Budući da je turizam još jedina djelatnost koja u Hrvatskoj donosi neke novce, onda je logično da se nastoji produžiti sezona i osmisliti nove turističke ponude, koje, za razliku od banalnog izležavanja i pijuckanja na nekoj plaži, podrazumjevaju uzbudljivu fizičku aktivnost. Odnedavno tako u modi je intenzivno obilaženje sela i gradova, od takozvanih pasivnih, nerazvijenih krajeva sve do turističke meke, Dubrovnika. Preporuča se sobom ponijeti specifičan alat, to jest odvijač i čekić, može i neka sjekira, već prema preferencijama, i unaprijed znati da se pravi doživljaj ima očekivati noću, dok će se dan iskoristiti za pažljivo pronalaženje posebnih obilježja ucrtanih na fasadama državnih institucija. Koja se, pod okriljem noći, moraju ukloniti, priručnim odvijačem, čekićem ili najbolje sjekirom.
Na taj su način, u izvrsnoj organizaciji političke desnice, mnogobrojne ture specijalnih odreda već skoro dovršile posao „čišćenja“ Hrvatske od nepotrebnih natpisa na jednom stranom pismu, time da organizator ne posustaje, sve dok i zadnja ploča s engleskim, pardon, ćiriličnim slovima ne bude uklonjena. Kao dodatak ovoj zanimljivoj aktivnosti, preporuča se i crtanje grafita, repertoar je dakako neiscrpan, ali najbolji je ipak onaj: „Ubij Srbina!“, ispisan u turistima prepunom Dubrovniku.
No te svakodnevne mahnite turneje takozvanih branitelja i fizička likvidacija ćiriličnih natpisa s državnih institucija, podizanje opasnih nacionalističkih tenzija, vrijeđanje srpske manjine, nisu, međutim, kao što bi se u uređenoj državi očekivalo, rezultirale suvislom akcijom organa reda, kako bi se preduhitrila vrlo moguća eskalacija uličnog nasilja. Zašto dakle hrvatska policija ne obavlja svoj posao? Zašto predsjednik Republike, umjesto demagoških poziva na dijalog između premijera i zagovaratelja bezakonja, ne radi svoj posao čuvara zakonitosti i poruči kako se nasilnim skidanjem ploča s pismom srpske manjine uistinu krši zakon, te da izgrednike treba kazniti? Zato jer šef države zapravo uživa čak i u tom uličnom otporu hrvatskoj vladi s kojom se odavno razišao u skoro svim pitanjima, pa sada radije koketira sa zlogukom političkom desnicom koja upravo huškanjem protiv legalnih prava srpskih građana pokušava zadobiti političke poene.
Stvarni dosezi pravne, pače, evropske države ogledaju se pak u činjenici da policija ne priječi, nego i sama sudjeluje u tom nacionalističkom divljanju, pa je tako ovih dana herojem proglašen policajac koji je u svom gradu skinuo i zadnji natpis na ćirilici s jedne ustanove, potom je nošen na ramenima razdragane gomile, a čin destrukcije, u kojemu je zdušno pomogla i nekolicina drugih policajaca, hitno je u medijima pravdan njegovom „shvatljivom emotivnom reakcijom na agresorsko pismo“.
I dok državni činovnici trče uokolo, kao u nekom veselom crtiću, pa danju postavljaju noć ranije skinute ćirilične natpise, Vlada uistinu gubi utakmicu s političkom desnicom, kao vještim podstrekačem nove antisrpske histerije. Ali drukčije i ne može biti u državi u kojoj se u pravilu radikalna desnica i vladajuća ljevica snažno prožimaju u poslu kreiranja nacionalnih heroja od svakovrsnih sumnjivih likova, ili u otporu sankcioniranja ratnih zločinaca. Pa evo, upravo dok traje akcija uništavanja „agresorskog pisma“, pod ozbiljnim patronatom policije, u Hrvatsku je iz Bosne stigao još jedan zaslužni Hrvat, stanoviti Dominik Ilijašević, čovjek koji je u odori hrvatske vojske prije dvadeset godina, zajedno sa svojim „herojima“ u selu Stupni Dol u Bosni i Hercegovini, masakrirao i ubio trideset i sedam stanovnika toga maloga muslimanskog mjesta. Većina su bili civili, starci, žene, djeca… Za taj masovni zločin Ilijašević, koji se inače okolicom Sarajeva običavao voziti s uhom jednog ubijenog Bošnjaka, zakačenim na antenu automobila, osuđen je u BiH na 15 godina zatvora, od čega je odslužio devet, pa nedavno, zbog dobrog vladanja, pušten na jednomjesečni, zasluženi odmor.
Da, da, zasluženi odmor! Kojega je iskoristio tako da je neometano prešao granicu i stigao u Hrvatsku. Tu je, preplavljen emocijama, kazao novinarima kako tamo nema više što tražiti i dodao: „Mi Hrvati iz Bosne ponosni smo što imamo dvije države i zašto ja ne bih imao pravo biti tu?“ I doista, zašto pravo življenja u Hrvatskoj ne bi imao čovjek dvojnoga državljanstva koji je svoj patriotizam dokazao silovanjem i ubijanjem, sve u ime tadašnje hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini? On, kaže, vjeruje u hrvatske zakone i pravosuđe, a kako i ne bi kada će ovdje uskoro izaći na slobodu, to jest punih pet godina prije nego u Bosni, budući da Hrvatska, za razliku od te države, oslobađa svoje zločince već nakon odslužene dvije trećine kazne. I naći će i taj ubojica zasluženo utočište u Hrvatskoj, državi koja je već dokazala da nije maćeha svojim „herojima“, pa bili oni i ubojice djece i žena. Eto zašto onda u nasilnoj čistki ćiriličnih natpisa, baš kao nekada u rušenju antifašističkih spomenika, prirodno sudjeluju i državni službenici. Sve kao dio iste, nikada dovršene, priče, one o potpuno izvrnutim vrijednostima, o šupljoj, nepodnošljivo lažnoj nacionalnoj heroici.
Mladina, 18.10.2013.
Peščanik.net, 20.10.2013.