onu situaciju da ako niste registrovali ljude, nigde ih ne vodite, da vi i da hoćete ne možete da dođete do njih, a niko se ni ne trudi da dođe do njih da bi im uručio tu pomoć koja se daje drugim ljudima koji su socijalno ugroženi?

Igor Mitrović: Tako je. Te pomoći koju pominješ, a i druge vrste pomoći, su uvek bile I biće uslovljene time da li si u sistemu, da li imaš ličnu kartu. Pošto, kao što si rekla, većina njih nema ličnu kartu, mogu da se slikaju. Nema od toga ništa, i tragedija je da one koji su najugroženiji zaobiđe ono što je njima bilo i namenjeno. Sad možemo da pričamo ko je kriv, ali sve počinje tamo gde počinje. Ako se nismo dogovorili kako da ne dozvolimo da postoje duhovi u našim gradovima i selima, ovo su sve tužne, tragične posledice toga. Hajde da prvo to definišemo, i to što pre, kako bismo počeli da ih prepoznajemo. Da kažemo i ovo: sistemu po definiciji treba vremena da se preorijentiše, da, prvo, ne propuštamo ove ljude koji su najmanje vidljivi. Sistemu treba vremena. Ali u međuvremenu neka vrsta skele, privremenog rešenja, mora da postoji.

Dakle, dok država menja svoje zakone, terminologije i politike, u međuvremenu ovi ljudi žive, i pate, i stradaju. Mi dobijamo svaki mesec informacije od naših korisnika koji su nastradali na ulici od razloga koji su se mogli preduprediti. Dakle, u međuvremenu, treba nam nešto da te ljude spasavamo, neće moći da čekaju. I u toj celoj priči, lopta je apsolutno u dvorištu države. Ona može da okupi, da dogovorimo kako da odmah nešto hitno počnemo da radimo kako bismo koristili svaki minut, svaki dan da saniramo ili ublažimo posledice života na ulici onima koji su sad tu, dok se sistem ne promeni da to bude zdravo i normalnije jednog dana.

Svetlana Lukić: Ako neki građanin, ili policija, primeti nekoga ko je u teškom stanju, leži, ne znam, u podzemnom prolazu na Terazijama ili negde na ulici, to prijavi, šta se dalje dešava?

Igor Mitrović: Ja mogu da kažem kako to u Beogradu funkcioniše. Tu ima 14 centara za socijalni rad i ima nekoliko udruženja koja se bave ovim ljudima, neki pružaju pravnu pomoć, neki humanitarnu pomoć, psihosocijalnu podršku i sve ostalo. To su Inicijativa A 11, nevladino udruženje Izlazak koje se bavi onima koji izlaze iz sistema zatvora i de facto su u riziku od beskućništva, KlikAktiv, Karitas Srbija, PIN, bavi se psihološkom podrškom beskućnicima, i mi, ADRA, koji se bavimo i humanitarnom, i psihosocijalnom i pravnom podrškom. Svi mi smo dovoljno dugo tu da centri, kada vide da im ne mogu sami pomoći, upute ih na nas, ili pozovu nekog od nas. Tako to u praksi izgleda.

I ako nas pozovu, problem je što je onda glavno rešenje kako tu osobu negde skloniti, a to je opet u rukama države, i onda mi ili kontaktiramo prihvatilišta, kad je Beograd u pitanju, ili se snalazimo i onda prijatelji, poznanici, kolege, sakupimo nešto novca da ta osoba može da iznajmi na mesec-dva dana neku sobu kako bi se sklonila, ili ne uspemo to da uradimo. Ako to ne rešimo, pokušavamo sve ostalo. Konkretno, mi šta radimo?

Otprilike 600-700 ljudi svaki mesec prođe kroz taj naš Drumodom, to vozilo je faktički kao mali stan na točkovima, odemo tamo gde oni mogu lako da nas pronađu, tuširanje, jer se mnogi sedmicama nisu tuširali, to je pitanje i dostojanstva, i zdravlja i samopoštovanja, i svega ostalog; ostave prljav veš, pokupe od nas čist veš koji su ostavili pre toga, koji operemo u vešeraju, ili dobiju pakete pomoći onoga što imamo na raspolaganju, što građani ili firme doniraju: higijena, topla odeća ili sezonska odeća ili obuća koja strada najbrže u celoj toj priči. To radimo u tom autobusu, te higijensko-humanitarne stvari.

Drugo je, naši lekari u okviru autobusa i mimo toga pronalaze ljude koji su na ulici i pružaju im urgentnu medicinsku pomoć, i na neki način preko nas ti ljudi imaju priliku da priđu sistemu zdravstvene zaštite. Ako nemaju knjižicu, mi im platimo, mi odemo sa njima tamo, pomognemo u komunikaciji, jer i to je problem; platimo troškove, i onda pratimo kad krene neka terapija, na primer, a većina su hronični bolesnici, pratimo situaciju da se ne dogodi najgore. I treća podrška je psihsocijalna podrška.

Oni su u najvećem broju slučajeva ljudi sa oštećenim mentalnim zdravljem. To je najčešće i uzrok njihovog beskućništva, ali i posledica beskućništva. Informišemo ih ko šta radi, jer često ne znaju ko od drugih organizacija pruža usluge. Recimo, Solidarna kuhinja sa tim svojim kontinuitetom toplih obroka 2 dana u sedmici, Kuhinja pravoslavnog dobrotvornog starateljstva, i mnoge druge. I ono što je najvažnije: pokušamo da sa njima izguramo te skoro nekad nemoguće postupke dobijanja lične karte. To je najuže grlo. Ako prođu kroz to usko grlo, od duhova postanu ljudi koje sistem prepoznaje, imaju pravo na zdravstveno osiguranje, pa je makar neki deo troškova pokriven, imaju pravo, ili mogu da se bore za socijalnu pomoć, mogu da se zaposle, jer neki od njih žele da rade ali nemaju papire, i onda je ovo jedini način da se zaposle na formalnom tržištu rada.

Tada oni osete da izgleda da vredi da se bore za sebe. Dok su duhovi dobar deo njih pristane na taj status duha i ne veruje uopšte treba izlaziti iz toga. Pitala si me jedno, ja sam proširio, ali tako otprilike idu ti kapilari. Dakle, prijave ih građani centrima ili policiji, a onda im ili oni pomognu ili, najčešće, usmere na nevladine organizacije. Po meni, Svetlana, to je u redu, ali onda bi država trebalo da malo više podrži ove ljude koji rade na terenu.

Svetlana Lukić: Meni je bila simptomatična vest da vaš autobus Drumodrom nema pristup struji, zato što vozilo ne može da bude prikačeno na struju, nego mogu samo objekti. Makar bi tu mogli da budu malo fleksibilniji, država, EPS.

Igor Mitrović: Pa mogli bi. Ljudi u EPS-u u Beogradu su bili zapravo vrlo uslužni, samo i mi i oni zajedno čitamo isti zakon i oni kažu: Nažalost, moramo naći način kako da kroz zakon to provučemo, a to je da mi moramo biti ili objekat, kako si rekla. Bilo mi je malo simpatično kad smo rekli: Mi smo kao kuća na točkovima, pa smo malo objašnjavali šta to znači, i onda su rekli: Aha, vi ste kao cirkus. Znate, ono, kad cirkus privremeno negde stavi šatre i onda sezonski radi. Ali koliko je bilo do njih, oni su pokušali.

Mi smo na kraju, Svetlana, odustali od toga zato što nismo više mogli da trošimo energiju, vreme na to, iznalazi smo neke načine… U međuvremenu koristimo agregat i pravimo veću buku nego što bi trebalo, pre svega našoj ekipi i korisnicima, ali okej, niko do sada nije stradao zbog toga. Samo da kažem ovo: kada radimo sa ljudima koji su ispred države, dakle ljudi na šalterima ili u kancelarijama, nailazili smo u velikom broju slučajeva samo na saradljivost, ali problem je što se sve svede to na da li tamo imaš nekog prijatelja, ili na dobru volju. Svi stradaju zato što sistem i struktura nisu dobro postavljeni.

Meni je ključno da se ne izgubimo u tim pričama kritike, zato najveći deo energije moraš da sačuvaš za ljude koje u međuvremenu moraš da podržiš koliko možeš. Svi mi koji radimo na terenu.

Svetlana Lukić: Kada smo prošli put razgovarali, to je bilo na početku pandemije, jednog časa si napomenuo da je ADRA recimo, konkretno, bila u teškoj materijalnoj situaciji, a da ste onda dobili pomoć od vlade Slovačke. Da li vi, na koje vrlo često državni organi upućuju beskućnike, da li vi dobijate pomoć od države da biste platili lekare, struju, odeću…

Igor Mitrović: Nas su vršioci vlasti podržali jedne godine, grad Beograd, sa određenom svotom koja je bila mala, ali mi smo to jako poštovali. Nakon toga nisu, ali verujem da hoće, i to je bilo sve. A evo, pošto sa te strane nije došlo, pomagali su slovačka vlada, nakon toga američka agencija za međunarodnu saradnju, USAID, Humanitarna organizacija Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana; Adventistička crkva, naše sestrinske ADRA-e, kancelarije ADRA-e u celom svetu, građani, firme i fondacije. Mi čekamo i dalje da država odvoji značajnija sredstva, ne samo nama nego svim terenskim radnicima koji pronalaze ove ljude i bez kojih država neće moći ni da krene u bilo šta. ADRA je to krenula pre 4-5 godina, neke su tu godinama, decenijama radile herojski, same. Oni su praktično otkrivali te ljude. Bez njih ni mi ne bismo mogli da se nakalemimo i da idemo dalje.

Svetlana Lukić: U ponedeljak, u 5 sati popodne ispred Terazijske česme biti održana akcija, „Niko bez hrane, niko bez krova, niko bez podrške“. Šta preporučujete građanima da donesu?

Igor Mitrović: Konzervirana i suvo upakovana hrana, obuća, sportska i udobna, i za muškarce i za žene, zimske jakne, trenerke, dukserice, farmerke, ali i donji veš i čarape, rančevi, najčešće oni sve što imaju nose u rančevima; ćebad, vreće za spavanje, lična higijena: vlažne maramice, pena za brijanje, higijenski ulošci, tamponi… Medicinska pomagala, štake i štapovi; pelene za bebe i bebi kozmetika, jer imamo nažalost porodice koje su de facto beskućnici. Ko bude želeo može da ostavi i novčana sredstva, i mi ćemo izveštavati kako smo ta sredstva utrošili na našim Fejsbuk stranicama.

Svetlana Lukić: Igore, hvala na ovom razgovoru. Vidimo se u ponedeljak u 5 sati ispred Terazijske česme.

Igor Mitrović: Hvala tebi, Svetlana.

Peščanik.net, 10.10.2022.