Doznali smo ovih dana da je brazilska Federalna policija nakon duge i nadasve tajnovite istrage digla tridesetak ozbiljnih krijumčara kokaina – od kojih su bar osmorica državljani Srbije.
Nađeno im je preko 600 kg bijeloga praha, gotovo milijun eura u raznim valutama, mnogo oružja i prateće opreme, deseci luksuznih auta i jahti. Poznavatelji prilika kažu da Federalna policija u krupnijim slučajevima radi sama, bez oslonca na lokalne policije ili policije saveznih država. To je zbog lošeg iskustva s curenjem podataka, logično. Skromno i samozatajno, MUP Srbije i tajna služba BIA stavile su do znanja da su i oni tu pomogli kolegama.
Još nije konačno poznat i utvrđen identitet svih pohvatanih krijumčara, jer da su – normalno – svi imali lažne papire dobre kvalitete. Dva imena beogradskih međunarodnih umjetnika, međutim, spomenuta su odmah: stanoviti Goran Nešić, zvani Ciga (vođa zločinačke organizacije), i Dejan Stojanović, zvani Keka. E, sad: taj Nešić bio je u stručnoj javnosti već zaboravljen, jer je prije deset godina nestao i u odsutnosti je na pirotskom sudu bio pravomoćno osuđen na osam godina zbog šverca 24,5 kilograma heroina. Pošiljka je bila presretnuta, kao i obično, na graničnom prijelazu s Bugarskom, Gradina. Keka je, međutim, bio lice veoma poznato: vođa tzv. Novobeogradskoga klana u koji su primani samo stručni i dokazani ubojice. On je također nestao prije nekoliko godina, nakon niza krvavih okršaja za premoć na tržištu narkotika. Zanimljivo, njega u Srbiji čeka samo jedna kaznena prijava za tešku krađu, premda je policija uvjerena da je bio umiješan u nekoliko ubojstava, ali tada su bila takva vremena…
Odakle beogradski gangsteri u Brazilu?
Odgovor je jednostavan: tamo se radi radnja. Naime, nakon drastičnih mjera američke DEA-e, Interpola i europskih policija na presijecanju poznatih kokainskih kanala za sjevernu Europu i britanske otoke, kokainski magnati počeli su tražiti obilaznice. Za SAD se i dalje koristi Meksiko, zbog povoljnih uvjeta (bezakonje, ratovi narko-kartela i policije itd.); za Europu, pak, nađena je obilaznica preko Brazila, Argentine, Paragvaja, pa Afrike, Mediterana i Jadrana. Dio kokaina nalazi sebi puta do SAD-a iz Europe, a veći dio namijenjen je europskom tržištu. Jadranske luke – od Drača, preko Bara do Splita, Rijeke i Pule– bile su pogodne. U njihovoj blizini su provjereni heroinski kanali i prateća logistika i vješti ljudi.
Za razliku od heroina koji ide kopnom i dade se pakirati u mnogo malih pošiljki pak onda pustiti u tokove gustog kopnenog prometa na crti komunikacija Turska – EU, kokain ide morem u velikim pošiljkama. Te se pošiljke zatim prepakiraju u manje pakete i puštaju u kopneni promet istim putovima: Albanija, Crna Gora, BiH, Srbija, Hrvatska i dalje. Južna Amerika je, dakle, mjesto gdje se radi ozbiljna radnja i gdje treba imati poslovna predstavništva. Podsjećanja radi, ubojice premijera Đinđića krenuli su u svibnju 2001. u Kolumbiju s namjerom da uspostave izravne veze s tamošnjim poslovnim ljudima (nakon što je iz snabdjevačkoga lanca izbačen notorni Joca Amsterdam), ali su uhapšeni u Parizu. Kako piše beogradski tjednik Vreme, iz Haškoga tribunala procurilo je i da je višegradski zločinac i masovni ubojica Milan Lukić u Argentini (gdje je i uhvaćen, dobio je doživotni zatvor u Haagu) imao dobar posao s kokainom. Nikakvo čudo: Miloševićeva Udba pod Jovicom Stanišićem od 1990. odgajala je, kontrolirala i koristila zločinačke organizacije za trgovinu narkoticima i uzimala lavovski dio profita. Tako su stvoreni stručnjaci, pohvatane međunarodne veze i nužni poslovni kontakti, tko bi odolio iskušenju i prekinuo tako dobar posao? Pogotovo sada, kad Jovica ne uzima svoj dio. Ovaj Nešić inače se sumnjiči i da je bio važan dio strukture onoga Darka Šarića koji je pao nakon zapljene dvije tone kokaina u Urugvaju, listopada prošle godine (trenutačno u bijegu, njegovom ljubljanskom ogranku traje suđenje).
Brazilska je policija, kako se čini, u svojoj akciji ‘Niva’ napravila dobar posao, premda je sve to daleko od uspjeha u borbi protiv kokainskih kartela. Bit stvari veoma je jednostavna: profitne stope toliko su visoke da se trgovcima kokainom isplati sve: obilazni putovi oko planeta, velikodušno korumpiranje političara, policajaca, carinika, bankara itd. Godišnji profiti kolumbijskih narko-bosova procijenjeni su na milijardu dolara. S tim novcima može se gotovo sve: ljudi drže vlastite vojske i zrakoplovstva, flote i lokalnu vlast. Tako je to s državama koje od gospodarstva imaju samo monokulturnu poljoprivredu: koku u Kolumbiji, Peruu, Boliviji; opijumski mak u Afganistanu, Pakistanu, Turskoj, Laosu, Burmi. Hektar zasađen opijumskim makom hrani tri puta više ljudi od hektara zasađenog rižom, osim toga, na tim područjima riža i ne uspijeva. Slično je i s kokom. Potražnja se smanjiti ne može, smanjenje ponude samo će podići krajnju cijenu. Koka se, kako se doznaje, počinje uspješno gajiti i u Africi. Jedini efikasni pristup, kažu stručnjaci, bio bi sve stroža kontrola tokova novca iz trgovine narkoticima, njegovog pranja i puštanja u legalni promet. Veliki narko-bosovi lako će preživjeti zapljene i do trećine pošiljki, ono što ih zaista boli jest gubitak profita.
Tportal, 13.05.2011.
Peščanik.net, 14.05.2011.
