Audio izdanje video emisije, 11.11.2011, govore: Miloš Vasić, Jana Baćević, Ljubiša Rajić i Jelena Veljić.

Svetlana Lukić: Počeo je prokleti novembar kada izgleda kao da ulazimo u večnu zimu. Onda je najadekvatnije ponašanje da spustiš glavu i nekako bauljaš između ljudi, nadajući se pri tome da te niko neće potkačiti. Makar nenamerno. Tako spuštene glave već decenijama, i leti i zimi, odsustvujemo iz sveta. Nije nam, recimo, ovih dana interesantno ni to što škripe poklopci na silosima nuklearnih arsenala na Bliskom istoku, što Ahmadinedžad cepa atome, što se u kolevkama evropske civilizacije, Grčkoj i Italiji, ruši svet kakav smo poznavali, što nas je, u kosmičkim razmerama za dlaku, pre dve noći promašio jedan asteroid. Snimak te crne stene koja se zlokobno valja u pravcu Zemlje, u našim medijima možete naći u rubrici Slobodno vreme. Ništa nas se ne tiče, jer nama slede izbori. Slavica Đukić-Dejanović kaže da može sa svima. A najradije bi sa Tadićem, a rado bi sa Palmom i sa Krkobavićem. Dinkić štima gitaru i pravi konkurs za podelu para iz Nacionalnog investicionog plana. Boris Tadić sa ljupkim šlemom na glavi u selu Nepričava, grleći Mrku, obećava Nepričavcima premeštanje bagera sa Koridora 10 na Koridor 11. Usput, predsednik najavljuje još jedan talas krize za koji treba da se pripremimo. Verovatno treba da nabavimo prsluke za spasavanje. Beograd je, kao što možete da vidite, našaran ljubičastim bilbordima sa magičnom rečju PREOKRET i sudbonosnim znakom uzvika. Naprednjaci skupljaju 100 milijardi investicija i svi zajedno, osim naravno Koštunice, najavljuju promenu Ustava.

Ovih dana se navršava 5 godina otkako smo preko noći napisali novi ustav. Osim čuvene preambule, malo ko zna šta piše u štivu koje se tiče svakog građanina ove zemlje. Naravno da znamo da 70 posto Amerikanaca ne zna šta piše u njihovom ustavu. Obavešteni smo o tome da je Kristina Agilera pogrešno otpevala američku himnu, ali osim čuvene preambule, 99 posto ljudi u ovoj zemlji, počev od predsednika, ne zna šta tačno piše u našem ustavu. Osim mantre o Kosovu, jedino što bismo mogli da kažemo je da i u našem ustavu verovatno piše da vlast pripada narodu. Što više vremena prolazi, postaje sve jasnije da nam je potreban ustav kakav su Nemci doneli 1949, u kome se narod pominje tek u 20. Članu, i to samo tako da vlast proističe iz naroda. Nemački zakonodavac je ovim ustavom hteo da definiše one poluge koje će sprečiti da se demokratija pretvori u svoju suprotnost. Demokratija, narodni suverenitet i slične stvari imaju smisla, tome nas je naučio Nenad Dimitrijević, samo ako služe kao tehnički mehanizmi da se očiva ono što su temeljne vrednosti: sloboda pojedinca, jednakost i ljudsko dostojanstvo. Petog oktobra smo znali šta više nećemo, ali nismo znali, kao što ni danas ne znamo, šta želimo da postanemo kad porastemo. Fašisti – antifašisti, partizani – četnici, kapitalisti – komunisti, vernici ili pravoslavci. Kada je tako, onda i ustav može biti ono što jeste, samo jedan od papira sa kojim se trguje sa koalicionim partnerima, a to može biti svako. Zato smo ostali do dan danas, kao što neko reče, neidentifikovani politički objekat.

Kada sam pomenula nemački ustav iz 1949, da pomenem i Angelu Merkel, koja je na listi najomraženijih žena među Srbima, zauzela je mesto Medlin Olbrajt. Nemačka kancelarka je prekjučerašnji dan, kada je obeležena sedamdeset-trogodišnjica Kristalne noći, rekla: „Ovo je dan sramote za Nemačku“. Novembar je pun dana sramote za sve nas. U novembru, pre 20 godina, elitna jedinica srpske vojske, Garda vrhovnog komandanta Slobodana Miloševića i portparola mu Ivice Dačića, potpomognuta pijanom bandom organizovanom od strane Šešelja, Nikolića i Vučića i lokalnim ubicama, osvojila je Vukovar, koji je pre toga iz vazduha i sa zemlje, višecevnim bacačima raketa, sravnila sa zemljom. Pre 10 godina, ratni zločinci organizovani u Jedinici za specijalne operacije, izvezli su hamere na Gazelu, dobili podršku Vojislava Koštunice i njegovih patriota za napad na ustavni poredak svoje zemlje i započeli završne pripreme za atentat na premijera Đinđića. Niko od sadašnjih državnika nije pominjao ove naše dane sramote. A međunarodni Dan borbe protiv fašizma pomenuo je samo ministar prosvete, Žarko Obradović, koji je rekao kako Srbija suzbija diskriminaciju na svim poljima, naročito u obrazovanju. O rezultatima te borbe govore sve ankete koje su ikada napravljene među našom decom u poslednjih nekoliko godina. One pokazuju da su nam naslednici u ogromnom broju šovinisti, homofobi i rasisti. Ko od vaših prijatelja nije došao sa pričom da su nastavnici njegovom detetu ispričali neku ksenofobičnu priču, upozorili ih da nikako ne budu pederi i da su Srbi oduvek bili nevine žrtve zapadnih sila. Rektor Beogradskog univerziteta se sasvim uklapa u tu sliku, on povodom protesta i blokade na Filološkom i Filozofskom lupeta o ženskom i muškom fakultetu, priziva policiju, sprda se sa svojim studentima, koji se, kaže, igraju revolucije. Jedino ga, delimično, za te bezočne izjave može pravdati ako je bio pijan. A sigurno nije, kao što nije bio pijan ni Konuzin, onomad kad je u sali prebrojavao prave Srbe.

Da je asteroid 2005 yu55 pre neki dan udario u Mesec, bili bismo izloženi samo gravitacionom uticaju Sunca, a to znači da bi se Zemlja oko svoje ose okretala znatno brže i dan bi se skratio sa 24 na samo 8 sati. Bilo bi to pravo olakšanje. Taj dan bi u Srbiji bio slavljen kao dan nacionalnog preporoda.

Naš prvi današnji sagovornik je novinar Miloš Vasić. Počinjemo sa pobunom Jedinice za specijalne operacije.

Miloš Vasić: Istražni sudija i tužilac saslušavaju svedoke, sad ne znam odakle Bracanović među svedocima, mislim, meni je on glavni osumnjičeni, ali dobro, to je drugo pitanje. To je stvar javnog tužioca kako će to da uradi, traljavo po običaju. A ono što se polako iskristalizovalo u 10 godina su dve stvari. Prva stvar, ona na kojoj Srđa Popović i svi mi ostali insistiramo toliko je – čekajte ljudi, ako već hoćete da rastabirite do kraja ubistvo Zorana Đinđića, morate da počnete od pobune. Po mom mišljenju bi trebalo da se počne od ubistva Momira Gavrilovića, jer tu počinje otvoreno neprijateljstvo Demokratske stranke Srbije i ostatka DOS-a. I to neprijateljstvo je krvničko, dušmansko, strašno. Znači, ako ćemo već to da rastabirimo, pa da smestimo na svoje mesto konačno i tu Demokratsku stranku Srbije, nesrećnu i melanholičnu kakva je, da ne bi tu lebdela sad u vazduhu kojekakve optužbe kojih se ja inače jako klonim, ali da vidimo kako je ta banda funkcionisala, ko ih je gurkao, podbrckivao, ko im je namigivao, ohrabrivao u krajnjoj liniji, a toga je bilo. Meni je posebno zanimljiva medijska podrška, odnosno sistematska glamurizacija Jedinice za specijalne operacije, koju je provodio jedan deo medija. To je išlo do te mere da su jedne novine, Nedeljni telegraf konkretno, u okviru jednog ali apsolutno udvoričkog glamuroznog teksta o njima, pošto nisu imali sliku, nije im dao Legija, oni su objavili sliku neke počasne jedinice francuske vojske sa sve trobojkom. Dakle, ta glamurizacija koja je išla preko svake granice ukusa je odigrala ulogu. Odigrala je ulogu, pogotovo tokom pobune, jer su Crvene beretke već bile izvikane za nove obiliće, srpske vitezove, najsposobniju jedinicu, a to je obična banda razbojnička, koja je u martu, za vreme vanrednog stanja, šaptom rasterana, ko mačke s jebišta mislim, niko nije rekao reč. Kad bi se bar to teško krivično delo protiv ustavnog uređenja rastabirilo do kraja, kako je do toga došlo, kome je palo na pamet, zašto je odgovor države bio delimična kapitulacija.

To je ono što ja ne mogu da zaboravim čak ni Zoranu Đinđiću. Ne mogu da zaboravim tu stvar, ali je on očito bio obmanut u pogledu stvarnog odnosa snaga u tom trenutku. Dušan Mihajlović i Sreten Lukić su se skanjerali na sednici vlade, pa mi ne možemo, pa suviše su, šta, suviše su jaki? Pa mogli ste to da obavite za tren oka jednim hrabrim državničkim potezom. Ono što je falilo toj vladi DOS-a očito je bila građanska hrabrost i odlučnost, a bilo je i kalkulantstva. Nikad neću da zaboravim ono, pitao sam Čedomira, pišući knjigu o tome: kako ste mogli da ih trpite? A Čedomir mi kaže: znaš, kaže, svako je video u njima neku buduću mogućnost oslonca i onda su ih tako trpeli i gajili. Sve u nadi da će da ih upotrebe u jednom kritičnom trenutku, jedni protiv drugih ili protiv nekog trećeg, na šta je Legija i računao.

Dakle, sve te stvari treba da se rastabire kako treba: je li istina ono što se navodno doznalo posle hapšenja Miloša Simovića, da je od njih tri puta traženo da se pobune, da su prva dva puta izručenje Miloševića i ubistvo Momira Gavrilovića odbili, jer nije procenjeno da je bezbedno, ali je treći put uspelo. Uz odgovarajuće, naravno, pripreme medijske. Sa ove udaljenosti, znači još od 2003. kad računamo, sad je već jasno, januara 2003. kada su Legija i Zemunci u panici, jer znaju da se steže obruč oko njih, Legija objavljuje ono svoje nepojamno, idiotsko Pismo javnosti, ono „ispoštujte nas“, i to se uzima kao najozbiljnija politička stvar. Tu Dragan Jočić i ostali mudruju nad time, kako je to glas naroda je li, a da ne govorimo o Radetu Bulatoviću i njegovoj proceni pobune kao trijumfa patriotizma. Tu je očito postojao nekakav izbor po srodnosti, što bi se reklo. Meni nije do toga da sad tu neko ide u zatvor zbog toga, mada ovi koji su izvršili krivično delo pokušaja rušenja ustavnog uređenja, oni treba da idu u zatvor. A svi ovi ostali, koji su simpatizeri, oni treba da dobiju tu sramotu koju su zaslužili, mislim, jedino mi je do toga stalo. Neka se izblamiraju ljudski do kraja i onda smo mirni.

Kao vrhovni komandant, nosilac narodnog suvereniteta i predsednik Republike, dakle, Koštunica je imao dužnost da reaguje na to. Njegova reakcija je bilo izražavanje simpatija. Oni eto, kao u svom radnom odelu. I ta jedna mlakost, možda čak i jedna zluradost koja se videla kod svih njih, već upućuje na to da niko svoj položaj i svoje dužnosti nije shvatao ozbiljno, kao što ni danas ne shvataju. Sad, to je drugo pitanje.

Svetlana Lukić: Ko misliš da bi trebalo da kaže šta zna o toj pobuni?

Miloš Vasić: Jedinica je bila organizaciona jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova, prema tome postoji normalan odnos subordinacije i jedinstva komandovanja. Oni su odgovarali Radomiru Markoviću, a kasnije Goranu i Zoranu, koji su takođe sad saslušavani kao svedoci, a onda kasnije, veselom Andriji Saviću i Bracanoviću, kao načelniku, odnosno direktoru BIA i zameniku. Znači idemo odakle? Od vrha. Oficiri bezbednosti jedinice su za vreme Miloševića, do prevrata 5. oktobra, imali obavezu koju su vrlo uredno ispunjavali, da svakoga dana i u određenim vremenskim periodima još, šalju iscrpne izveštaje o bezbednosnom stanju u jedinici. I oni su to činili. Posle 5. oktobra, oni to više ne čine. Prema tome, prvi naredni odgovorni ljudi su Bracanović i Lečić, kao oficiri bezbednsoti u kritičnim periodima, koji su morali da znaju šta im se u jedinici radi. Da li se sprema pobuna, da li se ne sprema pobuna. Da li se neko sprema da ubije predsednika ili se ne sprema da ubije predsednika. Dakle, to je pitanje elementarne službene odgovornosti po unutrašnjim disciplinskim i drugim pravilnicima. Ima tu čitav niz podzakonskih akata, koji reguliše odnose subordinacije u organima unutrašnjim poslova. Prema tome, da su se držali toga, sve bi to bilo jasno odmah.

Svetlana Lukić: Maločas si rekao da misliš da Bracanović ne bi trebalo da svedoči, nego da bi mogao biti optužen.

Miloš Vasić: On je formacijski bio na takvom mestu da je morao da zna. Ako nije znao, onda je bio kriminalno nesposoban. Ali ja sam uveren da je znao. Previše je on pametan da bi dopustio da se stvari mimo njega odvijaju. Prema tome, izvolite gospodo, dajte iskaz za zapisnik, pa ćemo da vidimo šta je bilo i kako je bilo. Ceo taj kompleks događaja, znači od 5. oktobra na dalje, zaključno sa ubistvom premijera i vanrednim stanjem, je nešto čega se naša politička klasa strašno nerado seća. Oni bi najradije to da zaborave, da svakog 12. marta polože venac, stave cveće na grob i da do narednog 12. marta o tome ne misle. Situacija je neprijatna, koalicije su labave, parlamentarna većina je tanka, ko će sad da se zamera kojekakvima, bilo pa prošlo, eto, uostalom i Demokratska stranka se menja i razvija, ko će sad da se bavi tim. Hajde mi to da zaboravimo. To je opšti stav, koliko ja vidim. Za svakog ko na tome insistira, ne znam, kao Srđa, kao nas nekoliko u medijima, nas gledaju kao onako malo budalaste. Šta ste sad zapeli? Mislim, sitničarite. Bilo, pa šta hoćete, eno jel smo ih pozatvarali, jesmo, šta sad i ta pobuna. Ta pobuna je i onako naša sramota. Jeste, vaša sramota je. Ta skandalozna okolnost, da oružana pobuna protiv ustavnog poretka prođe nekažnjeno i da praktično trijumfuje, je skandal po sebi.

Ja stalno pominjem i neću prestati da pominjem generala De Gola. Kad je Alžir postao nezavistan, onda je došlo do vojne pobune u Alžiru, inspirisane od strane francuske šovinističke desnice i nekoliko generala, što je kasnije usledilo onim nizom atentata, neuspelih, na De Gola. Međutim, šta je De Gol radio u trenutku te oružane pobune? Smesta je raspustio glavnog taktičkog nosioca pobune, a to je bio prvi padobranski puk Legije stranaca. I to ga je raspustio zauvek. Tako da danas imamo samo Drugi padobranski puk Legije stranaca, prvi ne postoji i dok je francuske republike, postojati neće. Tačka, gotovo. Svi su najureni, pet, šest generala je dao streljati. Potpuno uredno, po prekom vojnom sudu i ćao. Pa sad, da vidimo ko će se buniti idući put protiv francuske republike. E, to se radi tako. I nije to jedini slučaj. Bilo je još nekoliko slučajeva u istoriji u raznim zemljama da su vojne pobune bile likvidirane na manje ili više drastične načine. Čak i onaj spektakularni upad španske civilne garde, to je njihova žandarmerija, u parlament, kada su nekakvi blesavi pukovnici pucali tamo u plafon i izvodili budalaštine, svi su pohapšeni, osuđeni na dugogodišnje kazne i ćao, gotovo. Mislim, zna se kako se to radi. E ovi naši su to trpeli, progutali su tu ogromnu žabu i sad je trenutak da se to konačno, već jednom, makar i 10 godina kasnije sudski rasvetli, sankcioniše jednom za svagda, za nauk budućim generacijama.

Čujem pre neki dan da je Pera Luković dobio tužbu. Kakvu tužbu? Tuži ga otac Filaret. Zašto ga tuži? Zato što je Pera o njemu nešto napisao 2007. godine u Feral Tribune, pa je to odmah preneo pokojni As, bile su neke takve novine. I nije dobio tu tužbu, morao je sam da ode u pisarnicu, jedva je iščupao od nekakve narogušene babe u pisarnici tužbu protiv sebe, koja se inače dostavlja automatski po postupku. Jedva je dobio tužbu. Drugo, što je još skandaloznije, njemu se dakle, bez prava da da odgovor na tužbu u roku od 30 dana, zakazuje za nekakav valjda 2. decembar glavna rasprava. A to ide i krivično i parnično. Ni krivičnu tužbu nije dobrio. Sad ti nekakvi sudije koji ladno prihvate tužbu zbog dela izvršenog 2007. godine, dakle, pošto su odavno istekli i subjektivni i objektivni rokovi, prihvate to kao najnormalnije, pa hajde ti Pero na sud. E sad, okej. Sad ćemo da dignemo galamu, sve je to lepo i fino, ali me to podseća na izjavu ljudi koje ne smem da imenujem, dosta visoko iz pravosuđa, koji su mi nekoliko puta skretali pažnju da sudije ne podnose medije. Eto, ne podnose ih. Tako da smo imali nekakve skandalozne presude i sve će to završiti u Strazburu, kao što znamo.

Ali ovo sa Perom već spada u skandale malo većeg reda. Imamo sudije koji kao prvo se ne razumeju u medijsko pravo, kao drugo, apsolutno krše postojeći zakon o parničnom i krivičnom postupku. I to prolazi. Onda se posle na nas ljute, zato što imamo primedbe na reformu pravosuđa. A videćemo na šta će to sa Perom izaći, ali plašim se da je već došlo do jedne utučenosti među novinarima, mislim, kao eto, navikli smo, udrite. Tu se sad treba ritnuti jako i pitati ljude, aman mislim, ako boga znate. Isto je tako blesava situacija gde ja dve godine čekam da mi se uruči uopšte prvostepena presuda u jednom slučaju. Tu se traži neka odšteta, a kamate cure. Kamate cure. Ja dve godine čekam zato se valjda zagubilo, pa dok su prenosili kutije… Godine 2008. je presuđeno, a ja sam to dobio 2010. Ta vrsta neodgovornosti, ta vrsta aljkavosti, ta vrsta, u krajnjoj liniji, nadmenosti i arogancije u slučajevima protiv novinara su, ja mislim, društvena opasnost.

Svetlana Lukić: Tu se onda vraćamo na Zakon o informisanju…

Miloš Vasić: Ovo je još gore. Zakon o informisanju je barem bio zakon, bio je predvidiv. Ovi su sada postali nepredvidivi. Oni prihvataju svaku i najidiotskiju tužbu. Njima je svaka tužba svetinja. Mislim, čak i najidiotskija. Mislim, mene tuži onaj magarac Dejan Vilovski, sedi u Solunu jer je pobegao s parama. Mene iz Soluna tuži za klevetu i sud prihvata tu tužbu. Pa sam napravio scenu tamo, pa je na kraju ta tužba odbačena. Ali morao sam da vičem. On neće da dođe iz Soluna zato što ne veruje srpskom pravosuđu kad je on u pitanju. A veruje kad sam ja u pitanju. E pa, ja se izvinjavam, izvoli se pojavi. To su idiotizmi tog tipa. Sad ja ne znam šta ćemo sa tim da radimo dalje. Ako smo preživeli Slobu, preživećemo i ove. Problem je u tome što ja verujem u pravnu državu, a oni me stalno razuveravaju. Mislim, ko je i šta je taj Filaret, da ne pričamo sad ko je i šta je, da se prihvata njegova tužba, beznadežno zakasnela. Čak je još jednom prilikom ta tužba, 2007, bila odbačena, kad je tužio magazin As. E sad on tuži Peru, iako je tužba po istoj stvari bila odbačena u nekom sudu 2007. godine. Gledajući to bratstvo crkve i države, kruna-sablja-oltar, pa i ne bi trebalo da nas čudi. Ovima je važniji Filaret nego Pera Luković. Okej, to je njihovo pravo. Ali baš da bude toliko važan, da se krše zakoni.

Već sam i ja postao melanholičan i utučen i svega mi je dosta, gledajući Demokratsku stranku, koja se stalno udvara svojim protivnicima, ne bi li ih prevela na svoju stranu, a apsolutno im ne pada na pamet da se udvaraju svojim glasačima. Oni misle da je to zdravo za gotovo. Posle će da se čude kad Socijalistička partija Srbije dobije određeni broj razočaranih demokratskih birača. Oni će se pojaviti na idućim izborima kao vrlo zanimljiv igrač. Ivici Dačiću je najlakše, jer on može da koketuje i sa jednima i sa drugima. Niti se oni njemu gade, niti se on njima gadi. E, Boris ne može. Sad umesto da Boris ohrabruje i mobiliše sopstveno, prirodno biračko telo, on ga razočarava ovakvim pokušajima potpuno besprincipijelnog udvaranja nacionalističkoj desnici. Ne može, neće on od Tome Nikolića i Ace Vučića dobiti nijednog birača. To je iluzorno. Njegove birače će podeliti između sebe Ivica Dačić i možda ova koalicija Preokret, zavisi kako se bude ponašala u međuvremenu. Tako da već počinjem da se pitam o zdravom razumu.

Svetlana Lukić: Pomenuo si koaliciju Preokret. Kako to tebi izgleda?

Miloš Vasić: Sve je to lepo i fino. Slažem se ja. Sve je to u redu. Ali, mora da se definišete na još nečemu osim Kosova. Nije mi dovoljna parola „dole pokvarenjaci“, to je parola koju nosi svaka politička stranka. Hteo bih da vidim ponudu nekog efikasnog načina da se poštenje uvede, to jest nametne i da se odgovornost prema javnom interesu nametne, jer se uvesti dobrom voljom neće nikako. I da se pojavi neko ko će imati građanske hrabrosti da podvikne, da otpusti takvog jednog sudiju koji je prihvatio, na primer, tu beznadežno zadocnelu tužbu protiv Pere Lukovića. Da ga otera smesta. Marš u advokate, briši. Neko ko će da mi istera na čistac pitanje cele ove fenomenalne igre, sad sam se setio Insajdera, oko vakcina za grip. Da vidimo, mislim, gde su nam, kako su nam i kada tajkuni ušli. Da prestanemo da se bavimo budalaštinama i jednokratnim aferama koje će pre ili kasnije otići u slivnik, a neko da mi uspostavi prioritet u tačkama javnog interesa. Izvoz, a ne uvoznički lobi. Realne investicije, a ne krediti za podizanje sopstvene popularnosti. Hrvatski problem je dosta sličan. Pa uloga predsednika republike, hoću jakog premijera. Neću da mi Boris sve radi.

Svetlana Lukić: Evo sad premešta mehanizaciju sa Koridora 10 na Koridor 11.

Miloš Vasić: I da neko penzioniše Mrkonjića već jednom, ako boga zna. Mrkonjić radi isto ono što je radio od samog početka. On ide okolo i viče. Mislim, te demagoške dernjave mi je više dosta. Mislim dajte ljudi sklonite ga, puna je zemlja građevinskih inženjera, sjajnih i dobrih organizatora. Ne moram baš Mrku da imam. Na kraju će Ivica Dačić da ispadne car i hadžija novih izbora. Moraće jako da paze kako će da mu se uvuku u dupe. Kad budemo gledali kako će da prave vladu, ono iz 2008, ono udvaranje i muvanje će biti dečija igra. Sada će biti mnogo jači.

Svetlana Lukić: Samo da se vratim na ovaj pokret Preokret. Kad si rekao da nije dovoljno samo da se govori o tome da Kosovo više nije deo Srbije, da to mora da se prihvati kao činjenica, dakle mora biti ispunjeno nekim sadržajem, onda mi je prva asocijacija, kad si već pomenuo tu tužbu i sudstvo, da je konkretno LDP snažno podržao, najblaže rečeno, reformu pravosuđa i to takvu da nije imao nikakve ozbiljne primedbe na tu reformu. Štaviše, ljude koji su imali primedbu na reformu su smatrali opasnošću za poredak. Druga stvar je Zakon o informisanju. Znači, nama je nedostajao u ovom prethodnom periodu njihov jasan glas na neke teme.

Miloš Vasić: Izaslanici LDP-a koji su došli u NUNS u vreme tih debata oko Zakona o informisanju su ljudima iz NUNS-a jasno rekli da će Zakon biti donet svakako, pa vi sad izvolite, vidite šta ćete. Došli su sa pozicija vlasti. Okej. Za reformu pravosuđa, LDP i ne samo LDP, jako mnogo ljudi moglo je kasnije da tvrdi da su bili obmanuti, da je cela stvar trebalo da bude napravljena drugačije, dobro. Kažite sada nešto. Čedomir kao da misli da treba da živi sa Borisom u takvom jednom odnosu mešavine ljubavi i mržnje, kao to je manje zlo. Mogu da razumem logiku manjeg zla, ali morali bi još malo da urade. Mislim, to sa Kosovom, to je hirurška intervencija, amputacija gangrenoznog dela tkiva. To mora. To jeste potrebno, ali je daleko od dovoljnog. Dovoljan bi bio jedan dugoročni i inteligentno smišljen napor da se osigura zaštita javnog interesa. Eto.

Kosovo savršeno odgovara nacionalističkoj desnici, kao stalni izvor krize i napetosti i oni, naravno, će na toj nekakvoj „srpska se truba s Kosova čuje“ ideologiji, da opstaju do kraja i ako eventualno u decembru ne dobijemo kandidaturu, na Kosovu će biti pucnjave do neba od radosti. A i po Beogradu. Ali se niko ne usudi da kaže ko to potpiruje, kako potpiruje, odakle čuvari mostova. Ko ih je osnovao? Šta rade? Kojim povlasticama su plaćeni za ono što rade? Koliko su se otrgli ispod kontrole, onog trenutka kad je počela da im curi lova i da ne plaćaju poreze, akcize i carine. Mislim, pa imali smo to i ranije. Imali smo to po Baranji, Slavoniji i takozvanoj RSK. A o Republici Srpskoj da ne govorim. To je unovčeni patriotizam jedne određene kriminalne klase. Ako se isplati, zašto ne. Svi su strašno stidljivi kad dotle dođe. Tu i tamo neko bekne nešto.

Sa druge strane, južno od Ibra, u enklavama, živi mnogo više Srba nego što živi severno od Ibra, na severnom Kosovu. Može li da se artikuliše neka vrsta podrške tim ljudima tamo, jer oni su u položaju onih Srba u Hrvatskoj, znači 75 posto, koji se nisu našli u njihovoj tadašnjoj severnoj Mitrovici, a to je bila Kninska krajina. Koji su odavde, iz Beograda i od strane Martića, Babića i ostalih umetnika bili okvalifikovani kao Tuđmanovi Srbi, ko ih jebe. Isto kao i nekakvih 17 hiljada Srba u Tuzlanskom kantonu, ma kao Alijini Srbi, ko ih jebe, Srbe u Sarajevu, isto tako ko ih jebe, mogli ste u šumu, niste hteli i to sve na kraju krajeva miriše na neki novi egzodus. Ja se plašim da će se, ako se ovako nastavi, to tako i završiti. Ali sve ovo ostalo ostaje nerešeno. Sve i kad se sredi taj kosovski segment.

Možemo li mi da zaradimo toliko da platimo penzionere i da nam ostane. Mislim, u ovoj državi rade samo tri industrije: prva je državna služba, druga je parking servis, a treća su kockarnice. Sve ostalo ne radi. Dajte, ljudi, krenite nešto da radite. Eno vam onih gologuzih Kineza koliko je bilo, živeli od šake pirinča dnevno, sad gledaju hoće li, neće da pomognu Evropskoj uniji. I dok se okreneš, oni su suvlasnici u svim firmama. I tako i treba da bude. Ljudi su vredno radili. Japanci su u onoj upropašćenoj zemlji, 1945. godine, sa sve dve atomske bombe spavali u fabrikama, rintali, rintali, rintali, pa su se naradili, pa su zaradili. Treba neko o tome da misli, mislim. Dosta mi je više ljudi ovog njakanja uz gusle i Kosovskog ciklusa, stvarno.

Svetlana Lukić: Još uvek nemamo rezultate popisa stanovništva, ali ne moramo da ih čekamo da bismo znali da se ništa nije promenilo u katastrofalnoj obrazovnoj strukturi stanovništva. Po poslednjem popisu, iz 2002. godine, u Srbiji ima milion i trista hiljada ljudi koji su nepismeni ili nemaju završenu osnovnu školu. Samo sa osnovnom školom je skoro četvrtina stanovnika Srbije, a visokoobrazovanih ili sa višom stručnom spremom je samo 11 posto. Ko nije ponovio da je naša nada u visokoobrazovanim ljudima, a ko je sve bio ministar obrazovanja ili rektor u takozvanoj demokratskoj Srbiji. Poslednja pobuna studenata Filološkog i Filozofskog fakulteta će, na žalost, biti još jedna propuštena prilika da se makar počne rasprava o tome šta to toliko nije u redu sa našim visokoškolskim ustanovama. Slušate Jelenu Veljić, jednu od članica Plenuma studenata Filozofskog fakulteta, koji je završio blokadu fakulteta i Janu Baćević, koja je doktorirala na Filozofskom fakultetu, a trenutno je gostujuća istraživačica na odeljenju za javne politike Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti, i profesora Beogradskog univerziteta, Ljubišu Rajića.

Jelena Veljić: Ono što je meni tu najstrašnije je to što apsolutno niko od nadležnih, dakle uprave fakulteta i uprave univerziteta, pa ni samo ministarstvo nije reagovalo na zahteve koje su studenti isporučili. Već su se bavili stvarima poput, koliko tu ima učesnika, da li su oni svi studenti ili nisu, koje su neke njihove karakteristike i da li su oni članovi ovih ili onih organizacija. Znači o nekim stvarima koje uopšte nisu relevantne. Kada je počela blokada, prvenstveno rektor Branko Kovačević, i dekanice, Aleksandre Vraneš sa Filološkog i Vesna Dimitrijević sa Filozofskog fakulteta, davali su izjave o tome da ovaj protest vode neke levičarske organizacije. Došlo je do nekih incidenata, mora da se ispita odgovornost tih ljudi za napade na studente u blokadi. Dakle, u pitanju je jedan napad bakljom na Filozofski fakultet, u pitanju je jedna vrsta patroliranja nekoliko muškaraca koji izgledaju kao pripadnici desničarskih organizacija na Filološkom fakultetu i konačno, taj napad koji se desio prošlog vikenda, kada su trojica muškaraca koji izgledaju kao pripadnici desničarskih organizacija pokušala da izazovu tuču sa studentima i tom prilikom ih gađali pajserom, jedan kolega je bio povređen, i polomili su staklo na fakultetu kada su probali da gađaju kamenjem studente u blokadi.

Često je postojala i ta primedba da se mi ne bavimo kvalitetom i da se ne bavimo uslovima za rad i mnogim drugim stvarima koje deluju bitnije nego 48 bodova i zaista jesu u nekom smislu bitnije, ali evo sada, kada smo isporučili svojezahteve, to su baš osnovne stvari tipa literatura, koja na Filozofskom fakultetu na mnogim odeljenjima nije dostupna na srpskom i na engleskom jeziku. Tražili smo neke stvari koje bi trebalo da su normalne, koje su čak i zakonom i statutom propisane da moraju da postoje. Uprave fakulteta, univerziteta, pa čak i samo ministarstvo ističu da žele da razgovaraju sa legitimnim i regularnim predstavnicima. Pod tim podrazumevaju Studentski parlament i Studentsku konferenciju Univerziteta Srbije i sada smo u toj situaciji da država i uprave fakulteta i univerziteta biraju studente sa kojima će razgovarati. Znači, u pitanju je jedna manipulacija, gde je ideja da se prosto prikaže da postoji neki konflikt u studentskom telu i da se sa druge strane razgovara samo sa onim studentima koji su podobni i za koje se zna da će prosto prihvatiti šta god im se isporuči.

Svetlana Lukić: Kako onda objašnjavaš činjenicu da posle toliko dana blokade niste uspeli da pribavite širu podršku vaših kolega na univerzitetu.

Jelena Veljić: Mi smo od početka blokade na Filozofskom fakultetu prikupljali potpise na peticiji za podršku blokadi Filozofskog fakulteta, koju je potpisalo oko 1200 studenata Filozofskog fakulteta, sa brojem indeksa, tako da u tom smislu, neka podrška je postojala. E sad, zašto ljudi nisu aktivni generalno u Srbiji, na bilo kom polju, po bilo kom pitanju, kad se dešavaju možda i strašnije stvari, to zaista ne znam.

Jana Baćević: Treba razdvojiti dve stvari. Jedno su studentski zahtevi koji se tiču, uslovno rečeno, unutrašnjih uslova organizacije nastave. Druga stvar koja postoji, gde ja mislim da je protest zaista bio važan i zato sam se uključila u javnu diskusiju o tome šta on znači, jeste nivo studentske dijagnoze iznošenja na videlo nekih problema koji su imanentni visokom obrazovanju u Srbiji, tako da ja mislim da je u tom smislu, priča o besplatnom obrazovanju, o ceni školovanja i o tome ko snosi troškove tog školovanja, da li studenti sami, da li njihovi roditelji, da li država, na koji način i kako se to distribuira – to je jedno od glavnih pitanja. Drugo pitanje jeste legitimnost studentskih predstavnika, koji za mene nije bitno, ali je bitno jer se postavlja pitanje šta su zapravo studenti kao politički subjekti. I vi tu vidite nešto što je gotovo opšti trend, da se studenti svode na – našu decu. To su neka tamo deca, znači oni nisu samosvesni subjekti, oni su, kao što je drug Tito rekao 1968: u pravu, ali su izmanipulisani od stranih elemenata. Danas se to prevodi na političke partije. Znači, uvek neko njima manipuliše. Ja mislim da je jedna od osnovnih političkih funkcija studiranja upravo u tome što je visoko obrazovanje onaj period kada čovek može da priušti sebi da kritički sagledava svet, a da pritom još uvek nije u potpunosti uključen ili uključena u proces rada, što znači da ne zavisi toliko od sistema. Znači, u principu, to je kao da smo dobili plaćeni odmor da se bavite kritikom, a da istovremeno imate prostor da to radite. I zato mislim da je svaka studentska dijagnoza, bilo kakvog stanja, vrlo ozbiljna dijagnoza i ona se ne može svoditi na „naša deca“ i oni su zavedeni od strane jednih, drugih, stranih, domaćih plaćenika… i tako dalje.

Pitanje školarine, tu su opet dva pitanja, jedno je pitanje da li školarine uopšte treba da postoje, drugo pitanje je ko ih plaća i pod kojim uslovima i treće pitanje je kolike su one, odnosno šta to znači u odnosu na prosečnu kupovnu moć. Najčešće se o prva dva pitanja uopšte ne razgovara, mislim da tu ni studentski protest nije bio dovoljno radikalan, znači raspravlja se samo o broju rata za otplaćivanje školarina, ali ne o činjenici da školarine postoje, i ko zaista snosi troškove tog školovanja, a slažem se sa dijagnozom da to nikad nije pitanje samo države. Reći da ministarstvo prosvete i nauke nema dovoljno sredstava je zaključak, to je posledica. A uzrok je to da se budžetska sredstva troše na nešto drugo.

Ljubiša Rajić: Ono što je jasno iz dela studentskih zahteva, to je da univerzitet loše funkcioniše. Delimice je to rezultat nepostojanja bilo kakve ozbiljne strategije razvoja visokoškolskog obrazovanja u Srbiji uopšte, a nema čak ni univerzitet u Beogradu bilo kakvu strategiju svog razvoja. Godine 1992. je rektor Veličković ukinuo Centar za istraživanje i razvoj univerziteta i 10 hiljada zaposlenih, ako znam tačno brojku i, kako se tvrdi, oko 90 hiljada studenata, nema analitičku i razvojnu službu. Dakle, u Srbiji u ovom trenutku ne možete dobiti nijedan jedini egzaktan podatak o tome koliko smo od rođenih iz generacije 1991, ove godine upisali na fakultete državne. Ne zna se tačno ni koliko isturenih odeljenja državnih fakulteta postoji. Podaci o višim školama ne postoji, o visokim školama ne postoji, ne zna se ništa o tome koliko je upisano na privatne univerzitete i nema nikakve ozbiljne kontrole. Dalje, sve ono što studenti zahtevaju, što se tiče planova i programa, spiskova literature, nabavke literature, to su tekući poslovi. Kada profesori zamere studentima zašto tražite štrajkom, pobunom bolji kvalitet nastave, onda u stvari mi kažemo studentima, zašto se ne bunite i ne tražite od nas da pošteno radimo posao za koji primamo platu, pa da mi možemo i dalje da ošljarimo.

Tu i tamo je Bolonja i nešto dobro učinila. Onako kako se kod nas sprovodi, kako je neko rekao, Bolonja sa čvarcima, ona je uglavnom rasturila kvalitet rada. Imamo neracionalnu mrežu, 7 državnih univerziteta, od toga bar 2 politička: Kosovsku Mitrovicu, koja se održava iz političkih razloga i Novi Pazar koji je napravljen iz političkih razloga. Od tih 7 univerziteta bi mogli da napravimo, možda dva dobra univerziteta. Mi jednostavno nemamo kadrova za iole dobru i ozbiljnu nastavu. Uprkos briljantnih pojedinaca i jako dobrih katedara. I to je ona druga tačka na koju su studenti ukazali buneći se. E sad je stvar nekih pojedinačnih studentskih zahteva. Ovde se govori da studenti traže besplatno školovanje. Školovanje uopšte nije besplatno. Mi smo ga već platili, mi roditelji, kroz porez koji plaćamo. Sad, bio je jedan tekst u Blicu gde se kaže, ne studiraju svi ali svi plaćaju. Pa jeste, svi mi plaćamo za zdravstvo, ali neki su bolesni, neki su zdravi. Svi mi plaćamo za održavanje političkih institucija, ali ne slažemo se svi sa putovanjima Vuka Jeremića po celom svetu i svi mi plaćamo za održavanje države, ali se ne slažemo svi da se pola milijarde evra godišnje troši na taj izmišljeni suverenitet na Kosovu. Dakle, nije to tako jednostavno kako ljudi misle.

Zatim, mislim da je sramota da moja generacija, koja se školovala besplatno, danas traži od nekoga to da plati. Nije etički. Kada je reč o studentskom organizovanju, to je delimice interna studentska stvar, ali sa druge strane, znamo da su omladinske organizacije kod nas od vajkada, pre Prvog svetskog rata, bilo da su stranački podmlatci ili su pri univerzitetu, neka vrsta mrestilišta za mlad partijski i sličan kadar i da su to vrlo često ukrasne institucije koje nemaju nigde nikakvu ulogu, prolazne i uglavnom gledaju da iskoriste one privilegije koje mogu dobiti. U njima postoji uvek jedan broj krajnje časnih, mladih ljudi koji se stvarno iz čisto idejnih, idealnih razloga nalaze u toj borbi. Sve su to studenti pokrenuli na ovaj ili onaj način i naišli su na otpor dela nastavnika, mada su nastavnici uglavnom krajnje nezainteresovani za sve; njima nije glavno pitanje kad će reforma, nego kada će plata. Jedino mislim da se studenti nisu baš najbolje i najsrećnije organizovali. Nemaju iskustva. I svaka generacija je stalno prolazila kroz to. Na žalost, prolazi i kroz ono što pamtimo mi, koji smo čitali istoriju o univerzitetu u Beogradu iz međuratnog perioda. Kada su se studenti bunili, a desničarske organizacije upadale, premlaćivale studente i tada je bio jedan rektor, Vladimir Ćorović, koji je 1936. godine pozvao policiju, koja je ubila jednog studenta 4. aprila, i to je Dan studenata, koji se više ne slavi. I danas imamo, po drugi put u istoriji od 1905. kada je univerzitet osnovan, jednog rektora koji poziva državne organe prisile, dakle policiju, da interveniše, što je za mene prilično velika sramota.

Istovremeno vidimo drastičnu nezainteresovanost resornog ministra za ono šta se zbiva na univerzitetu. Uostalom, njegova briga jeste, pre svega, njegov privatni univerzitet i koalicioni odnosi, štošta drugo, to se vidi po tome da je predsednik republike do sad održao jedno javno predavanje na nekom univerzitetu i to na Megatrendu, dakle, pokazao je da mu je značajniji koalicioni partner nego najstariji, najvažniji univerzitet. Ipak je Univerzitet u Beogradu ishodište za pravljenje svih ostalih univerziteta i bez profesora sa Univerziteta u Beogradu, koji funkcionišu kao neka vrsta putujućih trgovaca univerzitetskom robom, gomila i državnih visokoškolskih institucija i privatnih visokoškolskih institucija, ne bi funkcionisali. Oni prosto ne bi imali kadar za to. Tako da su studenti pokrenuli neka suštinska, strukturna pitanja visokog obrazovanja u Srbiji, a da li će uspeti da za sobom povuku i ostale studente i nastavnike, pa da to bude jedan opštiji, ozbiljniji protest sa zahtevom da se tu nešto ozbiljno izmeni, da na kraju napravimo jedan univerzitet koji će odgovarati potrebama Srbije, ne znam. Ne danas, nego kada ti studenti završe i zaposle se, dakle, mi moramo danas da ih proizvodimo onakve kakvi će biti potrebni Srbiji kroz 10, 15 ili 20 godina. E, tu već više nisam siguran, jer nemam utisak da je za ovu vladu univerzitet nebitan na bilo koji drugi način, sem da što manje košta. I da pravi što manje političkih problema.

Imamo vrlo jaku korupciju na univerzitetu, a to pokazuje istraživanja studentske unije i sada studentske antikorupcijske komisije ili kako se zove. Džarnuti u isturena odeljenja znači džarnuti u honorare onih ljudi koji predaju na tri, četiri, pet mesta. Jer pazite, možeš u Srbiji da predaješ na još jednom, možda dva mesta, ali možeš beskonačno negde u inostranstvu, pa je Republika Srpska čas inostranstvo, čas deo Srbije, sve zavisi od toga šta će se lakše i brže sliti na moj žiro račun kada držim nastavu ovde ili onde. Imamo drastično geografski neracionalnu raspodelu. Dakle, fakulteti koji su po poslu bliski jedan drugom, kao šumarski, poljoprivredni, veterinarski, nalaze se na tri različita mesta. Veterinarski je još priključen bio medicinskim naukama iz sujetnih razloga, ne zato što ima neke objektivne veze sa tim. Biologija je rasuta na, koliko beše, 5 mesta u Beogradu. Dakle, studenti troše više vremena trčeći sa jednog na drugo mesto, da bi stigli na predavanja i vežbe, ako uopšte stignu negde da nešto urade, jer tu ima stvari koje su od pre Prvog svetskog rata.

Imamo jako negativnu selekciju iz devedesetih godina. Mi stalno zaboravljamo da mi nemamo srednju generaciju na Univerzitetu. Ona se davno iselila. Devedesetih su na mesta profesora došli mnogi koji ne da ne treba da budu profesori, ne bi trebalo da budu primljeni ni za portire na nekom fakultetu. I onda biraju naslednike po svom liku i svojoj prilici. Sada oni odlučuju. Mladi se njih često i veoma jako boje. Pritisak koji se vrši na mlađi nastavni kadar i naučni kadar, na univerzitetima i na institutima, uopšte nije zanemarljiv. Manje je vidljivo u Beogradu, zato što smo veliki. Ali jako, jako u Kosovskoj Mitrovici, u Nišu, u Kragujevcu, na pimer, na ekonomskom fakultetu u Subotici oko jedna trećina zaposlenih su u međusobnim rodbinskim odnosima. Dakle, kritikuješ li jednog, odmah to za sobom povlači prilično masivan otpor svih koji su sa njima na ovaj ili onaj način povezani. I pritom čak ne reagujemo ni na takve besmislice, kada grad Užice osniva javno preduzeće za osnivanje univerziteta u Užicama i kao, osnovnu za razvoj kaže: imamo jednu praznu kasarnu, baš bi bilo zgodno da tu napravimo univerzitet. Imam utisak kao da neko misli da je pravljenje visokoškolskih institucija otvaranje burekdžinice, pri čemu imamo ipak jednu prilično bahatu vlast. Kad je ministarstvo za nauku i tehnologiju, u Đelićevom mandatu, radilo merila za odmeravanje vrednosti naučnog rada, onda je sazvano dva konsultativna sastanka, jedan potpuno zatvoren u SANU i jedan malo širi, u privrednoj komori. Miloš Nedeljković, bivši dekan mašinskog fakulteta, onaj što čuva Dveri na svom fakultetu, je kao pomoćnik ministra ili državni sekretar i koju li je već funkciju imao, 15 minuta na konsultativnom sastanku govorio o tome i završio rečenicom: „Mi ćemo naterati naučnike da ovo prihvate“. I više se nikada ni o čemu od toga nije raspravljalo i razgovaralo.

Mi prosto imamo vlast koju, čini mi se, savršeno baš briga šta će u stvari biti na univerzitetu. Opet se vraćam na ono, samo da što manje košta, da ne pravi nikakve probleme. A ne vidi se da čitava projekcija razvoja, gde govorimo o informacionim tehnologijama, o razvoju nano tehnologije i ne znam čega, pada u vodu jer mi nismo, jednostavno, u stanju to da proizvedemo i čak u ovom trenutku, kad jedno od najvećih i najuspešnijih preduzeća u Srbiji, koje se bavi time, koje je osnovao tehnički fakultet u Novom Sadu, ima jako veliki izvoz takvih, intelektualnih, informacionih usluga, njima dođe finansijska inspekcija i onda im kaže, da moraju vratiti u državni budžet sav novac koji su dobili kao podršku izvozu, jer oni su preduzeće koje izvozi usluge, a to je kao kafane koje prodaju ćevapčiće uz pevaljku i slično, kao da izvoze stolice i balvane. Tako da, kad govorim o Univerzitetu, onda govorim istovremeno i o obrazovanju uopšte i kakav kadar dobijamo kao polufabrikat iz srednje škole i o privrednom razvoju i o poreskoj politici, to onda odjedanput postane mnogo šire, zato što univerzitet jeste suštinski važan, posebno u trenutku kada političari ne mogu usta da otvore a da ne govore o tome da je visokoobrazovana radna snaga naš put u razvijenu budućnost.

Jana Baćević: Kada je reč o Univerzitetu, dakle pored toga što izgleda postoji taj prećutni pakt između države i profesora u smislu, država kaže nećemo vam dati ni ovo malo što treba da vam damo po zakonu, a profesori kažu, nema veze ali evo, dali ste nam prostor za sopstvene prihode pa ćemo mi nekako iz sopstvenih prihoda, odnosno školarinom, u većem broju slučajeva, da se snađemo. Postoji i taj neki prećutni pakt između profesora i studenata, gde sad uopšte više nije važno koje se znanje nudi i kakvo znanje, već se ide na fakultet po diplomu. I onda se kaže, ja sam došao tu da uzmem diplomu, nije važno šta će neko da me nauči, a profesori kažu, da evo, važno je da ti sakupiš neke bodove, nije ni važno šta će tu da se uči, nego prosto preko tih bodova, nekako ćeš doći do diplome. Međutim, izgleda da srž problema jeste u tim finansijama. Zato što ja ne znam kako se drugačije objašnjava činjenica da fakulteti izdaju prostor, čak i oni fakulteti koji nemaju dovoljno prostora za izvođenje nastave i kako je to moguće da je na Filozofskom fakultetu, po zvaničnim izveštajima iz prošle godine, na primer, prosečna plata 85 hiljada dinara. Dakle, od čistačice do redovnih profesora i uprave, a da sa druge strane postoje neki potpuno apsurdni troškovi tipa, kupovina natpisa Filozofski fakultet, koji košta 13 hiljada evra. Ipak Filozofskom fakultetu, koji već ima dva natpisa, na svakom od ulaza, ne treba i treći natpis, posebno ne onaj od 13 hiljada evra. Tako da izgleda da kada država ne daje dovoljno sredstava, na koje se sama zakonom obavezala, a ostavlja prostor fakultetima da kreiraju neke sopstvene prihode, ko zna iz čega, uglavnom od školarina, pri čem sami formiraju cenu školarina. Sa druge strane, i kada se pojavljuju ovako apsurdni troškovi, vidi se da plate ipak nisu toliko minimalne kao što se predstavlja.

Jasno je da tu neće doći ni do kakve solidarnosti između studenata i profesora, posebno ne one na koju su studenti ovom prilikom pozivali, dakle, da se od države traži da isplaćuje fakultetima ono što je po zakonu dužna, barem kada je reč o ovom delu koji se tiče školarina, a sa druge strane, ne ostavlja se prostor s obzirom na to da ipak većina ljudi koji upisuju fakultet sada dolaze isključivo samo po diplomu, da tu znanje uopšte ne igra nikakvu ulogu. Da, naravno da neće pokretati pitanje kvaliteta.

Pitanje kvaliteta je veliki problem u javnom dijalogu ili gotovo potpunom otsustvu javnog dijaloga. Kada se sve vreme koriste relativno prazne i površne političke parole, ova ključna pitanja potpuno ispadnu iz priče. I to je priča o kvalitetu, to je priča o rangiranju, to je priča o Šangajskoj listi, gde kako rektor beogradskog univerziteta, tako i mnogi političari zaduženi na jedan ili drugi način za obrazovanje, očekuju da sad magijski, ukoliko se beogradski univerzitet nađe na Šangajskoj listi, da će on postati dobar univerzitet. Ne. On može prvo da bude dobar univerzitet, a zatim da bude na Šangajskoj listi, koja je kao i sve liste problematična i meri samo određenu vrstu stvari, u okviru kojih se beogradski univerzitet ne kotira ni malo dobro, zato što se ne bavi naučnim radom. Mora se shvatiti odnos uzroka i posledice. Znači, prvo imate dobro visoko obrazovanje ili prvo imate stabilnu privredu i ekonomiju, a onda možete raspravljati o tome kakve i kolike školarine se naplaćuju. Meni deluje kao da je svima jasno da sistem podbacuje na svim nivoima, a studenti podbacuju u smislu da ne ispunjavaju, odnosno da ne stiču onoliko poena koliko se to od njih očekuje, a nastavni kadar podbacuje zato što ne ispunjava svoje obaveze, da država podbacuje zato što ne finansira niti fakultete, niti univerzitet onoliko koliko bi trebalo. Znači, cela politika se svodi na to kako da mi nekako zamažemo, nisam sigurna kome, oči da se ne ispunjava ni onaj neophodni minimum. A priča o razvoju, a priča o kvalitetu, a priča šta mi sa time uopšte hoćemo, znači čemu služi to visoko obrazovanje, jednom, drugom, trećem, ko misli šta, od toga nema ništa.

Svetlana Lukić: Kad se pogleda ceo sistem, tu ima čak i nečeg racionalnog. Jer studenti koji tamo dolaze su već prošli dobar deo života, jedni koji su videli da obrazovanje, stručnost ne znače ništa u društvu, a sa druge strane, ljudi koji su političari, kojima su resori nauka i obrazovanje, oni znaju da na tim mestima ne opstaju zahvaljujući svojoj stručnosti, nego opet političkoj podobnosti. I onda kao da postoji neki zajednički zaključak da to inače ničemu ne služi, jer inače se socijalna pokretljivost stiče pomoću nekih drugih veština.

Ljubiša Rajić: Stalno grešimo kada raspravljamo. Kažemo, sistem je loš. Ne. Sistem je savršen. Jedino on nije napravljen da bude dobar univerzitet, da studentima bude dobro. On je napravljen da političkoj, ekonomskoj i ostaloj eliti bude dobro. I u tom smislu, ovaj sistem savršeno funkcioniše. Kao što je i stari sovjetski sistem bio savršen, samo za to za šta je bio napravljen. 70 godina je držao njihovu elitu u vlasti.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Radio emisija Peščanik, 11.11.2011.

Peščanik.net, 16.11.2011.