Hrvatska neće tako skoro u Uniju. Crna kožna torba Sergea Brammertza i dalje čeka spis zvan „topnički dnevnici”. To su oni dokumenti Hrvatske vojske koji bi tužilaštvu trebali pojasniti s kakvim je namjerama granatiran Knin: radi razaranja vojnih ciljeva, kako tvrdi obrana, ili radi toga da srpski civili lakše daju petama vjetra, kako misli tužiteljstvo. U prvotnoj verziji optužnice inkriminirano je „prekomjerno granatiranje” tog gradića. Brammertz smatra da Vlada ne surađuje u potpunosti s Haagom sve dok ne ponudi dnevnike ili zadovoljavajuće objašnjenje što je s njima. A do tad, imat ćemo crveno svjetlo na semaforu.
U igri glavnog haškog tužitelja Brammertza i Jadranke Kosor, odnosno, Haškog tužiteljstva i hrvatskih vlada, obje strane drže figu u džepu. Haški tužitelji su optužnicu protiv hrvatskih generala u nekim točkama ispisali s divljenja vrijednim diletantizmom. Jedna od njih svakako je spomenuta točka u kojoj se govori o „prekomjernom granatiranju Knina” koja kod većine građana – kojima je na umu potpuno razaranje Vukovara – izaziva razumljiv gnjev. Knin je nakonOluje ostao čitav. Od dijela onoga što je u optužnici navedeno, veći diletantizam predstavlja samo ono što je propušteno. Umjesto u aneks zatvora, ključni kreatori politike humanog preseljenja smješteni su u aneks optužnice, što znači da su de facto doživotno amnestirani od kaznenog progona. A dokaza za svestrano i plansko onemogućavanje povratka stanovništva (u dogovoru s Miloševićem i Karadžićem) bilo je puno više nego za topničko razaranje Knina: od Tuđmanovih transkripata koji su uglavnom u posjedu Haaga, preko Radićevih zakona, do fotografija kuća po sektorima Jug i Sjever, gdje je nakonOluje jasno pisalo „HV – ne pali, treba”, ili „MUP, ne pali, treba”. To znači da je palež po zaseocima bio i kontrolibilan i kontroliran. MUP je bio važniji od MORH-a, kao što je i Jure Radić bio važniji od Ante Gotovine. No, umjesto toga, sada treba dokazati da je u jednoj kratkotrajnoj vojnoj operaciji dio vojnog vrha topovima provodio zločinačku politiku, a to će biti veoma težak – ako ne i nemoguć – zadatak. Brammertz zato, popravljajući kaznenopravne pogreške svojih prethodnika, koristi političku konstelaciju koja mu omogućuje snažan pritisak na Zagreb.
„Formulacija o ‘prekomjernom granatiranju’ Knina u međuvremenu je napuštena i sada se u optužnici govori o ‘neselektivnom granatiranju”, kaže Jadranka Sloković, odvjetnica s dugim haškim stažom, i dalje pojašnjava. “Ta točka optužnice, uostalom, samo je jedna u nizu, pa i ona nije presudna za cijeli predmet. To nije krunski dokaz. I ne samo to. Pitanje topničkih dnevnika je vrlo upitno u odnosu na cijelu optužnicu za koju je Hrvatska, prema stavu tužiteljstva, dala sve dokaze koje je imala, izuzev tih dnevnika koji nisu nađeni. To je od početka sporno pitanje. U kojoj su se formi oni uopće vodili? Jesu li postojali? General Ademi, recimo, tvrdi da ti dnevnici nikad nisu ni postojali u onom obliku koji Tužiteljstvo spominje”, kaže odvjetnica Sloković, prema kojoj Haško tužiteljstvo prelazi svoje izvorne ingerencije radeći veliki iskorak na teren čiste politike. „To je jedan od načina da se zategne uzda”, kaže odvjetnica. „A to nije posao suda. Uostalom, mogli su dokazivati posljedice, na primjer, veliki broj ubijenih civila ili veliki broj razorenih objekata. Na tome se isto mogao pokazati stupanj granatiranja. Ako nemaju dokaze da je, recimo, 50 civila ubijeno i 100 objekata srušeno, onda se o takvom granatiranju ne može ni govoriti, jer nema posljedica na terenu. Što bi onda dnevnici dokazali? Kako to nisu radili, očito je da se jedno izmišljeno pitanje koristi na nedobronamjeran način…”
Prema jednoj drugoj teoriji, koja ne počiva na sasvim nepotkrepljenim pretpostavkama, topnički dnevnici su postojali, ali nikada neće vidjeti Haaga, jer se iz njih vide mnoge mutne radnje vezane za granate, s kojima je čini se u to doba naveliko trgovano, i to preko linije fronte, koju je Smiljko Šagolj nazivao “linijom crte”…
Nikada, dakako, ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je Hrvatska godinama opstruirala suradnju s Haagom. Da je ta suradnja od početka bila iskrena – a Hrvatska je bila jedna od osnivačica suda – sve su prepreke ulasku u EU te vrste mogle biti otklonjene na vrijeme. Ali nisu. Za suradnju s Haagom uvijek je trebao pritisak. Sad je trenutak nepovoljan po Hrvatsku, jer je Unija, nakon dječjih bolesti, dobila takvu upalu svih vezivnih tkiva koja bi mogla biti fatalna po nju. „Strah od proširenja” jači je no ikad.
„Hrvatska je učinila sve da udovolji dugoj listi zahtjeva Europske unije nužnih za punopravno članstvo u toj zajednici država” stoji u analizi agencije Asociated Press. „Od izručivanja heroja Domovinskog rata sudu za ratne zločine, preko uhićenja bivšeg ministra zbog korupcije, prodaje brodogradilišta i riskiranja gubitka državnog teritorija pristajanjem na sporazum sa Slovenijom. Ali izgleda da sve to neće biti dovoljno dok Grčka propada, a euro tone”.
AP navodi i riječi analitičara Jacquesa Rupnika, objavljene u Le Mondeu. „Vođe Unije danas imaju važnijih briga od snova o proširenju”, kaže Rupnik. „I Francuzi i Nijemci predviđaju stopiranje Hrvatske”. Hrvatska tu može, prije nego na Nijemce, računati na Amerikance.
„SAD jako podupiru članstvo Hrvatske u EU jer žele da Hrvatska bude prva zemlja u regiji koja će to uspjeti i time ostvariti pozitivan utjecaj na cijelu regiju”, misli politolog Damir Grubiša. Zato će naš put više ovisiti o međunarodnoj konstelaciji nego o topničkim dnevnicima… Kada, jednog dana, Hrvatska otvori famozno poglavlje 23 – Pravosuđe i temeljna prava – bit će to samo kraj jedne mučne etape, iza kojega će ostati veliki komad nesavladanog puta.
Hrvatska, naime, ima puno više problema od topničkih dnevnika. Kartele po svim granama privrede, monopole i duopole, kontinuiran pad BDP-a i potpuno odsustvo vizije izlaska iz krize. Topnički dnevnici prema tome se doimlju kao majčji kašalj, ali – ovako ili onako – blokiraju naš put prema EU.
H-alter, 01.06.2010.
Peščanik.net, 01.06.2010.
