Čini se da su u savremenoj egzistencijalno-ontološkoj situaciji napokon iscrpljeni dosadašnji potencijali prostora i vremena kao gotovo univerzalnih medijuma razlikovanja. Sve više postajemo svjesni, dakako sa stravičnim regresivnim reakcijama, da postoje razlike koje se više ne mogu vjerodostojno prikazati znanim nam formama prostorno-vremenskih razlikovanja.
Pojmovi blizu i daleko, ili prije, poslije i sada, više ne zadovoljavaju sve potrebe za razlikovanjima s kojima se susrećemo. Upitna je postala ponajprije tradirana gramatička funkcionalizacija temporalnih razlikovanja, dakle onoga što je blizu i onoga što je daleko, odnosno onoga što je bilo i onoga što će da bude. Prostor i vrijeme iščezli su u egzistencijalno-ontološkoj situaciji koja nema perfekta i futura, niti blizine i daljine, jer je nerazdvojivo prikovana uz ono sada i ovdje. Perfekt i futur, blizu i daleko, ne proizvode više uobičajena realna razlikovanja ili su ta razlikovanja postala neuvjerljiva, zastarjela i sumnjiva sa stajališta egzistencije koja zna da je upravo ona ta koja proizvodi te razlike, a ne one nju. Kako uočava Niklas Luhmann: ”Svaki prezentni doživljaj vremena koji upućuje na neaktualne horizonte vremena (prošlost, budućnost), može se odrediti kao modalizacija (temporalizacija) sadašnjeg doživljaja”. Neuvjerljivo danas zvuči izvinjenje ”nisam ti se mogao javiti jer sam bio daleko” ili ”jer nisam imao vremena”. Prostor i vrijeme nisu više faktori čak ni u vojnim operacijama u kojima komandanti imaju neposrednu sliku bojnog polja i mogu odlučivati neposredno, bez prostorno vremenske cenzure, budući da je cijelo bojno polje vremenski i prostorno ovdje i sada neposredno pred njima. Prostorno-vremenska razmatranja o kupovanju i prodavanju vremena nemaju više ni u kolokvijalnom smislu svoju uvjerljivost. Naime, pri istovremenom događanju različitih procesa među njima nema ni kauzalne (uzročno-posljedične) ni prostorno-vremenske sprege.
Kauzalnost nije osobina procesa, nego osobina gramatičkog ili fizikalnog prikazivanja ili dekonstelacija prirodnih, socijalnih i svih ostalih procesa. Kakva kauzalnost postoji između ostavke njemačkog predsjednika Wulfa i odobravanja pomoći njemačkog parlamenta Grčkoj, kada se oba procesa zbivaju istovremeno? Tim će procesima tek naknadno u formi pripovijesti (historije) biti pripisan kauzalitet i vremenski slijed događanja. Te naknadne deskripcije imaju osobinu verbalne interpretacije događaja koji su se ”realno” odvijali na osnovi sasma drukčijih strukturalnih shematizama. Njihove gramatičke i teorijske rekonstrukcije neće nikada do kraja uspjeti, kao što ni kartografski prikaz nekog predjela nikada neće biti identičan predjelu, jer bi to bilo, kako je govorio Ludwig Wittgenstein, ne samo nemoguće nego i besmisleno.
Dakle, živimo u svjetsko-povijesnom razdoblju bez perfekta i futura, bez daljine i blizine, i u tom smislu možemo razumjeti teoretičare koji govore o kraju Povijesti. Ta je formulacija sa stajališta tradicionalnog razumijevanja vremena ili nerazumljiva ili besmislena. Navikli smo, naime, misliti da se povijest, kao i svaka pripovijest, zgodila ili dogodila u perfektu. Zatim smo došli u iskušenje da iz onoga što se već dogodilo kauzalno zaključujemo o onom što će se tek dogoditi, analogno astronomskom očekivanju da će i sutra, kao i jučer, na Zapadu izići sunce. Historiju se smatralo ”učiteljicom života”, jer se astronomski mislilo da je u njoj sadržan nacrt predvidljive i poželjne (ili nepoželjne) budućnosti. Bila je to naivna, odveć naivna gramatička fikcija. Nastala je naivnim gramatičkim preslikavanjem astronomskih razlikovanja prostora i vremena. Astronomska predviđanja ne važe za povijesna predviđanja. Zato se iz historije ništa ne može naučiti, a nadasve je riskantno i opasno na osnovu nje zaključivati o onom što se još nije dogodilo. Sunce će sutra ponovo izaći, ali se bitka za Staljingrad nikada neće ponoviti.
Na žalost, mnogi teoretičari ipak nisu sigurni u transtemporalnu signaturu našega vremena, možda i zato što vlastite teorije ne mogu oblikovati drugačije doli gramatički, dakle u medijumu u kojem prostor i vrijeme imaju funkciju diferenciranja svih sadržina koje se tim medijumom prikazuju. Gramatički prikaz saobraćajne nesreće pa čak ni njena rekonstrukcija ne govore ništa o samoj nesreći i ritmu u kojem se ona manifestirala. Kao događaj ona nema nikakve veze ni s pravnim, ni gramatičkim, ni fizikalnim umom. Saobraćajna nesreća se dogodila namjerno ili zato što su šoferi bili čemerni, pijani ili zamišljeni. Pravni um ne može objasniti saobraćajnu nesreću, nego je može samo ex post sankcionirati kao prekršaj. Stoga u današnjoj ontološko-egzistencijalnoj situaciji više ne vrijedi prosvijećeni princip emancipacije uma, emancipacije od srednjevjekovnog bezumlja, nego, kako primjereno formulira Niklas Luhmann, emancipacija od (praznog formalnog) uma kao samouzroka (causa sui) ispražnjenog od bilo kakvog spoljašnjeg sadržaja. Novovjekovni um kao uzrok samoga sebe autonomno, iz sebe samog, proizvodi sve sadržine i pokreće sva djelovanja. S njegovog su stajališta vrijeme, prostor, novac i zakoni prirodnih nauka uzročnici socijalnih i prirodnih procesa, a ne njihovi prikazi. Emancipacija od takvog autonomnog uma kao metafizičkog samouzroka nije, prema Luhmannu, nešto prema čemu se teži, nego realnost koja se već dogodila (nicht anzustreben, sondern bereits passiert). Um sada zna da nije dovoljan samome sebi, da nije formalni preduvjet mogućnosti svega što jeste, nego samo prikaz onoga što prethodno u njemu nije bilo sadržano. Na svijet ne možemo više poput tradicionalnih onto-teologa gledati kao na proizvod apsoluta ili poput revolucionarnih antropo-teologa (najčešće marksomana) kao na proizvod čovjeka (slobodnog kreativnog bića). Ako bi svijet bio naš proizvod, tada bismo svijet vidjeli sa obje strane: onakav kakav se pojavljuje i onakav kakav je prije svoje pojave u našem umu. Ta bez-umna pretpostavka (pretpostavka uma lišenog duha) o ”čistom identitetu pogleda i viđenja” (Jacques Lacan) zaboravlja da ne možemo istodobno vidjeti sebe i predmet koji gledamo: poput one Valéryjeve Mlade Parke, vidjevši se kako se vidi (se voyant se voir). Konstitutivno selektivno sljepilo ili žuta pjega metodička je zaštita od apsolutnog panoptizma, zaštita koja nam omogućuje da dobro vidimo samo – sa naše strane. U formulaciji Georga Spencer-Browna: ”U skladu s našom predajom ne možeš pri rastanku s ovim svijetom ništa ponijeti sa sobom. Ne zato što nemaš što da poneseš, nego iz temeljnog razloga što u toj zgodi nema tebe koji bi nešto nosio. Ti ne možeš svijet imati na oba načina – i djelomično i u cjelini: ili ga imaš djelomično, pa si selektivno slijep, ili vidiš sve, pa si u tom slučaju sasma slijep i svijet nestaje zajedno sa tobom”. I to je uvid reverzibilnog, inovativnog, diferencirajućeg – postmodernog uma: skrivenost je tamna tačka koju nikada nije moguće rasvijetliti. Tama u zjenici sunca.
Ili opet s Valéryjem, iz poeme smrti, sunca i životne radosti, što je Primorsko groblje: Ali odvratiti svjetlosti pretpostavlja sumornu polovinu sjenke (mais rendre la lumière suppose d’ombre une morne moitié).
Peščanik.net, 15.03.2012.
