Nova vlada je sklepana, a onda je i Rade Bulatović podneo ostavku Vojislavu Koštunici. Takve se ostavke inače podnose kad vlada padne, pa čovek sedi kao v. d. dok mu ne dođe naslednik, ali se g. Bulatović držao prakse svog prethodnika Radomira Markovića koji je opštio samo sa predsednicima, iako mu je adresa za podnošenje ostavke bila kabinet ministra. Ali dobro, da ne cepidlačimo.

Novi direktor Agencije Saša Vukadinović zatekao je dućan – to je sasvim izvesno – u gorem stanju nego Rade Bulatović 2004. G. Bulatović vodio je dosta čudnu kadrovsku politiku: nikada nije imenovao zamenika (ključno operativno mesto), ali ga je držao neformalno. Ptičice iz banjičkih šuma cvrkuću da se nije usudio, znajući šta o tom licu misle zaposleni. Vraćao je iz penzije one koje su prethodnici s punim pravom tamo poslali. Primao je “mlade i obrazovane” kadrove, ali po rođačkoj i partijskoj liniji, pa će sada direktor Vukadinović trošiti dragoceno vreme i još dragoceniju energiju da takvu kadrovsku politiku neutrališe – ako ikad uspe, to jest.

Kad smo već kod kadrovske politike, od novog direktora očekuju se tri ključna poteza: da imenuje zamenika (direktora operacija), generalnog inspektora Agencije i zvaničnog portparola (nezvaničnih smo imali do sada ovakvih i onakvih, a divljih tek onoliko). Dva prva mesta ključna su zbog jasne linije subordinacije, odgovornosti i zaštite javnosti od političke zloupotrebe. Mesto portparola neophodno je zbog nove zakonske uloge Službe, ali još više zbog neizbežne i korisne demistifikacije. Inteligentna, poštena i komunikativna osoba na takvom mestu biće od neizmerne koristi. Takvih tamo ima, a znam jednog koji je to radio neformalno i veoma uspešno – dok ga nije najurilo u velikoj čistki iz 2004, ali ne zbog toga. Posao je kreativan i rizičan, priznajem, a u međuvremenu birokratizovana i opuštena Agencija rizike ne voli. Takve službe po svojoj prirodi teže da proizvode veštački i apstraktni proizvod, sakrivene iza neprobojne zaštite “službene” i “državne” tajne. Pitajte bilo koga ko je ikada imao uvid u polugodišnje i godišnje izveštaje ili čak u one nedeljne i mesečne. Ono za šta su bili plaćeni smandrljavali su u obliku uopštenih geopolitičkih budalaština i podgrevanja uzajamnog nepoverenja među vladajućim strankama. Dakle, svoj posao su – s punim pravom – doživljavali kao spletkarenje. Skoro sasvim izvesno najdragoceniji proizvod tog posla bili su oni najtajniji “pročitaj pa vrati” izveštaji, rađeni s one strane zakona i pristojnosti, spletke i olajavanja. Naravno da je Službi bilo najugodnije, najlakše i najkorisnije da političare snabdeva onim što bi oni najviše voleli da čuju, plašeći ih istovremeno i nudeći se kao prijatelj, dobrotvor i zaštitnik. Političari su onda – po principu povratne sprege – od Službe tražili još.

Saša Vukadinović, dakle, nasleđuje od Rada Bulatovića izvestan broj mačkova u džaku, praznih džakova i džakova punih beskorisnih papira. Sigurno je da neće dobiti snimak razgovora Jočića, Bulatovića i Stojkovića sa Legijom u noći predaje, kao ni bilo šta drugo što bi mu rasvetlilo ulogu Agencije u izbornim kampanjama DSS od 2004. do maja 2008. O Radetovim igrama oko haških optuženika dobiće manje nego što je pročitao kod Karle del Ponte. Osim toga, dočekaće ga neizbežni i predvidivi front solidarnih rutinera, naviknutih da malo rade, a mnogo su moćni. Kao i svi birokrati, oni imaju onu istu logiku: “došao je i ovaj, pa će da ode, a mi ostajemo”. I na kraju, sve što Saša Vukadinović bude radio biće predmet političkih nagodbi i stranačkih cenjkanja unutar ove skalamerije od Vlade.

S druge strane, opet, ima i pozitivnih znakova. Naime, protokom vremena i u novoj zakonskoj ulozi, Agencija se neizbežno – što god Koštunica i Bulatović o tome mislili – menjala. Stvarni prioritet sve više je postajala borba protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, šverca narkotika i ljudi i slične korisne aktivnosti. Zloupotreba BIA u političke svrhe postajala je sve teža i rizičnija iz dva unutrašnja razloga: prvo, ljudi su naučili da je to opasno i nezdravo za karijeru; drugo, što neposredno proizlazi iz prvog, za takve poslove neizbežno su bili dostupni ljudi slabog profesionalnog i moralnog kvaliteta, a to je mala i zbijena sredina u kojoj se svi znaju, međusobno ogovaraju i zavide jedni drugima. Te okolnosti mogu da olakšaju “tranziciju” od Rada ka Saši – pod uslovom, naravno, da novi direktor bude imao političku podršku za ono što, slutimo, misli da napravi: da Agenciju uljudi, očisti i dovede na nivo obične službe bezbednosti jedne demokratske zemlje. Upravo s te, političke, strane preti mu najveća opasnost, ali to će on već shvatiti sam, pametan je dečko.

Konačno i o novom direktoru. Saša Vukadinović bio je hrabar, sposoban i pošten policajac. Te tri osobine bile bi dovoljne da iz Miloševićeve policije izleti glavačke (ili još gore od toga), ali je – na svu svoju sreću – suviše mlad, pa nije služio u ta zla vremena i nije bio primoravan na razne bolne kompromise kao drugi, njemu slični, policajci i radnici Državne bezbednosti. U Agenciju, dakle, on ulazi bez ikakve hipoteke iz mračne prošlosti, ne mora nikome ni za šta da se izvinjava. Glavna kvalifikacija mu je to što ne podnosi kriminalce, što neko reče; dovoljno, hvala! Okolnost da u državnu bezbednost dolazi iz javne, u ovom trenutku istorije Službe više nije toliko bitna koliko je bilo kad se Sloba prevario da dovede Rada Markovića 1998. Niti je Bulatović Stanišić, niti je Služba ista kao tada. Kao načelnik SUP Kruševac, g. Vukadinović bio je veoma uspešan; toliko da je to iritiralo one čijoj stranci nije pripadao (njihovi su uglavnom bili neuspešni). Uspesi su poznati, pa neću o njima, ali treba reći i da je ujeo za srce pravosudni establišment raskrinkavši jednog sudiju Vrhovnog suda, što ovi nisu skloni da oproste. Ni Jočićev MUP nije bio najsrećniji: Saši Vukadinoviću čupali su uši jer je viđen kako sedi u kafani sa izvesnim sudijom Specijalnog suda za organizovani kriminal, pa je morao da im piše “izjavu na okolnost”, jer se taj sud kod njih loše kotirao. U Ministarstvu pravde Dušana Petrovića, Saša Vukadinović bio je na čelu Uprave za izvršenje zatvorskih sankcija, što je mesto koje je postalo veoma značajno iz razloga očiglednih: najopasnija ekipa zlikovaca sedi i sedeće sledećih 40 godina u zatvorima, a ta ekipa ima jaku spoljnu političku, obaveštajnu i logističku podršku. Zato bi bilo pametno da g. Vukadinovića na tom mestu nasledi neko njemu sličan; kandidat postoji.

Sve i da Saši Vukadinoviću uspe sve što je namerio i za šta bude dobio političku podršku, neke dileme oko Agencije ostaju: pre svega pitanje treba li BIA da zadrži ljubomorno čuvani monopol na elektronske mere kontrole telefona i digitalne komunikacije? Svako malo se javljaju razne manje ili više pametne ideje na tu temu. Istini za volju, tek su Miša Milićević i Goran Živaljević (2003-2004) počeli da aktivno pomažu i dele proizvod “mera” sa javnom bezbednošću, a sve u okviru akcija “Svedok” i “Sablja”, pa i dalje. UBPOK je nastavio da dobija ono što im je trebalo i posle 2004. – koliko znamo i dan-danas. I to je već nešto.

 
Danas, 21.07.2008.

Peščanik.net, 20.07.2008.