Nova afera sadrži baš sve elemente tranzicijskih, to jest mafijaških poslovnih uspjeha, ali, vrlo nezgodno po ovdašnju vlast, priča je prešla granice Hrvatske. A sve je rađeno po poznatoj, simplificiranoj jednažbi – kupi jeftino, prodaj skupo, i po mogućnosti neka predmet špekulacije bude tuđi. Na primjer država ti pokloni kilometre poljoprivrednog zemljišta, ali tuđeg, tik uz more, recimo u Istri, onda strpljivo čekaš, potom sklapaš sumnjive političke nagodbe s lokalnim političarima, kako bi se jeftino poljoprivredno zemljište prenamijenilo u skupo građevinsko, pa ga onda za velike pare prodaš nekom „poduzetniku“. Za gradnju golf terena! Bez kojih, eto, ispostavilo se, Istra ne može, a koji podrazumijevaju uništenje kilometara obale uz more, zatim obaveznu betonizaciju, to jest gradnju apartmana i hotela za važnu golf klijentelu…
Taj jednostavni, kaubojski model, po kojemu je utrženo čak 35 milijuna eura, primijenila je jedna istarska firma, koja se u slobodno vrijeme, kad ne trguje zemljištem i nekretninama, bavi i vjerskim radom.
Riječ je, naime, o Biskupiji koja pokriva područje Poreča i Pule, a čijega je biskupa, to jest direktora firme, upravo smijenio njegov nadređeni, papa Benedikt XVI. I potom naredio Biskupiji da samostan i svu tu ogromnu količinu zemljišta uz more vrati izvornim vlasnicima, talijanskim Benediktincima, koji da su pravi vlasnici tih nekretnina, pa još uveo tamo prinudnu upravu.
Kronologija ove korupcijske priče, koju tako vješto ne bi izveo ni onaj vražji bivši premijer Sanader, seže u davnu prošlost, kada je Jugoslavija, nakon rata, sve te nekretnine oduzela talijanskim Benediktincima, ovi otišli u Italiju, e da bi u novije doba hadezeova vlast – zbog političkog probitka, jasno – tu imovinu darovala sadašnjoj Biskupiji. Ova je potom osnovala neke vlastite firme, rasprodala terene za gradnju golf igrališta i utržila milijune eura. Kojih, međutim, više nema.
Onda je još prije nekoliko godina Vatikan diskretno tražio od Biskupije da vrati ono što je, uz pomoć hadezeove vlasti, oduzela svojoj talijanskoj braći u Kristu, ali je ova odbila posluh svojim gazdama u Vatikanu. I izbio je sada teški sukob na desnici, unutar moćne vatikanske države, koji, međutim, provocira niz pitanja. Od toga kako se Crkva uopće smije baviti golfskom i turističkom djelatnošću do onoga kako je hrvatska država smjela Biskupiji puljskoj pokloniti te basnoslovno vrijedne, ali tuđe, nekretnine?
No, to su tek pitanja naivnih promatrača. Upućeni, naime, znaju da je praksa svih desničarskih vlada, Tuđmanovih sljednica, da Katoličkoj crkvi poklanjaju četvorne kilometre atraktivnih prostora, s pravom računajući na uzvratnu pomoć, to jest snažan utjecaj svećenika na Hrvate prilikom svakih izbora.
Sada pak porečki biskup kuka kako će mu Biskupija bankrotirati ukoliko se ispoštuje papina naredba da se ono malo što je ostalo od već raskućenih nekretnina vrati talijanskim Bendiktincima. Ali gdje su ustvari nestali oni silni milijuni eura utrženi rasprodajom zemljišta i dijelova samostana Dajla? Je li tamošnja Biskupija možda od toga novca gradila neke ubožnice, škole, bolnice? Je li se bavila svojim poslanjem i pridržavala zakona koji svakako, barem na papiru, ne dopušta Crkvi da mešetari zemljištem i nekretninama?
Naravno da nije, a nije čak ni euro uložila u benediktinski samostan, inače zaštićeni spomenik kulture, koji se doslovce raspada, jer lukavi prelati misle da je njegova obnova dužnost Ministarstva kulture, dok oni lovu ulažu u isplative golf terene. Sada još samo treba da gospođa Kosor – čija se partija 1999. godine već umiješala u poslove Crkve kada je porečkoj Biskupiji poklonila tako vrijedne nekretnine – iz ionako bijedne državne kase pljune koji milijun eura talijanskim Bendiktincima na račun obeštećenja. Naravno, ni ovi potonji nisu nipošto nevini u ovom skandalu, budući da su jednom već dobili neke pare, shodno poslijeratnim Osimskim sporazumima između Jugoslavije i Italije.
Dakako, dežurni desničari digli su se na zadnje noge jer da je tu riječ o posezanju Italije za hrvatskim teritorijem, a jadni hrvatski katolici našli su se u nebranom grožđu. Kako se, naime, opredijeliti u tako važnoj stvari? Za sveti nacionalni teritorij ili za Svetog oca čije su mudre riječi o skromnosti i nevažnosti ovozemaljskog bogatstva slušali samo pred koji mjesec otvorenih usta i ispunjene duše? Pa su u toj nemogućoj dilemi Hrvati odabrali klasično, to jest šutnju.
Premijerka Kosor, pak, sklona veličanju svoga političkog utjecaja, a i izbori su pred njom, pisala je neko pisamce papi, ali ovaj se, eto, pravi blesav, pa joj nije ni odgovorio. Umirili su se nešto i zaigrani biskupi, očito svjesni da je vrag odnio šalu i da njihov šef u Vatikanu ne priznaje nikakve demokratske rasprave, nego da njegova ima biti zadnja.
Ipak, ovaj je slučaj itekako poučan. Pokazuje, naime, kako ovdašnji svećenici mogu mirno surađivati sa zločinačkim režimima, otvoreno pravdati ratne zločince, poticati na rasizam i ksenofobiju, a da im vrh vatikanske korporacije to neće niti zamjeriti, a kamoli ih kazniti. Dapače! Prema tim opasnim, antiekumenskim pojavama njeguje se duh apsolutne demokratske tolerancije. E, ali ako su se svećenici drznuli unutar korporacije mračiti pare, onda za taj grijeh oprosta nema. Dakako, svaka sličnost s hrvatskom vlašću, koja njeguje navlas iste vrijednosne parametre, posve je slučajna.
Mladina, 12.08.2011.
Peščanik.net, 14.08.2011.
