Zaista nema razloga za ovoliko “uzbuđavanje”, što reče ona jedna gospođa na nekom radiju. Sve je u najboljem redu u najboljem od svih svetova. Vaistinu ne vidim oko čega se mi toliko brinemo. Sve smo preduzeli. Ne postoji nikakav “kosovski problem”, iznova je objasnio jedan savetnik; postoji samo problem sa “albanskom nacionalnom manjinom u južnoj srpskoj pokrajini”. Problem je, uostalom, već saniran nizom mera i akcija iz akcionog plana.

Da se podsetimo: jesmo li 1998. na narodnom referendumu ogromnom većinom glasova odlučili da strana noga na teritoriju Srbije kročiti neće? Jesmo. Jesmo li doneli niz rezolucija u kojima se lepo i strpljivo objašnjava da je Kosovo neodvojivi deo Srbije? Jesmo. Jesmo li to stavili u Ustav i u predsedničku i druge zakletve? Jesmo. Jesmo li preventivno odlučili da je sve drugo unapred ništavno, nevažeće, nepostojeće i lažno? Jesmo. Jesmo li postigli saborni konsenzus da je “Kosovo najskuplja srpska reč”? Jesmo. Držimo li, za svaki slučaj, molebane na tu temu? Držimo.

Sve je, dakle, u najboljem redu i nema mesta brizi i panici, galami i “uzbuđavanju”. Pravna država funkcioniše: za koji dan donećemo još rezolucija i odluka kako smo i obećali i sve će se naglo popraviti. Sve će biti poništeno, proglašeno nepostojećim i ništavnim, ukinuto i izbrisano. U skladu s tim – neće postojati i molim. Ništa jednostavnije.

Problem koji smo tako rešili zanimljiv je: naime, “albanska manjina u južnoj srpskoj pokrajini” umislila je da od 1999. više nije u sastavu Srbije. To se događa; ljudska psiha je čudo… Eto, pre mnogo godina imali smo drugara koji je posle dužeg razmišljanja došao do zaključka da je oženjen Natali Delon i to nam sasvim ozbiljno saopštio. Ekipa sa ćoška je konzilijarno došla do zaključka da od toga ne treba praviti pitanje, jer drugar nije mnogo gnjavio. A i ko bi mu objasnio da u stvari nije oženjen Natali Delon, kad je već tako zapeo. Posle sam se odselio i ne znam da li ga je prošlo. Ovde imamo očigledno sličan slučaj: albanska manjina iz južne srpske pokrajine došla je do zaključka fantastičnog i himeričnog, dakle nestvarnog. Oni, naime, imaju iluziju da će (dok se ovi redovi pišu, u nedelju oko podne) krenuti da proglašavaju neku svoju zamišljenu “nezavisnost” i da će napraviti “lažnu državu”, kako je to naš premijer Koštunica precizno definisao. Sve su to pusti snovi, plod uznemirene mašte i uopšte pojava nervozna i psihopatološka koja nikakve stvarne posledice da donese ne može, budući je fikcija, maštarija bolesnog uma koju smo blagovremno proglasili ništavnom, nevažećom i nepostojećom i to sa najvišeg mesta. U tom smislu nema mesta panici i zabrinutosti. To što će njihova lažna filharmonija u nedelju uveče svirati lažnu “Odu radosti” i što će se tamo praviti lažne zastave i grbovi i lažni vatrometi česta je prateća pojava u ovakvim poremećajima. “Priča koju ludak govori, puna buke i besa”, rekao bi Šekspir.

Dijagnoza koju je postavio primarijus dr Koštunica jasna je. Prognoza i terapija, međutim, složeniji su problem; pitajte bilo kog psihijatra. Možda smo mi, ekipa ćoška, onako balavi i medicinski neuki, pogrešili odlučivši da ne obraćamo pažnju na našeg drugara koji je mislio da je oženjen Natali Delon. Uostalom, njemu je bilo lepo, nikoga nije dirao ni gnjavio. “Blago onom ko rano poludi, dovijeka će živjet u veselju”, kažu Crnogorci. A možda i nismo pogrešili.

Nacionalna manjina iz južne srpske pokrajine sada je nekako “na posmatranju”, što bi rekli doktori; pogoršalo im se. To pogoršanje otvorilo je još jedan problem: da li je takva vrsta poremećaja zarazna? Mišljenja u medicinskoj struci tu su podeljena. Primarijus dr Koštunica misli da je bolest zarazna i najavljuje mere izolacije za svakoga ko počne da pokazuje simptome slične onima u južnoj srpskoj pokrajini: da priznaje lažnu državu nastalu u bolesnom umu, na primer; taj je sumnjiv na oboljenje. Izgleda da primarijus misli da će se našoj nacionalnoj manjini iz južne srpske pokrajine stanje poboljšati ako ne bude nikoga ko bi je podržavao u njenim bolesnim iluzijama. Slanje kojekakvih “misija” koje bi, kao, trebalo da “pomognu” da se u to ludilo uvede sistem, krajnje je štetno, jer samo dalje podržava osnovni dijagnosticirani sindrom, mada bi moglo da doprinese kontroli štete od njega, istini za volju. Primarijus odbija da komentariše prethodne, nažalost, neuspešne terapije koje su određivale njegove kolege iz bivših konzilijuma – iz razloga kolegijalne solidarnosti, naravno. Te su terapije, međutim, bile ocenjene u medicinskoj struci kao, kako da kažemo, invazivne, je li, donekle, ovaj, drastične, ako sam bio jasan. Znate, uostalom na šta mislim, da se sad ne vraćamo na to; važno je da su te terapije dovele do znatnog pogoršanja stanja pacijenta. Uostalom, medicinska struka je o tome rekla svoje na jednom simpozijumu na severu Evrope.

Naš primarijus sada je u ozbiljnoj neprilici: poremećaj je očito zarazne prirode; duševno zdravlje Evrope i planete Zemlje potencijalno je ugroženo. Preostaju samo mere izolacije Srbije, sve dok se ne zatvorimo sasvim i tako očuvamo naše duševno zdravlje putem mentalne higijene koju je prepisao primarijus dr Koštunica. A ako ostatak sveta hoće da poludi – neka im bude.

 
Danas, 18.02.2008.

Peščanik.net, 17.02.2008.