Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ona učiteljica Smilja je nas rulju u razredu pitala da jesmol svi upoznati sa rezultatima popisa stanovništva. Mi smo svi rekli da nismo. Uča je rekla: „Nou frks! Svejedno možemo zadat zadatak iz matuše! Aj pišite u bilježnice!“ Mi smo svi otvorili bilježnice iz matuše. Onda je uča Smilja nama diktirala zadatak: „Ako u Hrvackoj danas ima za jednu desetinu manje stanovnika nego pri deset godina, i ako se nastavi sa takvin tempom, kroz koliko godina u Hrvackoj više neće bit stanovnika?“

Mi smo piljili u bilježnice sa težim ošamutom. Onda je ona Nela Svinjogojstvo rekla: „Ali učiteljice, ali ovo je malo pretežak zadatak za treći razred!“ Uča je rekla: „Naravski da je pretežak, pošto je to zadatak za peti razred!“ Onda je onaj Kane Šteta pitao: „Pa zašto nama trećašima zadajete zadatak za peti razred?“ Učiteljica Smilja je njega pitala: „A diš ti Kane bit u peton razredu?“ Kane Šteta je rekao: „Biću u Irskoj!“ Uča je pitala: „A ti Niveska?“ Ona tuljanica Niveska je rekla: „Biću u Švedskoj!“ Uča je pitala: „A ti Dino?“ Moj drug Dino je rekao: „Biću u Danskoj!“ Uča je pitala: „A ti Sandra?“ Ona pederica Sandra je rekla: „Biću u Švicarskoj!“ Uča je pitala: „A ti Rino?“ Onaj Rino Sajla je rekao: „Biću u Njemačkoj!“ Učiteljica Smilja je raširila ruke: „Eto! Znači, jedini način da van ja zadajen zadatke za peti razred je da van ih zadajen dok ste još u trećen! Kapito?“ Onda sam ja pitao: „Ali šta kad ovi ne znamo rješit?“ Uča je rekla: „Onda ćete ga fino ponit doma za domaći, pa nek van ga rješe roditelji!“

Moj tata je sidijo za stolom u kužini iznad otvorene bilježnice i mrgodijo se. Ja sam sidijo do njega i grickao sam olovku. Mama je kod sudopera brisala pjate i teće. Onda je tata rekao: „Jebate dragi irud, pa ovo je nerješivo!“ Mama je pitala: „Šta je nerješivo?“ Tata je njoj rekao: „Slušaj ovo, molinte lipo! Ako u Hrvackoj danas ima za jednu desetinu manje stanovnika nego pri deset godina, i ako se nastavi sa takvin tempom, kroz koliko godina u Hrvackoj više neće bit stanovnika?“ Mama je trljala teću sa krpom i dumala je. Onda je ona rekla: „Kroz sto godina! Ništa lakše! Viš da je zadatak rješiv!“ Tata je zarežao: „Nisan ja reka da je nerješiv zadatak, tupsonice, nego da je nerješiv ovi problem!“ Mama je pitala: „Koji problem?“ Tata je rekao: „Pa to šta u Hrvackoj neće niko ostat, čoviče! Mislin, država bez stanovnika, pa koji je to kurac?“ Ja sam rekao: „To nije gradivo iz matuše, tata, nego iz prirode i društva!“

Onda je u kužinu iz primaće ugibao moj dida. Dida je tati rekao: „Ništa se ti ne brigaj, zete, jer pošto je ti zadatak ionako krivo postavljen!“ Moj dida sa Šolte je došao kod nas u Split da obavi preglede kod likara. Tata je njega pitao: „Zašto je krivo postavljen?“ Dida je rekao: „Tačno je da je Hrvacka kroz deset godina izgubila desetinu stanovnika, al je isto tako tačno da ih ne gubi uvik isto, nego svake godine sve više i više! Kužiš, zete, to je krivulja koja ide uzbrdo!“ Tata je pitao: „Šta to znači?“ Dida je rekao: „Znači da će Hrvacka ostat bez Hrvata za puno brže od sto godina!“ Tata je pitao: „Za koliko brže?“ Dida je rekao: „Ja bi reka za maksimum tries godina! Šta znači da ću i ja to dočekat! Jel se slažeš, ćerce?“ Mama je držala plavu teću u ruki i rekla je: „Ajme skužajte, isključila san se iz spike… Sad san ubrala da mi je ovo Šegvićkina teća! Moran joj je pod hitno vratit!“ Tata je rekao: „E pa maloš joj je teže vratit! Šegvići su prekjuče odselili u Nizozemsku!“ Mama je rekla: „N bava kua? Pa kako su mogli poć u Nizozemsku bez teće?“ Dida je nagnijo se prema tati: „Kužiš, zete? O tome ti ja pričan!“

Moj tata je blekasto piljio u dida. Dida je njemu rekao: „E znan, sad se ti pitaš za koji smo onda kurac ratovali…“ Tata je rekao: „Ne pitan se!“ Dida je rekao: „Pitaš se, pitaš, samo ti je koma pridamnon priznat! Pitaš se kako je to Hrvatima u Jugi bilo toliko loše da ih je bilo sve više i više, a u samostalnoj Hrvackoj in je toliko dobro da svi biže iz nje glavon bez obzira!“ Tata je podviknijo: „Ama ne pitan se, papane! Šta mi stavljaš riči usta!“ Dida je pitao: „A jel se ti sićaš, zete, šta san ti ja reka kad je Hrvacka ušla u Evropsku uniju, a?“ Tata je rekao: „Ne sićan se!“ Dida je rekao: „Reka san ti da san cili hepi jerbo od tog dana počinje kapitulacija nezavisne države Hrvacke!“ Mama i tata su zakolutačili sa očima. Dida je raširijo ruke: „I evo, sve ide po planu! Već dogodine će se ukinit ustaška kuna i zaminit sa eurom! A za koju godinu će ovde ostat toliko Hrvata da će svi moć stat u Tuđmanovu grobnicu!“ Mama je dreknila: „Čako!“

Dida je rekao: „Šta? Zar nije bilo bolje imat narod bez države nego državu bez naroda? Samo se bolesni svit može odlučit za ovo drugo!“ Tata je arlauknijo: „Oš više prestat srat, čoviče božji! Ima nas ovde koji volimo svoju domovinu! Kako ti nije dogulilo da je nonstop gadiš!“ Dida je rekao: „Okej, okej, iden ja nazad u primaću, ne bi tija domoljubima dizat živce…“ Mama je prosikćala: „I bolje ti je!“ Onda sam ja pitao: „A zadatak?“ Tata je tiltao: „Koji zadatak?“ Ja sam rekao: „Zadatak iz matuše šta smo ga dobili za domaći! Koje je rješenje?“ Tata je zaškarpunijo se po faci i viknijo je: „Šta me kuri bolac za matušu, klipsone! To ti je ionako zadatak za peti razred!“ Ja sam pitao: „Pa šta onda?“ Tata je rekao: „U peti razred ćeš ić u Nizozemskoj!“ Mama je rekla: „Tako je! Moramo Šegvićima vratit teću!“

Robi K. (IIIa)

Peščanik.net, 24.01.2022.

Srodni linkovi:

Heni Erceg – Oblaci nad Hrvatskom

Dragan Markovina – 30. godišnjica priznanja i milion stanovnika manje


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)